Zavadi rad i kapital, pa vladaj

    2

    Nedavno objavljeni podaci Eurostata ponovo su potaknuli rasprave o tome je li porezno opterećenje u Hrvatskoj preveliko, i ako jest, tko ga plaća. Zbunjenost dijela komentatora proizlazi iz podatka o omjeru prihoda države i BDP-a. Hrvatska je (s 41%) ispod europskoga prosjeka koji iznosi 45,7%.

    Slika se dalje muti kada se promatraju udjeli pojedinih poreznih oblika. Prihodi od PDV-a u Hrvatskoj imaju relativno veću važnost od prihoda od poreza na dobit, dohodak i socijalnih doprinosa, nego u drugim zemljama. Naizgled, u Hrvatskoj imamo ispodprosječno opterećenje troškovima države, a i ta opterećenja koja imamo, uglavnom plaćaju građani, a ne poslodavci i zaposleni.

    Prikazani statistički pogled na državne prihode ne stoji iz pet razloga:

    1. Državna opterećenja ne mjere se jednako u svim zemljama – u Hrvatskoj se slabo mjere.
    2. Državna opterećenja treba gledati u odnosu na dosegnuti stupanj razvoja – tako promatrana, ona su previsoka.
    3. Državna opterećenja treba gledati u odnosu na ono što se iz njih financira – pretežno plaće, materijalni troškovi i subvencije u državnom sektoru, iza kojih se kriju velike neefikasnosti.
    4. Državna opterećenja treba gledati u odnosu na ekonomske učinke koje proizvode – ti su učinci negativni.
    5. Pitanje je tko zapravo “plaća” PDV – trošak PDV-a nije trošak koji plaćaju samo građani.

    Državna opterećenja ne mjere se jednako u svim zemljama – u Hrvatskoj se slabo mjere

    eurostat-jedna-cetvrtina-stanovnika-europske-unije-suocena-sa-siromastvom-gotovo-70-stanovnika-hrvatske-ne-moze-podmiriti-iznenadne-troskoveHrvatska je tek nedavno, nakon ulaska u EU, počela primjenjivati statističke standarde Eurostata koji omogućavaju izravne usporedbe s drugim članicama EU. Nakon početka primjene došlo je do naglog skoka udjela države u prihodima i rashodima. Do prošle godine naši statističari vrlo su benevolentno knjižili mnoge državne transakcije izvan sektora države. Bila je riječ o interesu države da svoj ekonomski “ugriz” prikaže što manjim. Sada se nalazimo na početku procesa prilagodbe statističkih metodologija, pa objavljene podatke treba smatrati tek prvim verzijama. Nema statističara koji u nekoliko mjeseci može zahvatiti i metodološki obraditi stotine davanja i aktivnosti tvrtki i agencija iz državnoga sektora. Hrvatska je poznata po parafiskalnim nametima, gdje se kriju mnoge državne aktivnosti. Osim toga, postavljaju se i teška metodološka pitanja, poput: kako knjižiti prihode ARZ-a i HAC-a u usporedbi s državama u kojima su autoceste besplatne?

    Zaključak: statističke su usporedbe složene, trebat će puno vremena da se postigne metodološka usporedivost, a s obzirom na raniju tendenciju državnih statističara da obuhvat države prikažu manjim od stvarnog, brojka za Hrvatsku će s vremenom, kako statističari budu razvijali svoja znanja i obuhvate, vjerojatno rasti.

    Državna opterećenja treba gledati u odnosu na dosegnuti stupanj razvoja – tako gledana opterećenja previsoka su

    Realni BDP po stanovniku u Hrvatskoj je za oko 40 posto niži od europskoga prosjeka. Tu činjenicu treba uzeti u obzir kada se analizira težina državnih opterećenja. Mnoge danas razvijene zemlje imale su niža državna opterećenja kada su se nalazile na stupnju razvitka na kojem se danas nalazi Hrvatska.

    Linija na slici Omjer prihoda opće države i BDP-a pokazuje prosječan odnos između realnog BDP-a po stanovniku (mjerenog u % EU prosjeka) i omjera državnih prihoda i BDP-a. Hrvatska se točka (crveno) nalazi iznad linije prosjeka. Zaključak: udjel državnih prihoda u BDP-u previsok je kada se gleda u odnosu na dosegnuti stupanj razvoja u kontekstu zemalja članica EU (svaka točka na slici je jedna zemlja-članica).

    Državna opterećenja treba gledati u odnosu na ono što se iz njih financira – pretežno plaće, materijalni troškovi i subvencije, iza kojih se kriju velike neefikasnosti

    Danci ili Nijemci nisu bedasti ljudi. Njihove su se socijalne države razvijale postupno, na temelju političkog dogovora koji je bio u korist većine – i onih koji plaćaju, i onih koji primaju. Oni koji plaćaju u pravilu rado plaćaju ako zauzvrat dobivaju korisne javne usluge (brza registracija vlasništva, učinkovito sudstvo i sl.). Uvjet je i da je korupcija svedena na minimum i da državne socijalne i mirovinske službe zaslužuju kredibilitet jer nema prevara, pa novac dolazi do potrebitih, bez da se njegov veći dio pogubi po putu u džepovima privilegiranih državnih službenika i u njihovim neracionalnim nabavkama i postupcima. Ako su takve devijacije svedene na minimum, većina glasuje za veću ulogu države.

    Hrvatska politička povijest, međutim, nije ni germanska ni skandinavska, nego balkanska – povijest je to prevara, korupcije i privilegija, na što se nadovezao uzlet uloge socijalističke države u drugoj polovici XX stoljeća. Iz tih su korijena izrasle dvije vrste korova. S jedne strane korov populizma, a s druge korov sumnje i nepovjerenja. U toj šumi korova detaljniji pogled na brojke otkriva stvari koje su javnosti uglavnom nepoznate, jer gube se pod površinom zapjenjenih rasprava o odnosu kapitala i rada i neoliberalnoj zavjeri. Riječ je o tome da Hrvatska uopće ne troši pretjerano na mirovine i socijalnu zaštitu (kada se uzme u obzir stupanj razvoja i demografska slika). Hrvatska međutim enormno troši na proračunske stavke koje odgovaraju kratkoročnim interesima političke elite.

    U nedavnoj prošlosti bila su to državna ulaganja, pretežno u autoceste, što je bio glavni izvor političkoga “prihoda sa strane” i pribavljanja glasova u političkim populizmom zaluđenoj glasačkoj bazi. Otkako su izvori zaduživanja presušili, perjanicu potrošnje preuzele su oduvijek visoke subvencije, materijalni troškovi i plaće. Veći udjel subvencija u BDP-u u EU imaju samo neusporedivo bogatije i efikasnije Danska i Austrija. Prema udjelu plaća koje financira država (oko 12% BDP-a) blizu smo skandinavskoga vrha. Usporedbe radi, Njemačka ima udjel plaća koje financira država od 7,6% BDP-a, a Austrija, koja se nikako ne bi mogla nazvati oličenjem učinkovitosti, 9,5%.

    Zaključak: dugo godina prikrivajući stvarnu statističku sliku, sustavno proturajući tezu da državna opterećnja nisu previsoka i prema načelu “zavadi pa vladaj” podgrijavajući izmišljotinu o dominantnom sukobu kapitala i rada, političke su elite uspjele od javnosti prikriti stvarni karakter države i njena proračuna koji je strukturalno postavljen tako da služi onima koji od države žive, a ne svim građanima, bez obzira na to jesu li radnici ili poduzetnici u privatnom sektoru.

    Državna opterećenja treba gledati u odnosu na ekonomske učinke koje proizvode – a ti su učinci negativni

    Prihodi od socijalnih doprinosa i poreza na dohodak i dobit nisu izdašniji u našemu proračunu iz jednostavnoga razloga što se u Hrvatskoj – premalo posluje i radi! To što 2/3 stanovništva ne radi, po čemu smo europski rekorderi, nije posljedica nesposobnosti naših poduzetnika da zaposle ljude. Poduzetnike ne treba idealizirati, naprotiv. Međutim, trebamo biti svjesni niza čimbenika koji su “proizveli” ovo neobično stanje u kojem danas živimo.

    Porez na dobit koji se plaća po stopi od 20% uvećan za 12% i prirez na isplaćeni dio, spada u najveća porezna opterećenja kapitala u regiji, kao i među članicama EU na sličnom stupnju razvoja (u što nikako ne treba brojati Sloveniju i Češku koje su puno razvijenije od Hrvatske). Osim toga, porez na dobit nije samo pitanje podjele postojećeg kolača između kapitala i rada. Previsok porez na dobit (u odnosu na vrijednost usluga koje država pruža poduzetnicima) može smanjiti kolač za podjelu, jer će utjecati na manju poduzetničku aktivnost ili njihovo seljenje u druge zemlje.

    Nadalje, porez na dohodak ekstremno je progresivan, pa se najviša stopa od 40% primjenjuje već na poreznu osnovicu veću od 8,800 kuna. Stoga su plaće već i nižeg managementa i stručnjaka izrazito opterećene, što znači da je tzv. srednji sloj glavni financijer države (gledano relativno u odnosu na bruto dohodak). Takav porezni sustav otežava bogaćenje srednjeg sloja, usporava prijelaz stručnjaka (koji se ne stignu dovoljno obogatiti do 40-te) u poduzetnike, cementira vezanost velikoga broja stručnjaka uz aktivnosti države, a kompanije stimulira da sjedišta i ključne menadžere lociraju u inozemstvu.

    Dakle, mala porezna osnovica i rada i kapitala rezultat je niza neefikasnosti, pa i previsokih poreznih opterećenja s obzirom na dostignuti stupanj razvoja. Sličnost problema opterećenja rada i kapitala govori u prilog tezi da se rad i kapital u hrvatskoj političko-ekonomskoj priči nalaze na istoj strani, o čemu više u nastavku.

    Trošak PDV-a nije trošak koji plaćaju samo građani

    U opisanim je uvjetima posve logično da PDV relativno visoko participira u proračunu. To je posljedica naše ekonomske i društvene strukture kao i stope od 25%, koja je druga najviša u EU. Kako je PDV porez koji se plaća pri finalnoj potrošnji, ljudi se često zabune, pa pomisle da PDV “plaćaju” krajnji potrošači (čitaj građani). Riječ je o tipičnom brkanju fizičke pojavnosti (u ovom slučaju čina plaćanja) i ekonomske suštine (na koga se svaljuje teret poreznog opterećenja).

    Razlika će biti očita ako se prisjetimo da je stopa PDV-a povećana s 22% prije krize na današnjih 25%. U trenucima povećanja stope nije dolazilo do proporcionalnog rasta cijena, jer je potražnja bila razmjerno niska. To znači da se trošak povećanja PDV-a prelio i na trgovce i proizvođače, a ne samo na građane, ne ulazeći u to kako se trošak među njima raspodijelio.

    Opisani trenuci naglih promjena poreznih stopa i reakcija na njih svojevrsni su socijalni laboratorij koji omogućava da stvari vidimo jasnije: iako je građanin taj koji na kraju lanca “plaća” PDV, teret toga poreznog oblika raspoređen je na sve sudionike ekonomskog procesa.

    Iz te perspektive moramo se ponovo zapitati zašto su političari upravo takve trenutke povećanja PDV-a koristili za isticanje teze da se gospodarstvo rasterećuje na uštrb građana? Prisjetimo li se polit-ekonomskih specifičnosti današnje Hrvatske, odgovor se nameće sam od sebe: bio je to političko-marketinški spin kojim su privilegirane političke elite prema načelu “zavadi pa vladaj” željele uvjeriti ljude da su poduzetnici ti koji “”dobivaju”, dok građani “gube”. Međutim, prava se narav neproduktivnog uzimanja razotkriva tek kada se pogled pažljivo usmjeri u proračun i njegovu strukturu, kako na prihodnoj, tako i na rashodnoj strani. To je pogled koji politika svake boje želi izbjeći, jer je za nju vrlo, vrlo neugodan.

    Velimir Šonje, Banka.hr

    facebook komentari

    • A što radi ‘pokojni’ ministar Grčić?! ovo je za njega ‘Češka Šuma’ .. ili kako on voli reći: ‘Špansko selo’

    • A što radi ‘pokojni’ ministar Grčić?! ovo je za njega ‘Češka Šuma’ .. ili kako on voli reći: ‘Špansko selo’