Zdravko Tomac: Velikosrpska agresija na Vukovar se obnavlja

1

U Republici Srbiji na vlasti su ljudi koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku s ciljem stvaranje velike Srbije.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić četnički je vojvoda i učesnik agresije na teritoriju Hrvatske u okolici Vukovara. One je bio jedan od pomoćnika Vojislava Šešelja čovjeka koji i danas uz bučno odobravanje pristaša zagovara veliku Srbiju i šalje čestitke kako kaže za oslobođenje Vukovara.

toma-nikolic-miting-_foto-plavevski

Tomislav Nikolić nikad se nije odrekao četničke politike a kao predsjednik Srbije tri puta je javno izjavio da je Vukovar srpski grad i da u Vukovaru Hrvati nemaju što da traže. Četnici su u Srbiji rehabilitirani i pretvoreni u antifašiste. Rehabilitirani su i projekti velike Srbije, čak je i stvoren novi memorandum koji neostvarene ciljeve Memoranduma iz 1986. godine želi ostvariti novom strategijom koju su nazvali Memorandum 2.

Uspostavljanjem strateškog partnerstva s Velikom Britani­jom, a onda i sa Srbijom, hrvatsko državno vodstvo je na neki način prihvatilo i Memorandum 2 SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem je na novi način i s novim zadatcima precizno utvrđena strategija nove velikosrpske politike u regiji pod pokroviteljstvom Velike Britanije. Već dulje vremena Srbija vrlo sustavno provodi glavne ciljeve iz Memoranduma 2 a hrvatsko državno vodstvo ne samo da se ne suprotstavlja toj politici nego ju i pomaže. U Hrvatskoj se šuti o Memorandumu 2 i velikosrpskoj politici pa je korisno da bi se razumjelo zašto je strateško partnerst­vo Hrvatske s Velikom Britanijom i Srbijom nacionalna katastrofa podsjetiti na glavne ciljeve Memoranduma 2:

  • – Negiranje velikosrpske agresije i pretvaranje osvajačkog rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine u građanski rat i nacio­nalne sukobe s podijeljenom krivnjom i odgovornošću;
  • – Svojatanje Vukovara kao srpskog grada;
  • – Sotoniziranje Oluje kao najvećega zločinačkog pothvata i etničkog čišćenja poslije Drugoga svjetskog rata;
  • – Stvaranje uvjeta za srpsku autonomiju u Hrvatskoj;
  • – Razbijanje Bosne i Hercegovine i odcjepljenje Republike srpske i pripajanje velikoj Srbiji;
  • – Pritisak da Hrvatska odustane od tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;
  • – Stvaranje novoga regionalnog zajedništva u kojem će Srbija imati glavnu riječ i uspostaviti duhovno i političko jedinstvo Srba ma gdje bili;
  • – Sotoniziranje Franje Tuđmana i Domovinskog rata kao navodno zločinačkog ustaškog pokreta;
  • – Osporavanje oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i Franji Tuđmanu i široko organiziranje velikosrpskih prijatelja u svijetu da se u konačnoj presudi Praljku i ostalima iz BiH presudi Hrvatskoj kao agresoru a državnom i vojnom vodstvu Hrvatske načelu s Tuđmanom kao zločinačkoj organizaciji.

Pitanje svih pitanja je zašto je hrvatsko državno vodstvo ne samo sklopilo strateško partnerstvo s Velikom Britanijom nego i zašto je prihvatilo biti most Europske unije prema balkanskoj regiji na čelu sa Srbijom, zašto je tako odlučno i brzo krenulo u provođenje britanske strategije na načelu velikosrpske koncepcije pomirbe podjelom krivnje i ostvarivanja drugih velikosrpskih ciljeva.

Jednako važno je i zbog toga što se o tome šuti u Hrvatskoj i ne pokušava javno argumentima raskrinkati takvu izdajničku hrvatsku politiku i otkriti konačne ciljeve takve politike, jer je teško povjerovati da je hrvatsko državno vodstvo toliko slijepo da ne vidi da prihvaćajući britansku koncepciju ustvari pomaže ostvarivanju Memoranduma 2. To vrlo smišljeno čini nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovar i optuživanjem vukovarskih branitelja da su šovinisti i rušitelji pravne države i demokracije, da su neprijatelji i sramota.

I drugi vodeći ljudi srpske politike ne razlikuju se od Šešelja i Nikolića. Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije i najmoćniji političar u Srbiji, također je bio učesnik agresije na Hrvatsku s ciljem stvaranja velike Srbije. i on je bio pomoćnik Vojislava Šešelja i nikada se nije odrekao njegove politike. Provodi istu politiku ali ne na tako brutalan i radikalan način, ali ne odustaje ni od jednog cilja. On i dalje smatra da je Oluja bila genocid nad srpskim narodom a generala Gotovinu uspoređuje sa Vojislavom Šešeljom. I on i Nikolić i dalje smatraju da je ne samo Tuđmanova Hrvatska ustaška i nacistička država, nego da je i nakon smrti Franje Tuđmana i nakon dolaska na vlast lijeve koalicije, Hrvatska ostala ustaška država te sustavno šire laži da se sprema novi genocid nad Srbima.

Tu svoju službenu politiku definirali su u svojoj protutužbi protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Koncepcija te protutužbe istovjetna je sa koncepcijom s kojom je Milošević išao u agresiju na Hrvatsku, čak je radikalnija. Bivši predsjednik srpske Vlade, a sada ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić, kojeg nazivaju mali Slobo jer je bio njegov tajnik, također snosi krivnju za agresiju na Hrvatsku jer je bio u najužem krugu koji su odlučivali o toj agresiji. Da se nije nimalo promijenio pokazuje njegova nedavna izjava da se Srbija nije odrekla svojih pretenzija na izlaz na Jadransko more. I bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, koji je slovio kao navodni demokrata i liberal, ni malo se nije razlikovao odnosno ni malo se ne razlikuje od Nikolića, Vučića i Dačića. On je sin akademika Ljube Tadića jednog od tvoraca Memoranduma jedan i dva. Otac i sin Tadić dobar su primjer kontinuiteta velikosrpske agresije čiji se sadržaj ne mijenja nego se mijenjaju samo metode zavisno od uvjeta.

Jedan od najvećih krivotvorina od koje velikosrbi ne odustaju je stav odnosno velika laž da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili 91. godine kako bi spašavali gole živote, kako bi se spasili od novog genocida. Tu laž i danas podržavaju mnogi kao što su je podržavali kada je i došlo do pobune, ne samo Srbi tzv. Krajine nego i velikosrpski političari koji se nisu izravno priključili pobuni Srba, te nevladine udruge kao i mnogu intelektualci i znatan dio medija u Hrvatskoj.

To su velike krivotvorine jer je postojao plan stvaranja velike Srbije svim sredstvima uključujući rat prije nego što je u Hrvatskoj na vlast došao Franjo Tuđman i HDZ koji su od početka proglašavani ustašama, nasljednicima NDH i velika prijetnja za Srbe u Hrvatskoj. Malo toga se promijenilo u velikos­rpskoj politici i strategiji u odnosu na strategiju iz 1991. godine. Kako postoji kontinuitet velikosrpske imperijalne politike najbolje je pokazati kroz kontinuitet dva ključna čovjeka u velikosrpskoj politici oca i sina Tadića.

Akademik Ljubo Tadić, jedan od autora Memoranduma 1 i Memoranduma 2 prije Oluje 23. lipnja 1995. gostovao je na knin­skoj radioteleviziji te je između ostalog rekao: “Borba za jedinst­vo našeg naroda najviši je zakon, a budući da je spas Republike najviši zakon, oni koji taj spas Republike ne poštuju moraju biti isključeni iz političkog procesa”. U nastavku svog izlaganja na kninskoj radioteleviziji Ljubo Tadić je poručio: “Ja taj spas vidim u otvorenom, jasnom i nepokolebljivom programu za sjedinjenje svih srpskih država. Ja se nadam svim srcem da će biti stvorena jedinstvena srpska država na Balkanu.” Dakle, stvaranje velike Srbije bio je uzrok i cilj rata a ne obrana navodno ugroženih Srba od nove ustaške politike.

Boris Tadić, sin Ljube Tadića, kao predsjednik Srbije nastavio je politiku svoga oca tvrdeći da je Oluja bila zločinački pothvat, da su Hrvati izvršili etničko čišćenje. Ni nakon oslobađajućih pre­suda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom kao i svi najviši srbijanski dužnosnici i Bo­ris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i navodno najveći zločini u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.

Tadićeva politika, koju još agresivnije nastavlja i sadašnje četničko srpsko vodstvo, bazira se na krivotvorini da je Srbija samo pomagala i branila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od no­vog genocida. To je velika laž jer velikosrpska agresija na Hrvatsku je bila isplanirana prije donošenja hrvatskog Božićnog Ustava 22. prosinca 1990. godine, prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prije nego što su Franjo Tuđman i HDZ došli na vlast.

Krivotvorinama se u različitim opcijama stotine i stotine puta plasiraju laži s ciljem da se velikosrpska agresija pretvori u građanski rat ili u sukob dvaju nacionalizama, da se Srbi prikažu kao žrtve hrvatskog nacionalizma koji nisu imali drugi izlaza nego braniti, kako kažu, goli život. Treba podsjetiti na ciničnu izjavu Slobodana Miloševića na procesu u Haagu kada se retorički up­itao: “Papa je pomagao Hrvatima a ja sam pomagao ugroženim Srbima i kako to da je onda Papa Sveti Otac a ja ratni zločinac?”

Evo nekoliko činjenica koje se prešućuju, kako 1991. tako i danas, a koje dokazuju da pobuna Srba nije bila reakcija na hrvatsku nacionalističku politiku nego da je bila dio planirane strategije da se ognjem i mačem i agresijom stvori velika Srbija.

Veljko Kadijević, šef JNA, prije Božićnog Ustava u Hrvats­koj 1990. godine za koji su naknadno tvrdili da je uzrok srpske pobune jer je ukinuo Srbima status naroda napao je na TV Beograd dr. Franju Tuđmana i hrvatsku politiku zbog “obnavljanja fašizma i genocida protiv Srba”. Godinu dana kasnije 3.10.1991. godine Kadijević je proglasio neposrednu ratnu opasnost i primjenu ratnog prava jer “u Republici Hrvatskoj djeluje neonacizam” koji je “prijetnja srp­skom narodu u Hrvatskoj”. Zato je Armija “dužna zaštiti srpsko stanovništvo od progona i uništenja”. (Tako je i Hitler išao “štiti” navodno ugrožene Nijemce u Češkoj 1938.) JNA je tri puta pri­premala državni udar na Hrvatsku (operacija Štit u studenom 1990, 24. siječnja 1991. na dan prikazivanja špijunskog filma o Špegelju te u ožujku 1991. godine).

Koncem rujna, 28. 9. 1991. godine, Veljko Kadijević i Blagoje Adžić izvješćuju Slobodana Miloševića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića i Branka Kostića da su “svi srpski krajevi u Hrvatskoj oslobođeni”, te da su izvršene sve pripreme da Komitet za obra­nu Jugoslavije na čelu s admiralom Brankom Mamulom preuzme ulogu i ovlasti Predsjedništva SFRJ na rok od godinu dana. Kadijević traži ustavnu promjenu za legalno izvođenje vojnog udara.

Suprotno takvim povijesnim istinama danas se ponovno vrlo agresivno lažima i krivotvorinama pokušava hrvatski nar­od optužiti kao agresor i krivac za rat, kao genocidan narod koji ponovno prijeti genocidom nad Srbima.

Državni vrh Hrvatske pomaže ostvarivanju Memoranduma 2

350_memorandum-sanuNema nikakve dvojbe da su herojski branitelji Vukovara ali i svi oni koji su ostali u Vukovaru do zadnjeg trenutka svojim junaštvom obranili hrvatsku državu i hrvatsku slobodu te da će zbog toga Vukovar za hrvatski narod uvijek biti mjesto ponosa, sveto mjesto u Hrvatskoj junačkoj povijesti.

Nažalost, također nema nikakve dvojbe da moćne snage unutar hrvatske države koje drže značajne pozicije u političkim, društvenim, medijskim, kulturnim i drugim institucijama sustavno pokušavaju obezvrijediti vukovarsku epopeju i vrlo smišljenim krivotvorinama pretvoriti vukovarsku epopeju u navodni građanski rat, ukinuti razliku između agresora i žrtve, čak ići tako daleko da srpskog agresora pretvaraju u žrtvu a Hrvate u agresora.

Takvo djelovanje, takva unutrašnja agresija na Vukovar i istinu o Vukovaru značajno pomaže obnavljanju i provođenju nove velikosrpske agresije na Vukovar.

Hrvatski predsjednik Josipović i oni koji podržavaju njegovu strategiju prihvatili su strategiju Borisa Tadića, bivšeg predsjednika Srbije, pretvaranja velikosrpske agresije u građanski rat.

Postepeno su prihvaćane i druge brojne krivotvorine koje bitno ugrožavaju hrvatske nacionalne interese. Hrvatski državni vrh i hrvatske institucije legalizirali su pravo Srbije da aktivira optužbe i presude vojnih sudova zločinačke JNA te da raspisuje međunarodne potjernice za hrvatskim braniteljima na temelju kojih je uhićen i osuđen Veljko Marić koji služi dugogodišnju robiju u Srbiji za događaj koji se dogodio u Hrvatskoj u obrani od velikosrpske agresije. Sve to suprotno je hrvatskom Ustavu i zakonima koje je hrvatska država donijela još 1991. godine u kojima je utvrđeno da Hrvatska ne priznaje nikakve pravne akte bivše SFRJ niti vojnih sudova zločinačke JNA. Suprotno tome, hrvatska vlast je u sporazumima sa Srbijom omogućila i legalizirala progon hrvatskih branitelja i pravo tužiteljstva Srbije da istražuje i progoni hrvatske branitelje. Da bi se spriječila još jedanput takva neustavna praksa Hrvatski sabor je donio ponovno Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše SFRJ i vojnih tužilaštva i sudova. Nažalost, ni taj nov Zakon nije spriječio moćne i dobro raspoređene snage koje sustavno sotoniziraju Domovinski rat, hrvatske branitelje i koje sustavno nameću krivotvorinu kojom se velikosrpska agresija i genocid pretvara u građanski rat u kojem se ukida agresor i žrtva i sve se svodi na nekakav građanski rat. Kolike su moćne te političke snage pokazao je i predsjednik Republike Ivo Josipović koji je od Ustavnog suda tražio da poništi taj Zakon pod obrazloženjem da on krši ustavna prava branitelja jer im onemogućava da dokazuju svoju nevinost pred srbijanskim sudovima. Prošle su dvije godine od tog zahtjeva predsjednika Republike, kako Ustavni sud nije stavio na razmatranje Josipovićev zahtjev, Josipović je ponovno izrazio svoje nezadovoljstvo ponovno tvrdeći da je taj Zakon pogrešan jer omogućava hrvatskim braniteljima, u slučaju da su optuženi, pred srbijanskim sudovima da dokazuju svoju nevinost, te da im se time krši jedno od temeljnih ljudskih prava- pravo na obranu.

Dakle, već dugo vremena pokušava se nametnuti laž kao istina a istina pretvoriti u laž. Dakle, nema dvojbe da postoji unutrašnja agresija koja želi srušiti vrijednosti Domovinskog rata i Domovinski rat pretvoriti u nekakav rat u Hrvatskoj u kojoj nema ni agresora ni žrtve, u kojem su svi činili zločine i koji navodno treba završiti da se svatko svakom ispriča i da se krene u budućnost i stvaranje nekog novog zajedništva sa Srbijom kao da se ništa nije dogodilo.

Cijelo vrijeme vodi se prava medijska i politička hajka protiv branitelja Vukovara.

Ne postoji ni jedna pogrdna riječ u hrvatskom jeziku kojom nisu „počašćeni“ branitelji, osobito vukovarski. Lažno su optuženi da su „rušitelji pravne države i demokracije“, da su „balvanaši kao i Martićevi balvanaši“, „harambaše“, „grobari demokracije“, „hrvatska sramota“, da su ne samo ustaše nego i nacisti, da su diskriminatori i mrzitelji Srba, da fašiziraju Hrvatsku. Svaki dan u izjavama državnih dužnosnika, nevladinih udruga, medija izmišljaju se novi lažni povodi kako bi se sotonizirali branitelji. Izmišlja se navodni kontinuitet genocid­noga djelovanja hrvatskog naroda te se borba za obranu hrvatsk­oga Vukovara lažno prikazuje kao kontinuitet hrvatske genocidne politike te se Srbi iz agresora pretvaraju u žrtvu hrvatske geno­cidne politike.

Takvu protubraniteljskom djelovanju suprotstavio se i Josip Bozanić, koji se upitao: „Što nam strah od branitelja, koji su krvlju gradili Domovinu, govori o stvarnoj moći postojećih struktura?“ te je dodao: „Ne znači li sustavno ponižavanje žrtve branitelja i poigravanje s njima, u zadnje vri­jeme po starim već viđenim metodama, zapravo činjenicu da se u njima krije nesaglediv potencijal za izlazak naše Domovine iz krize u koju je dovedena?“

Na žalost, ta važna poruka kardinala Josipa Bozanića o no­vom „grijehu struktura“ prešućena je, a grješne strukture nastavile su još grublje svoju antibraniteljsku politiku.

Glavni su krivci za takvu politiku ključni ljudi državnoga vrha, predsjednik Vlade Zoran Milanović i predsjednik Repub­like Ivo Josipović. Premijer Zoran Milanović pogrješno tumačeći Ustavni zakon, zapravo kršeći ga, silom pokušava ćirilicu namet­nuti Vukovaru. Hrvatski branitelji tomu su se usprotivili, više puta su tražili, čak i molili, Vladu da državnom silom ne nameće ćirilicu te da ne potiče međunacionalne sukobe koji ne koriste ni Hrvatima ni Srbima. Vukovarski branitelji već više od godinu dana upozoravaju Vladu na štetnost i pogubne posljedice njezine politike koja ne vodi računa o novim velikosrpskim pre­tenzijama i činjenici da postoji Memorandum 2, ali i izjave predsjed­nika Srbije da je Vukovar srpski grad te da u skladu s tom poli­tikom Srbi ćirilicu smatraju svojom pobjedom kojom će obilježiti Vukovar kao srpski grad. Vukovarski branitelji tražili su i traže da Hrvatski sabor raspravlja o problemu, dobili su potporu i 53 zastupnika, ali sve se to ignorira, ignorira se i 650.000 građana koji su se izjasnili za referendum.

Točka na i takve politike je i presuda Općinskog suda u Vukovaru predsjedniku Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara Tomis­lavu Josiću. Josić je kažnjen zatvorom u trajanju od osam mjeseci, uz uvjet kušnje od dvije godine, zbog toga što je navodno medijskim istupima poticao na skidanje dvojezičnih ploča u Vukovaru. Takva je presu­da prava politička presuda sa svrhom onemogućavanja političkog djelovanja Stožera i braniteljske populacije, ona je pokušaj širenja straha i stavljanja flastera na usta hrvatskim braniteljima. Najav­ljuju se nove represije. Kazne zatvora zbog događanja 2. rujna pri­jete još četvorici Vukovaraca. Među njima je hrvatski branitelj, otac dvaju poginulih sinova, kojem prijeti zatvor do dvije godine.

Mnogi događaji koji su prethodili kriminalizaciji i sudskom progonu nisu slučajni. Oni su trebali pripremiti javno mišljenje i opravdati represiju koja se pripremala. Navest ću neke karakteristične događaje. Na skupu koji je organizirala Vesna Teršelič, lažno su optuženi hrvatski bran­itelji, kao navodni krivci što je „zaustavljen proces pomirenja“ te za „otvoreno iskazivanje nesnošljivosti prema srpskoj manjini koji je navodno dubo­ko poremetilo međunacionalne odnose“. Na tom skupu zatraženo je dalje procesuiranje zločinaca na objema stranama te je ponovno potvrđena politika izjednačavanja zločina, zapravo oživljena je stara antihrvatska platforma da je borba za istinu o Domovinskom ratu i iznošenje istine navodno širenje mržnje prema srpskoj man­jini. Da državni vrh takvu politiku Documente prihvaća kao svoju politiku potvrdile su i izjave Ive Josipovića, da su Vesna Teršelič i Documenta savjest hrvatskog društva, da Documenta radi po pravilima koje je Josipović osobno napisao, visoka odličja Vesni Teršelič i Documenti, te podrška njenom prijedlogu da se čak ukine naziv Domovinski rat jer iritira Srbe te da se preimenuje u Rat u Hrvatskoj.

Takva politika trenutačnog državnog vrha Hrvatske glavni je krivac obnavljanja i jačanja nove velikosrpske agresije na Vukovar.

Vukovar je kao i 1991. godine ponovno ključna meta velikosrpske agresije

Vukovar je 1991. godine bio ključno mjesto gdje su hrvats­ki branitelji i hrvatski narod uz velike žrtve slomili velikosrpsku agresiju i dali neprocjenjivi doprinos hrvatskoj slobodi. Stjecanjem povijesnih okolnosti Vukovar je ponovno na udaru velikosrpske politike. Kako je i za velikosrpsku politiku Vukovar ključno mjes­to ostvarivanja velikosrpske politike i njezinih imperijalnih težnji prema Hrvatskoj, može se reći da je i za Hrvate i za Srbe borba za Vukovar od povijesnog značaja. Odlučuje se hoće li Vukovar ostati mitsko mjesto hrvatskog naroda i ponosan hrvatski grad ili će u njemu pobijediti velikosrpska politika. Znači, nije slučajno što je Vukovar ponovno postao poprište borbe protiv velikosrp­ske agresije u kojoj hrvatski narod još jedanput mora pobijediti ve­likosrpsku agresiju i hrvatsku petu kolonu.

Zbog svega toga je teško razumjeti postupke Vlade Repub­like Hrvatske koja izvan povijesnog konteksta, ne uzimajući u obzir nove velikosrpske pretenzije nasilnim uvođenjem ćirilice, koja je za Srbe simbol njihove pobjede, ustvari raspiruje sukobe i pomaže velikosrpskoj politici. Dakle, u uvjetima velikosrpske nove agresije Memoranduma 2 i tretiranja Vukovara kao srpskog grada, uvođenje ćirilice nije izraz borbe za ravnopravnost naciona­lne manjine, nego je politička pobjeda velikosrpske politike s ciljem pretvaranja Vukovara iz hrvatskog u srpski grad.

Hrvatsko državno vodstvo je propustilo priliku da nakon oslobađajuće presude Tuđmanu, Gotovini i Markaču, i skidanja krivnje s hrvatskoga naroda i hrvatske države, formulira novu politiku i da ju dosljedno brani. Umjesto toga hrvatsko državno vodstvo tetoši petu kolonu u Hrvatskoj i velikosrpsku politiku koja je sve agresivnija. Skandalozan je primjer ne reagiranja na optužbe i klevete aktualnog srpskog ministra nedavno izrečene u Hrvatskoj. Zato je korisno ukratko analizirati njegove strašne optužbe da se vukovarski branitelji spremaju razbijati glave srpskoj djeci.

Aleksandar Vulin, ministar rada u Vladi Srbije, u članku u Jutarnjem listu 05.10.2014. pod naslovom TKO RAZBIJA ĆIRLIČNE PLOČE RAZBIJAO BI DJEČJE GLAVE teško je optužio vukovarske branitelje koji su se pobunili protiv ćiriličnih ploča nasilno i protuzakonito postavljenih, da su potencijalni dječji ubojice. Jer rečenica koju je ministar Vulin rekao “Tko razbija ćirilične ploče razbijao bi i dječje glave”, ne može se nikako drugačije protumačiti nego kao optužba da su svi koji razbijaju ćirilične ploče opasni potencijalni djecoubojice čiji je idući korak razbijanje dječjih glava. Kako je tu optužbu ministar Vulin izrekao u obilježavanju spomena na žrtve bivšeg ustaškog dječjeg logora u Sisku nema nikakve dvojbe da je optužio vukovarske branitelje da su ne samo nastavljači ustaške politike nego da su i novi ustaški ubojice djece.

Upozorava Vulin da “Europa ne smije biti slijepa i gluha kada se ustaška ideologija ponovo rodi, pojavi i progovori”. Vulin dalje kaže da bi razbijali dječje glave da se ne boje da će biti kažnjeni. Zatim se Vulin prijeti slijedećim riječima: “Ne može onaj tko razbija ćiriličnu ploču misliti da to neće izazvati zlo, silu i nasilje. Jer ne zaboravimo prvo su palili knjige a onda su palili ljude”, poručio je Vulin.

Ministar Vulin iskoristio je priliku komemoracije na groblju žrtvama ustaškog zločina da bi još jedanput lažno optužio Hrvatsku. On je ponovio već mnogo puta izrečene velikosrpske stavove koje današnju demokratsku Hrvatsku, članicu Europske unije i NATO-a izjednačava sa NDH a vukovarske branitelje proglašava ustašama, nacistima i fašistima. Tu strategiju razradili su pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu ali i u agresivno ponavljaju svuda gdje im se to dozvoli. Pitanje je svih pitanja što radi hrvatski predsjednik, što radi Hrvatska Vlada, što radi Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo unutarnjih poslova, kako je moguće da nitko ne reagira na strašne lažne optužbe ministra Vulina na teritoriju Hrvatske, da mu se daje prilika da lažno optužuje po ne znam koji puta vukovarske branitelje. Gruba je istina da je prvu ćiriličnu ploču razbio hrvatski branitelj, otac dvaju sinova kojima su velikosrbi razbili glave, koje su smaknuli, upravo oni koji su u genocidu u Vukovaru nametnuli ćirilicu kao dokaz svoje pobjede. I taj otac, čijim su sinovima razbili glave i koji ih još nije uspio ni sahraniti, lažno je optužen da je opaki ustaša, nacist, fašist, koji se sprema razbijati srpske dječje glave. A taj naš tužni otac, vukovarski branitelj prije nego što su ploče postavljene, javno je molio Hrvatsku Vladu da ne postavlja nasilno ćirilične ploče jer da su one za njega rehabilitacija onih koji su izvršili agresiju i razbili glave njegovim sinovima, a koji ni danas nisu odustali od posezanja za Vukovarom tvrdeći da je on srpski grad i da tu Hrvati nemaju što da traže.

Teško je naći bilo koju državu u svijetu, osim Hrvatske, koja bi dozvolila da ministar države koja je bila agresor na Hrvatsku, koja je razorila Vukovar i ubila tisuće ljudi, koja je pobila ranjenike i mnoge civile i učinila genocid nad Vukovarom, može doći na teritorij Hrvatske i optužiti vukovarske branitelje da su ustaše, nacisti i fašisti, da su potencijalni razbijači dječjih glava, kao da djeca tih navodnih potencijalnih razbijača dječjih glava nisu doživjeli strašnu sudbinu, da su im agresori razbili ne samo glave nego ni da do danas njihovi roditelji ne znaju gdje su njihovi posmrtni ostatci te ih ni do danas ne mogu sahraniti. Interesantno je da se i hrvatska javnost pomalo već navikla na strašne optužbe srpskih političara te nema ni u javnosti bilo kakvih reakcija na ovu kao i na druge nevjerojatne provokacije srpskih političara.

Nedvojbeno je da je i ovaj primjer neopovrgljiv dokaz da nema nikakve razlike između optužbi Vojislava Šešelja političkog oca i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i predsjednika srpske Vlade Aleksandra Vučića , odnosno da sadašnja srpska vlast nije odustala od borbe za veliku Srbiju kao strateški i konačni cilj.

Ćirilica je sredstvo obilježavanja Vukovara kao navodno srpskog grada

Dakle, u Vukovaru se uopće ne radi o borbi za ćirilicu kao pravo nacionalne manjine, nego se ćirilica koristi kao simbol obilježavanja Vukovara kao srpskog grada. Nasilno nametanje ćirilice u uvjetima obnovljenje velikosrpske imperijalne politike graniči s nacionalnom veleizdajom jer pomaže ostvarivanju jed­noga od glavnih ciljeva te imperijalne politike. Sadašnje političke konfrontacije i podjele vezane za Vukovar, prije ili kasnije, morat će dovesti do raščišćavanja s petom kolonom u Hrvatskoj i od­bacivanja politike sadašnjega državnog vrha, koje ustvari pomaže provođenje Memoranduma 2 na štetu hrvatskog naroda.

Moramo obraniti i istinu o Domovinskom ratu i Franji Tuđmanu. Nedopustivo je da državno vodstvo ne reagira na užasne optužbe iz Srbije da je Oluja bila zločinački pothvat iako je Haaški sud definitivno presudio da Oluja nije bila zločinački pothvat i etničko čišćenje Srba.

Nedopustivo je da se podižu optužnice protiv hrvatskog branitelja, oca dva poginula sina, i traži dvogodišnji zatvor jer je javno razbio ćiriličnu ploču koja je za njega i njegove sinove, ali i za Vukovarce, simbol pakla i zla kroz koji su prošli njegovi sinovi i kroz koji ponovno mogu proći Vukovarci ako se ne zaustavi velikosrpska agresija. Opasno je za budućnost Hrvatske ako državno vodstvo ne razumije da je Vukovar otvorena rana hrvatskog naroda i da je nasilno postavl­janje ćiriličnih natpisa “sol na otvorenu ranu”.

Nisu branitelji u Vukovaru ustaše, nisu nacionalisti. Oni mirno i strpljivo ponovno brane Vukovar od povratka iste one politike koja je nanijela toliko zla Hrvatskoj.

Optužbe da su hrvats­ki branitelji oni koji ugrožavaju hrvatsku državu koju su stvorili vrlo su opasne jer sasvim je sigurno da oni koji 1991. nisu branili Hrvatsku s puškom u ruci ne bi ju branili ni danas, odnosno da oni koji su je branili tada branili bi ju i danas.

Hrvatski branitelji, a posebno vukovarski branitelji, utemeljili su ovu Hrvatsku, kao suverenu i demokratsku državu, zato je napad na vukovarske branitelje kao “harambaše” i rušitelje Hrvatske najpodmukliji i najopasniji napad na temelje Hrvatske i na njezinu stabilnost.

Zdravko Tomac

facebook komentari