ŽELJA MOJE MAJKE IVE “VIĆEKE” BOBAN, GABRIĆ

9

(Mojoj Majki Ivi “Vićeki” Boban jugo/udbaške vlasti u Mostaru nisu htjeli dati potrebne papire da dođe posjetiti u Ameriku svoju djecu i unučad. Prisiljena je bila otići kod sina Jerke u Veliku kod Požege i tu se prijaviti kao stalni stanovnik Općine Požege, u nadi da bi mogla dobiti potrebne papire za doći u Ameriku. Dobila je potrebne papire samo do Pariza i natrag. Tada smo supruga i ja iz Texasa došli sa šestero djece u Pariz za Božić 1985. Bilo je lijepo se sastati poslije toliko godina sa mojom Majkom, a njoj isto tako vidjeti nevjestu strankinju i šestero unučadi. Najviše ju je zanimalo znati u detalje moj slučaj kada sam bio u New York-u na sudu. Rekao sam joj da imam snimljenu vrpcu mojeg oproštajnog govora kojeg sam rekao na poroštajnoj večeri u Domu Hrvatskih Udružitelja u San Francisku. Zamolila me je da joj pošaljem taj govor, što sam i obećao. Kada sam se povratio u Ameriku i pronašao obećanu vrpcu. kada sam počeo vrpcu slušati i preslušavati, poradi galame u dvorani i nejasnoće, odlučio sam prepisati govor s vrpce i poslati mojo Majki. 

U potražnjih nekih stvari, upravo naletih na kopiju prijepisa tog govora kojeg sam mojoj Majki poslao za Božić 1986. godine. Govor je malo podug i neću ga u nastavcima iznositi. Sve što bih cijenjene čitatelje zamolio je to, da, uz potrebu želje da ovo pričitaju, imadnu strpljenje pročitati sve, i ne samo to, nego se staviti u odraz onog vremena kada se je išlo u New York na sud, kada se je četiri godine kasnije s vrpce prepisivalo mojoj Majki, i danas, poslije punih 32 godine događaja. Nastojat ću biti dosljedan originalnom prijepisu s vrpce s tim da ću neke tipkarske pogriješke ispraviti, kako bi se sadržaj ovog cijelog opisa mogao što bolje razumijeti. Hvala svima. Mile Boban, Otporaš.)

RAZGOVOR SA OPROŠTAJNE VEČERI UOČI MOJEG ODLAZKA NA SUDJENJE U NEW YORK, 14 VELJAČE 1982. GODINE, U DOMU HRVATSKIH UDRUŽITELJA, 415 GRAND AVENUE, SOUTH SAN FRANCISCO, CALIFORNIJA.

Draga Mama,
14 prosinca, 1986. godine.

iceka gabric_FPišem Ti ovo pismo na Tvoju želju i onako kako smo se u Parizu dogovorili. Toga se vjerojatno još uvijek sijećaš. Pišem ti ovo pismo na Materice (stari hrvatski običaj kada su se Majke častile dvije nedjelje prije Božića, mo.) što me podsjeća na pjesmicu koju si mi Ti kazala prije tri desetljeća: “Znaš li mala kad su Materice, na Očiće (nedjelja prije Božića, mo.) daš’ mi čorapiće.”

Ovih dana se navršava godinu dana kako smo se sretno sastali u Parizu. To je bio radostan dan! Uvijek si vruće željela vidjeti Tvoju unučad prije nego podješ na vječni počinak, kao i saznati pravu istinu šta se je to sa menom dogadjalo u Ameriki. I konačno Ti se ta želja ispunila. Ali, na žalost, istinu oko mojeg slučaja i slučaja mojih prijatelja samo Washington i Beograd znaju i njihovi vjerni doušnici.

Ja sam Tebi, draga Mama, mnogo toga pričao, a ti si uvijek htjela znati kako sam se ja osjećao tih dana, prije polazka na sud. Ja sam tebi rekao da imam moj snimljeni govor pred odlazak na sudjenje u New York, našto si Ti rekla da bi ga voljela imati, jer da će on jedini biti odsjev mojih osjećaja, kao i ispovijed čovjeka pred smrt. Obećao sa ti ga poslati, ali na žalost ne u vrpci već na papiru, pošto na vrpci ima mnogo nejasnoća i galame koje su meni poznate i samo ih ja mogu razumijeti i pojasniti, jer sam bio tu.

Draga moja Mama, moj brat Rafo i moja sestra Kata su pripremili ispraćajnu večeru pred moj odlazak u New York na sud, 14 veljače 1982. U to doba straha i svadjalačke revolucije među podijeljenim Hrvatima, u doba kada su mnogi Hrvati zauzeli svoje stavove, kako prema meni tako isto i prema ishodu procesa, stvorivši svoje predodžbe i ideje, osudivši me prije porote i suda, ipak je dvorana bila dupkom puna onih, koji ni uz cijenu straha, prijetnji i odmazde, nisu htjeli iznevjeriti simpatije i prijateljske osjećaje koje su gajili prema meni i mojoj obitelji.

Program je vodio gosp. Velimir Sulić, koji je svojom vještinom i duhovitošću sve nazočne držao u velikom razpoloženju.

Bilo je mnogo govornika i svaki je htio biti dio mojih trenutačnih muka i tegoba. Ali poradi dužine svih govora i poradi pomanjakanja prostora, iznijeti ću Ti, u prijevodu na hrvatski, govor gospodina Jima Bachan-a iz Los Angeles-a, odvjetnika hrvatskog podrijetla, koji je, da se zna i da se nezaboravi, dobrovoljno i bezplatno, pristao biti u pomoći desetorici (10) odvjetnika obrane, jer gosp. Bachan govori hrvatski i engleski, paralelno.

Usput Ti šaljem dva različita mišljenja od dva različita Hrvata iz onog vremena kako bi bolje mogla shvatiti atomsferu u kojoj su Hrvati tada živjeli. Jedno je od gosp. Vlade Glavaša iz Chicaga, a drugo od gosp. Ive Vučićevića iz San Francisca.

Draga Mama poslušaj sada Jima Bacha-a:

“Dobra večer gospodje i gospodo. Ja sam presretan što sam ovdje večeras. Želio bih reći nekoliko riječi o gospodinu koji sjedi na lijevo do mene, gospodin Mile Boban. Ja poznajem Milu Bobana ima samo dva mjeseca. Ali u to vrijeme sam ga počeo cijeniti i obožavati. Imam za to dva razlog:

Prvo, njegova hrabrost koju pokazuje kroz cijelu ovu tešku muku. On sutra odlazi u new York suočiti se sa Federalnim Sudom, a on ovdje sjedi hladno-miran i nije prestrašen. To pokazuje da on ima čistu savjest i da je on potpuno nevin.

Drugo, ja cijenim Milu Bobana zbog njegovih načela. On je uvijek bio jednostavan čovjek koji vjeruje u jednu stvar: Slobodu i Nezavisnost za svoju zemlju Hrvatsku. Ja vjerujem da ćemo se za tri do četiri mjeseca, opet svi zajedno, još jednom, ovdje sresti i zaželiti Mili Boban dobro došlicu iz New York-a u San Francisco u zagrljaj svoje obitelji u društvo svojih brojnih prijatelja. Dobro došlicu kao slobodan čovjek, koje ugled i čast nisu povrijedjeni. Hvala Vam!”

Mama, gosp. Bachan je govorio engleski za goste koji nisu govorili hrvatski.

Mama, evo što sam ja rekao:

Dragi moji prijatelji, najprije pozdravljam one koji su zbilja htjeli večeras doći ovdje, zbilja, u srcu i u duši su htjeli biti s nama ovdje, ali nisu mogli. Nešto ih je spriječilo: njihove osobne, obiteljske, prijateljske i ine potrebe. Tim ljudima mi moramo dati priznanje, poštivanje i našu pažljivost. U drugom redu i zatim pozdravljam takodjer i one koji su mogli a nisu htjeli doći. I ne samo to da oni nisu htjeli doći, nego su i druge nagovarali da ne dodju večeras ovdje. U trećem redu, dragi moji prijatelji, najviše pozdravljam Vas koji ste došli večeras ovdje. Došli ste odati jedno prijateljsko priznanje čovjeku, Hrvatu i znancu, koji je živio s Vama ovdje, u istoj hrvatskoj zajednici preko trinaest godina. Došli ste odati priznajne jednom prijatelji i jednom poštenom čovjeku. Ja sam pošten čovjek i ja Vam to jamčim. (Napomena. Nije na vrpci. Ovdje sam naglasio riječ “pošten” – suprotno od lopovluka – jer je neprijatelj nastojao širiti i proširiti vijest da sam ja moju kuću napravio “iznudjivačkim” novcem.)

Ja znam da Vi želite nešto od mene čuti večeras. I čut ćete. Reći ću Vam onoliko koliko će mi biti moguće reći. Ne da imam nešto sakriti, daleko od toga, nego moram paziti što ću reći, kako ne bi sam sebi naškodio na sudu. Reći ću Vam da sam ovdje dvanaest i pol godina, skoro trinaest, da nikada nisam pričao o mojim osobnim ili mojim obiteljskim problemima, stvarima i slično. Sve što me je vodilo, vodio me je hrvatski zanos, ljubav prema Hrvatskoj i ljubav prema onima koji su patili i pali za tu Hrvatsku, za koju i ja danas patim, za koju pate tisuće, tisuće i tisuće drugih Hrvata, diljem Domovine i takozvanog slobodnog svijeta.

Ja kada ne bih poštivao te junake, onda bi oni imali pravo, i to puno pravo – kada bi bili živi – meni reći: da ja ne zaslužujem njihovo prijateljstvo.

Meni je često puta bilo drago reći koju riječ o meni, ali ju nikada nisam izgovorio do ove večeras večeri. Imam ovdje večeras prijatelja. Uvijek sam to prepustio njima i drugima neka oni kažu o meni a ja ću o njima. I tako se je to činilo, i fala gragom Bogu da je to tako bilo. U to ste se mogli uvjeriti i večeras. Ali jednu stvar večeras ovdje želim spomenuti prije nego predjem na drugo. To je slijedeće: Nedajte se zavesti! Pazite se lažnih prijatelja! Ima ih danas medju nama svakakovih. Ja Vam večeras ovdje kažem da ima u San Franciscu lažnih Hrvata, onih koji govore o hrvatstvu samo kako bi što lakiše mogli rovariti medju nama. Danas su sputali mene. Ja Vam jamčim ako se ne budete pazili, da će sutra sputati Vas. Sastaju se po raznim lokalima. Sastaju se sa doušnicima stranih služba. (Napomena. Odnosi se na one koji su bili inicijatori sastanka sa FBI u Hrvatskom Domu u San Franciscu na devetnaestoj (19) ulici i koji su taj sastanak zdušno promicali preko gosp. Ive Vučičevića Radio Sata na prvi kolovoza 1981. godine.) Ignorirajte te ništarije! Nemojte se sa njima svadjati! Nemojte sa njima gubiti vrijeme! Imate časnih ljudi, časnih Hrvata, časnih prijatelja! Drž’ te se tih ljudi ako nešto hoćete raditi za Hrvatsku!

Ja večeras ovdje vidim, u ovim mojim teškim momentima mojeg života od 42 godine, tko mi je iskreni a tko lažni prijatelj. I sutra, da taj lažni prijatelj dodje k meni i kaže: Mile idemo nešto raditi zajedno, samo bih ga pogledao i odmakao se od njega. Tako možete i Vi postupati. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je da za jugoslavenski konzulat na 1919 Sacramento ulica u San Franciscu svako isticanje hrvatstva je terorističko djelo.

Dalje, vjerojatno želite čuti stvar oko procesa. Ja bih Vama o tome mogao otvoreno govoriti, ali neću. Sada kada vidim Vaša vesela lica, vidim kako ste raspoloženi, ne želim Vam pokvariti to veselje. Jer jedini put da Vam pokvarim to veselje i to Vaše raspoloženje koje u Vašim zjenicama sja, jest da Vam govorim o mojim brigama, o mojim patnjama, tegobama mojih šestero djece i moje supruge Annie pred moj odlazak na sud u New York. Ja to neću učiniti iz ljubavi prema Vama. Zato budite hrabri! Pratite dogadjaje sa suda u New York-u. Došlo je do Zenita gdje se neće moći više ništa sakriti. I ja sam za to da se ništa ne sakrije i da na površinu izidju svi oni gmizavci koji uvijek ujedaju i kamen bace a ruke sakriju.

Teško je govoriti o sebi. Ja mislim da mi Hrvati imamo jednu specifičnu manu, a ta je da mi nikada, kada smo u jednom skupu, ne govorimo o sebi, iako svaki pojedinac najviše sam o sebi zna bolje nego netko drugi, pa i najbolji prijatelj. To je nažalost tako.

Ja vidim ovdje u dvorana čovjeka, vidim ga, (Napomena. Nije na vrpci. To je bio Filip Šola iz San Jose, California) koji mi je prije dvije godine rekao: “Mile, o tebi se svašta priča…”. Ja kao sin seljačke majke i čega se nikada neću stiditi, jer me je Mater naučila i odgojila sa onom starom hrvatskom poslovicom: “Dragi sine nikad nemoj protiv ljudi krivo govoriti, jer lažne riječi više bole nego i najači udarci…”, pa neka ljudi govore što god hoće, tako ja odgovorim Filipu Šoli.

Nažalost ja sam se tog pravila držao i nisam obraćao pažnju što zli jezici govre o meni, mrežu oko mene pleli svim raznim spletkama kako će me na sud dati, kao što je Juda Iškariot sve moguće činio kako bi Isusa izdao. Ja sa ovim ne želim reći da je mene moja majka krivo učila. Ona je mene učila miroljubivom naukom: tko tebe kamenom, ti njega kruhom. I to je ostalo vrlo duboko u mojem sječanju. Fra. Mate Markota je u prošlu nedjelju s Oltara u prediki rekao za one koji se služe zlim jezicima: “Tko je prešao četrdeset godina, niti ga može Crkva popraviti, niti krčma pokvariti”. Tako i jest. Ja sam već kao čovjek preko 42 godine zaplovio hrvatskim putem i tim putem iđem do groba, a ta ideja se zove HRVATSKA.

Zašto sam Vam ovo spomenuo što mi je moja majka govorila? Spomenuo sam to zato da svaki od nas, pojedinačno i skupno, večers ovdje i sutra i prekosutra i svugdje i na svakom mjestu razmislite kako su nas naše hrvatske majke odgajale. Neće me iznenaditi da se pokoji večers ovdje među nama nalazi koji će sutra zdušno prenijeti svojim naredbodavcima što se je ovdje večers govorilo i koliko je uzvanika bilo. Kamo sreća da sam prije dvije godine poslušao mojeg prijatelja (Filip Šola) koji je večeras ovdje među nama, kada mi je rekao: “Mile zaustavi sve te priče protiv tebe i Otpora…”

Zato dragi moji prijatelji, ja Vas zbilja večaras smatram mojim iskrenim prijateljima, pa Vam to govorim zato da i Vas ne zadesi što je mene zadesilo. Spavajte otvorenih očiju. Nedajte lažima na Vas! Nedajte! Kada čujete da Vas netko kleveće, ogovara, govori protiv vas što nije istina, imate pravo naći tri čovjeka, tri svjedoka i suočiti te osobe koje šire laži protiv Vas, zausteviti ih i reći im: Deder, majčin sine, govori istinu ili prestanite govoriti i širiti laži, protiv mene ili bilo protiv bilo koga drugoga. Jedino na taj način ti lažovi u ovčijoj mišini se mogu otkriti. To toliko o tome.

Ja sam rođen 1939. godine. I956. sam dobio poziv za predvojničku dva tjedna. Naravno da smo svi prošli sedamnaest godina i znamo kako smo se osjećali, pa tako i ja. Radio sam na polju sa ocem kada mi je milicioner donio tu pozivnicu. Tamo piše: drug Mile Boban. Ljudi, nemojte misliti da sam neki fanatik, o tome nema ni govora, nego riječ “drug” u mojoj obitelji se nije nikada spominjala. I ja sam tu odmah počeo prkositi i prepirati se sa milicijom. Kada je došao spomenuti dan da moram ići u Tihaljinu na predvojničku, ja se nisam odazvao.

Pošto je bilo proljetno doba, ja sam okopavao duhan sa ocem. Milicioner je došao i rekao da ja moram ići sa njim i da će me on sprovoditi. Otac je rekao: “Idi sinko”. Ja nisam htio da on mene sprovodi kroz sela kao nekog lopova, nego sam mu rekao: “Evo ti Boga od zlata, pođi samo korak sa menom. Ja znam gdje je Tihaljina i ja ću večeras tamo biti”. Otišao sam preko Šimića Brijega. Mi neki znamo gdje je to. Ja sam se pojavio u logoru za predvojničku obuku u Tihaljini.

Došao sam tamo. Dali su mi neku pušku i neku šajkaču na kojoj je bila petokraka, ali ne od željeza već od neke čoje, sukna. Kunem Vam se…ovo je istina. Ja sam čoju istrgao, i na svu sreću da sam ju stavio u džep, a ne bacio. Kada su nas na večer postrojili, svaki od nazočnih ima petokraku na šajkači, Mile Boban ju nema. Kada sam vidio da je vrag odnio šalu, ja sam ju izvadio iz džepa i rekao da je odpala. Dali su mi nekoliko minuta da ju prišijem. Ja sam se “zbunio” i prišio ju unutra šajkače, gdje je ostala petnaest dana.

Što sam htio sa ovim reći je to, što je malo prije rekao odvjetnik Jim Bachan, da imam moj princip. Jest, ja imam moj princip. Sve mi je poginulo, što se kaže. Kada kažem “sve”, tim mislim reći da nam je poginula Hrvatska Država boreći se protiv petokrake. Bilo mi je samo sedamnaest godina.

Dobro. Došao je jedan iz Čapljine i održao nam političku nastavu. Bio je kapetan prve klase. Ne sjećam se sada njegova imena. Zvali su ga “Žućo”. Kada je svoj govor završio, reče: Da vidim tko je zapamtio što sam ja govorio” i upri prstom u mene. Doduše ja niti sam slušao niti što zapamtio o čemu je on govorio. Ja se dignem i kažem: “Omladinac Mile Boban”. On meni: “kaži sada što sam govorio”. Ja mu odgovorim da sam ja gluh i nisam dobro čuo. On na mene počeo vikati i po partizanski psovati, rekavši: “Sredili smo mi Bobane, sredit ćemo i tebe”. To je bilo 1956. godine. Nisam bio navršio ni punih sedamnaest godina, a na mene se već počeo politički pritisak vršiti. Dali su ti korijeni političkog pritiska prešli na mene i ovdje, možda će se to saznati na sudu.
Iz dana u dan za mene postaje sve nesnošljivije. Skoro svaku moju njivu na kojoj sam radio milicija je znala, jer su me uvijek za nešto tražili. Odluka je pala. Morao sam bježati; najprije u Sloveniju, preko nje u Italiju i zatim preko Alpi za južnu Francusku. Sada se već osjećam sigurnijim, osjećam se Hrvatskim Političkim Emigrantom! Sada sam u emigraciji. Počeo sam tražiti svoje, kada kažem “svoje”, dragi prijatelji tim mislim reći da tražim poštene i čestite hrvatske rodoljube, tražim istomišljenike za istu stvar, isti cilj: kako osloboditi Hrvatsku i Obnoviti Hrvatsku Državu.
Živio sam u Parizu i večeras ima ovdje nekoliko mojih prijatelja koji me poznaju iz Pariza. Želio bih, ne poradi njih ili poradi mene, nego poradi Vas koji ste ovdje a ne poznajete me iz Pariza, neka kažu riječ/dvije o meni, dali sam krnjio hrvatsko ime, dali sam pred ikim zatajio hrvatsko ime, osobito pred Francuzima i strancima. Nemojte zaboraviti, gospodo, da je Pariz za nas Hrvate drugi Beograd. Što sam se više isticao hrvatskom djelatnošću u Parizu, sve više i više za mene postaji opasnije. Sa sigurnošću mogu Vam večeras reći i to da sam ostao u Parizu, doživio bih sudbinu Zvonimira Kučara, Nedjeljka Mrkonjića “Zmijara”, Brune Bušića, Mate Kolića i drugih.
Konačno dolazim u Ameriku 1969. god. Dolazim u Hrvatski Dom u San Francisco na 19 ulici i Mission. To me je oduševilo, jer mi je to bilo prvi put vidjeti, u emigraciji, jednu hrvatsku kuću, jedan Hrvatski Dom sa hrvatskim oznakama, sa hrvatskim slikama, sa hrvatskim zastavama i trobojnicima i sa hrvatskim osjećajima. (Napomena. U Parizu smo mi za naše hrvatske svetčanosti i potrebe iznajmljivali dvorane koje nisu bile ukrašene hrvatskim oznakama i hrvatskim ukrasima.) Tu u tom Hrvatskom Domu prilaze k meni gosp. Mate Kovačević i gosp. Zvonko Pribanić. Još sam toliko čovječan i uljudan da kažem gosp. Zvonko Pribanić. (Napomena. Gosp. Zvonko Pribanić je pošten Hrvat, čestit rodoljub koji nije imao dovoljno snage oduprijeti se lažovima, te poradi pomanjkanja zdravog prosuđivanja, postao je jatak lažova i doušnika stranih služba, koje usko surađuju sa jugoslavenskim vlastima. Svi su se oni okupili oko Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu kojeg uređuje gosp. Ivo Vučičević. To okupljanje je počelo u proljeće 1979. god., od kada se među nama nalazi gosp. Jozo Vrbić.) Oni me pitaju da se učlanim u Dom, našto ja odgovaram: “Ljudi, vrlo rado, ali ja nemam 100 dollara za uplatiti da postanem član”.
Pošto sam ja bio i radio kao građevinski radnik, oni me pitaju dali bi ja htio popraviti jedne stepenice koje vode iz dvorane vani za tih sto dollara. Ja sam rekao da hoću i ona dvojica su za mene uplatili 100 dollara, i tako sam ja postao član Hrvatskog Doma u San Franciscu, jer nism htio niti želio biti izvan Hrvata područja San Francisca.
Nastojao sam u svakom pogledu, ne biti voditelj ili biti na čelu hrvatskih gibanja područja San Francisca i San Jose, nego sam nastojao biti sa Hrvatima i da ova hrvatska zajednica – kako se to biblijski kaže, ne živi samo o kruhu i vodi – nego joj treba od “A” do “Z”, to jest tisuće stvari. Neka netko kaže, tko me poznaje, kada se je god pomoć tražila, bio ja tu nazočan ili ne, kada god je bilo potrebno pomoći Hrvata ili Hrvatsku stvar, i kada me se je pitalo, dali sam ikada odbio. No! Nikada, jer to nije u mojoj naravi, niti me je moja škrta rodila, kao što se mnogi drugi Hrvati škrto ponašaju kad je u pitanju hrvatska stvar. (Napomena. Ovo sam rekao zato jer smo imali FOND ZA OBRANU HRVATSKE u koji su Hrvati plemenita srca, po svojim hrvatskim osjećajima i svojim mogućnostima mogli poslati svoj udio, kako bi se mogli podmiriti visoki odvjetnički troškovi. Izuzev neznatni broj častnih Hrvata koji su pomogli koliko su mogli, i hvala im!, velika većina je ostala po strani. Iz škrtosti ili straha, svejedno, jer rezultat je isti! Jedan iz društva klevetnika i ptica zlokobnica Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca je poslao pismo na FOND ZA OBRANU HRVATSKE, nazvavši ga: FOND ZA OBRANU PAKLA KOJI SLUŽI LUCIFERIMA. Tako da se i ovo zna ili da se nezaboravi.)

Sa te strane ja sam učinio i izvršio moj dio, kako sam to jutros rekao preko radio sata “GLAS SLOBODNA HRVATSKA”, kojeg vode gg. Marijan Pehar i Leon Galić, kao župljanin i kao rodoljub.

Nove snage ovdje dolaze. Treba se tražiti nešto drugo. Ono što je nekada bilo dobro i zadovaljalo potrebe hrvatske zajednice u Bay Area, ne znači da to više nije dobro, nego znači da je dotrajalo i da trebaju izmjene. I tek se je počelo 1972. godine govoriti da bi trebalo oživijeti hrvatsku zajednicu ovdje. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je: Prije petnaest godina u ovom zalijevu nije bilo možda više od dvadeset do tridest hrvatske djece. Danas ih ima preko pet stotina. Vidite šta prirodni proce čini. Možemo se između sebe ženiti i udavati, što je jedna velika i plemenita stvar u tuđeme svijetu. Kada govorimo o ovome, želim naglasiti da su potrebe iziskivale da se nešto drugo ovdje mora napraviti. Napravili smo ovu zgradu “CROATIA ASSOCIATES”, “HRVATSKI UDRUŽITELJI”. Moje građevinsko poduzeće ju je gradilo i znam za svaki ekser gdje sam ga zabio.Prijatelji dragi, najveću pogriješku činimo kada šutimo, kada oko istine obilazimo. A svijedoci smo svi ovdje i znamo koliko se je ovu zgradu bojkotiralo. Ovu zgradu se je bojkotiralo – uvjerenja sam, a to moje uvjerenje ću povući samo onda kada mi se protivno dokaže – da su ovu zgradu napravili Ranković i Đilas u ime hrvatstva i stavili ime “CROATIA ASSOCIATES”, da bi u nju, ovu zgradu, više dolazili, nego što se je do sada dolazilo. (Napomena. Nije na vrpci. Ovu zgradi sam ja pronašao 9 siječnja 1978.. Tada smo gosp. Milan Cvitanović i ja počeli raditi na tome da iz ove velike i trošne zgrade napravimo jedan modreni “HRVATSKI DOM”. Uzelo je više od godinu dana da se pripremi plan, kojeg je Arhiktekt gosp. Ivo Terzić napravio i svoj honorar, koji je prelazio preko sedam tisuća dollara, poklonio kao dar u taj hrvatski velebni i značajni podhvat. Hvala mu!

Gosp. Milan Cvitanović je najzaslužniji za sve administrativne korake i službene papire, tako da se zgrada službeno zove “DOM HRVATSKI UDRUŽITELJA”. Bez pretjerivanja ja sam svakako najzaslužniji za izgradnju i moderniziranje zgrade. Skoro znam gdje se svaki čavao nalazi. Ja sam također isposlovao da Općina grada South San Francisca službeno proglasi po cijelom gradu da se za “GRAND OPENING” slavi “HRVATSKI TJEDAN”, a sve to da se čuje i širi hrvatsko ime među strancima i Amerikancima koji nikada prije nisu čuli za hrvatsko ime. A Tadija Pavić iz San Jose, – ne znam dali je u ikakovoj svojti sa Ninom Pavićem koji u Vjesnikovim Feljtonima piše sa jugoslavenske perspektive o Hrvatima i hrvatskom nacionalizmu – je imao snage predlagati da se Dan Hrvatske Državnosti Desetog Travnja održi u Domu Hrvatskih Udružitelja, ali samo Mili Bobanu treba zabraniti dolazak u tu zgradu. Kolike li drskosti i “hrvatske” svijesti?!)Godine 1972. dolazi moj Otac i Majka u posjetu ovdje. Najprije su bili su kod brata Rafe tjedan dana. Zatim kod sestre Kate tjedan dana, te i kod mene tjedan dana. Jedne večeri smo razgovarali. Roditelji ko’ roditelji, žele sve znati. Mi smo skoro ovdje svi roditelji i znamo roditeljske osjećaje. Meni Mater govori: “Sinko, ti imaš djecu. Kakova je tvoja buduća ideja za djecu. Šta ti misliš”. Mama, moja buduća ideja je da se ja vratim kući, sa mojom djecom, u Hrvatsku i da mogu mirno i slobodno, niz moj put, moj kolovoz, ići u polje, sa čovjekom se slobodno sresti i sa njim još slobodnije pričati i razgovarati o sveme, bez bojazni, i reći mu da i mi Hrvati imamo svoju Državu Hrvatsku.Moj Otac Petar, koji je skupa sa Zukinim Ocem bio u zatvoru, kaže: “Sinko, ja bih ti dao jedan savijet”. Da čujem Tata: “Okani se ti svega toga. Ja sam stariji Hrvat od tebe, jer sam se prije tebe rodio. Dok ne sazori, jer prije zore svanuti se ne može, do Hravtske Države će jako teško doći.
Zmija se u glavu tuče, a tko će ju tamo tući? Starci kao ja! A gdje ste Vi, naša snaga i naša mladost, utekli ste vani, a nas stare i nejake ostavili na milost i nemilost. Okani se ti moj sinko politike i svega toga. Imaš ti svoju djecu, svojih šestero anđela i svoju ženu. Ti si Hrvat i to ti nitko ne može oduzeti”. Usput rečeno. Roditelji nikada svoju djecu ne uče pogrešno. Ja slušao i slušao. Jesili ti gotov, Ćaća, pitam ja njega. “Jesam”, kaže moj Otac. Kako ti Ćaća tamo živiš, pitam ga ja. “Pa, eto, tako, znaš, ono, po seljački”. Pa šta to znači “ono, po seljački”, pitam ja Ćaću. “Pa, eto, tako, iz dana u dan, jeli, krpari se. Vi se, moja djeca, razbježali, lijevo desno, jeli. Ostavili nas dvoje stari sami. I to se može izdržati, ali što je najteže, kada poštar svaki drugi dan prođe kroz selo a nami ne donese pismo od Vas. To boli, jer neznamo šta je s vama”. Pa imaš li ti malo novca, Ćaća, pitam ja njega? “Ma sinko, eto tako. Prikupi se tu i tamo. Prodamo nešto duhana, nešto janjaca, nešto kokošiju i jaja i fala Bogu gladni nismo. Ja sam u bijedi rođen i u bijedi ću umrijeti”. Zašto se ti te bijede ne okaneš, dragi moj Ćaća? A On će meni: “Kako ću se ja te bijede riješiti, kada sam ja srastao sa tom bijedom”. Onda ja Ćaći. Pa dobro, sad sam te razumio. Kako ću se ja te politike riješiti i okanuti, kada jedino na politički način mi Hrvati možemo i moramo doći do Hrvatske Države. A On meni: “Sinko, kad je to tako, onda neka te Bog blagoslovi. Nikada više ti o tome ni riječi neću reći. Moj je Otac otišao odavle kući u siječnju 1973. a da Ga ja više nikada nisam vidio. Umro je na njivi vršeći svoju seljačku dužnost, beruću kukuruz 23 rujna 1983., kao što i vojnik vrši svoju dužnost na bojnom polju.

Tako je i bilo. U mojim najtežim momentima i trenutcima kada je saznao šta se je s menom desilo, nazvao je moju sestru Matiju u Njemačku, pitao ju dali je on išta čula šta se je sa Milanom dogodilo u Ameriki i dali je to sve istina što novine pišu. Sestra Matija Mu kaže da su pred njom novine i da sve najgore pišu o Milanu. Pa šta pišu, pita ju Otac. Ma sve najgore, sestra Matija odgovara Otcu. Poslije jedne stanke Otac kćeri Matiji odgovara: “Kada bi oni (tj. novine i Udba, mo.) pisali i govorili o mojem sinu Milanu sve najbolje, onda bih ga se ja stidio, sramio i odrekao bih ga se”, završava moj dragi i voljeni Otac Petar Boban, Gabrić.

Kada sam saznao za ovaj Ćaćin razgovor sa sestrom Matijom, ja Mu napišem pismo u kojem sam naglasio da je bolje da se Udba i neprijatelji mene boje, nego da se ja njih bojim. Na svu sreću On je to pismo dobio, i kako je novina, glavno glasilo Hrvatskog Narodnog Otopra, HNO pisala, da ga je u novčeniku nosio i svojim prijateljima pokazivao: “Vidite šta mi moj sin Milan piše i da se on ne boji naši neprijatelja”. Usput rečeno, kao što je rekao i Ćaća pok. Stanka Nižića, koji je poginuo 23 kolovoza 1981. u Švicarskoj, a njegov brat Blago Nižić iz Toronta je došao na sprovod i nad otvorenom rakom pročitao telegram Ćaće iz Hercegovine, koji poručuje svome sinu Blagi: “Uskači u Stankove čizme, uskači! Nemoj se povlačiti”. Tako je i meni moj Ćaća rekao.On se je ispovijedio u nedjelju 22 rujna a u ponedjeljak 23 rujna 1981. godine išao je sa svojom suprugom “Vičekom” brati kukuriz i na koljenima svoga kuma Dominika Boban, Blaškića od kljenuti srca izdahnuo. Kako su mi javili da su mu zadnje riječi bile: “Sretan sam da se moj sin Milan njih ne boji i ja umirem veseo…”Dalje, naslušao sam se svega i svačega. Fala dragome Bogu što imam jedno Božije nadahnuće, Božiju snagu, koje su mi uvijek bile pravac. Ni vjetrovi, ni oluje nisu me mogli skrenuti s tog pravca, već sam uvijek smjelo išao tim pravcem za oslobođenje naše Hrvatske.Kada sam na sastanke išao, spreman sam išao, a ne kao neki kada dođu na sastanak, došli su nespremni, a oni koji su došao spremani i predložili spreman prijedlog za rad, naišli su na oporbu onih koji su došli nespremni i odmah počeli glasovati protiv spremna prijedloga. Protiv lijenčina i protiv takojevića sam se uvijek borio i borit ću se uvijek. To je u mojoj dužnosti. Jer da bi mi bili ravnopravni u diskusijama, trebaju i ti nespremni nespavati jednu noć te se pripremiti i spremni doći na sastanak. Tek tada, u podjednako nenaspavanih noći u pripremanju za naš zajednički cilj i zajedničku svrhu, moći ćemo razgovarati.Zašto sam sve ovo rekao? Ja sam sudjelovao skoro na preko tisuću sastanaka za našu hrvatsku stvar u zadnjih 25 godina moje političke emigracije. Prožvakao sam deset kila čačkalica u toj lomljavini živaca, ne da se bogatim ili obogatim, nego da stvarno krenemo naprijed u našim hrvatskim nastojanjima za oslobođenje Hrvatske. Sve što sam radio radio sam da dokažemo strancima od kralja Tomislava do Brune Bušića, Stanka Nižića, Mate Kolića i drugih, da smo častni sljedbenici njihovih ideala.Ta ideja me je uvijek vodila. I ovdje priznajem, dragi moji prijatelji, Vama koji ste večeras ovdje, jednu veliku istinu, a ta je: da čovjek nikda neće uspijeti, bilo u kojem poslu: trgovačkom, športskom, političkom – osobito u političkom – kulturnom i svim drugim, ako nema razumijevanje svoje supruge.

Fala dragome Bogu, evo nas sedamnaest godina u braku, zajedno. Imamo šestero djece, fala dragome Bogu. Nikada mi nije rekla: “Mile, nemoj to i to činiti, ili zašto to ili to činiš.” Više je učinila za našu hrvatsku stvar, kao strankinja, i to sa ponosom ovdje govorim, nego mnogi koji su Hrvati ili koje su Hrvatice sa mokrim jezicima, i ništa više. Ovo nije napadanje ili ogovaranje bilo na koga. Ovo je obrana, obrana koju sam Vam morao večera reći, Vama mojim prijateljima.

Ja Vas večeras pitam, dragi moji prijatelji, kako bi se Vi osjećali i šta bi Vi sve rekli o onima koji su Vas najviše oklevetali i teren pripremili za sudski proces u New York-u?

Eno tamo sjedi moja od 14 godina kćer Catherina. Na Uskrs prošle godine, dakle još nema ni godinu dana, kada se svak veseli Kristovu Uskrsnuću. Izišli smo iz Crkve. Svak gleda svoje prijatelje, traži svoje društvo; djeca k svojima, žene k svojima a ja k mojima, muškarcima. Čestitamo jedai drugima Uskrs, pa čak i Deseti Travnja. Mnoštvo naroda na parkingu, sve Hrvatice i Hrvati. Djece na stotine. Sve puno Uskrsnog veselja!

Iđući kući, supruga je vozila. Ja sam čitao Glas Koncila. Primijetio sam da moja kćer Catherina nešto kroz plač govori. Pošto sam čitao novine, priznajem da nisam posvetio mnogo pažnje između moje kćeri Catherine i moje supruge Annie, ali sam primijetio da nešto nije u redu.

Kada smo došli kući pitam ja suprugu: Šta je? Zašto je Catherina plakal? Supruga mi kaže da sada uzvanici dolaze te da će mi to reći kasnije. To je njezin običaj ne pričati stvari pred djecom koja nisu za djecu. Mene je to uistinu, u isto vrijeme zanimalo i brigalo što će mi to supruga reći kasnije. Oko četiri sata iza objeda, kada su se uzvanici razišli, pitam ja suprugu dali mi može sada reći, sada smo sami. Supruga mi kaže da je Catherina plakala zato što je jedna djevojčica na parkingu nagovarala druge djevojčice da se ne druže sa Catherinom Boban, jer je njezin otac ubojica i palikuća (Napomena: Odnosi se na podmetnuti požar na kuću koju je gradio gosp. Ivan Kapetanović u kolovozu 1977. godine. Podmetači požara nisu otkriveni, mo.)To je bilo u travnju, na Uskrs, dakle sedam tjedana prije mojeg hapšenja. Sada Vas ja pitam, dragi moji prijatelji: Otkud sve to! Otkud svi ovi zapletaji! Tko je to sve tako lijepo pripremio da i djeca o tome znaju i javno na parkingu pričaju, dok ja nisam niša znao niti išta primijetio? To je razumljivo da nisam ništa primijetio, jer sam bio vrlo prezauzet gradnjom ove zgrade gdje se večeras nalazimo. Ovu zgradu sam gradio i izgrađivao da se Hrvati i njihova djeca imaju gdje sastati i razonoditi. Jeli to nama ovakovu situaciju u kojoj se danas nalazimo Udbaš pripremio? No! Ja znam što ovdje večeras govorim i znam koliko mogu reći.
Ja Vama ovdje ne govorim da Vi od njih okrećete glave, daleko od toga. Sa takovim koji su nas stavili u današnji položaj samo im možete reći dobar dan za dobar dan, i ništa više. Inače ćete nagrabusiti kao i ja. (Napomena: Nije na vrpci. U to vrijeme je bilo popularno biti doušnikom, jer oni koji su na to pristali su nesmetano mogli putovati u Jugoslaviju i vraćati se nazad bez straha i bojazni. Nikada nisi mogao znati kada ćete netko optužiti za nešto što nisi nikada počinio. To je bilo lako, jer smo bilo raznim poznajstvima i prijateljstvima izmješani. Slučaj dra. Andrije Artukovića i naš njujorški slučaj će mnogima otvoriti oči te će ti labavi Hrvati konačno uvidjeti da Wachington i Beograd uzajmno rade protiv probitaka Hrvatske, mo)Iz moje velike dobrote i ljubavi za Hrvatsku ja sam uhapšen i skupa sa mojom obitelji trpim i patim ovu nepravdu i poteškoće. Ja ću moju nevinost dokazati na njujorškom sudu. Zato Vas ja ovdje pitam, ne da Vas gnjavim nego da budete živi svjedoci: Dali će oni koji su šurovali u mome hapšenju imati snagu, kada se ja povratim iz New York-a čist od svih trinaest (13) točaka optužbi reći: Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh! Ne. Ti ljudi neće imati te snage. Kažem opet: NE! Ti ljudi su skalupirani na drugi način, njihov način i to je njihov način rada.Imali smo neki dan sjednicu u Hrvatsko Domu u San Francisku. Prijateljski se je počelo govoriti. Ima ovdje večeras nekoliko svjedoka koji su bili na toj sjednici. Prijedlozi su padali gdje održati ove godine Dan Hrvatske Državnosti Desetog Travnja. Jedan se diže i kaže: “Ja ne znam dali svi drugi iskreno govore, ali ja iskreno govorim”. (Napomena: To je bio gosp. Josip Vrbić koji je istu večer rekao za gosp. Marijana Pehara da je “Otporaški” obojen, našto mu je Marijan Pehar odgovorio da je on samo hrvatski obojen.)

Dragi moji prijatelji gosp. Josip Vrbić nam je dao način i put kako doći do svađe. Takove guje mi imamo u njedrima. Takove guje mi oko sebe držimo i sa takovim gujama se družimo. Mi ako želimo biti državotvorni Hrvati, najprije moramo znati šta hoćemo: govoriti iskreno ili ćemo iskreno lagati, ogovarati i olajavati svoje prijatelje. Prepustimo to budućnosti. Idemo dalje!

Nedavno me je jedno društvance pozvalo, te pitaju s lijeva na desno, ko’ iz straha da me ne uvrijede: kako se osjećam. Ja sam im rekao da se osjećam čelično, dobro, i još bolje od dobra, da se osjećam vrlo dobro. Osjećam se vrlo dobro jer sam siguran u sebe, a onaj koji je siguran u sebe je čist kao zlato, a za zlato se hrđa ne hvata. Ako bude vladalo ono pravilo: dvojica bez duše, treći bez glave, onda sam ja nastradao. Ali ako bude vladalo ono pravilo: Deder, dokaze ovdje, činjenice ovdje, onda sam ja na konju, čist i slobodan čovjek.

Prije tjedan dana sam ja imao priliku vidjeti te lažove na saslušanju Joze Majića, Ilije Ćurića na treći veljače, kada su počeli nabrajati koji su u njihovu klevetničkom društvu. I sada će se desiti to da ja, Mile Boban, tužim ovoga ili onoga. Mile Boban ne tuži nikoga. Mile Boban se samo brani od raznih kleveta i ogovaranja. Meni je Bog dao život da ga imam pravu čuvati i braniti. I ja to činim. Svi oni koji kasnije budu snosili bilo kakove posljedice, ne trebaju okrivljavati Milu Boban, nego neka okrivljuju sami sebe i one druge koji su na saslušanju sami upirali prstom na one koji su o meni širili laži, ogovarali i klevetali me. Tu da se razumijemo. (Napomena: Mjesec dva dana prije mojeg hapšenja 25 lipnja 1981. godine, pred Crkvom u San Jose Jozo Majić, Andrija Škrabo i Ilija Ćurić su dijelili letke protiv mene. Naslov letka je bio “DRAGA HRVATSKA BRAĐO”. Sadržaj tog letak je bio klevetnički i udbaškog karaktera. U tom letku se mene optužuje da sam ja zapalio kuću Ivana Kapetanovića, ubio Križana Brkića i mnogo drugih laži. Iz toga je došlo do mojeg hapšenja. Prije nego sam pošao na sud u New York 15 veljače 1982. godine, tužio sam gore spomenutu trojku, tako da je došlo 3 veljače do saslušanja ove trojke, mo.)

Da se malo vratim natrag. Kada je moj Otac Petar bio ovdje ima upravo sada 10 godina, pričali smo o svemu. U jednom razgovoru on meni: “Sinko, želio bih ti o nekim stvarima govoriti. Kada si bio kući nisam ti htio govoriti o mnogim stvarima o ratu, za vrijeme i poslije rata. Bio si mald, neiskusan i vitren. Sada si oženjen i roditelji si. Znaš kako je kod na bilo i da sam u zatvoru bio i uvijek glavi mjesto tražio, švercujući duhanom i boreći se da preživimo. Sada si pola života prošao i Bog sami znade hoću li te ikada više vidjeti. Ti znaš da sam ja bio u Domobranima i ranjen bio na Romaniji 1942. Poslije rata današnja vlast me je progonila, ne zbog lumpovalja, krađa, tuča ili provala, nego zbog mojeg hrvatstva. Zato pamet u glavu, jer ne znaš ko’ s kim šuruje.” na svu žalost nikada više se nismo ni vidjeli.
petar gabric_FSLIKA: S lijeva na desno stoje: Prvi nepoznati, drugi Petar Boban, Gabrića, iz Bobanove Drage, treća osoba, žena nepoznata, četvrti nepoznat, peti nepoznat, ćući: mogao bi biti Ivan/Vinko Vlašić, zvani Patik, iz Sovića. Slika je uzeta na Romaniji 1942., po pričanju mojeg oca Petra Bobana. Svi su u Domobranskoj odori HOS-a NDH.
Mnogi mi često puta pitaju kako to da ja o mnogim stvarima govorim, imana, datume i godinu spominjem i da mnoge stvari znam. Hvala Bogu zapamtio! Kunem Vam se, eno ih tamo, mojih svih šestero djece, sjede na klupi. Zapamtit će i moja djeca! Zapamtit će i moja supruga! Završit ću, ali samo još nešto.Neki dan je došao u moju kuću jedan prijatelj iz iskrenih motiva, i pati me: “Mile, istinu mi kaži kako se osjećaš, ali samo istinu i šta te najviše muči. Da sam ja na tvojem mjestu, ne znam bili sve ovo mogao izdržati”. (Napomena. To je bio Jakov Jurić, mo) Ja ga gledam i smijem se, a on meni: “Šta se smiješ”. A ja njemu: Dragi moj prijatelju izgleda meni da u tebi nema ni kapi vjere, baš ni kapi vjere.Naposljetku želim Vam sve najbolje. Ja ću se braniti i ja ću se obraniti. Ja ću sa vama biti prijatelj. Ovaj slučaj neće narušiti moje prijateljstvo s Vama i čvrsto vjerujem da neće ni Vaše s menom, jer u protivnom nebi večeras Vi bili ovdje. Ali oni koji su koji su prošle godine kada sam ja bio uhapšen i stavili pjesmu na Radio Sat: “Hode Mujo niz čaršiju i nikad se više vratiti neće”. (Napomena. Urednik Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu, gosp. Ivo Vučičević je stavio tu pjesmu po želji društva svojih klevetnika. Gosp. Nedjeljko Miličević se sa njim prepirao poradi te pjesme, našto mu je gosp. Vučičević rekao: “Ja ću se ispričati gosp. Bobanu zbog sumnje i uvreda koje sam mu nanio, ako ga sud oslobodi optužbe”. Niti je mene sud pronašao krivim niti se je gosp. Vučičević ikada ispričao. Ni Vjesnik u Srijedu se nikada nije ispričao za nanešene uvrede i klevete hrvatsome narodu, pa onda nazdravlje obadvojici!)

Ja Vam kažem da se ja vraćam. Šime se vraća i vratit će se Šime…i gdje će biti da će biti, lipo će mu biti.

Na koncu ispričavam se poradi duljine. Oprostite što sam najviše o sebi govorio. Uostalom došli ste ovdje poradi mene i ovo je moja večer. Ja Vas sve volim. Pozdravljam Vas sve. Želim Vam sve najbolje. Završavam onom iz Biblije: Ne plačite žene mene, neg plačite sinke Vaše koji mene na sud daše. Ja bih tu izreku preinačio u: da nitko ne treba plakati za mojom sudbinom, već za sudbinom onih koji su mene i moju obitelj stavili na ove iskušnje, muke i patnje. Hvala Vam! (Napomena. Pošto su neke žene plakale dok sam govorio a mnogima su oči suzne bile, nabrzinu sam se sjetio ove biblijske izreke, i zato sam ju na koncu rekao.)


Eto draga Mama, na tvoju i za tvoju želju sam prepisao s vrpce moj govor s oproštajne večeri pred polazak na sud u New York. Sada možeš znati što sam sve rekao. To si željela znati prije nego odeš u vječnost. A ti nađi nekoga u selu ko’ ćeti pročitati ovo pismo, ili otiđi u Grude kod sestre Mile da ti njezina djeca ovo pročitaju. Usput ću ti reći što je gosp. Vlado Glavaš iz Chicaga rekao o nama u programu svojim slušateljima 15 studenoga 1981. godine:

“Kako znate, deset Hrvata iz Amerike i Canade, početkom veljače iščekuje sudski proces u New York-u. Od tih su: Mile Markić, Ivan Mišetić, Ante Ljubas, Ranko Primorac su u zatvoru, Milan bagarić, Miro Biošić, Vinko Logarušić, Drago sudar iz Toronta, Anđelko Jakić i Mile Boban iz San Francisca se brane sa slobode. Poznavajući optužene, mi vjerujeme da oni neće dugo čamiti iza željeznih rešetaka i vjerujemo da je pobjeda na našoj strani.

No, bez obzira na ishod sudskog procesa, pa taman ovi hrvatski žrtvenici sutra izišli na potpunu slobodu, policija je uspjela što je tražila. Ljudi su izgubili poslove, uzeti su odvjetnici koji traže veliki novac, poremećene su obiteljske njege, i što je najžalostnije, unijet je velik nered i nepovjerenje među Hrvate.

Ne gledajući što će sutra biti, dužnost je nas Hrvata da priskočimo u pomoć odmah danas, kako bi umanjili obiteljske boli i skinuli crni plašt sa hrvatskog imena, i na koncu da pomognemo samu obranu. Jer će od same obrane ovisiti, ne samo sudbina ovih hrvatskih žrtvenika, nego i buduća hrvatska djelatnost na ovom kontinentu. Da bi donekle ovo postigli, Hrvati Chicaga priredjuju dobrotvorni bankvet vešeras u šest sati i trideset…Svi nam dobro došli!!!!

Draga moja Mama kako vidiš da je gosp. Glavaš zabrinut za sudbinu uhapšenih Hrvata. On vjeruje da oni neće dugo čamiti iza željeznih rešetaka i da će pobjeda biti na našoj strani. On poziva Hrvate na njihovu dužnost da priskoče u pomoć i to odmah. Ti ćeš sve pročitati, odnosno netko će pročitati za Tebe te ćeš moći sama zaključiti tko je dobar a tko loš, tko je netko a tko je netko.Sada poslušajmo gosp. Ivu Vučičevića iz San Francisca i njegov program kojeg je uputio svojim slušateljima 22 svibnja 1982. godine:”U subotu je konačno porota izrekla svoj pravorijek na sudjenju protiv desetorice Hrvata u New Yorku, i vijest se ubrzo proširila diljem naših naseobina po Americi. Saznajemo da je (novina, mo) New York Times objavio pravorijek u jednom svom mjesnom i nedjeljnom izdanju, (Napomena. Za kakove kvake se gosp. Vučičević hvata samo da omalovaži dogadjaj pred hrvatskom javnošću. I sam u svojem početu kaže da se je “…vijest ubrzo proširila diljem naših naseobina po Americi…”. da je to bila jedna nedjeljna mjesna novina koja je namjenjena samo užem krugu i susjedima u susjedstvu, za sigurno se vijest nebi tako brzo proširila. Kakove li kontradiktornosti!) kao i San Francisko Examiner.Po uputi suda, porota je trebala pronaći krivim ili osloboditi krivnje od optužbe sve optužene, ako po njenom mišljenju ne prihvaća dokaze i svjedoke državnog tužitelja, izvan svake sumnje. Svoju odluku porota je donijela na temelju dvije optužbe. Prvo urotom, to jest dogovor optuženih za urotničko djelo, i drugo, izvršenje stanovitih zločina, uključivši posjedovanje i prenešanje oružja i njemačka pisma i umorstva.Po tim uputama je pronašla krivim pod obadvije točke optuženog: Milu Markića, Antu Ljubasa, Milana Bagarića, i Ranka Primorca. A na temelju prve točke, to jest urote: Vinka Logarušića i Dragu Sudara. Po tim istim uputama, optuženi: Miro Biošić, Andjelko Jakić, Mile Boban i Ivan Mišetić oslobodjeni su optužbe i nisu pronadjeni krivim izvan svake sumnje, te su odmah pušteni na slobodu.Sudac će izreći osudu šest tjedan nakon pravorijeka porote, to jest od prilike krajem mjeseca lipnja. Po točki jedan optužbe, svaki osudjeni bi mogao teoretski dobiti do dvadeset godina tamnice, a po točki dva najviše do dvadeset godina. Ali isto tako osuda može biti izrečena minimalno. (Napomen. Da je gosp. Ivo Vučečević zastao ovdje, to bi se moglo podrazumijevati kao dnevna vijest dogadjaja. Ali kada je gosp. Vučičević počeo izlagati svoje mišljenje, to više nije izgledalo kao vijest, nego kao obični istres svoje mržnje prema uhapšenima)

Kao što se moglo i očekivati, pravorijek porote izazvao je i razočaranje i radost kod svih onih koji su pratili sudsku raspravu. O tome zašto je porota donijala takovu odluku a ne drugačiju, to jest zašto nije sve oslobodila ili sve osudila, raspravljat će se još dugo vremena. Svakako da je američki sud dokazao da nije fašistički kao što su neki govorili i pisali, niti je proizvod neke židovske urote, jer je židova bilo medju porotom i medju odvjetnicima obrane i medju odvjetnicima optužbe. (Napomena. Gosp. Ivo Vučičević je bio onaj zadrti ustaša koji je u svoje vrijeme klicao Hitleru, koji je progonio židove. Odvjetnici optužbe i odvjetnici obrane su svi bili židovi, osim jednoga Mike Monica iz Chicaga koji je branio Ivana Mišetića. Zato nije nikako moglo biti niti je bilo govora o nekom sudu židovske proizvodnje, kako to “lijepo” gosp. Ivo Vučičević izviješćava slušateljstvo Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca, jer su svi optuženi ratni ili poslije ratni hrvatski naraštaj, kojeg nije školala antisemitistička škola, već komunistička. Zato se može mirne duše reći da je taj nekakav sud židovske urote, proizvod gosp. Ive Vučičevića bolesne mašte.)

(A što se tiče porotovog pravorijeka kojeg se može razumijeti samo kroz službenu američku politiku, koja je toliko utjecajna na svim područjima američkog javnog života, pa tako i na području sudstva, da je početkom rujna ove 1986. godine mogla pustiti jednog ruskog špijuna, gosp. Zakarova, kojeg je zamijenila za svojeg američkog špijuna , gosp. Daniloffa. Sve se to odigrava bez suda i porote, a Vi ste znali tvrditi, gosp. Vučičeviću, preko Vašeg Radio programa da se ovdje u Americi vlada ne miješa u sudstvo koje je odvojeno tijelo od svih vladinih utjecaja. Onda tko je izručio dra. Andriju Artukovića ako nije vlada. Američki sud ga nije osudio na izručenje.)Mi ćemo se od vremena do vremena osvrnuti na neku točku ove rasprave koja je nanijela veliku štetu ugledu hrvatskog imena i hrvatskoj narodnoj borbi. (Napomena. Kada su Hrvata San Francisca štrajkali gladju 1978. god. pred federalnom zgradom, na jednom transparentu je pisalo:
MI HRVATI SE BORIMO ZA LJUDSKA PRAVA.
Nitko drugi nego Vi, gosp. Vučičeviću, bili ste protiv riječi “borba”, jer da to može naškoditi hrvatskome imenu. Tada sam ja Vama u oči pred svima rekao: “Ona ovca koja svoje runo ne može nosti, osudjena je na smrt. Ako nama Hrvatima bude smetala riječ “borba”, onda smo i mi osudjeni na iščeznuće.” Četiri godine kasnije, to jest 1982. Vi se zdušno razbacujete sa riječi “hrvatske narodne borbe”.)Državni odvjetnik u svom završnom govoru je, medjutim, naglasio, da se ovdje ne radi o političkom procesu, kao što su to htijeli optuženi, i ne radi se o političkoj borbi protiv Hrvata u okviru zakonskih mogućnosti ove zemlje, nego samo o progonu počinjenih zločina. (Napomena. Ovdje gosp. Vučičević se nateže iz dno nožnih žila kako uvjeriti svoje slušatelje da su optuženi Hrvati krivi, a prešućuje svoje prijatelje koji su bili državni svjedoci protiv nas. Zato nas ni čudi što gosp. Vučičević brani stav državnih odvjetnika koji su njegovim prijateljima dali pomilovanje (imunitet) za sve počinjene zločine u ovoj zemlji. Osudjeni i optuženi Hrvati su samo “patnici za tudje grijehe”.)Na sudjenju se, po nekim točkama optužnice, nije uopće raspravljalo, kao na primjer o slučaju Cikoja, o bombama u New Yorku, o nekim dogadjajima u okolici San Francisca, i o drugima. Da će se istraga nastaviti u smiaslu izjave glavnog ravnatelja FBI. Webstera, koji je prošle godine rekao: “da je to jedan od procesa, jedan od rezultata istrage protiv hrvatskog terorizma, koja se nastavlja”. (Napomena. Ni Bog čovjeka ne sudi dok ne umre. Eto, gosp. Vučičević osudi sve one sa kojima se ne slaže, prije nego su ovi bilo koji prekršaj učinili. Njemu je svakako veoma žao što je optužnica bila pretrpana onim optužbama koje se nisu mogle dokazati, te kao takove u početku procesa bile odbačene. Pozivati su uvijek šta su državni odvjetnici rekli je identično koji su za gotov “groš” prihvatili, prihvaćali i vjerovali u sve ono što je 1946. godine državni odvjetnik Jugoslavije, drug Jakov Blažević, upotrebljavao na sudu protiv Njegove Uzoritosti, zagrabačkog Nadbiskupa dra. Alojzija Stepinca.)

U medju vremenu se očekuje da će odvjetnici onih koji su pronadjeni krivima, uložiti priziv na višu ustanovu”, završava svoje izlaganje preko radio sata gosp. Ivo Vučičević.


Eto, draga moja Mama, šaljem ti što si od mene tražila. Moji osjećaji su izraženi u ovom pismu, a ti možeš sama prosuditi kako nam je bilo. Sve napisano kosim slovima nije bilo na vrpci. To sam ja ubacio kada sam prepisivao s vrpce.Catherina je kod Rafe u San Franciscu. Ona želi ići u Francusku, pa joj treba jedan predmet koji je u San Franciscu, a kojeg će francuska Sorbonne priznati.Mi smo fala Bogu svi dobro i zdravo. Za Božić Catherine dolazi ovdje pa ćemo zajedno sprovesti božićne blagdane. Ja se nadam da si Ti sa zdravljem jako dobro. Molim Te Mama, pozdrave sve naše susjede i zaželi im svima Sretan Božić i Sretnu Novu 1987. Godinu od nas sviju. A Tebe, draga Mama, tvoj sin Milan, Tvoja unučad i Tvoja nevijesta Ti žele Sretan Božić i Sretnu i Blagoslovljenu Novu 1987. Godinu!Draga Mama željela si imati ovu vrpcu. Ja sam sve prepisao za Tebe s vrpce na papir kako bi mogla što bolje i što jasnije sa vrpce sve znati.Bog! Tvoj sin Milan.
MB/Otporaš/kamenjar.com

 

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Vrlo žalosno i vrlo dirljivo. Prošitao sam od početka pa sve do kraja. Sam sebi ne mogu doći da čovjek čovjeku može takova nešto učiniti. Znam da Hrvat Hrvatu može svašta učiniti, i činili su, ali ovo je neshvatljivo za čiju korist je to sve činjeno. Konac bi mogao biri: ZA UDBU I ZA JUGOSLAVIJU.

  • peppermintt

    što reći……
    🙂

  • Ivo Jolic

    Napisao sam komentar koji ste izbrisali.!!

    • Poštovanje gospodine Joliću, ne znamo što je bilo s vašim komentarom, ali nitko ga nije izbrisao! I Vaše komentare ne će nitko brisati na kamenjaru, u to budite sigurni! Lijep Pozdrav

    • kučibaba

      Poštovani , vaš komentar nije u sustavu.
      Lijep pozdrav

    • Gabro Vuskic

      Poštovanje gosp. Ivo Joliću. Osobno mi je žao da nisam vidio Vaš komentar. Vjerujte Kamenjaru da se Vaši komentari neće brisati. Komentari se brišu samo ako su u bilo čemu i bilo prema kome uvrijedljivi i prosti. Kako Vi to niste i kao bi mnogi željeli Vas pratiti na ovom portalu, molimo Vas da se prisjetite šta ste napisali te ponovno se javite.

      Iskreni poZDravi. Gabro.

  • Herc

    Zanimljiva mi je ovako pročitati sudbine naših emigranata i divim im se šta su sve prošli kroz život, uvijek proganjani radi ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj ali izdržali su i velika im hvala za sve što su učinili za Hrvatsku i hrvate u BiH…

    • Gabro Vuskic

      Ja sam uvijek tvrdio upravo to što je prijatelj Herc ovdje napisao da je sudbina naših emigranata bila teška i da im se divi kroz sve što su prošli i šta su sve izdržali i učinili za Hrvatsku i BiH. Točno je dragi prijatelju to što si rekao. Sam sebe pitam bili ja sve to mogao izdržati. pročitao sam taj članak par puta i svakog puta mi se koža naježi kada ga čitam. pridružujm se prijatelju Herc i dajem veliku hvali svim onim hrvatskim emigrantima koji su na bilo koji način patili i bili proganjani samo zato što su žarko i neograničeno voljeli svoju i našu Hrvatsku.

      • Otporaš

        Istina da je sve zanimljivo i koliko god je zanimljivo još više je žalostno šta Hrvat Hravtu može napraviti.