ZAŠTO?..ZATO!.. UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (drugi (2) dio)

    4

    U pomanjkanju mogućnosti, da Hrvatska Državna Vlada osigura svoju svjetovnu i vojničku vlast na tim područjima, pribjegli smo osnivanju naše ilegalne vlasti na njima. Kao što su partizani pri napuštanju jednog organiziranog područja povlačili vojsku i svoju upravnu vlast, a ostavljali ponekog prikrivenog partijca i takozvane “terence”, tako smo i mi pomoću povjerljivih , sredjnenih hrvatskih rodoljuba stvarali svoju ilegalnu vlast, koja je poslije povlačenja naših političkih i vojničkih organa ostajala sa svojim narodom na području. “Terenci”, i naši i partizanski, bili su ljudi, koji su imali sakriveno oružje. Bili su više ili manje poznati, ali uvijek posebni ljudi, koji su nastojali biti gradjani obiju vlasti. U toj igri, o čemo ćemo takodjer posebno pisati, padale su glave i dogadjale se nevjerojatne scene. Partizani su preko svojihg “terenaca” uspijevali imati narod pod kontrolom, ali smo i mi imali mogućnosti pratiti odvijanje dogadjaja i života na partizanskim područjima, skupljati obavijesti i kažnjavati one, koji su se najviše istakli u proganjanju naroda.

    [dropcap]U[/dropcap] godini 1944. u ožujku u ime Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Stana Poglavnika bio poslan, da preuzmem zapovjedništvo “Južne Hrvatske Vojske” i stvorim hrvatski front na Ivan Planini nakon povlačenja iz Hercegovine, Hrvatski Narodni Odpor bodio je i najkonkretnije forme. Da bi se uzdržao front na Ivan Planini, trebalo je u pozadini toga fronta na jugu, jugoistoku i jugozapadu stvoriti hrvatski narodni odpor, ovog puta s konkretnim ciljem: organizirati hrvatsku gverilu, koja bi uznemirivala partizansku pozadinu i spriječavala partizansko nadiranje prema sjeveru, kako bi mi mogli srediti postave i spremiti protunavalu.

    U tu svrhu stvoren je pod mojim zapovjedništvom, kao vrhovnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, posebni stožer, kojemu je na čelu kao glavar bio pukovnik Muhamed Ridjanović, inače poznati liječnik i narodni borac iz Mostara. Posebne divizije trtebale su kontrolirati odgovarajuća područja, kako slijedi:

    Divizija “Kralj Tomislav” pod zapovjedništvom pukovnika B. Dragičevića imala bi nadzor nad područjem zapadne Hercegovine, jugozapadne Bosne i južne Dalmacije.

    Divizija “Jure Francetić” pod zapovjedništvom pukovnika Delka Bogdanića trebala je kontrolirati istočnu Bosnu i istočnu Hercegovinu.

    Divizija “Husein beg Gradaščević – Zmaj od Bosne” na čelu s pukovnikom Ibrahimom vitezom Pjanićem trebala je kontrolirati sjevero-istočnu Bosnu i Posavlje.

    “Sremska Divizija” trebala je kontrolirati prostor od linije Vinkovci-Osjek prema istoku, a zapovjednik je bio general Josip Metzger, tada zapovjednik “Srijemskog Pučkog Zbora”, a inače moj nekadašnji vojni instruktor s Janka Puste. Isti je bio, unatoč starosti, spreman ostati i ne povlačiti se iz Srijeme.

    Posebnim studijama obraditi ću cijeli plan odpora iza partizanskih linija, koji je bio uvjetovan našim općim djelovanjem i odlukom, da se nećemo povlačiti i napustiti Hrvatsku. U najgorem slučaju (u slučaju provale Rusa na naše državno područje) trebali smo stvoriti takozvanu “Zvonimirovu Liniju” u polukrugu oko Zagreb – od Koprvnice i Varaždina preko Siska i Petrinje na Karlovac i more.

    Ja sam tada u Sarajevu ustanovio, nakon što sam sredio front na Ivan Planini, gdje su hrvatske trupe uništile najelitnije i novodošle partizanske jedinice, da njemačke trupe planiraju napustiti Sarajevo i povući se s neosvojivih postava, koje smo mi držali na Ivan Planini. Hrvatski ministar Vrančić, Mehičić i Ivica Frković, te admiral Štajnfl bili su takorkuć stalno u Sarajevu na frontu i svaki u svom djelokrugu ; oko obskrbe vojske, smještaja muhadjira i pripremanja hrvatske generalne ofanzive prema jugu. Nitko tada u Sarajevu o povlačenju nije govorio, nego se je spremala velečanstvena proslava 10 Travnja. Ugledni gradjani Sarajeva održavali su sastanke s hrvatskim vojničkim zapovjedništvom, a žene i djevojke obilazile front i bolinice, hrabreći borce i vodeći brigu o ranjenicima. Hadži ef. Aganović i pukovnik Akif Handžić, glavni imam vojske, nadbiskup Ivan Šarić i ugledni predstavnik pravoslavne Crkve platili su vješalima, tamnicom i progonstvom svoju vjernost Hrvatskoj Državi. Sarajlije i pučanstvo cijeloga kraja, uključivši u muhadjire iz cijele Bosne i Hercegovine, bili su odlučili pasti na Ivan Planini, da bi Hrvatska Država živjela.

    Zato sam pozvao hrvatske i njemačke generale te predstavnike gradjanske vlasti i saopćio im, da se iz Sarajeva nećemo povlačiti. Njemačke zapovjednike sam opomenuo, da ću im jedinice razoružati, ako bez moje dozvole ostave i jedan postav. tada sam bio osobno od Poglavnika brzoglasom pozvan, da dodjem u Zagreb na sjednicu Glavnog Stana. Smjesta sam se odazvao pozivu i zrakoplovom odletio u Zagreb.

    Ali, radi zračne uzbune i mraka, pri spuštanju na nepodesni teren moj se zrakoplov razbio, a pilot, moji pratioci i ja bili ranjeni. Zadobio sam teški potres mozga. Kada sam se treći dan osvijestio u bolinici na Rebru, uz moj krevet stajali su Poglavnik i nekoliko generala i ministara. Tada sam Poglavniku rekao njemačku nakanu i ponovno pao u duboku nesvijest. Za to vrijeme, dok sam ja u nesvijesti ležao, bila je izdana zapovijed za totalno povlačenje iz Sarajeva i svih drugih postava.
    (Nastaviti će se)

    [divider]

    I Z J A V A

    Na poziv g. Josipa Markovića za “Svjetski Ustaški Kongres”, a kako se i mene spominje, izjavljujem, da ću se odazvati, ali uz uvjet, da se taj “Kongres” održi u Kozari, Papuku, Ivan Planini ili u Vranu, gdje su se obično ustaše sastajali, dok ih je bilo.
    26. veljače 1963. general Drinjanin.

    piše: general DRINJANIN

    Nastavlja se…

    Otporaš/Kamenjar.info

    facebook komentari

    • Bravo Makso!

      Tu su se Ustaše okupljale. Treba pitati Kapulice i druge koji su odatle pružali odpor i kažnjavali Oznaše od 1945 pa sve do 1951.

    • Bravo Makso!

      Tu su se Ustaše okupljale. Treba pitati Kapulice i druge koji su odatle pružali odpor i kažnjavali Oznaše od 1945 pa sve do 1951.

    • Ja sam bio jedan protivnik Maksa Luburića. To priznajem sada, poslije prko pola stoljeća i više.

      Za Maksa sam čuo od mojeg oca Petra dok smo na njivi kopali i orali, lozu
      okopavali i zalivali, duhan sadili, brali i nizali, ukratko, dok smo
      težačke poslove radili. Pričao mi je mnoge ratne dogodovštine, među
      kojima ponajviše o Maksu Luburiću. Tu čestitu uspomenu hrabrog hrvatskog
      vojnika sam ponio sa sobom u emigraciju. Uvijek sam o njemu mislio:
      jeli moguće da čovjek može biti takav hrabar vojnik i borac.

      Kada sam pratio u vlaku prve klase dra. Andriju Ilića od Pariza do La
      Manche-a, u to doba parabrodska luka između Francuske za Englesku, u
      siječnju 1960. godine, tada sam dru. Iliću sve najbolje pričao o
      generalu Maksu Luburiću. Tada mi je dr. Ilić sve najgore pričao o Maksu
      Luburiću. Nažalost da sam sve povjerovao. Čim sam se povratio u Pariz,
      napisao sam generalu Luburiću žučljivo pismo od nekih 53 ili 54 pitanja.
      Kratko iza toga sam dobio odgovor skoro na sva moja pitanja. Pismo
      general Maks Luburić završava ovako: “… Meni je drago da se ti baviš
      hrvatskim pitanjima i problemima. Spas je u onima koji pripadaju negdje
      za hrvatsku stvar, a ne u onima koji ne pripadaju nigdje. meni je
      svejedno kojoj hrvatskoj organizaciji ti pripadaš; a kada ti srdce rekne
      da vjeruješ starom Ustaši Maksu, onda mi se javi.

      Grli te tvoj Maks.Uz naš vojnički pozdrav general Drinjanin.

    • Ja sam bio jedan protivnik Maksa Luburića. To priznajem sada, poslije prko pola stoljeća i više.

      Za Maksa sam čuo od mojeg oca Petra dok smo na njivi kopali i orali, lozu
      okopavali i zalivali, duhan sadili, brali i nizali, ukratko, dok smo
      težačke poslove radili. Pričao mi je mnoge ratne dogodovštine, među
      kojima ponajviše o Maksu Luburiću. Tu čestitu uspomenu hrabrog hrvatskog
      vojnika sam ponio sa sobom u emigraciju. Uvijek sam o njemu mislio:
      jeli moguće da čovjek može biti takav hrabar vojnik i borac.

      Kada sam pratio u vlaku prve klase dra. Andriju Ilića od Pariza do La
      Manche-a, u to doba parabrodska luka između Francuske za Englesku, u
      siječnju 1960. godine, tada sam dru. Iliću sve najbolje pričao o
      generalu Maksu Luburiću. Tada mi je dr. Ilić sve najgore pričao o Maksu
      Luburiću. Nažalost da sam sve povjerovao. Čim sam se povratio u Pariz,
      napisao sam generalu Luburiću žučljivo pismo od nekih 53 ili 54 pitanja.
      Kratko iza toga sam dobio odgovor skoro na sva moja pitanja. Pismo
      general Maks Luburić završava ovako: “… Meni je drago da se ti baviš
      hrvatskim pitanjima i problemima. Spas je u onima koji pripadaju negdje
      za hrvatsku stvar, a ne u onima koji ne pripadaju nigdje. meni je
      svejedno kojoj hrvatskoj organizaciji ti pripadaš; a kada ti srdce rekne
      da vjeruješ starom Ustaši Maksu, onda mi se javi.

      Grli te tvoj Maks.Uz naš vojnički pozdrav general Drinjanin.