Pratite nas

Kolumne

ZDRAVKO TOMAC: Nužno je vrlo brzo napisati istinitu hrvatsku povijest

Objavljeno

na

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kao povjesničar prije nego je krenuo u političku borbu za stvaranje samostalne, suverene hrvatske države odnosno u stvaranje političkog pokreta i stranke koja bi to mogla izvršiti u burnim procesima raspada komunističkog sustava, krenuo je u sustavno osporavanje lažne komunističke povijesti.

Smatrao je da treba osporiti ne samo pojedine krivotvorine nego cijelu komunističku povijest koja je lažno optuživala hrvatski narod kao genocidni, fašistički i zločinački narod.

Franjo Tuđman je vodio veliku borbu s velikosrpskim i jugokomunističkim povjesničarima te je vrlo uspješno rušio lažne mitove na kojima se temeljila optužba da je hrvatski narod zločinački i fašistički narod. Franjo Tuđman je prvi znanstveno srušio lažni mit o navodno 700 tisuća žrtava u logoru Jasenovac. Franjo Tuđman je prvi, nakon Alojzija Stepinca, ustvrdio istinu o NDH i suprotstavio se stavu da je NDH bila samo fašistička zločinačka tvorevina. On je vrlo jasno, kao i Stepinac, utvrdio da je NDH bila i izraz povijesnih težnja generacija hrvatskog naroda za vlastitom suverenom državom.

Dakle, bio je prvi povjesničar koji je dokazao i pokazao višeslojnost Nezavisne države Hrvatske te razobličio velikosrpsku fašističku politiku koja je bila dugotrajna, koja traje od Načertanija Ilije Garašanina iz 1844. i drugih velikosrpskih dokumenata koji su evo stoljeće i pol izvor velikosrpske genocidne četničke politike koja i danas ne prestaje, koja se stalno obnavlja kroz različite forme ali sa istim sadržajima.

Cijelo vrijeme velikosrpska politika radi na stvaranju velike Srbije na genocidni način istovremeno krivotvorinama i lažima optužuje žrtve velikosrpske politike Albance, Hrvate i Muslimane kao navodno zločinačke i genocidne narode od kojih ugroženi Srbi nemaju drugog izlaza nego se braniti agresijom i uništenjem tih naroda.

Dugotrajnost velikosrpskog genocida povijesno je dokazana i ona se i danas nastavlja jer novo srpsko vodstvo ustvari je staro. Na čelu je četnički vojvoda Tomislav Nikolić, desna ruka Vojislava Šešelja i sudionik agresije na Hrvatsku. Lijeva ruka Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade, nastavlja velikosrpsku četničku politiku a i sam je bio sudionik agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tu je i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, glasnogovornik Slobodana Miloševića koji otvoreno radi na rehabilitaciji Slobodana Miloševića.

U međuvremenu u Srbiji su četnici rehabilitirani i pretvoreni u lažne antifašiste. Rehabilitiran je i četnički vođa Draža Mihailović, a sada se radi na rehabilitaciji Nedićeve Srbije koja je bila profašistička i koja je bila prva zemlja u Europi s epitetom judenfrei. Dakle, u kojoj su Židovi potpuno istrijebljeni.

O dugotrajnosti velikosrpskog genocida vrlo argumentirano piše Ivo Rendić Miočević u Matičinom Vijencu od 15. rujna 2016. godine pod naslovom “Povijesna revizija NDH, Nedićeve Srbije i jugokomunizma”. Navodim izvod iz te sjajne analize.

“Dugotrajnost velikosrpskoga genocida razvidna je iz povijesnih izvora. Već je u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Antisemitizam i progoni Židova ostvarivali su se tijekom 19. stoljeća i nastavili su se između dvaju ratova te u Nedićevoj Srbiji. U vrijeme Balkanskih ratova 1912. – 1913. srpske su snage protjerivale „Turke“ a sela Albanaca pretvarana su u zgarišta.  Usto su izvršena ritualna zvjerstva. Spaljivane su žive žene i djeca. O postupcima srpske vojske svjedoči Dimitrije Tucović. U vrijeme Balkanskih ratova SPC je snažno podržavala državni ekspanzionizam. Tada Srbija „oslobađa“ nova područja prema jugu i istoku, ali u isto vrijeme usmjerava svoj pogled i prema zapadu (hrvatskim zemljama). Ekspanzionizam srpske crkveno-državne ideologije predstavlja konstantu srpske politike do kraja 20. stoljeća. Uoči balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formulirao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad Južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i permanentna kao što je prirodno pravo božanskog karaktera statično i nepromjenjivo. Ta Velimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima. Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije. Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i drugih ne-Srba od Vojvodine do Hrvatske krajem dvadesetoga stoljeća te masovni zločini popraćeni tradicionalnim ritualnim masakrima (Dalj, Borovo selo, Voćin, Škabrnja, Nadin…), silovanjima i rušenjima, što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici. Poslije gušenja srpske pobune u Hrvatskoj 1995., egzodus Srba, ignorirajući sve ono što je prethodno izvršila srpska agresija, proglašen je etničkim čišćenjem – ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006).”

Nema nikakve dvojbe da za razliku od velikosrpskog četničkog fašizma koji traje desetljećima i koji je i danas aktualan da je u Hrvatskoj pojava fašizma trajala samo četiri godine, za vrijeme NDH i on je uveden pod diktatu Njemačke i Italije kao i u drugim kvislinškim državama.

Također je istina da su ustaše nastale u monarhističkoj, fašističkoj kraljevini zbog represije i tlačenja hrvatskog naroda, da su u to vrijeme ustaše bili antifašisti koje su se borili protiv diktature i velikosrpskog fašizma. Njihov vođa Ante Pavelić bio je osuđen na smrt. U to vrijeme ustaše su tijesno surađivali s hrvatskim komunistima koji su se u to vrijeme također borili za slobodu hrvatskog naroda. Razlaz ustaša i komunista nastao je kada je Josip Broz Tito i komunističko vodstvo odlučilo boriti se za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku.

Također je istina da su ustaše u NDH bili manjina. Da je većina hrvatskog naroda bila u domobranima ili partizanima.

Dakle, u pravu su Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman kada su utvrdili da su Hrvati u početku u ogromnoj većini bili za NDH kao izraz povijesnih težnji za vlastitom suverenom državom, te da su u početku vidjeli mogućnost ostvarenja te ideje.

Zbog prihvaćanja rasnih zakona i zločina, većina Hrvata se razočarala i zato su se tijelom II. svjetskog rata u sve većem broju odlučivali za odlazak u partizane jer su vjerovali u to vrijeme komunistima da se bore za slobodnu Hrvatsku. A protiv fašizma i nacizma.

Dakle, nema nikakve dvojbe da je u tijeku II. Svjetskog rata velika većina hrvatskog naroda bila na antifašističkoj strani, da su bili iskreni antifašisti ali isto tako nema dvojbe da su se borili za slobodnu i neovisnu Hrvatsku a ne komunističku Jugoslaviju.

Potrebno je i reći da su Tito i komunisti izdali hrvatske antifašiste i da su pod plaštom antifašističke borbe proveli komunističku totalitarnu brutalnu revoluciju u kojoj su izdali sve bitne vrijednosti antifašizma. Mora se utvrditi istina o toj velikoj prevari i o velikoj represiji koja je poprimila elemente genocida nad hrvatskim narodom.

Većina partizana antifašista iz Hrvatske bili su seljaci i oni se sigurno nisu borili da bi im nakon pobjede nad fašizmom komunisti oteli njihovu zemlju i silom ih natjerali u seljačke radne zadruge, često koristeći najgoru represiju uključujući i ubojstva neposlušnika.

Trgovci, sitni obrtnici, mali poduzetnici i drugi vlasnici nisu se borili za državu koja će im oduzeti njihovo vlasništvo i od njih napraviti proletere i neprijatelje naroda. Većina Hrvata istinskih antifašista borila se za slobodnu Hrvatsku a ne za Jugoslaviju. Međutim, komunisti su pretvarali hrvatske antifašiste a mnogi iskreni antifašisti su proglašeni neprijateljima. Uspostavljena je staljinistička diktatura koja se nije razlikovala od Staljinove diktature u Rusiji. Represija prema hrvatskom narodu je bila strašna. U opravdavanju te represije, ustvari zločinačkog sustava, uspostavljena je i cenzura ne samo nad slobodom pisanja i govorenja nego i nad slobodom misli. Napisana je lažna dogmatska povijest u kojoj, da bi se opravdali velikorspki zločini i komunistički zločini, su lažima i izmišljotinama optuživani Hrvati kao genocidni narod. Da bi se sakrili zločini, koji su bili nevjerojatni i po načinu i po broju, preko 600 tisuća likvidiranih ljudi i preko 3 milijuna zatvorenih u logore i zatvore, sotonizirana je NDH do neviđenih razmjera. Negiran je srpski fašizam koji je dugotrajan a hrvatski koji je bio kratkotrajan proglašen je karakteristikom hrvatskog naroda.

Svako govorenje istine u kojoj se tvrdi da je potrebno višeslojno i sveobuhvatno analizirati NDH, jer bez obzira na zločine to je ipak bila hrvatska država kao što je bila i njemačka država njemačkog naroda za vrijeme Hitlera i nacizma, proglašava se ustašlukom.

Nema nikakve dvojbe da je NDH održala na životu težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom, te da je iz tog vremena ostala podjela među hrvatskim narodom na one koji su za hrvatsku državu i na one koji su za Jugoslaviju. 90-tih godina kada je dr. Franjo Tuđman ocijenio da u slomu komunističkog svjetskog sustava postoji šansa za stvaranje samostalne hrvatske države, obnovile su se stare podjele iz II. Svjetskog rata na Hrvate koji su bili za samostalnu hrvatsku državu i na Hrvate koji su smatrali da Hrvatska može napredovati samo u sastavu Jugoslavije. Doduše, mora se priznati da su mnogi pobornici Jugoslavije tražili istinsku federaciju ili konfederaciju u kojoj će se osigurati nacionalna prava hrvatskog naroda ali nisu htjeli prihvatiti ni pod koju cijenu samostalnu Hrvatsku.

Tada se dogodila velikosrpska agresija. Najprije je sotonizirana svaka ideja samostalne hrvatske države. Svi oni koji su to zastupali proglašeni su ustašama i zločincima. Na djelu je bila prava histerija plašenja srpskog naroda. Tvrdilo se da je Tuđmanova Hrvatska obnova NDH i da slijedi novi genocid i pokolj srpskog naroda te da Srbi imaju pravo silom se suprotstaviti toj navodnoj opasnosti. Zatim je slijedila oružana agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Dogodili su se strašni zločini nad Hrvatima, Muslimanima, Albancima koji su velikosrbi i ranije provodili. Nakon što su velikosrbi izgubili rat nisu odustali od velike Srbije. I danas 25 i više godina kako su izgubili rat oni se pregrupiraju i ponovno obnavljaju ideju velike Srbije, ponovno pokušavaju krivotvorinama žrtve svoje agresije pretvoriti u krivce a sebe kao agresore pretvoriti u žrtve.

Opravdane zahtjeve da se napiše istinita povijest proglašava se ne samo revizionizmom nego i ustaštvom. U tome je posebno aktivan dio srpske nacionalne manjine i to onaj dio koji je za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovu bio ne samo na strani agresora nego i aktivno sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

U Hrvatskoj postoji Samostalna demokratska srpska stranka koju vode Stanimirović i Pupovac. Vojislav Stanimirović bio je gradonačelnik okupiranog Vukovara u kojem su se događali strašni zločini. Vojislav Stanimirović nakon što je okupiran Vukovar i nakon to su ranjenici iz vukovarske bolnice odvedeni i smaknuti na najstrašniji način rekao da je pao posljednji ustaški bastion. Vojislav Stanimirović kao predsjednik političke stranke osumnjičen je i za ratne zločine. Protiv Vojislava Stanimirovića na Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku u tijeku je proces zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Milorad Pupovac, kao i Stanimirović, osuđen je za moralnu veleizdaju od Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

Milorad Pupovac je produžena ruka Aleksandra Vučića i novog četničkog srbijanskog vodstva i vrlo sustavno radi na destabilizaciji Hrvatske. I nakon pobjede HDZ-a i dolaska za  predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića Vučić i Dačić i Vulin, Pupovac i Stanimirović krenuli su zajednički i vrlo smišljeno na destabilizaciju ne samo HDZ-a nego i Hrvatske.

Pokušavaju pritiskom se izboriti da Srpska demokratska samostalna stranka dobije potpredsjednika Vlade ili ministra u Vladi. Andrej Plenković za sada odbacuje tu mogućnost, međutim, time nisu otklonjene opasnosti od dijela srpske manjine koja i dalje radi na destabilizaciji Hrvatske. Usmjerili su se na diskreditaciju ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Postavili su ultimatum da neće podržati, ne samo oni nego i druge manjine, Vladu Andreja Plenkovića ako u noj bude Zlatko Hasanbegović.

Kao argument zašto Zlatko Hasanbegović ne smije biti u Vladi Pupovac je naveo da je on revizionist. Nije obrazložio zašto je biti revizionist tako veliki grijeh i na koji revizionizam misli.

Inače, povijesno revizionizam označava različite situacije. Najpoznatiji revizionizam bio je u okviru komunističkog pokreta kada su se socijaldemokrati suprotstavili Marxovoj teoriji o diktaturi proletarijata i klasnoj borbi i revoluciji i predložili da se radničko pitanje rješava suradnjom između radnika i kapitalista a ne revolucijom, diktaturom i “eksproprijacijom eksproprijatora”.

Revizionisti su bili i nacistička struja u cionističkom pokretu. To je bilo i traženje i prije II. Svjetskog rata promjene versailleskog ugovora o miru.

Inače, revidirati znači promijeniti, preinačiti, promijeniti stav. U našim uvjetima, dakle, svako pisanje istine o lažnoj komunističkog povijesti Pupovac i društvo naziva revizionizmom. Dakle, oni traže da se ne propituje lažna komunistička povijest, da se zabrani pisanje istine o Jasenovcu. Za njih je revizionizam kada se znanstveno utvrdi da je strašna laž i mit, koja se stalno ponavlja, da je u Jasenovcu stradalo preko 700 tisuća žrtva. A za njih je strašan revizionizam kada se znanstveno utvrdi da su komunisti kompromitirali antifašizam i da su pod maskom antifašizma proveli brutalnu komunističku revoluciju pa i genocid nad hrvatskim narodom. Za njih je opasni revizionizam kada se argumentima dokaže da je fašizam i velikosrpska agresija nad susjednim narodima dugotrajna i trajna karakteristika velikosrpske politike, a da je fašizam bio kratkotrajna pojava u hrvatskoj povijesti i da nema dokaza o hrvatskom fašizmu prije NDH a niti poslije NDH. Suprotno tome brojni su dokazi da se srbijanski fašizam obnavlja i da  se stalno ponavlja te da je i danas prijetnja srbijanski a ne hrvatski fašizam.

Milorad Pupovac je eksponent i velikosrpske agresije ali je i eksponent obrane komunističke lažne povijesti. On i njegova stranka preko novina Novosti strašno vrijeđa i optužuje hrvatski narod te svaku obranu od tih laži proglašava ustašizacijom Hrvatske.

Zlatko Hasanbegović je povjesničar, najveći mu je grijeh što je rekao za lažni antifašizam da je floskula odnosno da hrvatska država nije stvorena ′45-te zaslugama antifašista nego da je stvorena ′90-tih godina u Domovinskom ratu i da je to jedina prava pobjeda u hrvatskoj povijesti koja je dovela do stvaranja samostalne i suverene hrvatske države. Strašnim napadom i sotonizacijom Hasanbegovića kao ustaše, postavljen je ultimatum Plenkoviću da ga mora maknuti iz Vlade, ustvari se želi napraviti razdor u HDZ-u i hrvatskom narodu. Želi se obraniti krivotvorena povijest, želi se staviti na stup srama svakog onoga tko se bori za istinu.

Pravo je Andreja Plenkovića da kao vjerojatni mandatar sastavi Vladu onako kako on misli da je najbolje. Ni jedan dosadašnji ministar nema apsolutno pravo tražiti da i ubuduće ostane ministar. To nema pravo ni Hasanbegović. Ali Andrej Plenković i vrh HDZ-a moraju biti vješti i mudri jer ako podlegnu pritisku Pupovca, Stanimirovića, Beograda i komunističkih medija koji traže da se maknu iz Vlade Hasanbegović i Kovač, moraju biti svjesni da može doći do velikih problema i raskola, koji se ustvari i želi.

To bi značilo da se uvažavaju kritike koje se ne smiju uvažavati. HDZ kao pobjednička stranka na izborima mora se jasno izjasniti o novoj velikosrpskoj agresiji koja traje ali i o ponašanju SDSS, Pupovca i Stanimirovića te jasno reći da oni nemaju pravo govoriti u ime svih nacionalnih manjina, da nemaju pravo postavljati ultimatume i da im se ubuduće neće financirati njihove srpske Novosti, koje otvoreno ruše temelje hrvatske države.

HDZ mora obraniti Hasanbegovića od tih napada, što ne znači da on baš mora ostati ministar, ali to rješenje mora se naći u dogovoru s njim i u jasnom odbacivanju neopravdanih kritika.

Da zaključim, očekujem od HDZ-a i od budućeg predsjednika Vlade Plenkovića da će za njihovog mandata biti povučeni značajni potezi da se napiše istinita hrvatska povijest, da se politički jasno kaže ne samo da je potrebna revizija naše povijesti nego da je potrebno napisati noviju istinitu hrvatsku povijest. Opasna je floskula pustimo prošlost na miru okrenimo se budućnosti, jer nema budućnosti koja se ne temelji na nekoj prošlosti. Budućnost Hrvatske se mora temeljiti na istini o našoj prošlosti i na odbacivanju lažne komunističke i velikosrpske nametnute interpretacije hrvatske prošlosti. Bez osvjetljavanja istine o hrvatskoj prošlosti hrvatski narod teško će pronaći pravi put u budućnosti. Može mu se dogoditi ponovno da zaluta u magli koju vrlo sustavno šire razni neprijatelji hrvatskog naroda.

Hrvatska se nalazi pred vrlo teškim problemima koje mora riješiti. Zato je čudno što je hrvatsko javnosti nametnuto kao najvažnije pitanje može li Zlatko Hasanbegović biti ministar ili ne smije biti ministar. Pravo je Andreja Plenkovića da odluči o sastavu Vlade ali i obaveza da dobro razmotri sve argumente te da bude svjestan svoje odgovornosti za budućnost. Mora izbjeći nagazne mine koje mu velikosrbi i Pupovac i komunistički propagatori podmeću svaki dan.

Direktno.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Razmahana ljevičarska farizeiština ustraje u dvoličnosti i kukavičluku

Objavljeno

na

Objavio

Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti.

No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

U Hrvatskoj ”status quo vadis”. U Jutarnjem Flego Jurasiću: “Borba za bolju prošlost sve mi je gadljivija“. I nama, dragi ex ministre! Trideset posto državljana ove države od 5. kolovoza 1995.g. upornošću nosoroga nastoji uvjeriti preostalih 70 posto u bolju prošlost. Onu od 8.maja 1945. do 30. svibnja 1990.g. Do 5. kolovoza se mučalo, čkomilo, mijenjalo prezimena i imena. Pazilo se na sebe i ”familiju”, jer ustaše su ustaše makar ih vodio i Titov najmlađi general. Četiri pune godine Thompson je provocirao demokratsku javnost s Čavoglavima, ali se neki tadašnji Miletići nisu, poput Tarzana, busali u prsa i tražili zatvor za “fašiste“. Miletić i IDS-ovci, puni revolucionarnog kokaina, predlažu zatvor za simbole pod kojima je dobiven rat. Simbole protiv kojih se ratovalo kao petokraka, srp i čekić, četiri C itd. ne bi dirali. Bar za sad. U prijevodu, po uzoru na Snešku Banović, primirje bi trebalo trajati bar idućih 700 godina. Krenulo ih kada je Haaški “sud“ počeo ”štancati” optužnice. Ohrabrili su se tada prvo Čičak, Puhovski, Zoran Pusić i HHO, a potom i Meske, gledatelji Žikine dinastije, Jelena Lovrić, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Boris Dežulović i stotine tisuća progresivnih i profesionalnih jugo-nostalgičara. Prije nego se Istra odcijepi od RH i “Istarski pasoš“ uđe u upotrebu, treba nešto raditi. A kako vrijeme odmiče i novog Tuđmana nema ni na vidiku, drugovi i drugarice postajali su sve nabrijaniji. Željka Markić predlaže referendum za promjenu lošeg izbornog sustava u Lijepoj našoj.

