Željko Malnar približavao nam je daleke svjetove i otkrivao one najbliže

0

Jedno od mojih najjačih gledateljskih iskustava vezano je uz dječju emisiju, negdje s početka osamdesetih, čijeg se naziva više ne sjećam, ali kristalno jasno pamtim gosta koji me očarao. Nakon što su djeca postavljajući pitanja otkrila zanimanje skrivene osobe, iza paravana je izašao visoki, tamnokosi muškarac u bijelom ogrtaču, koji mi je izgledao kao da je došao iz nekog drugog svijeta.Pričao je o svojim putovanjima na istok, dalekim narodima i svakakvim drugim čudima.

Snimkama koje je pokazao, ali još više sugestivnim pripovijedanjem, uvlačio je djecu, i mene pred ekranom, u svijet drevnih putova Orijenta, čudesni svijet konja, logorskih vatri, izgubljenih gradova. U sustavu vrijednosti sedmogodišnjaka to je bio vrhunac života. Taj veliki čovjek došao je iz srca dječje mašte koje su mapirali Karl May, Kroz pustinju i prašumu, Tisuću i jedna noć, a uz to je imao i nešto fakinsko od Huckleberry Finna. Zvao se Željko Malnar i postao je naš dječački idol. Poslije sam ga gledao u Nedjeljnom popodnevu gdje je donosio fascinantne priče i snimke putovanja po Afganistanu, Pakistanu, Indiji… U to vrijeme nije bilo YouTubea, snimalica, emisija na zahtjev; videorekorderi su se tek pojavljivali, pa tko ga je nedjeljom vidio, vidio.
I da je njegovo djelo završilo s velebnim putovanjima i pričama koje je s njih donio, Malnar bi ostao legenda, lijepo sjećanje na svijet u kojem je još bilo nedostupnih, misterioznih, nepoznatih krajeva, u kojem je još bilo mogućnosti za avanturu i maštu. Danas je aura poput tadašnje njegove nemoguća. Svijet je sav istražen, snimljen, premrežen, profaniran. Nećeš ti danas misterija putova Aleksandra Makedonskog – uzmeš smartfon iz džepa i preko Google Eartha i drugih sokoćala svaki metar puta vidiš do detalja, kalkuliraš gdje je jeftinije spavanje, bolji kebab, kakvo će vrijeme biti sljedeći tjedan… Ono što su u našem djetinjstvu bile pustolovne ekspedicije kojima nas je Malnar očaravao, danas su upakirane turističke ponude, ziheraške „avanture“. Danas svaki hipster glumi Indianu Jonesa, šmokljani se smucaju Indijom s ruksacima iz kojih vire zlatne American kartice i sve što vide odmah “šeraju” i “lajkaju”.

No, to je samo pola njegove životne priče. Dječački idol vratio se početkom devedesetih kao autor i voditelj najnevjerojatnije televizijske emisije svih vremena, koju je na lokalnim televizijama gurao gotovo dva desetljeća. Ta druga Malnarova televizijska karijera, za zajednicu još važnija i blagotvornija, na prvi je pogled potpuno suprotna prvoj. U njoj više nije išao nakraj svijeta, među potpuno drugačije ljude i tradicije tražiti začudno, istinu i smisao, već ih je, nakon golemog životnog i svjetskog iskustva, sada nalazio u najbližem, tamo gdje je potekao, među svojim susjedima na Peščenici.

Od čudesnih orijentalnih gradova do autopraonice kod Hampija, Malnar je na jednak način nalazio fascinantne likove. Izvlačio je zanimljive priče iz prinčeva i vođa karavana, ali i lokalnih cugera kakve viđamo ispred kvartovskih dućana u svakom zagrebačkom predgrađu. Emisija nije imala koncepta, znalo se otprilike kada počinje, ali ne i kada završava, nosila je neprivlačno ime Nightmare stage i bila je najvažniji hrvatski TV fenomen svih vremena. Ostavljam psihoanalitičarima drvenje o tome je li snaga i privlačnost Noćne more ležala u tome što je u njoj progovaralo potisnuto, „realno“ nasuprot plitkoj mentalnoj masaži većine tzv. „ozbiljnih“ medija. Emisija je bila i kolektivna psihoterapija. Gledatelji su zvali, istresali se, ali i ispovijedali, ljudikali s Malnarom i ekipom do sitnih sati. Tuga i radost miješali su se ritmično, valjda kao i u životu. I svijet Noćne more bio je dijelom medijski posredovana fikcija, i tu su likovi, uglavnom „antijunaci“, probrani i u razgovoru vješto vođeni likovi, ali su neprestanim razotkrivanjem postupka, karikiranjem i parodiranjem televizijskog koda podrivali otuđujuću moć medija, učili nas da televiziju, ali ni same sebe ne uzimamo preozbiljno.

Bili su neusporedivo smješniji od hrvatskih komedija tog vremena, stvarniji od „stvarnosne“ proze, informativniji od većine informativnog programa jer je Malnar, uz neizostavne stalne „likove“, u emisiju zvao i važne, društveno i politički relevantne goste. Stereotipnu sliku Zagreba kao uštogljenog, neduhovitog grada prijetvornih malograđana, razbucao je prikazujući jedan drugi, skriveni Zagreb živopisnog potproletarijata, vitalan i duhovit, kojeg je zahvaljujući njemu upoznala i zavoljela cijela Hrvatska. Emisija je imala uspona i padova, uz brojne veličanstvene trenutke, nekada je bila preduga i zamorna, ali najvažnije je da je uvijek bila tu, u teškim vremenima rata, poraća, siromaštva, tranzicije, frustracija, političkih i društvenih nadanja i razočaranja. Činila je život lakšim i ljudskijim. Malnar je uz inteligenciju i obrazovanje imao i rijetko dobar osjećaj za ljude, za pravi razgovor. Čini mi se da je tajna uspjeha emisije ležala upravo u toj finoj društvenosti mudraca koji je prošao cijeli svijet i vratio se do iskonske jednostavnosti. Nadam se da će golema ostavština Noćne more dočekati svoje teoretičare koji će barem djelomično objasniti taj fenomen, ali i društveni i medijski kontekst u kojem se dogodio. Minimum kojim se Željku Malnaru mogu odužiti njegovi gledatelji koji mogu učiniti nešto po tom pitanju je da njegov snimljeni materijal s putovanja ne bude prepušten propadanju i zaboravu. Ne sumnjam da će se Peščenica, koju je proslavio i izvan granica Hrvatske, svom prvom i jedinom Predsjedniku znati odužiti najljepšom ulicom.

vecernji.hr/piše: Nino Raspudić

facebook komentari