Connect with us

Analiza

ZAUSTAVIMO OPASNU VESNU PUSIĆ!

Published

on

Komentar Antuna Babića

Vidjevši, nakon dugogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, u kojoj je mjeri hrvatsko društvo podijeljeno, u njezinom inauguracijskom govoru predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pozvala je na zajedništvo hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske. Bio je to iskren, razuman i odgovaran poziv novoizabrane hrvatske predsjednice.

Usprkos činjenici što sam u političkoj emigraciji bio sljedbenik demokratskog i čovječanskog nauka vođe hrvatskog naroda početkom prošlog stoljeća, Stjepana Radića, koji je 1928. godine smrtno ranjen u Beogradskoj skupštini, nisam mogao zamisliti da ću se jednoga dana u tako velikoj mjeri slagati s političkim stajalištima i medijskim komentarima prof. dr. Zdravka Tomca, koji je u to vrijeme bio član KP Hrvatske. No, to ne znači da nije bilo trenutaka kad sam duboko razmišljao i čak bio uvjeren da se hrvatski narod može osloboditi velikosrpske Jugoslavije, samo ako hrvatski komunisti prihvate ruku pomirenja koju su pojedini hrvatski politički emigranti slali od početka pedesetih godina prošlog stoljeća, sve do uspostave samostalne hrvatske države 1991. godine. Dakle, zajedništvo je moguće ako svi koji živimo u Hrvatskoj iskreno pokažemo da volimo svoju državu tj. da ne mrzimo Hrvatsku. Ne moramo se ideološki slagati.

Izazov hrvatskim komunistima u Domovini

Inspiriran tim primjerima poruke pomirenja iz iseljeništva, u nekoliko sam navrata predlagao nešto slično. Nakon osnivanja Središnjeg odbora Hrvatske seljačke stranke u Londonu 1980. godine, čiji sam bio (najmlađi) član uputio sam jedan dopis tadašnjem predsjedniku HSS dr. Juraju Krnjeviću u kojem sam na nekoliko stranica iznio razloge zašto bi bilo dobro da se uputi poruka hrvatskim komunistima kako je vrijeme da progledaju i prihvate pomirenje između zaraćenih strana u hrvatskom narodu, kao jedini mogući put za opstanak nas Hrvata. U mjesečniku «Hrvatska sloboda», za travanj 1988. godine napisao sam i uvodnik koji je objavljen na prvoj stranici pod nazivom: «Izazov hrvatskim komunistima». Evo što sam u prve dvije rečenice tada napisao:

«U zadnjih je deset godina iz emigracije upućeno nekoliko javnih i otvorenih poruka hrvatskim komunistima u Domovini. Iako se svaki puta bile stilski i sadržajno drugačije formulirane, u svim se je porukama isticala jedinstvena misao: od hrvatskih se komunista, kako onih na vrhu vlasti, tako i onih pri vlasti, tražilo da svoj, u odnosu na druge Hrvate – nekomuniste, povlašteni položaj iskoriste za obranu sve ugroženijih hrvatskih interesa i olakšanje domovinske borbe za uspostavu slobodne i samostalne hrvatske države…»

hrzora

Nema zajedništva s Vesnom Pusić i njezinim istomišljenicima

I našoj je Predsjednici dobro poznato da u najvećim zapadnim demokratskim državama postoji konsenzus oko četiri ključna pitanja: obrane, unutarnje nacionalne sigurnosti, demokratskog sustava i vanjske politike. U tim državama uopće nije bitno koja je politička stranka u kojem trenutku na vlasti ili u oporbi – od socijaldemokrata do konzervativaca, jer svi nesupitno slijede tu praksu i zato su te zemlje tako razvijene, stabilne i jake.

Nažalost, svima koji živimo u današnoj Hrvatskoj više je nego jasno da je pomirenje unutar hrvatskog naroda, koje je iskreno, kao i sadašnja predsjednica Grabar-Kitarović, pokušao ostvariti prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo vrlo kratkog vijeka. Naime, a to je važno pojasniti, to pomirenje nije došlo kao odraz iskrenih unutarnjih osjećaja i katarze hrvatskih komunista, već dobro iskalkuliranog oportunizma tj. zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine, koja je bila daleko opasnija za hrvatske komuniste Jugoslavene nego za hrvatske domoljube u iseljeništvu. Da je, nedaj Bože, kojim slučajem uspio u njegovim nakanama stvaranja Velike Srbije i aneksije velikih dijelova Hrvatske ili pak cijele Hrvatske, velikosrpski vođa Slobodan Milošević najprije bi se krvavo obračunao s hrvatskim komunistima Jugoslavenima, a takvi su u Hrvatskoj do 1990. godine bili u većini. Ni danas ih nema puno manje kad je riječ o bivšim ideološki zaraženim komunistima i njihovoj djeci. U pravu je prof. dr. Tomac kad kaže da s njima nije moguće ostvariti svehrvatsko pomirnje. Njih se mora pobijediti na slijedećim izborima da bi mogao početi proces izgradnje pomirenja.

Možda nikada u svojoj povijesti Hrvatska nije bila u većoj unutarnjoj opasnosti nego što je to danas. Ništa nam ne znači to što smo članica Nato saveza ili Europske unije, ako je sve veći broj građana Hrvatske ispod razine siromaštva, ako su nam školska djeca gladna, ako nam desetine, a sutra možda već stotine tisuća mladih i obrazovanih ljudi odu iz Hrvatske, a na njihova mjesta dođu stranci koji će znati upravljati ovom lijepom i bogatom zemljom.

Najveću opasnost za Hrvatsku predstavljaju titoisti i razjedinjenost domoljuba

Usudim se reći da ni današnja gospodarska recesija, masovno iseljevanje i katastrofalan demografski trend opadanja broja stanovnika, ne predstavljaju najveću opasnost za budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. Najveću opasnost za Hrvatsku predstavljaju titoisti, djeca orijunaša, djeca komunizma, hrvatski zagovaratelji «regiona», Srbi u Hrvatskoj koji su još uvijek u službi Beograda i maksimalna rascjepkanost domoljubnih snaga unutar Hrvatske, od stranaka do udruga veterana, kojih ima preko tisuću. Nitko mi ne može reći da to nije sastavni dio jednog velikog i paklenog plana neutraliziranja svih domoljubnih snaga koje se mogu djelotvorno suprostaviti osmišljenom vanjskom i unutarnjem planu «discipliniranja» Hrvatske i njezino vraćanje pod kontrolu, za zapadni svijet, važnijeg strateškog partnera – Srbije.

Vesna Pusić je elementarna nepogoda za Hrvatsku

Osim njezine narcisoidnosti, mržnje hrvatske države i bolesne ambicije, bez ikakvih dokazanih profesionalnih ili političkih uspjeha, u taj se plan uklapa i sada javno najavljena «želja» tj. plan Vesne Pusić da se natječe za mjesto generalnog tajnika UN-a. Spreman sam na svakom mjestu braniti ovo što ću sada reći. U srpnju mjesecu prošle godine napisao sam da je Ivo Josipović najveći i najlukaviji protivnik samostalne hrvatske države. Ne, on je zapravo drugi najveći problem za opstanak Hrvatske kao samostalne države. Daleko najveći protivnik je sadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, koja svoj cilj nije uspjela postići unutar Hrvatske i sada to želi ostvariti kroz Ujedinjenje narode. Ja u to čvrsto vjerujem.

r1_785543S1

Možemo li si samo zamisliti da u slučaju, nedaj Bože, nove velikosrpske agresije na Hrvatsku (povijest se ipak ponavlja i ona nije završila) i situacije u kojoj bi UN, na čelu s Vesnom Pusić, imao veliku ulogu u rješavanju ili zaustavljanju tog rata? Daleko od Hrvatske u New Yorku, na čiju bi stranu stala Vesna Pusić? Ja nemam nikakve dileme – na srbijansku. U takvoj situaciji Vesna Pusić bi za Hrvatsku bila deset puta opasnija od Budimira Lončara, koji je putem svojih veza u UN-u 1991. godine zagovarao da se Hrvatskoj nametne embargo na nabavu oružja. Kao bivši ministar vanjskih poslova Jugoslavije on je dobro znao da je Srbija imala na raspolaganju oružje tada četvrte najveće vojske u Europi. Pusićka bi mogla za Hrvatsku postati iznimno opasna ako iza nje stoje iste one međunarodne sile koje su stajale iz zločinca Tita. Treba također podsjetiti na činjenicu da je Vesna Pusić uništila hrvatsku diplomaciju, značajno pogoršala bilateralne odnose Republike Hrvatske s važnim zemljama svijeta, a u multilateralnim organizacijama više je zagovarala interese «regiona» nago Republike Hrvatske, čiji je ministar i koja ju plaća.

Za one koji o tome nisu razmišljali, valja skrenuti pozornost da je u vrijeme kad desetine tisuća hrvatske školske i neškolske djece nemaju što jesti i više su gladna nego sita, Vesna Pusić je otišla na višednevnu turneju po zemljama Južne Asmerike kako bi lobirala za eventualan izbor za generalnog tajnika ili tajnicu UN-a. Dakle, ona je bez imalo osjećaja potrošila nekoliko desetina tisuća dolara za tu turneju pod lažnim izgovorom da ide lobirati za gospodarsku suradnju Hrvatske s tim zemljama. To je neviđena drskost, ali, nažalost, u narodu koji je stotinama godina bio tuđi sluga, takve stvari i danas nekažnjeno prolaze.

Može li mi netko predložiti koji bi drugi prihvatljivi i logični razlozi bili za eventualan izbor (u koji ipak uopće ne vjerujem, ali je potreban oprez) Vesne Pusić za prvu osobu UN-a osim onih koje sam naveo. Gdje su njezini rezultati, kako na međunarodnom tako i na unutarnjem polju? Jedino s čime se šefica HNS-a može pohvaliti je to da je (a na tome joj velika hvala) zbog svoje orijunaške i protuhrvatske politike uspjela uništiti HNS. Malo je vjerojatno da će na slijedećim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj više od 0,5 posto građana dati glas tom koalicijskom partneru SDP-a. Također sam duboko uvjeren sam da to zapravo gospođu Pusić uopće i ne brine. Ona sada jedino razmišlja o njezinoj emigraciji, ali ne o onoj u kojoj smo ja i stotina tisuća drugih domoljuba bili diljem svijeta – prognani, prezreni i nepriznati kao Hrvati i ubijani od strane Udbe kao da smo lutajući i bolesni psi. Njezin je cilj doseći se vrha najvažnije multilateralne organizacije u svijetu i tada poručiti hrvatskom narod i hrvatskim domoljubima: «I will be back».

Zadržimo Pusićku u Hrvatskoj

Zaključno, bez obzira i na moju preferenciju da što prije ode iz Hrvatske, na primjer u Beograd, gdje često boravi, ne smijemo pasti u tu zamku. Ako je potrebno zadržimo je u Hrvatskoj, jer nakon slijedećih izbora jedino što će moći je pridružiti se Teršeličkinoj «Documenti». Poduzmimo sve što možemo da lobiranjem i na sve druge moguće načine upozorimo sve zemlje svijeta da Vesna Pusić nema nikakve profesionalne niti ljudske kvalifikacije da bude izbarna za generalnog tajnika UN-a.

Budući da kod izbora za generalnog tajnika UN-a, koje čini 193 zemalja članica, svaka članica ima pravo glasovanja na Općoj skupštini UN-a, pozivam sve Hrvate u iseljeništvu da, ukoliko bi došlo do njezine kandidature, odmah pišu vladama svojih zemalja kako bi izbor Vesne Pusić za generalnog tajnika UN-a bio vrlo štetan i opasan za ugled i funkcioniranje te još uvijek važne međunarodne multilateralne organizacije. U ime Hrvata izvan Domovine posebno predlažem da to učini Hrvatski svjetski kongres.

Šator na Zrinjevcu

Na samom kraju, pozivam i sve antihrvatske nevladine udruge u Hrvatskoj, uključujući i one koje su se nedavno preko noći pojavile pred braniteljskim šatorom u Savskoj, da umjesto prosvjeda i napada na hrvatske branitelje u Savskoj, dođu pred Ministarstvo vanjskih i europskih poslova na Zrinjevcu i tamo mirno prosvjeduju protiv danas osobe koja je veliki sukrivac za današnje teško gospodarsko stanje u Hrvatskoj i najveće protivnice teško stečene državne samostalnosti hrvatskog naroda – gospođe Vesne Pusić. Mislim da ni ideja o podizanju šatora na Zrinjevcu nije loša. Osim toga dolazi proljeće, a parlamentrani izbori su sve bliže. Dakle, prosvjed neće dugo trajati. Sguran sam da će za taj prosvjed na Zrinjenvcu imati i potporu 80% djelatnika Ministarstva vanjskih i europskih poslova, koji ne mogu dočekati da iz njihovog života nestane sadašnja ministrica vanjskih poslova i prva potredsjednica Vlade Republike Hrvatske.

[ad id=”40551″] [/ad]

Antun Babić/kamenjar.com

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Analiza

Slaven Letica: Uspon i pad jedinoga hrvatskog oligarha Ivice Todorića

Published

on

By

Političko-ekonomijska i sociopsihologijska analiza ‘Slučaja/Fenomena Agrokor’

Već sada se može kazati da je svojim prvim blogerskim zapisom, objavljenim 22. rujna 2017. pod prozaičnim naslovom ‘Priopćenje za javnost’, hrvatski i ‘regionalni’ tajkun nad tajkunima, zapravo, donedavno, jedini hrvatski OLIGARH, Ivica Todorić, objavio bespoštedni rat svim sredstvima: Andreju Plenkoviću, njegovoj vladi, izvanrednoj upravi Agrokora koju vodi „izvanredni povjerenik“ Ante Ramljak, ‘strvinarskim (američkim) fondovima’ koji su navodno na silu oteli njegovo životno djelo i obiteljsko blago.

Rat je objavio i krunskim svjedocima pokajnicima, posebice Ivanu Crnjcu, dugogodišnjem šefu Agrokorovih financija, vjenčanome kumu i bliskome prijatelju njegova sina Ante.

Konačno, rat je objavio i Republici Hrvatskoj kojoj je – po vlastitome uvjerenju i javnim izjavama – velikodušno sve darovao, a ona ga kani utamničiti.

Ta objava rata ili ratova nedvosmisleno je sadržana u završnim rečenicama Priopćenja za javnost: ‘Stoga ću u narednom vremenu, a u cilju zaštite vrijednosti ulaganja u Agrokor, radnih mjesta i gospodarstava država u kojima poslujemo te svih naših dionika, pokrenuti sve pravne radnje koje su mi na raspolaganju, kako u Hrvatskoj, tako i pred međunarodnim tijelima. Pritom ću javnim istupima i objavom relevantnih dokumenata u potpunosti razotkriti spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samoga Agrokora, a koja je stvarni razlog donošenja neustavnog Lex Agrokora.’

U prvome dijelu Priopćenja sadržana su ključna polazišta i argumentacija na kojima Ivica Todorić Gazda kani utemeljiti pravosudni, medijski, pa i masovno psihološki rat: ‘Na početku 2017. godine, kad smo Agrokor vodili moj management i ja, kompanija je imala čvrst plan za napredak i uspješan rast te isplatu vjerovnika u skladu sa zakonskim obvezama. To je bila politika Agrokora i svih desetljeća postojanja i uspješnog poslovanja.

Vlada Republike Hrvatske u to vrijeme povlači političke poteze želeći steći kontrolu nad Agrokorom kroz, očito, unaprijed pripreman plan. Ciljano širenje dezinformacija i negativnih glasina kroz izjave najviših dužnosnika zakonodavne i izvršne vlasti tijekom prvih mjeseci 2017. godine destabiliziralo je Agrokor. Lažima i manipulacijama Vlada u zabludu dovodi i cjelokupnu javnost. Služeći se konstrukcijama, te potpuno neprimjerenim medijskim djelovanjem, stvoren je okvir za pridobivanje političkih saveznika. Umjesto činjenica i istine, Agrokor su htjeli prikazati kao slučaj Parmalat sugerirajući otuđenje ogromnih suma novaca, no danas, sedam mjeseci kasnije, slučaja Parmalat nema.

Cilj takvog djelovanja najviših dužnosnika Vlade i Sabora, kroz izravni politički intervencionizam, bio je donošenje neustavnog zakona Lex Agrokor i nacionalizacija privatne imovine, a ovakav slučaj otimanja privatnog vlasništva nije zabilježen u suvremenoj Europi. Ja i Uprava Agrokora potpisali smo aktivaciju zakona (Lex Agrokor), a sada posebno naglašavam, pod ucjenom, prisilom, prijetnjama, manipulacijama zakonskim odredbama i neviđenim medijskim linčem.’ (Ivica Todorić: Priopćenje za javnost, 22. rujna 2017.)

Sadržaj i ton Priopćenja za javnost objavljenoga na blogu 22. rujna 2017. potpuno odudara od prvoga kriznog Priopćenja za javnost koje je Ivica Todorić 7. travnja 2017., uputio ‘cijenjenim kolegama, zaposlenicima Agrokor koncerna, poslovnim suradnicima, partnerima, uvaženoj javnosti’. To je priopćenje objavio na dana kad je u Narodnim novinama objavljen, a time i stupio na snagu, Zakon o postupku izvanredne uprave u tvrtkama od sistemskog značaja, poznatiji pod nazivom Lex Agrokor.

Evo najvažnijega dijela toga priopćenja objavljenoga prije pet i pol mjeseci: ‘Cijenjene kolege, zaposlenici Agrokor koncerna, poslovni suradnici, partneri, uvažena javnosti, želim vas obavijestiti kako je Uprava Agrokora, sa mnom na čelu, pokrenula proces aktivacije Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Navedenu odluku donosim u uvjerenju kako je to u najboljem interesu za svakog pojedinog zaposlenika, partnera, dobavljača, svih drugih dionika te cjelokupnog gospodarstva. Iskreno se zahvaljujem svim zaposlenicima, bliskim suradnicima i partnerima s kojima sam izgradio najznačajniju tvrtku u povijesti Republike Hrvatske. Svih sam ovih godina, pa i u posljednjim izrazito izazovnim trenucima, davao svoj maksimum kako bi osigurali stabilnost kompanije, kako bi sačuvali preko 60 tisuća radnih mjesta te osigurali opstojnost i prosperitet čitavog Agrokor koncerna. Još jednom pozivam sve one koji mogu doprinijeti da Agrokor nesmetano nastavi s radom, da se sačuvaju radna mjesta i da se omogući daljnji razvoj, da učine sve u svojoj moći da se to i ostvari. Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.’

Todoric1

Zlatno Agrokorovo doba kad su brojni stvarni magarci, ali i nebrojeni politički i poslovni ‘tovari’, oduševljeno jeli i pili iz ruke ‘Gazde’ Ivice Todorića.

U medijski i pravosudni rat svim sredstvima Ivica Todorić krenuo je u trenutku kad je shvatio da njegov velikodušni ‘dar’ državi nije spriječio tu istu državu, utjelovljenu u VRH-u i Dorhu, da provede revizijske, financijsko-forenzične i pravosudne istrage kojima je krajnji cilj, Todorić ne dvoji, utamničenje njega samoga, njegovih sinova (Ante i Ivana), kćeri (Ive Balent) i najbližih poslovnih suradnika.

Hrvatska država: Todorićeva voljena majka i omražena maćeha

Prve naznake da će mu voljena država postati bešćutnom maćehom, a pravda prema njemu, kao i prema običnim smrtnicima, slijepom, dobio je već početkom svibnja kad je VRH iz proračunskih zaliha izdvojio 5.000.000 kuna za ‘podmirenje troškova Dorha vezanih uz utvrđivanje mogućih nepravilnosti i nezakonitosti u Agrokoru’.

Sol na ranu nanosio mu je ‘flegmatični izvanredni povjerenik’ Ante Ramljak koji je počeo prodavati svu imovinu koja je bila statusno-raskošni simbol poduzetničke i poslovne izvrsnosti, ali i glembajevske obiteljske nadmoći, bogatstva i nedostupnosti – za nas obične smrtnike – Ivice Todorića i njegove familije: super-luksuzna jahta, helikopter, zrakoplov, Villa Castello s posjedom u Medveji, otok Smokvica Vela itd.

Kako je financijska vrijednost sve te imovine Agrokora bila tek kap u moru korporacijskih bilanci, Ivica Todorić ispravno je zaključio da je stvarni cilj prodaje bilo ono što se u socijalnoj psihologiji naziva ‘karakternim ubojstvom’: stvaranjem masovno-psihološkoga čuvstva prijezira, gađenja i mržnje prema njemu i njegovoj obitelji.

Prezir, gađenje i mržnju javnosti prema Todoriću prvi je potaknuo tadašnji predsjednik Sabora dr. Božo Petrov kad je protiv njega podnio kaznenu prijavu, a osnažila ih je pojava (profesionalno dobro napravljenoga) dokumentarnoga filma ‘Gazda’ Darija Juričana.

Film se u regionalnoj distribuciji, na televiziji Al Jazeera Balkans, pojavio 28. ožujka 2017. uz ovu najavu: ‘Ivica Todorić pobjednik je procesa privatizacije i tranzicije na Balkanu. Njegova kompanija Agrokor je u 2015. prihodovala 6,7 milijarda eura i ima velika poduzeća od Vardara do Triglava. Ovo je film o receptu kako se postaje gazda.’

Plimu negativnoga publiciteta koji je spontano osmišljen kao bitka obespravljenoga i prestrašenoga (zbog mogućeg kraha Agrokora) naroda protiv novovjeke Gospode Glembajevih do granice narodne želje za osvetom i linčom doveli su amaterski snimljeni dokumentarni filmovi o provodu sinova Ivice Todorića i Ivana Crnjca na jahti ‘Jana’ u akvatoriju otoka Smokvica Vela kod Rogoznice.

Taj je otok Morh 1995. godine dao u 30-godišnji zakup tvrtki Grafoplast u vlasništvu Ante Lušića, praunuka nekadašnjega vlasnika otoka. Kako Grafoplast nije plaćao koncesijsku naknadu, Ante Lušić prodao je tvrtku Agrokoru koji je tako postao gospodarom otoka. Nedavno je javnost saznala da Agrokor za korištenje otoka nije plaćao zakupninu. Tu činjenicu javnosti je prvi priopćio ministar državne imovine dr. Goran Marić: ‘Jedan se privatni otok koristi bespravno. Kroz dvadeset godina država je propustila naplatiti oko 200 milijuna kuna.’

Programirano i spontano stvarani negativni i demonski publicitet u pola je godine Ivicu Todorića i njegove članove od simbola poslovne izvrsnosti i spasitelja propalih tvrtki pretvorio u simbol poslovnoga neuspjeha, ali i u simbol bahate, bešćutne i raskalašene kolonije moralnih gubavaca koji žive u ‘otetome’ dvorcu, planduju na privatnim otocima, imaju privatne jahte, zrakoplove, helikoptere, lovišta i životna uvjerenja kako su ljudi posebnoga kova.

Kad je u ranu jesen 2017. Ivica Todorić doznao kako je Dorhov ključni svjedok pokajnik njegova dojučerašnja desna ruka (ujedno i daleko najslabija karika u poslovnoj filozofiji i strategiji Agrokora), najbolji prijatelj njegovih sinova, Ivan Crnjac, frustracija Ivice Todorića došla je do usijanja.

Dobio je također pouzdanu informaciju kako će revizorska kuća PricewaterhouseCoopers Hrvatska radikalno smanjiti vrijednost imovine Agrokora po osnovi onoga što mi ekonomisti poznajemo pod pojmom nematerijalna imovina (intangible asset): vrijednost Agrokorovih robnih marki (brendova), goodwill, koncesija, franšiza, zaštitnih znakova, dizajna, licencija, patenata, industrijskog i intelektualnoga vlasništva.

U tome je trenutku odlučio pokrenuti blog na kojemu je Vladi i Državi objavio rat.

Svoje elitne pretorijanske ratne ‘trupe’ podijelio je u dvije skupine: Internetske ratnike na čelu s Ratkom Mačekom i Aljošom Roksandićem i pravosudne ratnike koje predvode Jadranka Sloković i Čedo Prodanović.

Izbor mu nipošto nije loš. Ratko Maček zanat PR eksperta ispekao je radeći godinama kao privatni PR poduzetnik, a zatim i kao najbliži suradnik dr. Ive Sanadera. Stekao je dragocjena znanja i iskustva kao suokrivljenik u nizu pravosudnih bitaka.

Aljoša Roksandić ostvario je najuspješniju humanitarnu i promidžbenu kampanju u hrvatskoj povijesti ‘Dajmo da čuju’, a bio je i uspješni novinski urednik i PR profesionalac.

Sanader Macek1

Ironija ‘Mačkove’ sudbine I.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kod pape Ivana Pavla II.

Sanader Macek2

Ironija ‘Mačkove’ sudbine II.: Ratko Maček s dr. Ivom Sanaderom kao okrivljenik na Županijskome sudu u Zagrebu

Ratna filozofija i strategija Todorićevih internetskih ratnika: Napad je najbolja obrana!

Više je strategijskih uporišta na kojima su Ivica Todorić i njegov ratni stožer koji zasad djeluje u ilegali (ne zna se lokacija na kojoj se nalazi, pa ni imena i prezimena ratnika) utemeljili OFENZIVNU ratnu strategiju:

Prvo je uporište spoznaja kako u suvremenome svijetu ne postoje jasne granice između istine i laži, činjenica i onoga što se od početka ove godine naziva alternativnim činjenicama, a zapravo se radi o manje ili više vješto smišljenim izmišljotinama.

Upravo zbog toga što je u XXI. stoljeću nestala jasna razlika između istine i laži, za riječ godine (2016.) poznati je nakladnik Oxford Dictionaries izabrao riječ post-istina (post-truth), a Merrian-Webster izraz nadstvarno (sureal).
Evo kako su te riječi definirali urednici glasovitih engleskih rječnika:

Post-istina (Oxford Dictionaries): pridjev koji ‘se odnosi ili označuje okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na staranje javnoga mišljenje od apela (obraćanja) usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja’.

Nadstvarno (Merrian-Webster): ‘označuje iracionalnu stvarnost nekoga sna’.

Uz ta dva pojma, prošla je godina u Americi, a zatim i drugdje u svijetu, proslavila još jedan pojam, zapravo frazu, ‘alternativne činjenice’ (alternative facts). Tu je frazu prva uporabila savjetnica novoizabranoga američkog predsjednika Kellyanne Conway na susretu s novinarima 22. siječnja 2017. Nastojeći objasniti lažnu (!) tvrdnju glasnogovornika Bijele kuće Seana Spicera da je na inauguraciju Donalda Trumpa došao najveći broj ljudi u američkoj povijesti (fotografije i snimke iz zraka nepobitno su dokazivale da je broj ljudi na Trumpovoj inauguraciji bio znatno manji od onih koji su došli na ustoličenje Baracka Obame), Conway je kazala kako Spicer nije lagao, nego je iznio „alternativne činjenice“.

Općenito se može kazati da u suvremenome svijetu, posebice u svijetu suvremene politike, medija, društvenih medija i virtualne stvarnosti ne postoji jasna granica između istine i laži. Umjesto toga, metaforički govoreći, postoje desetci i stotine nijansi laži i istina: poluistina, polulaži, post-istina, nadstvarnosti i – alternativnih činjenica: shvaćenih onako kako ih shvaća i javnosti tumači američki predsjednik Donald Trump i mnogi drugi državnici, političari, na žalost i znanstvenici, novinari i stavotvoritelji.

Todorićevi internetski ratnici obećali su i javnosti, zapravo, nude – alternativne činjenice.

Alternativne cinjenice

Alternativne činjenice u Bijeloj kući (karikatura: Kevin Siers)

Drugo je uporište Todorićeva medijskoga rata istraživanjima potvrđena činjenica da hrvatska javnost i narod najmanje vjeruju političarima. Polazeći od te nesporne činjenice, Todorićevi internetski generali osmislili su strategiju stalnoga prozivanja VRH-a da mulja, vara i ne govori istinu. Krajnji je cilj, što bi narod rekao, vladu utjerati u laž.

Treće je uporište medijskog rata pronalaženje ahilovih peta u neprijateljskim redovima. Na početku rata te su ahilove pete pronašli u ministrici dr. Martini Dalić, izvanrednome povjereniku Anti Ramljaku i krunskome (zasad) svjedoku pokajniku Ivanu Crnjcu.

Izbor dr. Dalić za glavnu metu blogersko-medijskoga rata već se pokazao mudrim jer je ona u rat ušla nepripremljena: improvizirajući i stalno mijenjajući ratnu taktiku.

Posljednje, četvrto, najvažnije ključno uporište Todorićeva internetsko-medijskoga rata njegovo je, od Ratka Mačeka usvojeno, uvjerenje kako Dorh i pravosuđe općenito nisu imuni na raspoloženja javnoga mišljenja: spoznaja da je znatno lakše podići optužnicu i na sudu osuditi okrivljenika kojega javnost-narod smatra utjelovljenjem najgorega kriminala.

Internetski rat Todorićevih profesionalca protiv Plenkovićevih amatera

Već prva izmjena ‘paljbe’ na bojišnici kod Banskih dvora i u bespućima blogerske zbilje pokazala je da na jednoj (Todorićevoj) strani vojuju profesionalci, a na drugoj (Vladinoj) samouki amateri. Kako to izgleda ilustrirat ću s nekoliko primjera.

Na ključnu Todorićevu tvrdnju kako je aktiviranje Lex Agrokor potpisao pod pritiscima, ucjenama i prijetnji tamnicom, očitovali su se i Andrej Plenković i dr. Martina Dalić, a to su Todorićevi PR gurui priželjkivali.

Andrej Plenković izjavu o navodnim prijetnjama i ucjenama Ivice Todorića dao je s nogu, u stanci zasjedanja Europskoga vijeća u Tallinnu: ‘Nema nikakva govora o pritisku Vlade. Zakon o Agrokoru prije svega je napravljen da se mogao aktivirati jedino uz privolu uprave, ne samo Vlade, i ne bi bilo dobro da sada dođe do neke kolektivne amnezije, da se u roku od šest mjeseci zaboravi realnost u kojoj je kompanija u tom trenutku bila, da se zaboravi ono što je najbitnije i zbog čega je donesen zakon za kompanije od sistemskoga značaja i posljedice domino efekta koje je to moglo imati na hrvatsko gospodarstvo.’

Todorićevi internetski ratnici brzo su prešli u protunapad: ‘Gospodine predsjedniče Vlade, kad iz neke baltičke zemlje narodu poručujete da ima kolektivnu amneziju, onda očito zaboravljate da narod pamti puno dulje nego što to politika želi. I ja pamtim dugo, a događaje od 26. veljače i 26. ožujka ove godine pamtit ću zauvijek.’ (29. rujna 2017.)

Nespremnost ministrice dr. Martine Dalić na verbalnu agresiju iz stožera Ivice Todorića bila je još i veća.

Na samom početku ‘rata’ pokušala se izdići iznad situacije. Na zamolbu novinara ispred Banskih dvora 22. rujna 2017. da komentira objavi prvoga bloga Ivice Todorića, odgovorila je: ‘Zar vi mislite da je Ivica Todorić stvarno toliko važan da bi Vlada komentirala i da bih se ja brinula za tuđe blogove?’

Dan kasnije, 22. rujna 2017., na novinarsko pitanja što misli zašto je Ivica Todorić nakon pola godine promijenio strategiju odnosa prema Vladi, Martina Dalić izjavljuje: ‘Meni to nije poznato. Kao što sam rekla, sve ovo što vidim po medijima meni izgleda kao govorenje čovjeka koji je u potpunosti odvojen od stvarnosti i koji u potpunosti ne povezuje kakva je gospodarska stvarnost, a kakva je stvarnost koja postoji u njegovoj glavi.’

Tjedan dana kasnije, nakon blogovskih tvrdnji Ivice Todorića da je upravo ona prijetila i ucjenjivala njega i njegovu obitelj kako bi ih prisilila da zatraže primjenu Lex Agrokor, dr. Martina Dalić itekako je ozbiljno shvatila optužbe posrnuloga tajkuna koji je još uvijek nominalni vlasnik Agrokora: ‘Izjave i ono što se po medijima piše s tzv. bloga, rekla bih, u velikoj mjeri mene osobno ugrožava u smislu moga ugleda, ja ću zaštitu i razgovor s tim blogom potražiti na sudu i namjeravam autora bloga tužiti za klevetu i narušavanje ugleda.’

Todorićevi internetski ratnici uzvratili su joj 1. listopada 2017. blogerskim zapisom pod naslovom ‘Kako laže Martina Dalić’ u kojemu ju ovako pokušavaju – u očima javnosti – utjerati u laž: ‘Martina Dalić u više je navrata (zadnji put u velikom intervjuu Jutarnjem listu) tvrdila da je Lex Agrokor bio zadnja opcija i da bi joj bilo puno draže da je Uprava sama našla rješenje. Međutim, na dan 28. ožujka, nakon što je Agrokor ulagao ogromne napore za Stand Still, koji je na kraju i većina Agrokorovih banaka potpisala, Martina Dalić šalje članu Uprave Agrokora prijeteći mail, u 2:30 u noći, u kojem prijeti uhićenjima ako se Lex ne potpiše. Neka demantira, ako se usudi.’

Sličnom spinovskom logikom Todorićevi su internetski ratnici Martinu Dalić pokušali ‘utjerati u laž’ nekoliko dana ranije u odnosu na prirodu susreta nje i Ivice Todorića:

Martina Dalić: ‘Ja se s g. Todorićem nikada privatno nisam sastajala. Nikakvih privatnih veza nemamo.’ (27. rujna 2017.)

Ivica Todorić istoga dana, nekoliko sati kasnije: ‘Gospođa Dalić opet obmanjuje hrvatsku javnost. Ona ima pravo kad kaže da se s Ivicom Todorićem nikad nije privatno sastajala, ali ja to nisam nikad ni kazao. Kazao sam da se najavila i da je došla u moj ured i iznio sam najvažniji dio istinitoga razgovora koji smo vodili. Teško mogu vjerovati da se ne sjeća i da je zaboravila naš razgovor, budući da je u njemu tražila vrlo neuobičajene stvari. A ja ću joj rado dokumentirati naš razgovor.’

Prve verbalne bitke urodile su, sa stajališta Ivice Todorića, zrelim plodovima: njegov je blog postigao milijunsku posjećenost (koja je također dobrim dijelom rezultat upravljanja publicitetom), mediji su u javnom glasanju paloga veletajkuna našli ‘robu’ i, najvažnije, posijano je sjeme sumnje u veliku pripovijest-naraciju o Slučaju Agrokor koju je javnosti donedavno nudila samo jedna strana. Da je svrha postignuta, ilustrirat ću s nekoliko rečenica poznatih pisaca Večernjega lista Milana Ivkošića i dr. Nine Raspudića.

Milan Ivkošić jasno piše o vlastitome – moralnom izboru: ‘A što ako je Ivica Todorić u pravu, ili bar djelomice u pravu? Vidjet ćemo, ali najuspješnijeg hrvatskog gospodarstvenika koji je izravno zapošljavao desetke tisuća ljudi i neizravno još tisuće iz tvrtki s kojima je poslovno surađivao, koji je najviše od svih punio državni proračun i za razliku od nekih drugih muljatora spašavao kombinate, tvornice i druga posrnula poduzeća koja je kupovao, onako brutalno isključiti iz Agrokora, vrijeđati ga, ponižavati i osvetnički na spektakularan način prodavati njegovu luksuznu imovinu u vlasništvu tvrtke mogu samo ljudi bez ikakvog ljudskog obzira, kao što su prisilni upravitelj Ante Ramljak, ministrica Martina Dalić i drugi ministri te premijer Plenković, koji je, bit će, kao Kardeljev i Marxov učenik, alergičan na privatno vlasništvo.’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Dr. Nino Raspudić sokoli Todorića kao najvećeg blogera osvetnika: ‘Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost. Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest, već i dvanaest i pet. Zlatna se kočija pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za ‘raju’. Pjevaj!’ (Večernji list, 29. rujna 2017.)

Globalna geoekonomika i Todorićev samoubilački ruski rulet

Da Ivica Todorić nije bio i da sebe nije vidio kao tipičnoga poduzetnika, investitora, poslovnjaka i poslodavca – kojemu su rast i dobit jedini motivi i mjerila uspjeha – bilo je jasno iz njegova ranijega ‘marša na Istok’, u BiH i Srbiju, i kasnijega ‘marša na Zapad’, u Sloveniju. Štoviše, jedno vrijeme mu je bila srcu prirasla ideja da se poslovno proširi i na Srednji Istok (u Tursku i dalje na Istok), a strateško razvojno ortaštvo s ruskom državnom (!) Sberbankom dalo je naslutiti kako je Agrokor spreman na sve oblike poslovnih veza s moćnom Rusijom.

Vlastito geoekonomsko, pa i geostrategijsko poslanje ipak je najbolje opisao u Priopćenju za javnost od 22 rujna 2017.: ‘Gdje su drugi rušili, mi smo gradili mostove – ulagali smo MILIJARDE – kako u Hrvatsku, tako i u susjedne zemlje, opremali ljude najmodernijim znanjima i tehnologijama. Gdje su političari svojim nedjelovanjem i neznanjem raseljavali stanovnike, mi smo stvarali pretpostavke za ostanak i prosperitet uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Taj patetično intonirani citat pokazuje kako je Ivica Todorić bio svjestan da je hrvatsko tržište – kad su maloprodaja, poljoprivredna proizvodnja, prehrambena industrija, vodna i sladoledarska proizvodnja i pitanju – jednostavno premalo i da je nužno građenje – nazovimo ih tako – ‘titoističkih poslovnih mostova’ između Hrvatske, Istoka i Zapada; barem do granica bivše SFRJ.

Na simboličnoj razini, ‘mješoviti brak’ – kako se to nekad zvalo – njegova mlađeg sina Ivana sa srbijanskom manekenkom Milicom Mihajlović bio je dokaz da obitelj Todorić nema ‘ustaških’ predrasuda i da misli ozbiljno kad gradi ‘mostove’ ‘uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.’

Nije nikakvo čudo što je golemo poslovno carstvo Ivice Todorića – koje je u Lijepoj Našoj sezalo i još uvijek seže od baranjskih i slavonskih žitnih pola, voćnjaka i vinograda, preko čarobnih plješivičkih i kutjevačkih vinograda i podruma, istarskih vinograda i maslinika, do bajkovitih jadranskih turističkih, otočkih i kopnenih bisera – plijenilo pozornost Putinove Rusije.

Atavistička težnja negdašnjeg velikoga ruskog carstva da se proširi prema toplim jugozapadnim sredozemnim morima bila je, nema nikakve sumnje, jedan od glavnih motiva koji su naveli rusku državnu Sbernanku da ‘carskom’ manirom financira Agrokor u času kad su zapadne financijske institucije – banke i fondovi – sa skepsom i oprezom počele analizirati poslovne planove balkanskog Golijata, europskoga Davida.

Todoric23

Ivica Todorić 10. travnja 2014: ‘Ovo je perfektan posao za Agrokor’, nakon potpisivanja ugovora o kreditu od 600 milijuna eura s najvećom ruskom bankom Sberbank.

Medeni mjesec Ivice Todorića, Agrokora i Rusa (Sberbanke, Vladimira Putina i Aleksandera Medvedeva koji je plandovao na Todorićevoj jahti ‘Jana’) trajao je nešto kraće od tri godine: od 10. travnja 2014., kad je Sberbanka Agrokoru kredit od 600 milijuna eura, do 9. veljače 2017. kad je ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov u paradnoj vojnoj odori, duboko uronivši u kožnu fotelju boje višnje, na izvanrednoj konferenciji za tisak u Zagrebu izjavio kako Rusija više ne planira kreditirati Agrokor. Tom je prilikom kazao: ‘Mi smo više puta davali kredit Agrokoru, jer smo htjeli stabilizirati kompaniju. Više ne ćemo davati kredite. Nadam se da će Agrokor vratiti sve svoje obveze i kredite. Sberbank kreditira različite gospodarske subjekte. Ako nam se Agrokor ponovno obrati, dakako da ćemo razmotriti to pitanje, ali isključivo u svjetlu svih financijskih poteškoća u kojima se nalaze.’

Zatim je otvoreno zaprijetio Agrokoru: ‘Ako Agrokor ne vrati kredite, morat će to rješavati sa Sberbankom. Rusija ne pretendira ni na jedan dio Agrokora. Agrokor mora vratiti novac! Ne mogu reći da Agrokor surađuje. Ne poznajem čak ni predsjednika Agrokora. On očito smatra da je suvišno da se upozna sa mnom, a sukladno tome bit će i posljedica.’

Azimov

Nj. E. Anvar Azimov objavljuje rat Agrokoru i Ivici Todoriću osobno 9. veljače 2017.

Putin medvjed

Vladimir Putin na pripitomljenome medi

‘Posljedice’ koje je najavio Azimov sudski su postupci, ovrhe i pljenidbe Agrokorove imovine u Sloveniji i Srbiji. Zasad.

Zaključak

Nikada, vjerojatno, ne će biti sasvim jasno koji se ključni uzroci kriju iza ekonomskoga, zapravo financijskoga, sloma Agrokora, a time i drame (trenutačno) i moguće tragedije (ako se potvrde novinske spekulacije o bilančnome zamračenju 300 i krađi 100 milijuna eura o čemu je prvi pisao Berislav Jelinić u Nacionalu) koja je već zadesila ili će tek zadesiti obitelj Todorić.

Prvi od mogućih uzroka političko je poslovna paradigma koju je osmislio i prakticirao Ivica Todorić, a koja se, jednim dijelom, svela na ono što se u teoriji korupcije naziva ZAROBLJAVANJEM DRŽAVE. Svjetska banka ovako definira zarobljavanje države (state capture): ‘Korupcijska praksa kod koje privatne tvrtke vrše nezakonita i nevidljiva privatna plaćanja javnim službenicima u namjeri da utječu na formiranje zakona, pravila, normi i uredbi od strane državnih institucija.’

Nesporna je činjenica da je Agrokor zapošljavao bivše ministre, guvernere, državne tajnike, saborske zastupnike i/ili članove njihove najuže obitelji kako bi hrvatsku državu držao u ‘tamnici’, na uzdi.

Drugi je mogući uzrok činjenica da je Agrokor bio neka vrsta države u državi ne samo kad je bilo u pitanju korištenje europskih poljoprivrednih poticaja i razvojnih fondova, nego i kad je bilo preuzimanje socijalnih rizika preuzimanja najvećega dijela ranije zaposlenih radnika u propalim javnim tvrtkama, otvaranje nerentabilnih dućana diljem Hrvatske i sl.

Treći je uzrok skupi novac: Za razliku od konkurencije – u poljoprivrednoj proizvodnji i maloprodaji – koja je dobivala kredite uz kamate od 1-3 posto, Agrokor je pri kupnji tvrtki u Hrvatskoj i susjednim zemljama uzimao kredite po kamatnim stopama od 3-7 posto. Uvjerenje Ivice Todorića da se razlika u kamatnim stopama može pokriti visokim maržama iz maloprodaje vrijedila je do trenutka kad je Konzum imao 70-ak posto tržišta. Pojavom i rastom maloprodajne konkurencije ta se poslovna logika pretvorila u samoubilačku.

Četvrti je uzrok geoekonomski šok izazvan događajima koje Ivica Todorić nije mogao predvidjeti: (1) uvođenjem europskih sankcija Rusiji zbog aneksije Krima i dijela istočne Ukrajine i (2) prešutna kaznena misija koju je za Vladimira Putina odradila Sberbanka nakon što je predsjednik VRH-a ponudio pomoć Ukrajini pri mirnoj reintegraciji Krima.

Iako to Putinov režim ne će nikada priznati, izjava Andreja Plenkovića u Kijevu 21. studenoga 2016. – ‘Hrvatska će pomoći Ukrajini na njezinu europskom putu, a svojim iskustvom htjela bi pomoći i u procesu postizanja mira i mirne reintegracije istoka zemlje’ – sigurno je utjecala na ranije citirane riječi ruskoga veleposlanika Anvara Azimova.

Peti je mogući uzrok pogrešno uvjerenje Ivice Todorića da je Agrokor u hrvatskim prilikama postao, kako to kažu Amerikanci, ‘prevelik da propadne’ (too big to fail). Da je imao takvu iluziju, pokazuje njegov blogerski zapis kojim je odgovorio na tvrdnju Martine Dalić i dr. Bože Petrova da je u Banske dvore došao kako bi tražio pare za – privatnu kompaniju. Ovako im je odgovorio: ‘Svrha mog dolaska (u Banske dvore) bio je poziv gospodina Petrova da hoće pomoći razvoju kompanije. I u tom smislu se u konačnici razgovaralo. Mi smo predlagali da, ako država to želi, dokapitalizira Belje, jer je riječ o strateškoj državnoj kompaniji. Tih je razgovora bilo, ja to ne poričem i to imam dokumentirano. Sve je to bilo na tajnom sastanku 26. 2. 2017. Međutim, neporecivo je, i to sam već na blogu objavio, da sam se Zdravku Mariću 3. 3. 2017. na svemu zahvalio i poručio Vladi da ne trebamo nikakvu pomoć. Lako je dokazivo da svi koji tvrde suprotno lažu.’

Šesti je uzrok kraha Agrokora gazdinski, faraonski, patrijarhalni način vođenja kompanije. Nema nikakve sumnje da je Ivica Todorić sebe doživljavao kao čudotvornoga stvoritelja gigantskog poslovnog carstva, ali i čovjeka koji kao novovjeki Mida, mitološki frigijski kralj, sve što dotakne – svaku zapuštenu i propalu tvrtku – pretvara u zlato. Zaposlenici su ga doživljavali kao GAZDU i PREDSJEDNIKA. Za mlađe članove obitelji bio je neupitni i nepogrešivi PATRIJARH. Okružen podanicima, a ne suradnicima, jednostavno nije mogao očekivati kritiku i konstruktivno frcanje ideja – brainstorming.

Sedmi je uzrok životni stil Todorićevih koji su se prostorno udaljili od svih običnih smrtnika: odselili, živjeli i plandovali u Kulmerovim dvorima, na strogo čuvanim otocima, među biranim ‘prijateljima’ i ‘uzvanicima’.

Osmi i posljednji uzrok Agrokorova sloma je atavistički, svaštarsko-seljački poslovni i razvojni nagon Ivice Todorića. Ivica Todorić stvorio je najveću obiteljsku (!) kompaniju u hrvatskoj povijesti, ali se nije mogao osloboditi strasti za investicijskim i poduzetničkim svaštarenjem. Zato mu se dogodilo da je kupovao tvrtke koje su imale malo ili nikakve veze s njegovom strateškom vizijom razvoja Agrokora kao najveće poljoprivredne, prehrambene i maloprodajne kompanije u Jugoistočnoj Europi. Kupio je tom logikom Tisak u osvit velike krize tiskanoga novinarstva, nekoliko nakladničkih kuća (Novi Libar, Znanje), polikliniku ‘Nemetova’ itd.

Što kazati na kraju?

Dobro je što je posrnuli Kralj Mida, Gazda, Oligarh i Predsjednik odlučio postati blogerom. Umjesto jednoumlja koje su nudili dr. Martina Dalić i Ante Ramljak, javnosti su tako postale dostupne neke od ‘alternativnih činjenica’ koje iznosi Ivica Todorić.

Njegovi blogovski zapisi, mišljenja sam, ne će ga spasiti od pravosudnoga rata za koji se, očito je, ozbiljno priprema.

Kulmerovi dvroi

Todorićevi dvori na obroncima Medvednice.

Osobno mu želim častan pravosudni boj, a želio bih da ga nadživi zahvalnost onih kojima je godinama osiguravao posao, plaću i obiteljski mir. Ne bih želio da ga – sramota nadživi.

prof. dr. sc. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

 

Nino Raspudić: Slučaj Todorić – kad blogeri propjevaju

facebook komentari

Continue Reading

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Published

on

By

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Continue Reading