Pratite nas

Zavadi rad i kapital, pa vladaj

Objavljeno

na

Nedavno objavljeni podaci Eurostata ponovo su potaknuli rasprave o tome je li porezno opterećenje u Hrvatskoj preveliko, i ako jest, tko ga plaća. Zbunjenost dijela komentatora proizlazi iz podatka o omjeru prihoda države i BDP-a. Hrvatska je (s 41%) ispod europskoga prosjeka koji iznosi 45,7%.

Slika se dalje muti kada se promatraju udjeli pojedinih poreznih oblika. Prihodi od PDV-a u Hrvatskoj imaju relativno veću važnost od prihoda od poreza na dobit, dohodak i socijalnih doprinosa, nego u drugim zemljama. Naizgled, u Hrvatskoj imamo ispodprosječno opterećenje troškovima države, a i ta opterećenja koja imamo, uglavnom plaćaju građani, a ne poslodavci i zaposleni.

Prikazani statistički pogled na državne prihode ne stoji iz pet razloga:

1. Državna opterećenja ne mjere se jednako u svim zemljama – u Hrvatskoj se slabo mjere.
2. Državna opterećenja treba gledati u odnosu na dosegnuti stupanj razvoja – tako promatrana, ona su previsoka.
3. Državna opterećenja treba gledati u odnosu na ono što se iz njih financira – pretežno plaće, materijalni troškovi i subvencije u državnom sektoru, iza kojih se kriju velike neefikasnosti.
4. Državna opterećenja treba gledati u odnosu na ekonomske učinke koje proizvode – ti su učinci negativni.
5. Pitanje je tko zapravo “plaća” PDV – trošak PDV-a nije trošak koji plaćaju samo građani.

Državna opterećenja ne mjere se jednako u svim zemljama – u Hrvatskoj se slabo mjere

eurostat-jedna-cetvrtina-stanovnika-europske-unije-suocena-sa-siromastvom-gotovo-70-stanovnika-hrvatske-ne-moze-podmiriti-iznenadne-troskoveHrvatska je tek nedavno, nakon ulaska u EU, počela primjenjivati statističke standarde Eurostata koji omogućavaju izravne usporedbe s drugim članicama EU. Nakon početka primjene došlo je do naglog skoka udjela države u prihodima i rashodima. Do prošle godine naši statističari vrlo su benevolentno knjižili mnoge državne transakcije izvan sektora države. Bila je riječ o interesu države da svoj ekonomski “ugriz” prikaže što manjim. Sada se nalazimo na početku procesa prilagodbe statističkih metodologija, pa objavljene podatke treba smatrati tek prvim verzijama. Nema statističara koji u nekoliko mjeseci može zahvatiti i metodološki obraditi stotine davanja i aktivnosti tvrtki i agencija iz državnoga sektora. Hrvatska je poznata po parafiskalnim nametima, gdje se kriju mnoge državne aktivnosti. Osim toga, postavljaju se i teška metodološka pitanja, poput: kako knjižiti prihode ARZ-a i HAC-a u usporedbi s državama u kojima su autoceste besplatne?

Zaključak: statističke su usporedbe složene, trebat će puno vremena da se postigne metodološka usporedivost, a s obzirom na raniju tendenciju državnih statističara da obuhvat države prikažu manjim od stvarnog, brojka za Hrvatsku će s vremenom, kako statističari budu razvijali svoja znanja i obuhvate, vjerojatno rasti.

Državna opterećenja treba gledati u odnosu na dosegnuti stupanj razvoja – tako gledana opterećenja previsoka su

Realni BDP po stanovniku u Hrvatskoj je za oko 40 posto niži od europskoga prosjeka. Tu činjenicu treba uzeti u obzir kada se analizira težina državnih opterećenja. Mnoge danas razvijene zemlje imale su niža državna opterećenja kada su se nalazile na stupnju razvitka na kojem se danas nalazi Hrvatska.

Linija na slici Omjer prihoda opće države i BDP-a pokazuje prosječan odnos između realnog BDP-a po stanovniku (mjerenog u % EU prosjeka) i omjera državnih prihoda i BDP-a. Hrvatska se točka (crveno) nalazi iznad linije prosjeka. Zaključak: udjel državnih prihoda u BDP-u previsok je kada se gleda u odnosu na dosegnuti stupanj razvoja u kontekstu zemalja članica EU (svaka točka na slici je jedna zemlja-članica).

Državna opterećenja treba gledati u odnosu na ono što se iz njih financira – pretežno plaće, materijalni troškovi i subvencije, iza kojih se kriju velike neefikasnosti

Danci ili Nijemci nisu bedasti ljudi. Njihove su se socijalne države razvijale postupno, na temelju političkog dogovora koji je bio u korist većine – i onih koji plaćaju, i onih koji primaju. Oni koji plaćaju u pravilu rado plaćaju ako zauzvrat dobivaju korisne javne usluge (brza registracija vlasništva, učinkovito sudstvo i sl.). Uvjet je i da je korupcija svedena na minimum i da državne socijalne i mirovinske službe zaslužuju kredibilitet jer nema prevara, pa novac dolazi do potrebitih, bez da se njegov veći dio pogubi po putu u džepovima privilegiranih državnih službenika i u njihovim neracionalnim nabavkama i postupcima. Ako su takve devijacije svedene na minimum, većina glasuje za veću ulogu države.

Hrvatska politička povijest, međutim, nije ni germanska ni skandinavska, nego balkanska – povijest je to prevara, korupcije i privilegija, na što se nadovezao uzlet uloge socijalističke države u drugoj polovici XX stoljeća. Iz tih su korijena izrasle dvije vrste korova. S jedne strane korov populizma, a s druge korov sumnje i nepovjerenja. U toj šumi korova detaljniji pogled na brojke otkriva stvari koje su javnosti uglavnom nepoznate, jer gube se pod površinom zapjenjenih rasprava o odnosu kapitala i rada i neoliberalnoj zavjeri. Riječ je o tome da Hrvatska uopće ne troši pretjerano na mirovine i socijalnu zaštitu (kada se uzme u obzir stupanj razvoja i demografska slika). Hrvatska međutim enormno troši na proračunske stavke koje odgovaraju kratkoročnim interesima političke elite.

U nedavnoj prošlosti bila su to državna ulaganja, pretežno u autoceste, što je bio glavni izvor političkoga “prihoda sa strane” i pribavljanja glasova u političkim populizmom zaluđenoj glasačkoj bazi. Otkako su izvori zaduživanja presušili, perjanicu potrošnje preuzele su oduvijek visoke subvencije, materijalni troškovi i plaće. Veći udjel subvencija u BDP-u u EU imaju samo neusporedivo bogatije i efikasnije Danska i Austrija. Prema udjelu plaća koje financira država (oko 12% BDP-a) blizu smo skandinavskoga vrha. Usporedbe radi, Njemačka ima udjel plaća koje financira država od 7,6% BDP-a, a Austrija, koja se nikako ne bi mogla nazvati oličenjem učinkovitosti, 9,5%.

Zaključak: dugo godina prikrivajući stvarnu statističku sliku, sustavno proturajući tezu da državna opterećnja nisu previsoka i prema načelu “zavadi pa vladaj” podgrijavajući izmišljotinu o dominantnom sukobu kapitala i rada, političke su elite uspjele od javnosti prikriti stvarni karakter države i njena proračuna koji je strukturalno postavljen tako da služi onima koji od države žive, a ne svim građanima, bez obzira na to jesu li radnici ili poduzetnici u privatnom sektoru.

Državna opterećenja treba gledati u odnosu na ekonomske učinke koje proizvode – a ti su učinci negativni

Prihodi od socijalnih doprinosa i poreza na dohodak i dobit nisu izdašniji u našemu proračunu iz jednostavnoga razloga što se u Hrvatskoj – premalo posluje i radi! To što 2/3 stanovništva ne radi, po čemu smo europski rekorderi, nije posljedica nesposobnosti naših poduzetnika da zaposle ljude. Poduzetnike ne treba idealizirati, naprotiv. Međutim, trebamo biti svjesni niza čimbenika koji su “proizveli” ovo neobično stanje u kojem danas živimo.

Porez na dobit koji se plaća po stopi od 20% uvećan za 12% i prirez na isplaćeni dio, spada u najveća porezna opterećenja kapitala u regiji, kao i među članicama EU na sličnom stupnju razvoja (u što nikako ne treba brojati Sloveniju i Češku koje su puno razvijenije od Hrvatske). Osim toga, porez na dobit nije samo pitanje podjele postojećeg kolača između kapitala i rada. Previsok porez na dobit (u odnosu na vrijednost usluga koje država pruža poduzetnicima) može smanjiti kolač za podjelu, jer će utjecati na manju poduzetničku aktivnost ili njihovo seljenje u druge zemlje.

Nadalje, porez na dohodak ekstremno je progresivan, pa se najviša stopa od 40% primjenjuje već na poreznu osnovicu veću od 8,800 kuna. Stoga su plaće već i nižeg managementa i stručnjaka izrazito opterećene, što znači da je tzv. srednji sloj glavni financijer države (gledano relativno u odnosu na bruto dohodak). Takav porezni sustav otežava bogaćenje srednjeg sloja, usporava prijelaz stručnjaka (koji se ne stignu dovoljno obogatiti do 40-te) u poduzetnike, cementira vezanost velikoga broja stručnjaka uz aktivnosti države, a kompanije stimulira da sjedišta i ključne menadžere lociraju u inozemstvu.

Dakle, mala porezna osnovica i rada i kapitala rezultat je niza neefikasnosti, pa i previsokih poreznih opterećenja s obzirom na dostignuti stupanj razvoja. Sličnost problema opterećenja rada i kapitala govori u prilog tezi da se rad i kapital u hrvatskoj političko-ekonomskoj priči nalaze na istoj strani, o čemu više u nastavku.

Trošak PDV-a nije trošak koji plaćaju samo građani

U opisanim je uvjetima posve logično da PDV relativno visoko participira u proračunu. To je posljedica naše ekonomske i društvene strukture kao i stope od 25%, koja je druga najviša u EU. Kako je PDV porez koji se plaća pri finalnoj potrošnji, ljudi se često zabune, pa pomisle da PDV “plaćaju” krajnji potrošači (čitaj građani). Riječ je o tipičnom brkanju fizičke pojavnosti (u ovom slučaju čina plaćanja) i ekonomske suštine (na koga se svaljuje teret poreznog opterećenja).

Razlika će biti očita ako se prisjetimo da je stopa PDV-a povećana s 22% prije krize na današnjih 25%. U trenucima povećanja stope nije dolazilo do proporcionalnog rasta cijena, jer je potražnja bila razmjerno niska. To znači da se trošak povećanja PDV-a prelio i na trgovce i proizvođače, a ne samo na građane, ne ulazeći u to kako se trošak među njima raspodijelio.

Opisani trenuci naglih promjena poreznih stopa i reakcija na njih svojevrsni su socijalni laboratorij koji omogućava da stvari vidimo jasnije: iako je građanin taj koji na kraju lanca “plaća” PDV, teret toga poreznog oblika raspoređen je na sve sudionike ekonomskog procesa.

Iz te perspektive moramo se ponovo zapitati zašto su političari upravo takve trenutke povećanja PDV-a koristili za isticanje teze da se gospodarstvo rasterećuje na uštrb građana? Prisjetimo li se polit-ekonomskih specifičnosti današnje Hrvatske, odgovor se nameće sam od sebe: bio je to političko-marketinški spin kojim su privilegirane političke elite prema načelu “zavadi pa vladaj” željele uvjeriti ljude da su poduzetnici ti koji “”dobivaju”, dok građani “gube”. Međutim, prava se narav neproduktivnog uzimanja razotkriva tek kada se pogled pažljivo usmjeri u proračun i njegovu strukturu, kako na prihodnoj, tako i na rashodnoj strani. To je pogled koji politika svake boje želi izbjeći, jer je za nju vrlo, vrlo neugodan.

Velimir Šonje, Banka.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati