Zbogom UDBA-ši

    0

    Jedan moj rođak, inače dobro upoznat s obavještajnom strukturom, prateći što se sve posljednjih dana i nekoliko mjeseci zbiva s udbaškom sagom na kraju koje je nekadašnji visokopozicionirani jugoslavenski, a zatim i hrvatski obavještajac Josip Perković konačno izručen Njemačkoj, gdje treba odgovarati zbog organiziranja ubojstva političkog emigranta Stjepana Đurekovića, samo nonšalantno sliježe ramenima i konstatira: U Hrvatskoj se ništa promijeniti neće, sve će biti isto kao prije.

    [dropcap]M[/dropcap]oram priznati da me pomalo razočarava svojevrsna ravnodušnost koja je zahvatila dobar dio nacije, na što utječu mnoge okolnosti, među njima i gnjila južina koja nam se danima uvlači pod možđane, potom dugogodišnja recesija, te začuđujuća upornost kojom se sljednici SKH personificirani u tzv. SDP bore kako bi prekršili odredbu o europskom uhidbenom nalogu po Titovoj paroli: Ne držite se zakona kao pijani plota.

    Tako smo od dana ulaska u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., bili svjedoci nevjerojatne lakoće postojanja dvoličnosti premijera Zorana Milanovića, potom tužitelja Mladena Bajića, odvjetnikaAnte Nobila i drugova kako bi obranili svoga i intimusa svojih očeva, nastavili poput Josipovića suradnju sa sinovima, sve da bi UDBA ostala naša sudba. Međutim, precijenili su protivnika na kojeg su se namjerili. 

    Pisao sam, ne tako davno, kako me ulazak u EU raduje jer bi u toj zajednici naš narod mogao doživjeti lustraciju starih udbaških kadrova i njihovih potomaka, za koju u modernoj Hrvatskoj nije bilo političke volje. U vrijeme Domovinskog rata Tuđman je s razlogom procijenio da bi raščišćavanje grijeha prošlosti tada donijelo više štete nego koristi, pa je pozvao na pomirenje sinova i unuka u Drugom svjetskom ratu i nakon njega suprotstavljenih strana. I dok su jedni tome pristupili s iskrenim namjerama, oni drugi, komunisti, s figom su ušli u strukture nove hrvatske države i čekali priliku.

     Prvi put im je vlast došla u ruke 2000. godine. Tadašnji premijer Ivica Račan i njegovi nazovi “socijaldemokrati”, iskoristili su državotvornog Budišu i podržali prijetvornog Mesića kojeg smo u dva mandata trpjeli na Pantovčaku. Račanova koalicija, koja je pukla prije kraja mandata, uspješna je bila samo u krojenju datuma državnih blagdana. Neslavne rekorde postizali su s rastom broja nezaposlenih, više od 400 tisuća ljudi. Nešto slično rade i danas, gomilaju vojsku nezadovoljnika na burzi rada, a silnu energiju ulažu u nametanje svjetonazorske reforme te obranu neodrživog “lex Perković”, svjesni, da ako on propjeva u Münchenu, uzdrmat će se temelji njihove Komunističke partije.

     I čovjek ih, na neki način razumije, nije se lako suočavati s činjenicom da zbog grijeha očeva i njima trnu zubi. Ali, to je njihov problem, a nije cijelog naroda kojeg su učinili taocem zločina koji u nebo vapiju za pravdom. Ne zaboravimo, samo u Bundes republici, Udbini agenti likvidirali su 69 Hrvata, i to zato što su sanjali i željeli slobodnu domovinu. Netko za to mora odgovarati i na zemaljskom sudu. Stoga sam uvjeren da će u Hrvatskoj poslije izručenja Perkovića, stvari ipak krenuti nabolje, barem će se početi odmotavati udbaško klupko koje nam je godinama krojilo sudbinu. Zbogom Udbaši!

    Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

    facebook komentari