Zašto šuti Ministarstvo branitelja?

0

[testimonial image=”http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/11/mladenP.png” name=”Mladen Pavković” title=”Novinar i publicist”]Srbi osudili “Peru Cigana” za Ovčaru, a tko štiti i ne procesuira zapovjednike zločinačke JNA, Teritorijalne obrane i druge?[/testimonial]

Mediji su javili da je Petar Ćirić osuđen na 15 godina zatvora za sudjelovanje u ratnom zločinu na Ovčari, odnosno mučenja i ubojstva ratnih zarobljenika 21. studenog 1991. Prvo je ovaj srpski monstrum bio osuđen na 20 godina zatvora, a sada mu je Žalbeni sud u Beogradu preinačio kaznu, u koju mu je uračunata i kazna od 10 godina zatvora koja mu je izrečena u prvostupanjskoj presudi Okružnog suda u Novom Sadu. Ćirić je osuđen jer je s pripadnicima jedinice “Leva sudoperica” mučio i tukao hrvatske ratne zarobljenike i u hangaru na Ovčari. Na Ovčari je i osobno ubijao hrvatske ratne zarobljenike, među kojima i bolesnike koji su dopremljeni iz vukovarske ratne bolnice. Srpski mediji o tome gotovo i ne pišu.

Međutim, u povodu još jedne sramotne presude ne javljaju se ni hrvatski političari. (Ali ni “srpski” hrvatski novinari!) Čak ni oni koji su poslali u Haag Gotovinu, Markača, Čermaka, Kordića, bosanske branitelje na čelu s generalom Praljkom i brojne druge. Tko je uopće taj Ćirić zvani “Pero Cigan”? On je tek jedan od nekoliko desetaka tisuća ratnih zločinca (čitaj monstruma) koji su došli iz Srbije, Crne Gore ili su bili pripadnici zločinačke JNA koji su početkom devedesetih ubijali, masakrirali, rušili i protjerivali Hrvate.

Dakle, za zločine na Ovčari uglavnom odgovaraju “mali” srpski zlotvori. Čak i jedan od najvećih balkanskih krvnika Veselin Šljivančanin dobio je manju kaznu od “Pere Cigana”, kojem je naređivao da, kako je svojedobno, na početku agresije u Baranji, u Jagodnjaku, rekao krvnik Šešelj” – “svakog tko vam kaže da je to srpska zemlja treba ubiti kao kera”…”. Taj Šešelj također nije ni osuđen. No, kad je Petar Ćirić, “mali” srpski zlotvor, bio toliko važan, kako to da nije sudjelovao 21. studenoga 1991. na svečanom prijemu što ga je “u povodu pobjedonosnog završetka završnih borbenih dejstava na području Vukovara” u Beogradu upriličio savezni sekretar za narodnu odbranu (nedano umro bez ikakve kazne ili presude) general armije Veljko Kadijević sa suradnicima?

Sramna presuda sramnom Petru Ćiriću nije ništa drugo nego zamagljivanje očiju, kao – eto osudili smo one koji su razarali i ubijali po Vukovaru! Sada bi, da je pravde, hrvatski organi gonjenja trebali početi s uhićivanjem onih koji nisu uhitili niti osudili: Veljka Kadijevića, Životu Panića, Andriju Biorčevića, Milu Mrkšića (osuđen u Haagu), Branislava Petrovića… Riječ je o srpskim zapovjednicima, najtežim ratnim zločincima, koji su bili na čelu srpskih četnika u Vukovaru i koji su svakodnevno s najmanje 700 do tisuću granata i ostalog teškog oružja razarali i vukovarsku bolnicu, škole, dječje vrtiće, crkve i sve što se kretalo po Vukovaru! Svima njima general Kadijević izrazio je divljenje na “izvojevanoj pobedi”! Kadijević je sa svojim suradnicima istaknuo i da su “u dugim i teškim borbama potučene i zarobljene elitne ustaške formacije i brojne plaćene ubice iz zemlje i inozemstva”.

Spomenuo je još da “podvizi i hrabrost i požrtvovanje starešina, vojnika i dobrovoljaca angažiranih u vukovarskoj operaciji, trebaju biti svetli primjer svim borcima i starešinama JNA i TO!” Ovom sramnom svečanom prijemu kod Kadijevića, tri dana nakon okupacije Vukovara (!), bili su nazočni i oni koji su se, kako je rečeno, posebno istaknuli u teškim borbama i katakombama godinama utvrđenog grada. Riječ je također o visokim zapovjednicima srpskih postrojbi: Borivoju Tešiću, Milenku Lukiću, Živici Trifunjagiću, Miroljubu Vujoviću i Krsti Olujiću. Kadijević je rekao da su se svi oni istaknuli borbenim uspjesima, neustrašivošću i požrtvovanjem te da su u vukovarskoj operaciji bili “veliki podstrek i nadahnuće svim borcima i starešinama Jugoslavenske narodne armije i Teritorijalne odbrane u bici (čujte sad ovo!) protiv povampirenog fašizma i obnavljanja genocida nad srpskim narodom”.

Gdje su sad svi ti koji su zapovijedali nekakvim ćirićima i ostalim mnogobrojnim srpskim i inim zločincima? A gdje su pak oni Hrvati koji su trebali uhititi i procesuirati barem te koji su 21. studenoga 1991. bili na svečanom prijemu kod Kadijevića, kad se slavila pobjeda srpskog fašizma? Gdje je deklaracija o progonu srpskih zločinaca u svezi Vukovara? Zašto se i o tome ne piše Ujedinjenim narodima i Europskoj uniji? Zašto o takvim stvarima ne raspravljaju u Hrvatskom saboru?

To što je za zločine na Ovčari osuđen neki Srbin Petar Ćirić ili “Pero Cigan” (osuđeni su, doduše, još neki iz četvrte ili pete srpske lige zločinaca) je – kap u moru. Smijurija, tim više što su dobili smiješne kazne.

Naime, u Beogradu je prije nekoliko godina osuđen i hrvatski vojnik Veljko Marić. Dobio je “čak” tri godine manje (12 godina) nego taj nekakav Petar Ćirić, koji u srpskom zatvoru sigurno ima deset puta bolji tretman nego nevini Marić.

Gdje je tu pravda? Gdje su sada hrvatski pravnici, Državno odvjetništvo i slične službe?

Žalosno je što se i dalje proganjaju hrvatski branitelji, što moraju na ulici tražiti pravdu i pravicu, dok nam istaknuti srpski i ini zločinci “nestaju pred očima”. Baš kao i hrvatska povijest.

Zbog čega se, uostalom, Ministarstvo branitelja nije oglasilo u svezi jadne i žalosne presude Petru Ćiriću, krvniku s Ovčare, a niti Josipović, Milanović i ostali visoki hrvatski dužnosnici?

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Kamenjar.com

facebook komentari