”Novosti“ skaču kao oparene. 25. kolovoza kažu: “Hrvati, Željka Markić vas laže“. Pazite radi se o referendumu. Oblik neposrednog glasanja o nekom važnom pitanju. Što izborni zakon i te kako jest. U pravu je Tanja Bjelobrajdić kad piše: “Slažem se s “Novostima“ da ne šire mržnju prema Hrvatima, oni potiču mržnju prema Srbima“. Sjetite se naslovne stranice i revolucionarne slike: Thompson, njegova glava između srpa i čekića i krv kaplje iz vrata. Gdje je tada u “nedozvoljenom položaju“ zaspao drug Miletić? Je li Miletić u svom političkom off-sideu pročitao progresivna razmišljanja Novosti o Oluji: “Pobjeda to veličanstvenija što je zločin gnjusniji.“ Oluju je kreirala prljava politika, s govnarom Tuđmanom na čelu, ona je dokaz da je kultura mržnje postala državni projekt.“ Vrijeme ide. Branitelja je sve manje i manje. Od silnih “SUBNOR-ovskih“ privilegija ubijaju se iz dana u dan. Koliko se “pobjedničkih“ partizana ubilo u 45 godina “bratstva i jedinstva“? Nastavi li se za sada samo verbalni teror 30 postotnih jugo-nostalgičara bilo bi dobro razmisliti da se Goli otok malo “osvježi“, malo udobnijim ćelijama, modernijim čekićima za tucanje kamena. Zlu ne trebalo. “Prijatelja“ u zemlji i okruženju koliko ti srce želi. Dali bi život za nas, naše more i otoke. A nas rigidne, ustašoidne ognjištare najbolje je malo preseliti na more, i to na onaj mitski otok.

U Zapadnoj Gani lijepo kažu: “Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti!”

U prošloj kolumni sjetio sam se maloljetnog Frane Tente i njegove tragične sudbine. Da vas prisjetim, mladi Splićanin je 1947.g. na Marijanu umjesto jugoslavenske razvio hrvatsku zastavu. Za taj “zločin“ bio je osuđen na 5 godina zatvora. Nije se živ vratio iz Lepoglave. Čitajući to javila mi se čitateljica iz Zadra. Čudi se kako neki koji i danas glorificiraju Tita i Jugoslaviju ne osjećaju sram zbog ubojstva maloljetnog Tente. Kaže da je osjetila sram kad je u Jutarnjem pročitala pismo oca Slavka Goldsteina sinu Slavku iz ustaškog zatvora. Nije joj jasno da se maloljetnik može osuditi na egzemplarnu kaznu od 5 godina jer je u srcu Hrvatske, u Splitu, razvio hrvatsku zastavu… A što joj odgovoriti? Jeste li negdje pročitali da su se Gvozden Flego, Neven Budak, Jurica Pavičić, Ante Tomić, Jelena Lovrić ili hiper senzibilni Branimir Pofuk…zasramili kad su čuli za 3000 tisuće živih zakopanih “narodnih neprijatelja“ u Hudoj jami? To je već legendarna ljevičarska dvoličnost i farizeiština. Svi komunistički zločini su ustvari samo pravedna osveta za ustaške. Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Gvozden Flego, Goran Gerovac… dobro podmazani kriptokomunistički roboti-bojovnici reagiraju pritiskom na gumb. Nema kod njih ni srama, ni emocija, ni logike. Kao i inače kod robota. Uvijek će početi s Jasenovcem pa nastaviti sa židovskom imovinom koju su ustaše nezakonito koristili četiri godine. Kad im kažeš da su njihove komunjare tu istu imovinu koristile 45 godina, a i danas je koriste, odgovore tipično za njih: a vi ste donijeli rasne zakone! Za te rasne zakone Hrvatska je platila smrću skoro pola milijuna ljudi. I danas plaća svojim poltronskim kompleksom manje vrijednosti, financiranjem izlaženja tjednika koji kontinuirano pljuje po Hrvatskoj – Novostima. Teško da će se naći egzemplarniji primjer državnog kukavičluka nego što je financiranje lista koji svoju mržnju prema svom financijskom sponzoru ne može zatomiti. No, dobro. I to je Hrvatska. Trajno podijeljena. Srećom u omjeru 30 prema 70 posto.

To se plastično pokazuje povodom zadnjeg “gafa“ premijera Plenkovića. Naime Plenki je pred Općom skupštinom UN-a jasno i glasno rekao kako je Hrvatska izašla iz arbitraže jer je Slovenija varala. Nakon što je čuo tu “klevetu“ Miro Cerar je skočio s “konja sa hvataljkama“ i otkazao put u Zagreb. I Slovenci su jedinstveno stali kraj “konja s hvataljkama“. To je u redu. Cerar je sad prvi puta u New Yorku čuo kako Hrvatska misli da je arbitraža kompromitirana. Erjavec mu je to navodno zaboravio reći. Ali zanimljiva je reakcija tzv. Hrvateka. Oni su zinuli. Jezuš na…! Vesna Pusić misli da je na scenu trebala stupiti “tiha diplomacija“ pa tiho, tiho priznati arbitražu. Arbitraži iz koje smo izašli jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora. Opozicija optužuje Premijera za tešku laž. Naime, on je rekao da Miro Cerar dolazi u Zagreb na konju s hvataljkama, a on ne dolazi – što je izazvalo nervozu kod hrvatskih konja bez hvataljki. I sad se vidi da su Predsjednica i Mate s pravom smijenili Lošu. Dobro obavješteni Ante Gugo na fejsu otkriva pravi razlog. “Do Ljubljane bi pješaštvu trebalo 48 sati ako se uključi jednodnevno kupanje u Čatežu. To je nedopustivo u ozbiljnoj vojsci“.

Na fejsu se pojavilo nagradno pitanje koje glasi: “Zašto bi – Slovenci odustali od svojih potraživanja, Bošnjaci od zahtjeva da postanu pomorska sila sa sjedištem u Neumu i ne dozvole gradnju mosta na našem teritoriju jer im zaklanja vidik na Havaje, a Crnogorci od Prevlake, Srbija od Vukovarskih Ada, Mađari od INE – kad imaju posla sa narodom koji abolira i zapošljava svoje agresore, pljuje po svojim braniteljima, o sastavu čije vlade odlučuju manjinski zastupnici koji trebaju 1.600 glasova za ulazak u Sabor za razliku od ”nemanjinaca” kojima treba 17.000 tisuća glasova kako bi sjeli u saborske klupe pored zastupnika Furio Radina. Zastupnika koji ne traži ratnu odštetu od agresora usprkos odluci Haaga o 43 milijarde eura koliko aproksimativno ta šteta iznosi, koji skida ploče svojim braniteljima usprkos 39 četničkih spomenika diljem Hrvatske koje ne dira, čiji novinari iz portala Indeks od Crkve proglašenog jedinog sveca nazivaju lešinom, o čijem obrazovanu djece odlučuje stranka za koju glasuje oko jedan posto birača i koji se ispričava svakoj kišnoj glisti koja izađe iz zemlje. Osobito ako je crvenkaste boje.

Svaki razred uvijek je imao nekog kojem su se svi rugali, otimali hranu i đeparac, ismijavali ga i šamarali… U EU to je Hrvatska. Ružno, zar ne? Tko su ti koji nam kroje takav status? Takvu sudbinu nam kroje oni koji su promijenili vlastita imena i prezimena da sakriju porijeklo, misli na fejsu Mladen Visković. Promijenili su partiju da sakriju opredjeljenje. Promijenili su retoriku da sakriju namjere. Promijenili su dlaku, ali ćud je ostala ista. Oni nas i danas uvjeravaju da su radnici u Jugi imali sva prava. Osim što je štrajk bio zakonom zabranjen. Sjetite se štrajka rudara u Trepči kad se UDBA spuštala u rudarska okna i hapsila.

Za vrijeme Tita nisi morao platiti autoput za putovanje na more, osobito na neke otoke.

Na napuštenoj zgradi stare šumarije u Ulici Stjepana Radića br. 11 u Udbini osvanuo je multietnički natpis: “Oj’ustaše neka, neka, duboka vas jama čeka!“ Ogorčeni progresivac napisao je svoj iskreni grafit pred zavjetno hodočašće vjernika u Crkvu hrvatskih mučenika koje se svake godine organizira na obljetnicu Krbavske bitke. Jeste li negdje pročitali za ovu bratstvo-jedinstvenu poruku mržnje? Naravno da niste! Ali da je umjesto “Oj ustaše…“ netko napisao “O’j četnici…“ već bi na zadnje noge skočio Indeks, javio bi se Dragec Pilsel, o povampirenim ustašama mucao bi prestrašeni Pofuk. Sigurnosno-obavještajna agencija uporno ”trubi” o nabujalom četništvu u RH. Četnički spomenici niču k’o gljive nakon kiše. Sve je to ispod radara lijevo-liberalnih medija. Oni se bave Trumpom i njegovom “smjenom“. Silno im ide “na živce“ Biskup Košić koji još nije shvatio “jugoslavensku sintezu“. Kaže Biskup: “Sramotno postupanje vlasti. Šarafciger vlasti. Ako bude sutra braću Srbe smetala i hrvatska himna, ova vlast će je zabraniti jer su i ustaše pjevale tu himnu. Živjela srpska Hrvatska! Pitam se što bi bilo da su u Francuskoj ili u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji koja se oduprla njihovoj agresiji vlast ukloni spomenik jer to njih smeta. Quo vadis Croatia?“ Ne čini li vam se da se tu pomalo već radi o samoj slobodi. Mi ćemo vama zabraniti vaše totalitarne simbole, a što je sa onim drugima? Četničkim, agresorskim… Tada odmah počnu urlati: ej, pa vi nas dijelite s pozicija hrvatskog nacionalizma. Stvarno otrcana ploča.

Još je Ciceron napisao: “Ubi libertas, ibi patria”. Gdje je sloboda, tu je domovina.

Što se tiče Obrazovne reforme jedna riječ se nameće sama od sebe. Pušiona! HNS na čelu sa “nestranačkom “blaženom” Blaženkom Divjak je pobjednik. Bora Jokić i ekipa opet su u sedlu! Najprije su Mate i Predsjednica KGK stali na stranu naše Blaženke. Razlog će dugo ostati nepoznat. Sve nam je objasnila Blaženkina Mirela Lilek, zvana Lili. Trebalo se imenovati 7 novih članova Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje. To je odgođeno jer je u svibnju Vlada donijela odluku da u to tijelo uđu osobe bliske konzervativnim udrugama, pokretima i pojedincima, Crkvi i strankama poput Hrasta. Lili je zgrožena. Zamislite Neven Horvatić profesor na Odsjeku pedagogije Filozofskog fakasa u Zagrebu i član odbora biskupske konferencije za pastoral Roma. Takav lik za predsjednika!!! Lili se trese…Valentina Jerković bila je koordinatorica udruge U (vidite li vi ovo veliko slovo U) ime obitelji… Suzana Vuletić, docentica je na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Još k tomu ovlaštena promotorica prirodnog planiranja obitelji. Lili ne može vjerovati!!!? Alexander Busczynski, povjesničar koji je 2016.g. branio Zlatka Hasanbegovića (brrr!!!), i napokon Eva Kirchmayer Bilić glazbena urednica u tjedniku ‘Hrvatsko slovo’, koja je podržala inicijativu za uklanjanje imena Trga maršala Tita. Dotična je i profesorica na Glazbenoj akademiji, što je Lili “slučajno“ promaklo. I na kraju šećer: “Odabrani su nakon javnog natječaja u veljači prošle godine po javnosti nepoznatim kriterijima“. Na isti natječaj javio se, između ostalih, i Neven Budak zadnji partijski sekretar na Filozofskom faksu. Sad će proći po poznatim kriterijima. I odoše djeca u ruke Budaka, Jokića, ljevičarskih nevladinih udruga, istospolnih zajednica itd. Analizirat će na satovima hrvatskog jezika i književnosti Antu Tomića, Zorana Feića, Štulića, Juricu Pavičića, Miljenka Jergovića, Frljića, Mile Kekina… A sve to zahvaljujući i našoj Predsjednici te Vladi RH. Hvala im i s moje strane za sveopći napor i trud što su pokazali da i stranka s jedan posto glasova može toliko doprinijeti općem obrazovnom rasulu u RH. Šuvar je opet među nama.

Tamo, u zlatno doba školstva, kolao je vic: koja je razlika između Šuvara i Mengelea?

Nikakva. I jedan i drugi eksperimentirali su na živoj djeci, no ni jedan nije kažnjen za svoj zločin.

Zvonimir Hodak/7Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati