Zbog čega šutite i zabijate glavu u pijesak, a nekad ste goloruki jurišali na srpske tenkove?

    5

    Tijekom hrvatskog Domovinskog rata za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu je poginulo oko 15000 ljudi. Na tisuće ih je umrlo od posljedica rata – nakon rata. Već oko tri tisuće branitelja je izvršilo suicid. Na desetine tisuća su ostali bez posla, od kojih mnogi da bi preživjeli kopaju po kantama za smeće.

    Npolog_tenkovia stotine tisuća ih je u tom ratu u kojem su agresori bili Srbija, zločinačka JNA, Crna Gora i domaće izdajice lakše ili teže ranjeno, dok je isto toliko bio protjeran iz svojih domova. U onom čuvenom Matićevom Registru hrvatskih branitelja nalaze se imena preko pola milijuna hrvatskih branitelja. Kako godine idu taj broj se ne smanjuje već –povećava. No, nema dana a da ne čitamo u medijima da je Hrvatska pred – bankrotom. U nekim drugim zemljama samo na najavu nešto takvoga “padaju” Vlade, ljudi se okupljaju na ulicama i trgovima, žestoko protestiraju, a kod nas na sve to i štošta drugo – muk. Obično se na portalima piše o svim tim našim nevoljama, ali oni kojih se to tiču “ne čitaju” portale, ili ako i pročitaju, kako bi rekao Matić, to je tek “šaćica ljudi”, koji bi nešto željeli promijeniti, jer se nisu borili, kako kaža Saša Radovčić za “bandu lopovsku”, od kojih su se relativno mnogi enormno obogatili na krvi Vukovara, Osijeka, Škabrnje, Dalja, Knina,Gospića, Kijeva, Vinkovaca, Karlovca, Voćina i mnogih drugih gradova i mjesta.

    Oni koji nemaju pravo šutjeti prije svih su hrvatski branitelji, odnosno stradalnici hrvatskog Domovinskog rata. Međutim, tu dolazi do apsurda. Njima su “veći” neprijatelji oni s kojima su se borili za slobodnu i samostalnu Hrvatsku nego razni i mnogobrojni tajkuni, Udbaši, prodavači magle, oni koji su rat proveli u podrumima, i njima slični. Nema dana a da ne čitamo u novinama kako i na koji način zastrašuju one kojih nije bilo strah goloruki jurišati na srpske i ine tenkove, ali ih je danas strah nešto javno reći prije svega protiv onih koji su bili ili su sada na vlasti, a koji su upropastili (čitaj:pokrali) sve ono za što su mnogobrojni Hrvati dali i svoje živote.  Branitelje kao zečeve proganjaju ako nisu prijavili neki pištolj ili bombu koje su im ostale iza rata.

    A što jedan dobar dio branitelja radi s tim oružjem? Oduzimaju si vlastite živote, kao onaj jadni naš suborac koji se bombom raznio usred Vodica, i to na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Očajni ljudi, među kojima je također veliki broj branitelja, a koji mjesecima rade, a ne primaju plaće, obično mirno protestiraju pred nekim ministarstvom ili pred DORH-om. Idu čak i na Markov trg. Tko ih tamo dočeka, da čuje njihove probleme? Osim policajaca koji su naoružani i opremljeni kao da idu u treći svjetski rat – nitko. I nakon što malo viču, malo protestiraju, žedni, gladni i iscrpljeni, kao seljaci na traktorima, vraćaju se svojim kućama neobavljena posla. Režimski mediji to poprate sa dvije-tri rečenice, a često ni sa toliko. Sve se više pretvaramo u “policijsku državu”. Ne, za to se nismo borili.

    Za ovu i ovakvu državu, da opet bude apsurda, najveći neprijatelji su istinski Hrvati. Matić bi i za te rekao “sačica”, jer se samo oni, manje – više jedni te isti bune. A ako se bune, ne proganjaju ih zbog toga zašto se bune, već zbog nečeg posve trećeg, pa taj represivni aparat i ti “humani” političari još ispadaju “male bebe”- niti što znaju niti što vide.

    Poglavito su zanimljivi anonimni komentari koji svoja “djela – odgovore ostavljaju na portalima. Obzirom da se tamo piše anonimno, većina ljudi obično misli kako sve to pišu “nezadovoljni” čitatelji, a riječ je o vrhunskim profesionalcima, čiji je jedini zadatak pratiti članke na portalima i anonimno i “hrabro” odgovarati. Taj Udbaški šljam vrlo lako možete prepoznati, kad vam odgovaraju tako da ono što oni pišu nema veze s tekstom, ali ima veze s onim koji piše. Cilj im je prikazati, oblatiti ljude. Eto, to se događa i mojoj malenkosti. Naime, nedavno sam kritički napisao jedan tekst na nekim važnijim portalima, o Predragu Luciću “bratu” Viktora Ivančića ili nekog Dežulovića  iz srpskih Novosti i drugih režimskim medijima gdje se obično po zadatku javljaju.

    I tako ja u tom članku odgovaram Predragu Luciću (o njegovom ogavnom pisanju o dr. Neli Sršen),, a to je onaj koji piše “Haiku, haiku  jebem ti maiku”, koji mrzi sve što je hrvatsko, a netko dakako anoniman mi na taj članak (iz Udbaške radionice”) odgovara ovako: “Sasvim je bolesno i nekorisno, čak ružno i debilno da osobe poput ovog Mladena Pavkovića vode neke udruge i pišu neke članke. Taj i takvi pisanjem samo potvrđuju da smo ustaški i genocidni narod sklon neracionalnoj i patološkoj mržnji, za što nas optužuju diljem cijelog svijeta. Neke ljude (čujte sad ovo!) poput ovog Pavkovića je potrebno staviti pod liječničku skrb na psihijatriji. Pavkoviću, nije mržnja odlika čovjeka kako nam ti prikazuješ. Čovjek ima mnogo viših vrijednosti a mržnja ga čini nečovjekom”. U potpisu “rijeka”.

    Dakle, ovog Udbinog anonimca uopće ne zanima tekst, članak, on vas želi i nastoji prikazati “umnim” bolesnikom, čovjekom “za ludnicu”, jer napadate nekog tko se čitavo vrijeme bori protiv Hrvatske, Hrvata i branitelja. Iako je Lucić primjerice rođen 1964. vi ga ne smijete ni pitati: a gdje si bio 1991.?, kao što ne smijete pitati hrvatske tajkune odakle vam prvih milijun eura ili maraka?

    No, sve nam je to koliko-toliko jasno, ali zašto šute hrvatski branitelji, pošteni političari, članovi HAZU, povjesničari, znanstvenici, obični građani? Zašto šute majke koje su izgubile svoje najdraže? Za što? Za Hrvatsku?

    Jeste li sigurno da se hrvatska država, kako se približavaju izbori, sve više ne pretvara u “policijsku državu”, u kojoj je jedino važno manjoj skupini, ili kako bi rekao Matić “šačici”, ostati na vlasti?

    U hrvatskim robijašnicama, bez obzira što pišu da su prenatrpane, još ima mjesta za one koji misle svojom glavom, koji postavljaju pitanja “odakle vam enormno bogatstvo, bando lopovska”, ili koji prozivaju ne samo istaknute hrvatske lopove (a “vrijedne i ugledne” građane”)…

    U Beogradu je na drastičnu zatvorsku kaznu od čak 12 godina osuđen hrvatski branitelj Veljko Marić. Pa, što? Život ide dalje.

    I o tome se šuti.

    Mladen Pavković

    facebook komentari