Pratite nas

Kolumne

Zemlja u kojoj i masline i kosti govore TITO!

Objavljeno

na

Čitateljska publika euro-demokršćanskog političkog profila već je navikla u revijalnom dijelu tradicionalno joj namijenjene dnevne novine viđati priloge tipa “kraljica karnevala strastvenim poljupcem zaprosila svoju dugogodišnju partnericu” uz prigodan popratni slikovni materijal. Naučila je i strpljivo primati packe poput one kako naša licemjerna (dakle, konzervativna) javnost, eto, može podnijeti Disneyjev crtić u kojem ljepotica ljubi zvijer, ali ne i onaj u kojem se ljube dva muška lika. Glasilu takvih uređivačkih navada na raspolaganju je ostalo doista malo prostora da iznenadi svog vjernog čitatelja. Jer da se ne tiska u većem formatu, bilo bi ga sve teže razlikovati od podlistka u izdanju iste izdavačke kuće – one brošure formata “Mikijevog zabavnika”, mada ne tako ozbiljnog, a bome ni zabavnog sadržaja. Ipak, pred koji je dan u rubrici unutarnje politike objavljena vijest koja nesumnjivo predstavlja veliki korak naprijed prema mlađem bratu, toliko velik da možda trgne iz sna i već napola skuhanog tradicionalnog čitatelja.

Naslov u kojem stoji da je 80 istarskih maslina “napisalo” riječ “TITO” sugerira da se radi o senzaciji svjetskih razmjera, spontanom rastu samoniklog raslinja koji je urodio “inteligentno” dizajniranim rezultatom. Hoće se reći da u tom “slobodarskom” kraju već i masline, a ne samo vrapci na grani, dižu čelo i kroče smjelo u čast Tita maršala. Istina, u samom se tekstu najavljenom bombastičnim naslovom pomalo stidljivo navodi da su masline zasađene negdje sredinom osamdesetih iz čega se razabire da stabla ipak nisu svojevoljno odlučila ispisati navedeni natpis. Čini se da ih je na to privoljela neka “nevidljiva” ruka što, stoji u članku, potvrđuju i stariji mještani, iako se s obzirom na vrijeme sadnje toga zacijelo sjećaju i žitelji srednje životne dobi, tada Titovi pioniri. No, trebalo je u vijest udahnuti i nostalgični dah starine kako bi se promovirao turistički potencijal ove atrakcije koja je, tvrde domaćini, već sad predmet znatiželjnih upita sa svih strana svijeta. Pri tom se ne precizira stižu li ti upiti mahom sa strane Havane, ili ipak Pjongyanga, ili nekog drugog zaboravljenog zemaljskog kutka u kojem vrijeme tako sporo prolazi da Tito još nije stigao biti zaboravljen. Ali se zato kao ilustracija glasa naroda bilježi izjava izvjesne Poljakinje udane u tom kraju – a iz čijeg bi se godišta i pravovjernih misli moglo naslutiti da se radi o prigodnom “daru” generala Jaruzelskog prijateljskom jugoslavenskom socijalističkom narodu – kako je Tito iznimno važan Istranima. Premda je pomalo začudno kako u maslinarskoj regiji broj 1 u svijetu toliku popularnost uživa ličnost koja se u svojoj primarnoj djelatnosti, doduše, uspjela zadržati na svjetskim top listama, ali tek na solidnom 10. mjestu. No, možda je tajna veza između maršala i maslina u tome što je u njegovo vrijeme maslinarska regija, danas broj 1 u svijetu, tada bila tek broj 10. Naravno, ako je uopće i bila rangirana.

Unatoč silnom uloženom trudu, izgleda da je u pripremi priloga došlo i do stanovitog propusta. Tako su čitatelji “konzervativne” tiskovine ostali uskraćeni za mišljenje aktualnog predsjednika Titove partije koji bi se zacijelo složio sa stavom upitanih mještana da masline ne treba rezati. Ipak, čitatelje bi vjerojatno više zanimalo ima li dotični u planu, dođe li na vlast, zasaditi još i više maslina, pa proširiti maslinik “TITO” nekim prikladnim dodatkom –  recimo, “PARTIJA-OMLADINA-AKCIJA”. Ali zato autorica ne propušta citirati izaslanika društveno-političke sekcije lokalnog kartela u Bruxellesu kojeg je, čini se, uznemirila uspostava nekakvog Vladinog povjerenstva. Onog koje bi se trebalo izjasniti o nedemokratskim režimima, kad već ne totalitarnih. Stoga je zabrinutost za sudbinu “samoniklih” maslina upotrijebio kao preventivnu mjeru odvraćanja komisije od neadekvatnog vrednovanja lika i djela voljenog maršala. Radi se o predstavniku kartela koji djeluje po modusu operandi posve nalik onome karakterističnom za slične organizacije sa sjedištem na jugu Italije. Opet, postoje tu i neke razlike! Talijanske posestrime moraju iz vlastitih izvora plaćati svoje ljude u državnim institucijama, policiji, pravosuđu i medijima, dok se istarska (mada bi u ovom kontekstu možda bilo prikladnije rabiti atribut “istrijanska”) varijanta ne treba time zamarati. Posve legalno joj je na raspolaganju kompletna prateća državna infrastruktura – prava mala država u državi. I dok se u mutne poslove talijanskih joj parnjaka katkad uplete središnja država i kazneno ih procesuira, istarska sestrica, kao nekim prešutnim dogovorom, uživa pod staklenim zvonom. I onda još s vremena na vrijeme uvrijeđeno zaprijeti kako će nekud otić’. Ma kuda? Zar tamo gdje se takva praksa kažnjava?

Unatoč istovjetnosti prirode i mehanizama djelovanja, porijeklo i motivacija nastanka ovih dviju hobotnica bitno se razlikuju. Dok je M.A.F.I.A. na Apeninima i gravitirajućim im otocima izvorno nastala kao izraz domoljubnih nagnuća u borbi protiv stranog osvajača (Francuza), nasuprot tome istarska je inačica tek ostavština jugokomunističkog totalitarizma. Zapravo, radi se o vješto podmetnutom implantatu zavojevača, tuđinca s BG adresom, sa svrhom širenja nesnošljivosti prema ZG središnjici i matici vlastitog naroda u vrijeme bilo kakve naznake buđenja nacionalne svijesti. U tom smislu priča s početka sedamdesetih ovdje je doživjela samo reprizu devedesetih, a traje i danas. Unatoč ovim, ne tako nebitnim razlikama, ono što povezuje sestrice s ovu i onu stranu Jadrana svakako je neobično kratak prosječni životni vijek njihovih srednje i više pozicioniranih, nazovimo ih tako, dužnosnika. Isti je, naime, na razini onog Burkine Faso ili, primjerice, suvremenih rock-zvijezda.

Za razliku od maslina koje predstavljaju simbol života i sveto drvo, a što se ne propušta navesti u spomenutom novinskom hvalospjevu, istovjetan se natpis može naći i na mnogim drugim mjestima, samo što se tamo pojavio nekoliko desetljeća ranije tako da se toga doista mogu sjećati samo oni najstarije životne dobi. Doduše, natpis se ne pojavljuje na licu zemlje nego na njezinu naličju. Štoviše, u samoj joj utrobi. Naime, sondaže tla pokazuju da natpis, ili možda bolje potpis TITO tvore i brojni ljudski posmrtni ostatci, koje nikako ne bismo mogli prispodobiti znaku života, upravo suprotno. Već desetak kilometara sjevernije od “atraktivnog” maslinika u kraškim fojbama brojne kosti šapuću TITO. Krenemo li na sjeveroistok, naići ćemo na tisuće mumificiranih leševa na nekoliko etaža u rudarskom oknu rudnika Barbara, poznatijeg kao Huda Jama, koji oporo škripe TITO, TITO, TITO …. Zaputimo li se malo dalje, čut ćemo kako zubi iz lubanja u tenkovskom rovu Tezno cvokoću TITO. I u jezivoj tišini Jazovke i Macelja kroz kosti umorenih isti ledeni vjetar huči – TITOOOO… I tako tko zna gdje sve ne, čitavim podzemljem od Bleiburga do Vardara …

U glavnome gradu svih Hrvata, Zagrebu, gdjegod se zabode lopata, tako i nedavno prilikom pripremnih radova za izgradnju Sljemenske žičare, na površinu izbijaju kosti koje nam opet potiho govore TITO. Kako je danas u gornjem šumovitom predjelu grada, tako je prije 30-40 godina bilo i u donjem, sad već izgrađenom dijelu. Tada bi iskopane kosti bivale transportirane u Jasenovac kojem ne nedostaje imena žrtava, ali kronično pati od manjka kostiju za sva ta imena. A i tamo su kosti već odavno “ispisale” TITO. One prevezene osamdesetih su samo taj potpis podebljale. Doduše, ne s namjerom da on ne izblijedi, nego kako bi se krivotvorio jedan drugi potpis, jedno drugo slovo… Upravo ono koje su na dugmadi i kapama nosili oni čije su kosti na nebrojenim stratištima “ispisale” TITO. Puno je, puno,…, puno previše kostiju onih koji su morali umrijeti da bi masline koje pjevaju himnu Titu maršalu mogle zaživjeti i poput neke invazivne vrste gušiti ostalo raslinje, autohtono i prirođeno tisućljetnom životu sredine u kojoj ih je ruka Zloga upravo s tom nakanom i posadila.

I zato je bitno odgovoriti tko je bio TITO, ili bolje što je to bilo TITO. Da ne bi oni koji će doći poslije nas za koju stotinu godina nagađali je li nepreglednu nisku ljudskih kostiju na prostoru između Vardara i Triglava prouzročio pad meteora, ili da su ga možda poharali vanzemaljci. Iako, zasad, sve sluti na to da se hobotničin briselski aparatčik – otac Jugoslava, kako ga je svojedobno u Saboru okarakterizirao jedan kolega, a ne ćemo pogriješiti dodamo li tome i “sin Jugoslavije” koji je lijepo profitirao od samostalne Hrvatske – prerano uzjogunio. Jer potpun odgovor na to pitanje, po svemu sudeći, zahtijeva neko drugo vrijeme. Vrijeme u kojem se fašizam ne će vraćati pod krinkom “antifašizma”.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati