Zašto Titovoj bisti nije mjesto na Pantovčaku?

1

Treba li bistu Josipa Broza Tita izmijestiti iz Ureda Predsjednika ili ne, postalo je jedno od pitanja svih pitanja hrvatske današnjice! U nekom drugom vremenu, i u nekoj drugoj zemlji, to bi pitanje odavno bilo riješeno, i ne bi se uopće postavljalo kao relevantno i od veće nacionalne važnosti. Ali Hrvatska je puna apsurda, pa i takvoga da se 2015. godine moramo baviti nekom Titovom bistom, a ne ozbiljnim problemima hrvatskog društva i države.

Gornja tvrdnja ne dovodi u pitanje odluku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović jer je njezina odluka o izmještanju biste u neki od muzeja ili u Kumrovec nužno potrebna odluka za ozdravljenje i daljnje demokratiziranje hrvatskog društva! U nekim drugim okolnostima ona se time ne bi trebala baviti, ali ta je odluka u našoj situaciji nužno potrebna. No kako ima onih koji drže da Tito treba ostati na Pantovčaku, i usto još za argument uzimaju Franju Tuđmana, potrebno je ipak ukazati i na drugu stranu tog pitanja, da ne ostane samo jednostrano, pri čemu dakako svatko ima pravo na svoj stav. No bitna je ipak snaga argumenata.

Tito-skica-1947.god
Tito-skica-1947.god

U prvu ruku bilo bi dovoljno samo navesti međunarodne dokumente, od rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta do Deklaracije Hrvatskog sabora, pri čemu svi dokumenti zdušno osuđuju zločine komunističkih režima i upozoravaju na njihovu nedovoljnu istraženost kao i na nedovoljno raširenu svijest o njihovim razmjerima te broju žrtava. Tko je za sve to odgovoran kod nas? Tito! O tome uopće ne može biti spora, dokaza je i više nego dovoljno!

Zatim, činjenica je da Europa svake godine, 9. svibnja, slavi svoj dan kao dan pobjede na fašizmom i nacizmom, nad dva zla, dvije zločinačke ideologije koje su tu istu Europu zavile u crno. Europi je 9. svibnja svanula sloboda. Točnije, jednom dijelu Europe. Istočnoj Europi došlo je novo ropstvo, komunističko jednoumlje, novo zlo, jednako onom fašizma i nacizma. Zato cinično zvuče riječi u Hrvatskoj kako je nama 1945. stigla sloboda! I više nego cinično!

Jer osim što je borba koju su hrvatski i jugoslavenski komunisti vodili bila i antifašistička, bio je to u prvom redu revolucionaran rat za uspostavljanje novog poretka, umnogome po uzoru na boljševičku revoluciju. Revolucija se u Jugoslaviji najprije, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, krila iza borbe za narodno oslobođenje i oslobodilačkog rata, pa su svi neprijatelji i suparnici progonjeni pod izlikom da su izdajnici i suradnici okupatora. Nakon rata, postupno se počelo govoriti o socijalizmu, otvoreno nakon 1947., i isticati KP Jugoslavije, a protivnike sve više progoniti kao kontrarevolucionare, odnosno klasne neprijatelje. U Jugoslaviji se za antifašizam baš i nije moglo čuti. Slavila se revolucija!

Osim što je Titov lik uljepšavan kroz komunističku propagandu, on je postao i miljenik Zapada kad se razišao sa Staljinom. Bez obzira što je on također bio boljševik komunist, što je u Jugoslaviji bila diktatura, Zapad je Tita zavolio i koristio kao trojanskog konja u komunističkom lageru. Zato nas neki danas uporno nastoje uvjeriti u Titove prozapadne “demokratske” stavove i žele dokazati da on još od razdoblja Drugoga svjetskog rata ne pripada staljinističkoj opciji, a odgovornost za sve negativnosti nastoje pripisati “staljinističkoj skupini” u KP Jugoslavije.

No CK KPJ, odnosno Tito je imao tijekom rata, od početka do kraja, intenzivne veze s Kominternom, kojoj je slao iscrpna izvješća i od nje primao upute. Sovjeti su zbog međunarodno-političkih razloga i odnosa sa Saveznicima prepuštali Britancima javno vođenje politike prema Jugoslaviji. Dovoljno je prisjetiti se “lijevih skretanja” jugoslavenskih komunista potkraj 1941. i početkom 1942., kada su u provođenju “proleterske etape” svoje borbe u drugi plan stavili rat protiv Sila Osovine, nasuprot klasnoj borbi protiv domaće “kontrarevolucije”.

U ovome su, jer je upravo Tito neposredno pred rat beskompromisno boljševizirao KP Jugoslavije, bili “napredniji” i od smjernica koje su dolazile iz Moskve. Tada je među partizanima, valjda u duhu njihove “prozapadne orijentacije” bila popularna i pjesmica “Partizani spremite mitraljeze da čekamo kralja i Engleze!” Kad su se 1948. maršal Tito i generalisimus Staljin razišli, Tito je priznao da je razlaz izrazito teško doživio: “Znate, to nije bio samo šok, već nešto mnogo dublje!”, te objasnio: “Za komunistu je možda i najteži čas u životu kada dođe do toga da mu se poruši sve ono u što je vjerovao i na čemu je sam sebe gradio!”

No Titova staljinistička usmjerenost i dalje je prisutna. I nakon što ga je Staljin odgurnuo od sebe, portret kremaljskog diktatora na središnjoj je proslavi 1. svibnja 1949. u Beogradu bio pokraj njegova. Službeno glasilo KP Jugoslavije „Borba“ 4. listopada 1949. nazvao je Staljina “najvećim živim autoritetom u demokratskom svijetu”. Sve do rezolucije Informbiroa, pa i nešto kasnije, pjevalo se u Jugoslaviji na sve strane: “Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest”. Staljinizacija ili boljševizacija ili komunizacija se u Jugoslaviji povećava upravo u poraću i posebice nakon 1948. godine. Što se pak Zapada i demokracije tiče, pjevalo se isto tako naveliko: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. Samo krajnje neupućenima nije bilo jasno o čemu je riječ.

Stoga počast treba odati svim onim hrvatskim partizankama i partizanima koji su u rat otišli u prvom redu zbog obrane vlastite slobode, dostojanstva, oslobođenja svoje zemlje, zbog bunta prema ustaškim, njemačkim, talijanskim i četničkim zločinima, koji nisu bili ideološki zadojeni komunizmom. To su bili istinski antifašisti, posebice oni u Istri i Dalmaciji. A i te kako treba osuditi ove druge koji su dobar dio tih partizanki i partizana iskoristili za vlastitu komunističku revoluciju i krvavo preuzimanje vlasti.

Artjom Ulunjan, ruski povjesničar mlade generacije, želi demistificirati i depolitizirati taj dio ruske prošlosti. Njegov stav o Staljinu je sljedeći:
„Postoji tendencija da se njegova uloga na neki način modernizira i iskoristi za političke potrebe sadašnje Rusije jer je, prema mišljenju nekih, riječ o velikom, značajnom političaru i pobjedniku u ratu. Zato se postavlja pitanje je li on povijesna figura ili simbol kojega se želi iskoristiti za dnevnopolitičke potrebe. Nažalost, nije tajna da dio političkih, ali i stručnih i društvenih snaga još uvijek smatra Staljina velikim pobjednikom i mudrim taktičarom i praktičarom. Mitologizacija Staljina koristi se za neke dnevnopolitičke svrhe, i to ne toliko on kao osoba, koliko njegova aura.

Ujednom je udžbeniku čak pisalo da je Staljin bio uspješan menadžer jer je od polupismene i agrarne zemlje stvorio nuklearnu, industrijsku i političku velesilu. To je monstruozno jer se time ne zanemaruje samo način na koji je on do toga došao, nego se nameće i dodatno pitanje – koliko je uopće točno da je on to postigao! U tome ima mnogo komunističke propagande. Upravo zbog te ‘slavne’ industrijalizacije uništena je ruska poljoprivreda i selo. U SSSR-u je stalno bio deficit proizvoda, a pogreške u ekonomiji – o politici da i ne govorim – dovele su do raspada i propasti te njegove slavne države! On je bio uspješni menadžer konclogora!

Po istoj logici po kojoj je Staljin uspješan menadžer Hitler je bio uspješni graditelj autocesta! Osobno mislim da treba doći do osude komunističkog sustava. Ne ovoga ili onoga komunizma kao sustava, bez obzira na to je li riječ o onom liberalnijem u Jugoslaviji ili sasvim mračnom kao u Albaniji. Nacizam je genocidan, ali komunizam je socidan. Uništavao je ljude, ne po nacionalnom i vjerskom principu, nego zbog pripadnosti određenoj klasi, društvenoj ili socijalnoj skupini. Znate, mi ne raspravljamo o tome koji je sustav bio loš, a koji dobar, nego čije je od ta dva zla bilo veće! Nacizam je bez ikakvog spora bio veliki, ako ne i najveći zločin u povijesti čovječanstva, ali to ne znači da su ovi drugi bili dobri.“

Primjećujete li neke sličnosti s onim što se danas događa oko Tita u Hrvatskoj? Komunizam je usto u nekim svojim dijelovima bio ipak i genocidan. To je potvrdio i Mirko Tepavac, savezni sekretar za vanjske poslove Jugoslavije 1969.-1972., koji je u svojim sjećanjima 1998. ustvrdio da je nad njemačkom manjinom u Jugoslaviji, nad folksdojčerima, počinjen genocid pod izravnim Titovim vodstvom i uz njegove pismene zapovijedi, što je Tito kasnije i priznao svom biografu Vladimiru Dedijeru.

Vladimir Velebit, jedan od Titovih bliskih suradnika i poznavatelja, kasnije nije dvojio: „Tito se formirao u duhu boljševizma i nije se nikad posve oslobodio nekih boljševičkih dogmi. Osnovna slabost Jugoslavije i njezinog društvenog i političkog uređenja bio je jednopartijski sistem. To je bila tolika slabost da druge možemo i zanemariti.

Tito je bio glavni zagovornik takvog sistema. On se pod utjecajem boljševičke ideologije i Sovjetskog Saveza formirao kao sljedbenik dogmi o proleterskoj revoluciji i diktaturi proletarijata i o jednoj partiji koja u ulozi avangarde na sebe preuzima misiju izgradnje socijalizma i stvaranja besklasnog društva itd. Koliko god da je bio vidovit i realističan, Tito nije vidio da su u promijenjenim prilikama neke dogme i neka rješenja neodrživi. Da bi se jugoslavenski brod uspješno usmjerio na plovidbu u budućnost, bilo je apsolutno potrebno prekinuti s jednopartijskim sistemom, odnosno i ne uvoditi ga 1945. godine, pa makar neka druga partija ili više njih, a ne Komunistička, dobila izbore.

Moralo se na jedan doista demokratski način utvrđivati i poštovati volju naroda. Tito se tome uvijek suprotstavljao, previše se bojao zapadnih utjecaja, restauracije kapitalizma i vlasti buržoazije. Moralo se prakticirati slobodu govora, okupljanja, udruživanja, sindikalnog organiziranja. Sindikati, recimo, nisu obavljali svoju pravu ulogu, više su bili birokratizirani servis vlasti, tjerali su radnike da provode ono što je državni aparat tražio ili su svoju ulogu svodili na brigu za zimnicu i ljetovanje, što je, doduše, poželjno i pohvalno, ali nije dovoljno.“

Ili, Milovan Đilas, član Titova najužeg kruga, dok ga ovaj nije odbacio od sebe 1954., dodaje: „Tito je političar značajnih dometa i dostignuća u okvirima komunističkog pokreta, ali i krupnih, nezaboravnih i nepopravljivih promašaja na širem, demokratskom i ljudskom planu. Političar izuzetne snalažljivosti, pouzdanog instinkta i neistrošene energije. Ali i ličnost okrenuta k vlasti, k osobnoj vlasti, u tolikoj mjeri da je previđao, a u prijelomnim trenucima i suzbijao pojave i tijekove koji bi obogatili život, koji bi društvo i pojedince učinili otvorenijim i kreativnijim.“

Zatim, da se vratimo današnjici, Ured Predsjednika nije izložbeni prostor, nije muzej, to je politički prostor prve kategorije koji odašilje političke poruke. U demokratskom društvu nezamislivo je u takvom prostoru držati bilo što vezano uz bilo koji totalitarizam. Kad je pak riječ o Franji Tuđmanu, posve je jasno zašto je on imao stav prema Titu takav da je držao bistu na Pantovčaku. Jedan je argument osobne prirode,

Tuđmanov osobni i intimni odnos prema Titu, koji se može iščitavati u njegovim govorima i tekstovima, ali u prvom redu iz njegove biografije. I drugi je taj što je Tuđman na svaki način želio dokazati da suvremena Hrvatska ni na koji način nema veze s ustaškom NDH jer je srpska propaganda upravo to htjela proizvesti, da hrvatsku borbu za neovisnost i protiv srpske agresije 1991. poistovjeti s 1941. godinom i ustaškim zločinima. Još nešto, bio je to i dio Tuđmanove politike nacionalne pomirbe.

No to je bilo Tuđmanovo doba, a danas živimo u 2015., s proteklim iskustvom koje je posve negativno. Tuđmanova politika nacionalnog izmirenja nije uspjela jer je anacionalna ljevica nikad nije iskreno prihvatila. To je bilo jasno odmah nakon Tuđmanove smrti, kad je krenula famozna, ali neuspjela detuđmanizacija. Frapantno je to postalo jasno još više kad su Josipović i Milanović počeli ideologizirati hrvatsko društvo i širiti kult Titove ličnosti. I još frapantnije kad su „Lexom Perković“ branili bivši sustav i njegove ljude.

To je bila glavna odrednica koja je dokazala da je hrvatsko društvo krajnje bolesno te da mu je potrebno hitno ozdravljenje. Stoga danas od Tuđmana i njegove politike valja uzimati što je dobro za budućnost, a mijenjati i uvoditi ono novo što traži novo doba.

Zaključno, slobodno tržište se ne može razvijati bez zdravih demokratskih korijena. Jer ako ljudi ove zemlje nisu spremni poštivati međusobne slobode, onda slobodno tržište ne može funkcionirati. Ideološke podjele su indikator kako veliki postotak građana slabo poznaje i želi slobodu. Rasprava o crvenima i crnima jest veliki indikator ideološke konfuzije u kojoj se nalazi hrvatsko društvo.

Stoga puno ljudi ne razumije da osoba kao Tito ne može nositi titulu antifašista ako je on nakon osvajanja vlasti uspostavio novi totalitarni komunistički režim. Umjesto da svi akteri osuđuju i NDH i sustav nakon NDH kao povijesno zlo te kao politički, ideološki narodni „dead-end“, mi još i danas u društvu raspravljamo o bisti u nekom uredu. No ovo je jako važna diskusija, jer kao društvo ne možemo ići naprijed bez da se raščiste te ideološke konfuzije. Ne može postojati demokratsko društvo koje ne razumije zašto su i Tito i Ante zlo.

Želimo li živjeti u Republici Hrvatskoj ili u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj? Hitno se odlučimo! Jer nam vrijeme prolazi, svijet se brzo mijenja, a mi tonemo i propadamo. U grču smo još uvijek Drugoga svjetskog rata, umjesto da se borimo za budućnost.

facebook komentari