Pratite nas

Kolumne

Zbilja, jeste li stvarno – Charlie?

Objavljeno

na

Puno je toga već rečeno i puno napisano u vezi napada na redakciju satiričkog magazina Charlie Hebdo prije dva tjedna. Velik broj Parižana marširao je ulicama svoga grada kako bi se solidarizirali s poginulima u terorističkom napadu, pridružilo im se mnogo svjetskih političara, no prije svega radilo se o maršu koji podržava pravo na slobodu govora, piše Nikolina Nakić za ŠibenskiPortal.

Simbol ugrožene slobode govora postala je našiljena olovka, a slogan koji su svi, kako prilikom marša tako i preko medija i društvenih mreža isticali bio je: Je suis Charlie. (Ja sam Charlie). ‘Ja sam Charlie’ postao je tako pravi svjetski pokret.

Sloboda govora, nema sumnje, trebala bi biti neosporna i neupitna u suvremenom društvu. Svaki javni iskorak, podrška i osvješćivanje ljudi u tom pravcu više je nego dobrodošao. To je jasno i tu sumnje nema. Ili ne bi trebalo biti. Ono o čemu bih ja voljela promišljati ovdje je primjenjivanje te slobode za koju je tako gromoglasno zahvaljujući mas medijima kliknuo svijet i propitivanje na temu jesmo li zaista svi Charliji ili imamo pravo i na drugačije mišljenje.

‘ŠTO SE BRANI’

Za početak bih citirala francuskog princa od Orleansa koji je rekao:

3216449751_1_27_p1aWTLe9– Ne, ja nisam Charlie jer mi se zaista nikada nisu sviđale te novine. Charlie Hebdo su agresivne novine koje pod krinkom navodnog humora proizvode mržnju prema religiji. Charlie Hebdo je prava slika ateističke Europe iz koje proizlaze neprijateljstva i sukobi umjesto poštovanja i bratstva među ljudima bez obzira na njihove razlike, rasu, boju ili religiju. Zato odbijam sudjelovati u branjenju Charlija iz jednostavnog razloga što ne razumijem što ovdje imam braniti. Niti imam manjak poštovanja, niti sam nepristojan, niti želim povrijediti sjećanje na poginule. Samo se protivim ovom blijedom pokušaju da se postigne nacionalno jedinstvo i ističem licemjerje ljudi koji nikad nisu ni čitali ovo humorističko izdanje, samo ga redovito kritizirali.

Čast žrtvama, da. Čast, Charlie Hebdo-u, ne.

U želji da saznam o čemu se radi i kakve su to novine koje su tako uzburkale svjetsku javnost i podigle razinu svijesti o slobodi govora, pogledala sam par naslovnica tog lista. S obzirom da se tiskao u nekih 60 000 primjeraka razumjela sam da je za francuske prilike marginalan no time je moja znatiželja samo porasla jer ako je takva sporedna novina izazvala tolike reakcije u medijima, mora da se radilo o nečemu posebnom.

Uglavnom, ono što sam vidjela bilo mi je dovoljno da mi prisjedne ručak, da se tako izrazim. Nikad u svom životu nisam vidjela veći i više prostački izraz mržnje, ruganja i prije svega, nepristojnosti i nepoštovanja, nego u par tih jadnih bezidejnih ali vrlo eksplicitnih crteža. Usprkos činjenici da su oči 21. stoljeća svakako izložene svemu i svačemu i da nas je više teško šokirati, moram priznati da me prikazivanje Isusa i Majke Božje u kontekstu kakav ovdje ne želim navoditi ali ga samo možete zamisliti baš zgrozilo. I ne samo to, naljutila me i činjenica se takav jad nazvao satirom. Satirom? Otkad se nemušti i neduhoviti prostakluk naziva – satirom? Ja sam ljubitelj satire. Ona mora biti pametna, britka i pogađati bit. Ne vrijeđa nikoga, iako može biti bezobrazna, sve dok je istinita.

Ovo što sam vidjela bilo je kao da su nekolicina zaigranih pubertetlija uzeli flomastere i izrazili se tako da lajtmotiv bude religija, s varijacijama na temu (vidjeh i osvrt na rat u BiH i Srebrenicu, vrlo gadljivo i neprimjereno) a s uvijek istim akterima: golim ljudima koji rade što već goli ljudi rade i s porukama koje ne prelaze u formu proširene rečenice, valjda da bude razumljivo klijenteli koja se ‘čitajući’ taj list naslađivala. Nemojte me krivo shvatiti. Znam prepoznati dobru foru kad je vidim, našaliti se na vlastiti račun, upotrijebiti ili shvatiti ironiju ili sarkazam, ali ovdje se poruka, kakva god bila, sakrila u silnim ljudskim genitalijama. Ostala je čista mržnja i teško podrugivanje. ‘Ja definitivno nisam Charlie’, pomislila sam. Ono što sam naučila sljedeće bilo je da Charliji malkice loše reagiraju ako im kažeš da ti nisi Charlie. Onda ti, nimalo čarlijevski, tutnu pod nos da nemaš pravo reći da nisi Charlie jer si tako fundamentalist, terorist ili pak totalni bešćutnik. Ili uzmimo pak primjer iz Francuske: dan nakon prosvjeda uhitili su jednog tipa jer je napisao antisemitski status vezan uz ovaj događaj, a prije toga su mu zabranili stand – up nastupe jer su bili, dakle, antisemitski.

Pardonne moi, Je suis zbunjena.

SELEKTIVNA SLOBODA

je-suis-charlie-fist-and-pencilIli ja baš ne kužim dobro tu slobodu govora, ili je ona selektivna. Dakle, smiješ nacrtati Isusa na križu i staviti ga usput u najgadniji kontekst – to je sloboda govora i čista satira. Promišljanje suvremenog društva na humorističan i filozofski način. I svi su Charliji! No, ne smiješ održati stand up nastup koji se ruga drugoj religiji jer ti isti ti Charliji kažu da to nije u redu. Mon Dieu! Prava istina je: daju ti da misliš i govoriš sve dok se s tobom slažu. Kad kažeš nešto s čime se ne slažu, onda više nisu Charliji.

Susrela sam i sama Čarlije kad sam se usudila pisati o pobačaju (pišem sa Č jer su to naši, hrvatski). Brzo su pobacali svoje našiljene olovke i pokušali mi reći što trebam misliti, no kako ja volim misliti svojom glavom bez da mi netko sugerira što bih trebala misliti, uhvatilo ih je ponovno čarlijevsko raspoloženje pa su zašutjeli. Promatrajući tako slobodarsko svjetsko raspoloženje, ali bome i selektivnost u žaljenju jer su ljudi izrazili žaljenje nad pariškim žrtvama u ime slobode govora, a nisu istovremeno žalili 2.000 ubijenih Nigerijaca i nisu za njih marširali u ime…ne znam…prava da žive, zaključila sam da je svijet prije svega, pardon my french, licemjeran.

Svi umrli nek počivaju u miru. Ja NISAM Charlie. I ne pada mi na pamet da se odmah nadovezujem da prezirem nasilje, jer jedno ne uvjetuje drugo.

Nikolina Nakić

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati