Zejnilov projekt

    0

    Nedavno su u Fejićevoj ulici u Mostaru vandali porazbijali šoferšajbe i polomili retrovizore na parkiranim automobilima. Recimo da su vandali, ali znamo svi dobro da je to projekt za promicanje domaćeg automehaničarskog i autolakirerskog lobija.

    To je kod nas uvijek bila metoda za forsiranje gospodarstva, no kako je glupavo osmišljena, nikad nije vođeno računa da neki (poput moje malenkosti) mogu trpjeti razbijeno auto. Ne govori to ni riječi o meni, nego o društvu. Tako bar ja razmišljam. Nego, u toj vandalskoj vratolomiji stradala je i jedna Škoda. Zejnilova Škoda.

    Zejnil je učen i sposoban čovjek. Razumije se u brojeve, ima doktorat. Zaslužen, ne kupljen. Pomoćnik je ministra koji nikad nije ostvario o sebi dojam da bilo što u životu zna napraviti. Iz iste su stranke, a nije baš da pričaju jedan s drugim. To je vjerojatno zato što iza svakog ovakvog političkog manekena koji se dosad namijenjao ministarstava više čak i od mlađeg Ljubića mora postojati jedan doista genijalan i sposoban čovjek koji šuti i radi za opće dobro.

    Tako Zejnil kad završi smjenu, ostavi službeno vozilo pred ministarstvom. Ostane to auto zapravo jedino vladino vozilo na parkingu. Ne brine to Zejnila. Osim eto ponekad, kad naiđu vandali pa ne znaju da kod nas nije Volkswagen narodno nego ministarsko vozilo, a da je eto baš Škoda narodno vozilo, dano na korištenje narodnom službeniku. Koji služi narodu. Koji je sa svojim ljudima osmislio kako se riješiti smeća u županiji za koju radi, i još na tome prilično zaraditi. Taj projekt već godinama visi u zraku, a zašto?! Jer draže je stranci iz koje su i Zejnil i njegov nadređeni ministar da izmišlja imaginarne smećarske krize, a svi znamo da isto kao što se ne ne mogu ujedinjavati kruške i jabuke ne mogu ni javna i privatna poduzeća.

    Ali SDA radije voli da se prodaje narodu priča da je Komos narodna firma i da nije njihova privatna prćija, koja je dobrim dijelom prodana nekom slovenskom fondu za šest puta manje novca nego je Grad nudio za nju. Cilj je bio, poput onog vandalskog ispada u Fejićevoj, kratkoročno dobiti političke poene. Politički poeni u Komosu trenutno vrijede 140 radnih mjesta, od čega oko 60 nepovratno viška i osam milijuna konvertibilnih maraka, tvojih i mojih konvertibilnih maraka, baš kao i na onoj Zejnilovoj Škodi.

    Nije to jedino mjesto gdje se pametni ljudi kod nas ne slušaju. Baš kako je Zejnil osmislio detaljan plan kako da se riješimo smeća, ali ga kadar njegove stranke ušutkuje radi jeftinih političkih poena, tako je isto jedan Ante prije nekoliko godina postao poznat jer je kao ministar financija trošio nezamislivo malo novca, jer je službeno vozilo ostavljao jedino na vladinu parkingu… no dobro, to je tako bilo u Livnu.

    Ante je isto počeo raditi i u Sarajevu, revnosno raditi svoj posao i ne zanimati se za politikanske rokade fotelja. No njegova fotelja dođe na udar neslaganja unutar hrvatske desnice. Desnice koja je toliko mudro koalirala sa socijaldemokratima… neka mi netko objasni po čemu to nije bila samo još jedna foteljaška utrka?!? Kada se okosnica hrvatske desnice u BiH polakomila oko fotelja, Ante je došao na zub. Ne možeš vjerovati u čovjeka koji samo radi svoj posao, on je u politici loša karma, kad-tad on pronađe neki propust i prihvati ga se poput osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Tako je onda i Živko rekao da Ante više ne može biti ministar. Nije tu bila nesposobnost, Anti to nitko ne može prikačiti. Ante, poput Zejnila, odudara iz mase politikanata. Ali objasni ti to stranci koja ima predsjednika s par tisuća glasova.

    Eto kakvim mi ljudima povjeravamo državu. Onima koji bi najradije raširili šugu po Mostaru samo radi nekoliko glasova. Onima koji bi radije prepustili bankrotu zemlju radi nekoliko glasova. Dobro, kad postaneš predsjednik s par tisuća glasova, onda ti par glasova predstavlja veličinu. Meni nije.

    Meni je veličina kad čovjek radi svoj posao. Kad posla nestane, nađe drugi. I opet radi svoj posao. Kad čovjek ne radi posao, smijene ga. Onaj tko se odvaži da ga smijeni, meni je heroj. Tako sam isto pomislio kad sam čuo za nedavne smjene u Devedesetki: “Ljudi smijene kad ne radiš svoj posao!” Ali kažu da nije bilo nikakvih smjena. Onda me to pretvori u veliki upitnik.

    Upitnik. Kod bosanskohercegovačkih Hrvata demokracijom se diči stranka u kojoj se za sve pita jedan čovjek. Pravdom i povjerenjem diči se ona što joj dio vrha stranke ne smije na zapad preko granice zbog kriminala. Kod Bošnjaka akcijom se diči ona što najviše voli svaki znak akcije ušutkati u startu. Kao kod Zejnilovog projekta o smeću. Ili ona što se diči socijaldemokracijom, a prvi joj čovjek živi poput oligarha. Ma i kod Srba isto, glavna je ona nezavisnih socijaldemokrata, koja u potpunosti zavisi o dobre volje onog jednog što se pita. Baš sve demokracije neke u BiH.

    Objasni ti to čovjeku sa strane. Ne možeš. Tako je kod nas. Pogotovo u izbornoj godini taj apsurd bude naglašen i ljude smjenjuju šakom i kapom.

    I bit će i dalje tako. Jer djecu se forsira da ne uče, da eskiviraju s nastave. Tako u zapadnim krajevima BiH već od prvog razreda uče djecu da ne treba cijelu godinu ići u školu. I kod nas uz Neretvu isto rade, samo to počnu činiti negdje oko sredine, kad se i političari i nastavni kadar umore od školske godine. Tko će to, planirati, realizirati planove… najbolje pisati školsku godinu i ne ići u školu. Ionako kad djeca napune 18 godina, odu na izbore, zaokruže nekog i za tog nekog nikad više ne čuju. Pojeo ga mrak. Pregazio ga bugarski izborni vlak.
    Nadam se, na kraju, da ipak će nekad doći poštenija, samosvjesnija generacija od nas. Doći će ti bolji od nas i raditi samo svoj posao, neće ih zanimati politikanstvo, brzo bogaćenje, fotelje i slično. Samo rezultati.

    Ja se i dalje nadam, ne odustajem od ove zemlje. Ma kako neshvatljiva bila.
    Do nekih drugih vremena… pozdrav.

    Igor Božović/dnevno.ba

    facebook komentari