Pratite nas

Kultura

“Zdravo oko – sjećanja” – promocija Bušićeve knjige

Objavljeno

na

Ključ svega je u ljudima. Pravi ljudi će naći rješenje za naše probleme. No, danas su krivi ljudi na pravim mjestima – ovim kratkim dijelom tonskog zapisa jednog od govora Zvonka Bušića započela je jučer, u prepunom predvorju zagrebačkog muzeja Mimara, promocija Bušićeve knjige “Zdravo oko – sjećanja” koju je dovršila njegova supruga Julienne Bušić, a izdao Večernji list.

Nazvavši Bušića iznimnim piscem i filozofom života, direktor sadržaja Večernjeg lista Dražen Klarić uvodno je poželio da Bušićevi “lakočitljivi memoari” nadrastu ideološke i političke podjele u našem društvu, dok je urednik knjige Damir Pešorda za Bušića kazao da je bio revolucionar, pustolovni duh i pjesnik života.

Pišu li samo tašti ljudi?

– Ova knjiga otkriva Zvonkove intimne preokupacije i filozofska razmišljanja, a daje naslutiti i pozadinu njegova posljednjeg čina – reče Pešorda otkrivši da je Bušić nevoljko počeo pisati o svom životu, misleći da to rade samo tašti ljudi, da bi na kraju pristao svoj život i razmišljanja staviti na papir i zato da opiše sustav i način života u američkim zatvorima u kojima je proveo 32 godine. Uz napomenu kako je Bušić bio sjajan govornik, ali je pisao teško.

– Iako nije želio kronološki pisati o svom životu, ova je knjiga dojmljiva i potresna cjelina koju je Julienne nenametljivo nastavila i završila. I ova se knjiga može čitati na tri razine, kao povijesni dokument, sinteza filozofsko-političkih razmišljanja i kao dobra literatura – rekao je Pešorda otkrivši kako mu Bušić priznao da je u zatvoru počeo pisati roman nazvan “Starac”, ali je rukopis nestao za jednog od zatvorskih pregleda.

Bušićev prijatelj Dražen Budiša potom se vrlo dojmljivo i nadahnuto vratio 45 godina unatrag, u vrijeme kada su Zvonko i Julienne upoznali u Beču, da bi nizanje uspomena nastavio podsjećanjem na Juliennino bacanje letaka sa zagrebačkog nebodera, Zvonkovu otmicu aviona čime je svijet želio upoznati s položajem Hrvatske u bivšem režimu… Budiša reče kako je svojevremeno pisao i Nelsonu Mendeli tražeći od njega da podupre zahtjev za Bušićevim oslobađanjem, no odgovor nikada nije stigao.

– Ja sam jedan od ljudi koji je Zvonka razočarao. Ne zbog onoga što sam u politici radio, već zbog onoga što nisam uradio. On be obazrivo prekoravao i poticao da se ponovno angažiram, a ja sam njega upozoravao na to što ga u Hrvatskoj čeka, a on to u početku nije razumijevao. Izašavši iz zatvora on je kao tić iz gnijezda pao u prašumu. Brzo je svladao tehnološke novosti, ali nije mogao svladati hrvatsku zbilju. Pribojavao sam se trenutka kada će shvatiti da san i java nisu isto. Zvonko je dvaput otišao, jednom iz politike, drugi put iz života. Dvaput je rekao: “Ne mogu više”, ali nikada se nije odrekao onih vrijednosti koje je imao cijelog života, nikada nije posumnjao u svoje ideale. A za hrvatsku državu možemo reći da još uvijek čeka one vrijednosti zbog kojih su neki život dali – kazao je Budiša.

Na kraju promocije Bušićeva supruga Julienne podsjetila je na to kako je Zvonko uvijek tvrdio da je u ljudskim odnosima najvažnije prijateljstvo, a da mnogobrojnost okupljenih na promociji njegova djela pokazuje koliko je on ima prijatelja.

Najavila je kako će, unatoč negativnom stavu ministrice kulture, uskoro s radom započeti zaklada “Zvonko Bušić” te poručila: “Borba još nije gotova. Idemo dalje baš onako kako bi Zvonko želio”.

Vojnik jedne ideje

Tijekom promocije dramski glumac Dragan Despot pročitao je dva ulomka iz Bušićevih memora. U jednom Bušić piše kako mu je, nakon što je izašao iz skučenosti i uhodanosti zatvora, odjednom svega bilo previše te se nije mogao nositi s obiljem i viškom.

Despot je čitajući drugi ulomak okupljenima prenio i ove Bušićeve riječi:

– Ja sam cijeli život, mada ni dana nisam nosio nijednu vojnu odoru, bio vojnik, vojnik jedne ideje”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

HERCEGOVCI

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovina zemlja svjetlosti

Kada pružiš pogled u daljinu
Ili gore prema nebu u visinu
Stavi svoju ruku na srce
I pozdravi drage Hercegovce

To su oni koji čekaju te
Kada pređeš granicu iz tuđine
Oni koji vole te,bez obzira
Od čije si loze

Oj moji dragi Hercegovci
Jeste li još uvijek veliki radnici
Ima li još duhana i smilja
Nije li zar stara loza presušila

Ima li još lijepih djevojaka
I poštenih,mladih momaka
Ili se to sve u grad skrilo
Da slučajno na selu ne bi bilo

Je li živa stara majka
Dal’ još svoga sina traži
Je li otac mi posjedio
I sa svojim bratom pomirio

Sviću li još najljepše zore tu
U mom dragom rodnom kraju
Grije li još zlatno sunce
Miluje li moje drage Hercegovce

Ponekad se svega ovog sjetim
Naviru suze i uspomene
Nema sreće u ovoj tuđini
U Hercegovini je pola mene
Duša mi za domom vene

Stihovi: Marija Glavinić

(Hercegovina zemlja svjetlosti)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati