Pratite nas

Kolumne

Zemlja koja nestaje pod čizmom islamskog terorizma i bošnjačkog unitarizma

Objavljeno

na

Trebalo je proći puno vremena kako bi svjetska zajednica uvidjela ono što i slijepac vidi, čuje što i gluhi čuju što se događa u Bosni i Hercegovini i šire u svijetu.

Više od četvrt stoljeća međunarodni čimbenici koncentrirani u krčmi pogašenih svjetla zatvarali su oči i čepili uši pred razgranatom mrežom pranja novca u Bosni i Hercegovini, koji neometano dolazi iz najradikalnijih islamskih zemalja i kasnije se vraća za financiranje terorizma u svijetu ili kupovinu beha zemlje. Prema nekim pokazateljima koji su vrlo dobro upućeni u tu tematiku više od pola milijarde konvertibilnih maraka godišnje se opere kroz razne muslimanske “humanitarne” i humanitarne organizacije.

Bosna i Hercegovina je takvim slobodnim i ničim kontroliranim prilivom i odlivom novca postala jedina javna banka za financiranje islamskog terorizma u svijetu. Dio svjetske zajednice za te kriminalne radnje “humanitarnih” muslimanskih udruga u Bosni i Hercegovini znao je već od početka njihova djelovanja na tom europskom teritoriju. Znao, ali se nije htio zamjerati muslimanskim zemljama koje u tom pranju sudjeluju, jer bila je u pitanju nafta. Cijena nafte ionako je bila napuhana u nebeske visine, daleko skuplja od hrane i Zapadni svijet ukazivanjem ili pokušajem zaustavljanja tog kriminalnog djelovanja naprosto nije htio reagirati jer cijene nafte bi još više porasle. Muslimanske zemlje koristile su tu europsku ovisnost od nafte daleko više negoli je Europa i slobodni demokratski svijet, koristili hranu kao oružje. Europska i svjetska šutnja i muslimanska galama na divljanje cijene nafte stvarale su slobodan prostor za ulazak velikog broja muslimanskih “humanitarnih” i nešto malog broja humanitarnih organizacija u ratnu i poratnu Bosnu i Hercegovinu.

Dolazak mudžahedina u muslimansku Armiju Bosne i Hercegovine bio je početak i dolaska svakojakih vjerskih, političkih i humanitarnih, napose onih „humanitarnih” organizacija, što je bio uvod u najobimnije pranje novca za financiranje terorizma. Sve dok se Bosna i Hercegovina nije ustrojila kao jedna muslimanska banka za pranje novca i financiranje terorizma, islamski terorizam i nije postojao ovako financijski, organizacijski, ali i rušilački jak u svijetu. A naravno što je bio financijski jači tim je i vojno rastao i ubrzo postao glavna prijetnja svjetskom miru i europskoj civilizaciji. Svaka izgrađena džamija sredstvima iz muslimanskih zemalja, kroz neke „humanitarne” muslimanske organizacije, bila je uvjetovana nekoliko puta većim sredstvima za rad tih organizacija kao financijaša islamskog terorizma. U periodu stvaranja i organiziranja Bosne i Hercegovine kao jedne velike banke za financiranje islamskog terorizma sve je u zemlji zaustavljeno i stalo, jedino što je pokazivalo neki život zemlje neku dinamičnost u mrtvoj statičnosti je upravo gradnja džamija i porast vehabijskih entiteta na svakom pedlju umiruće Bosne i Hercegovine.

Upozoravalo se iz nekih nemuslimanskih krugova da je tolika gradnja džamija financirana sumnjivim novcima izvana, loš i opasan znak za beha budućnost. Oni koji su ukazivali na tu opasnost, kao manjina lako i brzo su ušutkani. I ne samo to, već su čak osuđivani ili kao islamofobi, ili kao oni koji deru i cijepaju daytonsku „luđačku košulju” ili kao srpski secesionisti ili kao hrvatski federalisti. Na hrvatske federaliste europski protektoristi su slali i tenkove, upadali u njihove banke i rušili ih kako bi bilo prostora za islamske banke, financijaše vjerskog muslimanskog terorizma. Tek onda kada je taj muslimanski terorizam počeo rušiti i njih po Europi i Americi tada opet samo hrabriji pojedinci počimaju otvoreno ukazivati na Bosnu kao banku za financiranje terorizma.

Zahvaljujući njima sada se otvorenije i glasnije čuju ocjene o Bosni i Hercegovini, i potvrđuju da je to zemlja glede sigurnosti zbog razgranatog islamskog terorizma na razini Afganistana, Jemena i još nekih nesigurnih i isilovcima pokrivenih muslimanskih zemalja. Poput tih muslimanskih zemalja sa kojima s pravom i razlogom uspoređuju današnju Holbrookovu Bosnu i Hercegovinu i ona nestaje pod čizmom islamskog terorizma i unitarizma.

Islamski terorizam i unitarizam, koji su također financirani prljavim novcem iz islamskih zemalja, daleko su više razorili zemlju negoli i srpski secesionizam i zagovarani hrvatski konfederalni regionalizam. Otkako je Bosna i Hercegovina pretvorena u banku za financiranje islamskog terorizma, traje i neometani proces bošnjačkog unitarizma, kojeg Bošnjaci brane onim čime ga zapravo i grade. A to je prijetnjama po europski i svjetski mir, riječima kako samo bošnjački unitarizam može zaustaviti islamski terorizam. Tom bošnjačkom obranom unitarizma pobijeđena je i zauvijek nestala Bosna i Hercegovina i kao “jugoslavija u malom” i kao europski dio nacionalnih i vjerskih šarolikosti.

Unitarizacijom Bosne i Hercegovine rastao je islamski terorizam i neviđeno pranje najprljavijeg novca. Time je rasla i još uvijek raste kao na najvećem sezonskom sniženju, rasprodaja hrvatske i dijelom srpske zemlje tim financijašima islamskog terorizma. Nema primjera u povijesti svijeta tako brze i jeftine rasprodaje zemlje kao što se to odvija rasprodaja Bosne i Hercegovine, što je pokazatelj duboke ukorijenjenosti financijaša islamskog terorizma. No, taj proces unitarizacije i islamizacije Bosne i Hercegovine nema svoj početak u građansko-vjerskom beha sukobu za teritorij. To je naime muslimanski plan osmišljen u glavi pisca Islamske deklaracije Alije Izetbegovića koji je ideja njegovih mladi muslimana, još iz vremena Drugog svjetskog rata kada je nemuslimanska krv tekla Drinom, a taj mladomuslimanski zločin prišili Hrvatima.

Već tada je plan napravljen ili još preciznije on ima svoj početak u vremenu kada je 1878. godine Austrougarska na Berlinskom kongresu dobila protektorat nad Bosnom i Hercegovinom. Od tada počinje muslimanska borba za islamsku Bosnu i Hercegovinu, kako bi je povratili u okupacijski zagrljaj Osmanlija. Da je to tako potvrđuje i današnja muslimansko-bošnjačka nostalgija za tim vremenom i darivanje BiH u amanet Turskoj.

U cijeli taj proces agresivno se uključuju mudžahedini i vehabije tijekom beha sukoba, što ubrzava pretvaranje BiH u muslimansku banku za financiranje islamskog terorizma i rasprodaju beha zemlje. Zbog svega toga svijet je s razlogom BiH svrstao u društvo Afganistana, Jemena i drugih islamskih zemalja velike nesigurnosti i prijetnje svijetu.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati