Pratite nas

Vijesti

Zbor vojnika, dočasnika i časnika HVO HR HB upozorio na neodrživost položaja hrvatskog naroda u BiH

Objavljeno

na

Zbor vojnika, dočasnika i časnika HVO HR HB obratio se ovih dana otvorenim pismom najvišim političkim dužnosnicima hrvatskog naroda u BiH i Republici Hrvatskoj, predsjednicima političkih stranaka te crkvenim velikodostojnicima. Vojnici, dočasnici i časnici HVO-a u pismu upozoravaju na neodrživost stanja u kome se nalazi hrvatski narod u BiH, ali i branitelji HVO-a, te se nizom pitanja otvoreno obraćaju predsjednicima određenih političkih stranaka u BiH

Otvoreno pismo prenosimo u nastavcima:

“Poštovani,

43f6b0e7010908a08f8096750a757221imajući u vidu složenost političke situacije u Bosni i Hercegovini (BiH), kao i lošu poziciju hrvatskoga naroda u odnosu na druga dva naroda, te svakodnevna poniženja, koja podnose hrvatski branitelji i cjelokupni  hrvatski narod u BiH, mi branitelji-vojnici, dočasnici i časnici „Hrvatskoga vijeća obrane“ (HVO), „Hrvatske republike Herceg- Bosne“ (HR- HB), osjećamo obvezu i odgovornost, kako moralnu tako i nacionalnu, reagirati i ozbiljno ukazati na određena, u nacionalnom smislu, neodgovorna  ponašanja, kako pojedinaca tako i stranaka  u pogledu političke nezrelosti i neodgovornosti, nepotizma, korumpiranosti, komercijalizacije političkih stranaka, neozbiljnosti, nesposobnosti za vođenje odgovorne nacionalne, (a ne isključivo stranačke) politike, kao i za rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja u okviru ustavnih reformi, koje se najavljuju u BiH već duže vrijeme.

Evidentno je da u BiH postoje odgovarajuće destruktivne (separatističke) opcije, koje se nimalo ne ustručavaju javno očitovati  kako  BiH ne vide kao cjelovitu zajednicu ravnopravnih naroda u bližoj ili daljnjoj budućnosti, te koje pokazuju otvorene težnje ka njenom raspadu, tj. odcjepljenju  jednog dijela njenog teritorija.

Isto tako, evidentno je i postojanje unitarne opcije, čiji zagovornici  BiH vide isključivo kao visoko centraliziranu državu u kojoj će jedan narod biti dominantan nad ostalima, pri čemu  se majorizacija brojnijih nad manje brojnima,  otvoreno zagovara na svim područjima života.

Osobito zabrinjavaju otvorene teritorijalne težnje na većinska hrvatska područja, odnosno na prostor Herceg- Bosne, kojega je HVO obranio u ratu i koji je u hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH unesen kao miraz i zalog trajnom miru. Te iste unitarističke snage već duže vrijeme pokušavaju raznim metodama zastrašivanja, terorističkim djelima i raznim drugim metodama pritiska, natjerati Hrvate na iseljavanje sa stoljetnih hrvatskih ognjišta u BiH, čime nastavljaju otvorenu primjenu ratnih planova tijekom kojih je hrvatski narod u BiH, treba li podsjećati, najviše stradao.

Ovakvo stanje traje još od prestanka ratnih sukoba, a jedina konstanta je stalno slabljenje političke pozicije hrvatskog naroda i onemogućavanje političkog utjecaja, kako djelovanjem raznih međunarodnih institucija koje su stalnim pritiscima u potpunosti nastojale devastirati hrvatsku nacionalnu politiku u BiH, tako i djelovanjem domaćih struktura koje su dolazile iz druga dva naroda, gdje su se politički predstavnici druga dva naroda doslovno natjecali tko će posredstvom različitih metoda iz domena specijalnog rata, proizišlih uglavnom iz metodologije rada bivših jugo-komunističkih struktura sustava, ostvariti veći utjecaj na hrvatske političare i hrvatsku politiku u BiH. Cilj ovakvih nastojanja bio je, i ostao, osigurati isključivo sebi, odnosno svome narodu, dominantan politički položaj u jednom od dva postojeća entiteta – Republici Srpskoj ili Federaciji BiH.

Ne treba previše mudrosti kako bi se došlo do zaključka da su dva postojeća entiteta postala većinski entiteti druga dva naroda – Republika Srpska srpskog, a Federacija BiH bošnjačkog naroda. U političkim razračunavanjima unitarističkog i separatističkog koncepta, hrvatski politički predstavnici su, kao i hrvatski narod, malo pomalo gubili politički subjektivitet, da bi u posljednje vrijeme postali isključivo moneta za potkusurivanje u međusobnim sukobima srpske (separatističke) i bošnjačke (unitarističke) politike u BiH, koja sve otvorenije pokazuje da bi u budućnosti bila zadovoljna i stvaranjem unitarne države na 51 posto post-daytonske BiH.

Imajući sve ovo u vidu postavlja se pitanje kakva je uopće budućnost države BiH i hrvatskog naroda? Očigledno je da velikobošnjački krugovi, kroz proces majorizacije Hrvata i unitarizaciju većeg bh entiteta, izravno pogoduju srpskim separatističkim težnjama na prostoru ostatka BiH.

Proces majorizacije, koji na prostoru Federacije BiH godinama provode bošnjačke unitarističke snage, obilježen je otvorenim pokušajima centralizacije na svim razinama vlasti u BiH kao i po svim pitanjima, uključujući i neravnomjernu raspodjelu proračunskih sredstava, pokušajima protuustavnog i centralističkog nametanja rješenja u javnoj upravi, školstvu, zdravstvu itd., ali i otvorenim izborom hrvatskih predstavnika u tijela vlasti. Otvoreno radeći na procesu dekonstituiranja Hrvata, velikobošnjačke unitarističke snage su u posljednje vrijeme, preko sebi odanih hrvatskih kadrova (u komercijaliziranim političkim strankama kakva je npr. NSRZB, koje potpuno otvoreno potkupljuju birače nudeći im novac ili neke druge usluge za glas na izborima ), zatražile i gašenje županija, na koje je prenesen dio suvereniteta nekadašnje HR Herceg- Bosne.

Nažalost, i pred nadolazeće Opće izbore u BiH, nakon kojih će uslijediti i ulazak u dugo najavljivani proces ustavnih promjena, odnosno o novoj ustavnoj arhitekturi BiH, hrvatske političke stranke su nejedinstvene. Jedna skupina stranaka okupljena je oko Hrvatskog narodnog sabora (HNS), drugi (HDZ-1990) su malo u HNS-u a malo izvan njega pri čemu traže potporu saveznika među unitarističkim bošnjačkim snagama , treći se diče potporom pet-šest bošnjačkih stranaka (Stranka Pravde i Povjerenja- SPP), dok se četvrti (HSP BiH) ponose nastupom u bošnjačkoj koaliciji na prostorima Republike Srpske.

Nedvojbeno, Hrvatski narodni sabor je institucija kroz koju se treba stvarati i braniti nacionalna strategija hrvatskog naroda u BiH, ili bi tako trebalo biti, od koje hrvatski narod u BiH puno očekuje, i što će svakako znati vrednovati i na predstojećim izborima.

Međutim, određeni procesi, ili pak njihova javna percepcija, zabrinjavaju mnoge, pa tako i nas branitelje HVO-a HR Herceg Bosne.

Stoga otvoreno, i bez zastupanja bilo čijih stranačkih interesa, postavljamo pitanje predsjedniku Hrvatskog narodnog sabora, kao i članovima predsjedništva HNS-a.

– Je li strateški cilj HNS-a puno kreiranje i vođenje nacionalne politike Hrvata u BiH, bezuvjetna zaštita hrvatskih nacionalnih interesa, koja je moguća jedino kroz okupljanje svih hrvatskih političkih subjekata, istaknutih pojedinaca i skupina, koje će kroz HNS-a na najdjelotvorniji način osmisliti i zaštititi ugrožene nacionalne interese hrvatskog naroda u BiH?

– Ili je cilj, što mnogi u posljednje vrijeme naglašavaju, provođenje usko-stranačke, odnosno elitističke politike, koja  hrvatski narod u BiH drži kao taoca pojedinaca ili određenih lokalnih skupina, koje HNS koriste kao instituciju preko koje štite isključivo svoje osobne interese?

I u prvom i u drugom slučaju očekujemo da nam jasno odgovorite na pitanje, i pojasnite kako vi sve ovo vidite i kakve ste rezultate do sada postigli na tom planu, koji su razlozi da je HNS još uvijek krnji, te koja je daljnja strategija rada HNS-a i na kojim načelima je utemeljena, kao i na koji način se primjenjuju (pojasniti primjerom).

Istodobno, pitanja ćemo postaviti i ostalim hrvatskim političkim subjektima, ali i onima koji kao stranke, skupine ili pojedinci djeluju unutar drugih političkih opcija u BiH.

Što je vaš cilj i koga vi predstavljate? Je li vaš cilj lakši dolazak do raznih političkih pogodnosti i povlastice, koje su motivirane isključivo materijalnom ili financijskom koristi?  Ako je tako, otkud vam moralno i hrvatsko pravo da se koristite mogućnošću predstavljanja, tj. zastupanja hrvatskog naroda, bez hrvatskog izbornog legitimiteta dobivenog na izborima? Ili je vaš cilj poradi isključivo osobnih interesa promicati pripadničku a ne predstavničku demokraciju,  što je pogubno za hrvate u BiH. Ovo pitanje se između ostalog odnosi i na nelegitimnog predsjednika Federacije Živka Budimira, kao i na stranke „Platforme“, a i predsjednika HKD Napredak gosp. Franju Topića, kojemu kada su ugroženi njegovi osobni interesi samo onda su ugroženi i interesi hrvatskog naroda, u protivnom uglavnom nastupa s pozicije velikobošnjačkih interesa i struktura, koje su opredijeljene za unitarnu BiH.

– Ukoliko i nadalje imate namjeru provoditi velikobošnjački unitaristički koncept, uzvraćajući tako na milost izbora za određene pozicije, zbog čega se i dalje izjašnjavate Hrvatima, zašto se ne počnete izjašnjavati bošnjacima-katolicima, kako je to i predviđeno u programskim odrednicama velikobošnjačke unitarističke opcije, a što su neki biološki Hrvati, koji žive na većinskim bošnjačkim prostorima već iskoristili?

Predsjedniče HSP BiH gosp. Jurišiću, tko snosi posljedice za političke odluke kakve ste sami donosili kada ste se upustili u avanturu uspostave „Platformaške Vlade“ bez hrvatskog izbornog legitimiteta, bez pripreme, bez vizije, potpuno samoinicijativno, prkoseći na taj način hrvatskoj izbornoj volji. Koliko ste ministara predložili u Vladu Federacije te koliko vaša stranka sada ima ministara u toj istoj vladi, kao i tko snosi posljedice za takvo drsko, neodgovorno i antihrvatsko ponašanje. I pozicija predsjednika Federacije je pripala HSP-u u početku mandata, što se dogodilo predsjedniče krajnje desnice koji ste skupa sa Predsjednikom Federacije otišli toliko desno da nam sada dolazite s lijeve strane predvodeći neke nove multietničke stranke?  Ili na taj način generale HVO-a promovirate onaj svoj slogan „Neću izdat ja“ kojim ste se dičili? Jeste li vi stvarno umislili da vaša strančica može ponuditi vrhunske stručnjake, nacionalno svjesne hrvate koji će zaštititi hrvatske nacionalne interese, gdje je ta svijest nestala u međuvremenu?”, kaže se u prvom djelu pisma Zbora vojnika, dočasnika i časnika HVO HR HB upućenog ovih dana  najvišim političkim dužnosnicima hrvatskog naroda u BiH i Republici Hrvatskoj, te najvišim crkvenim velikodostojnicima.

(Nastavlja se)

M.J.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati