Zašto su Krila Oluje odletjela na Bliski istok

0

Do danas je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo na vlastitu inicijativu napustilo oko 50 vojnih pilota, a razlozi su isključivo ili gotovo isključivo bili materijalne prirode, bilo da je riječ o visini osobnih dohodaka, bilo rješavanju stambenog pitanja te drugih statusnih problema. Također, vrlo mali broj sati naleta i nedostatak obuke kod pilota su razvijali osjećaj beskorisnosti te su nastavljali karijere tamo gdje ih se više cijenilo u stručnom, ali i materijalnom smislu, piše portal Defender.hr nakon ‘bijega’ u katarsku privatnu kompaniju šestorice pilota koji su sačinjavali akrobatsku skupinu Krila Oluje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva

Zahtjev za sporazumnim raskidom radnog odnosa šestorice pilota instruktora na zrakoplovima PC-9M, istovremeno i članova letačke akrogrupe Krila Oluje, najteži je udarac za Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani (HRZ i PZO) u posljednjih 20 godina, ali i OSRH u cjelini. I da nije bilo dramatičnog odlaska cijele akroskupine, nitko ne bi obraćao pažnju na ono što se stalno događa.

U zrakoplovnoj bazi Zemunik upravo je prije desetak dana započela obuka druge generacije od 12 pilota Omanskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva, što je posao koji je MORH spretno uspio naplatiti milijunskim dolarskim iznosima. Obuka na propelerskim zrakoplovima je jedan od koraka u ‘stvaranju’ pilota nadzvučnog lovačkog zrakoplova, a HRZ je u tom dijelu imao izvrsne zrakoplove i pilote.

No čak i da privatne kompanije nisu uočile to da im je jeftino kupiti vrhunske pilote, pa eventualno poput MORH-a drugima naplaćivati obuku, pitanje je bi li MORH uz sadašnje rezove i manjak novca dugoročno zadržao svoje pilote. Samo zbog masovnosti posljednjeg napuštanja HRZ-a čini se da je skandal s Krilima Oluje neugodniji po vojni vrh od odlaska prve generacije pilota MiG-ova 21 te 20 vojnih pilota u civilne kompanije 2007. i 2008. No MORH se s odlascima pilota bori već godinama.

Zašto su otišli i je li u pitanju bio samo novac?

Krila Oluje bila su svojevrstan hrvatski nacionalni brend te jedini istinski promotivni i marketinški alat OSRH za privlačenje mladih ljudi za zvanje vojnog pilota. Nigdje u svijetu nije zabilježen sličan slučaj bijega kompletne letačke postave, pa je ovo zapravo i nacionalna sramota.

No još je važnije to što je riječ o najkvalitetnijem pilotskom kadru, pilotima instruktorima čiji je gubitak nenadoknadiv unatoč tome što MORH ‘pegla’ situaciju priopćenjima kako odlazak tih šest pilota neće biti problem.

[mom_video type=”youtube” id=”VhyhHTjsmLE” width=”750″ height=”400″]

[ad id=”40551″]

Naime iste te pilote pokušavalo se nagovoriti da prijeđu iz zrakoplovne baze Zemunik, u kojoj su bili stacionirani, u Zagreb, u kojem bi letjeli na MiG-ovima 21. Iako na prvu zvuči paradoksalno to da se pilote propelerskih zrakoplova mora ‘vabiti’ da prijeđu na mlazne, Defender.hr objašnjava zašto se to događa.

U Zadru se u letjelici PC9M leti 100 sati godišnje, riješena su stambena pitanja, primanja se znatno povećavaju ako se ide u NATO-ve operacije s helikopterima ili sudjeluje u protupožarnim aktivnostima. Dakle sušta suprotnost onome što se događa u zrakoplovnoj bazi borbene eskadrile u Zagrebu. Zato danas imamo situaciju da je najbolji kandidat za borbenu eskadrilu 35-godišnji pilot iz Zadra. S toliko godina piloti iz zapadnih zemalja već se pomalo povlače u zapovjedništva i operativna središta.

Nakon odlaska pilota Krila Oluje teško će se popunjavati borbena komponenta HRZ-a jer je ostalo premalo instruktora za letjelice PC-9M.

Jesu li su se materijalna prava pilota barem donekle popravila i je li obrambeni sustav reagirao na spomenute ‘alarme’ koji su dolazili iz HRZ-a i PZO-a u posljednjih osam godina? Nije, tvrdi Defender i navodi primjer elitne pilotne borbene eskadrile koja je izmještena iz Pule. Tvrde da nitko od borbenih pilota iz Pule nije riješio stambeno pitanje u Zagrebu kroz sustav.

Nema ‘remonta’ za pilote

Sada kada je nakon remonta mlaznih zrakoplova donekle pokrpana tehnička sposobnost borbenog zrakoplovstva ostalo je ‘riješiti’ ljude u njemu, pilote i inženjere. Njihovu motivaciju, volju i znanje ne može se pokrpati nikakvim remontima. Više nije upitna ispravnost MIG-ova, već raspoloživost ljudskog faktora u njihovoj eksploataciji.

Sustav mora hitno odgovoriti na urušavanje tog dijela sposobnosti. Kao da nisu dovoljno bili podcijenjeni u proteklih deset godina od tog istog sustava, i danas se pilote aviona ostavlja na začelju napredovanja u karijeri, promaknućima i slično. Nadalje, nužna je potreba stvaranja novih pilota borbenih aviona. Kako i na koji način, zaista je pitanje svih pitanja. Ne postoji gotovo nikakav interes da se iz postojeće pilotske strukture općenito netko odluči postati borbeni pilot na MIG-ovima. Zašto i bi?

Sudeći prema projekcijama vojnog proračuna, od najavljenih poboljšanja uvođenjem dugoročnog personalnog planiranja utemeljenog na realno raspoloživim financijskim resursima osim hrpe riječi opet neće biti ništa. Iz područja personalne potpore do sada nije bio predviđen nijedan projekt s pripadajućim troškovima, jer samo ulaganje za potrebe pripadnika obrambenog sustava može jamčiti zadržavanje i privlačenje kvalitetnog, kvalificiranog i motiviranog osoblja.

Sve u svemu, personalna potpora je daleko od zadovoljavajuće razine te ne omogućuje primjerenu razinu kvalitete života niti osigurava poticajnu organizacijsku klimu, potrebnu za pridobivanje, odabir i zadržavanje najkvalitetnijeg osoblja.

Nažalost, Strategijski pregled obrane ne daje nikakva rješenja ili konkretna poboljšanja. Kad je riječ o personalnoj politici, sve je u njemu uopćeno i kondicionalno, pa se ima dojam kako je opet riječ o nekakvom popisu želja bez konkretnog učinka u budućnosti.

Krila Oluje tražena su u svijetu, a zapostavljena u Hrvatskoj

Ideja o utemeljenju skupine pojavila se još 1997. Tada je zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, promovirajući završetak obuke prvog naraštaja hrvatskih vojnih pilota, organiziralo letački program koji su izvela tri tek nabavljena zrakoplova Pilatus PC-9M, u kojima su letjeli piloti Stjepan Žabčić, Josip Njari i Miroslav Franjić. Kad je riječ o kriterijima za prijem pilota u akrobatsku skupinu, pukovnik Franjić je rekao kako je minimum 500-600 sati naleta u zrakoplovu te najmanje pet godina radnog staža kao nastavnika letenja. Članovi skupine su uglavnom isti ljudi nekoliko godina jer je potrebno održati razinu iskustva i uvježbanosti.

krila olujaPrimjerice, Turci i Talijani imaju skupinu s istim pilotima već deset i više godina. Amerikanci se mijenjaju svake tri godine, ali je prosjek u svijetu šest, sedam godina. Kolika je popularnost skupine izvan granica Hrvatske, pokazuje i podatak da ju je već nekoliko puta posjetio Katsuhiko Tokunaga, vjerojatno najpoznatiji svjetski air to air fotograf vojnih zrakoplova i službeni fotograf nekoliko svjetskih proizvođača. U posljednjih dvadesetak godina akrobatsko letenje je zbog atraktivnosti letačkog programa i pristupačnosti većem broju posjetitelja znatno pridonijelo razvoju zrakoplovstva.

Akrobatsko letenje je vrhunac osposobljenosti i test izdržljivosti za sve pilote, pa je vrlo brzo steklo kultni status među njima, a nastupi se uvježbavaju i nekoliko mjeseci. S druge strane, jedan dio akrobatskih skupina uz logističku i organizacijsku pomoć svojih vlada napravio je izvrsnu promociju svojih zemalja koristeći se svojim nastupima i godišnjim proračunom koji može iznositi i stotinjak milijuna američkih dolara. Nažalost, takvom logistikom i organizacijom nije se mogla pohvaliti hrvatska akrobatska skupina Krila Oluje, koja svoj atraktivni program izvodi na zrakoplovima Pilatus PC-9, osobito ne kad je riječ o međunarodnim zrakoplovnim priredbama.

Zbog gašenja transportne komponente avionima An-32B nije bio moguć prijevoz tehničara koji prate hrvatsku akrobatsku skupinu. Nadalje, zbog odlaska hrvatskih vojnih zrakoplova PC-9 izvan Hrvatske mora se dobiti odobrenje ministra obrane i predsjednika države, pa se često zbog birokratskih zapreka kasnilo s takvim odobrenjem i morali su se otkazivati nastupi, kao što se primjerice dogodilo s pozivom iz Dubaija, a organizator je bio spreman poslati i čarter po skupinu.

Moglo bi se reći da je Hrvatska trebala izdvojiti zaista minimalne troškove za dobivanje velikog publiciteta i promocije u inozemstvu, tim više što u Europi samo hrvatska skupina akrobatskih pilota leti na zrakoplovima PC-9, a organizator plaća sve troškove. Promidžba hrvatske akrobatske skupine u marketinškom smislu također je bila neorganizirana jer se nije na odgovarajući način pomoglo hrvatskim pilotima i nije se prepoznala njihova uloga u promociji Hrvatske izvan njezinih granica. Program skupine bio bi tako mnogo atraktivniji da su se na zrakoplove ugradile interne instalacije za ispuštanje dima. Za pet zrakoplova instalacija bi iznosila 350 tisuća eura, ali to se nije provelo.

Autor: M. Duspara / Defender.hr

facebook komentari