Zemlja u kojoj i masline i kosti govore TITO!

5

Čitateljska publika euro-demokršćanskog političkog profila već je navikla u revijalnom dijelu tradicionalno joj namijenjene dnevne novine viđati priloge tipa “kraljica karnevala strastvenim poljupcem zaprosila svoju dugogodišnju partnericu” uz prigodan popratni slikovni materijal. Naučila je i strpljivo primati packe poput one kako naša licemjerna (dakle, konzervativna) javnost, eto, može podnijeti Disneyjev crtić u kojem ljepotica ljubi zvijer, ali ne i onaj u kojem se ljube dva muška lika. Glasilu takvih uređivačkih navada na raspolaganju je ostalo doista malo prostora da iznenadi svog vjernog čitatelja. Jer da se ne tiska u većem formatu, bilo bi ga sve teže razlikovati od podlistka u izdanju iste izdavačke kuće – one brošure formata “Mikijevog zabavnika”, mada ne tako ozbiljnog, a bome ni zabavnog sadržaja. Ipak, pred koji je dan u rubrici unutarnje politike objavljena vijest koja nesumnjivo predstavlja veliki korak naprijed prema mlađem bratu, toliko velik da možda trgne iz sna i već napola skuhanog tradicionalnog čitatelja.

Naslov u kojem stoji da je 80 istarskih maslina “napisalo” riječ “TITO” sugerira da se radi o senzaciji svjetskih razmjera, spontanom rastu samoniklog raslinja koji je urodio “inteligentno” dizajniranim rezultatom. Hoće se reći da u tom “slobodarskom” kraju već i masline, a ne samo vrapci na grani, dižu čelo i kroče smjelo u čast Tita maršala. Istina, u samom se tekstu najavljenom bombastičnim naslovom pomalo stidljivo navodi da su masline zasađene negdje sredinom osamdesetih iz čega se razabire da stabla ipak nisu svojevoljno odlučila ispisati navedeni natpis. Čini se da ih je na to privoljela neka “nevidljiva” ruka što, stoji u članku, potvrđuju i stariji mještani, iako se s obzirom na vrijeme sadnje toga zacijelo sjećaju i žitelji srednje životne dobi, tada Titovi pioniri. No, trebalo je u vijest udahnuti i nostalgični dah starine kako bi se promovirao turistički potencijal ove atrakcije koja je, tvrde domaćini, već sad predmet znatiželjnih upita sa svih strana svijeta. Pri tom se ne precizira stižu li ti upiti mahom sa strane Havane, ili ipak Pjongyanga, ili nekog drugog zaboravljenog zemaljskog kutka u kojem vrijeme tako sporo prolazi da Tito još nije stigao biti zaboravljen. Ali se zato kao ilustracija glasa naroda bilježi izjava izvjesne Poljakinje udane u tom kraju – a iz čijeg bi se godišta i pravovjernih misli moglo naslutiti da se radi o prigodnom “daru” generala Jaruzelskog prijateljskom jugoslavenskom socijalističkom narodu – kako je Tito iznimno važan Istranima. Premda je pomalo začudno kako u maslinarskoj regiji broj 1 u svijetu toliku popularnost uživa ličnost koja se u svojoj primarnoj djelatnosti, doduše, uspjela zadržati na svjetskim top listama, ali tek na solidnom 10. mjestu. No, možda je tajna veza između maršala i maslina u tome što je u njegovo vrijeme maslinarska regija, danas broj 1 u svijetu, tada bila tek broj 10. Naravno, ako je uopće i bila rangirana.

Unatoč silnom uloženom trudu, izgleda da je u pripremi priloga došlo i do stanovitog propusta. Tako su čitatelji “konzervativne” tiskovine ostali uskraćeni za mišljenje aktualnog predsjednika Titove partije koji bi se zacijelo složio sa stavom upitanih mještana da masline ne treba rezati. Ipak, čitatelje bi vjerojatno više zanimalo ima li dotični u planu, dođe li na vlast, zasaditi još i više maslina, pa proširiti maslinik “TITO” nekim prikladnim dodatkom –  recimo, “PARTIJA-OMLADINA-AKCIJA”. Ali zato autorica ne propušta citirati izaslanika društveno-političke sekcije lokalnog kartela u Bruxellesu kojeg je, čini se, uznemirila uspostava nekakvog Vladinog povjerenstva. Onog koje bi se trebalo izjasniti o nedemokratskim režimima, kad već ne totalitarnih. Stoga je zabrinutost za sudbinu “samoniklih” maslina upotrijebio kao preventivnu mjeru odvraćanja komisije od neadekvatnog vrednovanja lika i djela voljenog maršala. Radi se o predstavniku kartela koji djeluje po modusu operandi posve nalik onome karakterističnom za slične organizacije sa sjedištem na jugu Italije. Opet, postoje tu i neke razlike! Talijanske posestrime moraju iz vlastitih izvora plaćati svoje ljude u državnim institucijama, policiji, pravosuđu i medijima, dok se istarska (mada bi u ovom kontekstu možda bilo prikladnije rabiti atribut “istrijanska”) varijanta ne treba time zamarati. Posve legalno joj je na raspolaganju kompletna prateća državna infrastruktura – prava mala država u državi. I dok se u mutne poslove talijanskih joj parnjaka katkad uplete središnja država i kazneno ih procesuira, istarska sestrica, kao nekim prešutnim dogovorom, uživa pod staklenim zvonom. I onda još s vremena na vrijeme uvrijeđeno zaprijeti kako će nekud otić’. Ma kuda? Zar tamo gdje se takva praksa kažnjava?

Unatoč istovjetnosti prirode i mehanizama djelovanja, porijeklo i motivacija nastanka ovih dviju hobotnica bitno se razlikuju. Dok je M.A.F.I.A. na Apeninima i gravitirajućim im otocima izvorno nastala kao izraz domoljubnih nagnuća u borbi protiv stranog osvajača (Francuza), nasuprot tome istarska je inačica tek ostavština jugokomunističkog totalitarizma. Zapravo, radi se o vješto podmetnutom implantatu zavojevača, tuđinca s BG adresom, sa svrhom širenja nesnošljivosti prema ZG središnjici i matici vlastitog naroda u vrijeme bilo kakve naznake buđenja nacionalne svijesti. U tom smislu priča s početka sedamdesetih ovdje je doživjela samo reprizu devedesetih, a traje i danas. Unatoč ovim, ne tako nebitnim razlikama, ono što povezuje sestrice s ovu i onu stranu Jadrana svakako je neobično kratak prosječni životni vijek njihovih srednje i više pozicioniranih, nazovimo ih tako, dužnosnika. Isti je, naime, na razini onog Burkine Faso ili, primjerice, suvremenih rock-zvijezda.

Za razliku od maslina koje predstavljaju simbol života i sveto drvo, a što se ne propušta navesti u spomenutom novinskom hvalospjevu, istovjetan se natpis može naći i na mnogim drugim mjestima, samo što se tamo pojavio nekoliko desetljeća ranije tako da se toga doista mogu sjećati samo oni najstarije životne dobi. Doduše, natpis se ne pojavljuje na licu zemlje nego na njezinu naličju. Štoviše, u samoj joj utrobi. Naime, sondaže tla pokazuju da natpis, ili možda bolje potpis TITO tvore i brojni ljudski posmrtni ostatci, koje nikako ne bismo mogli prispodobiti znaku života, upravo suprotno. Već desetak kilometara sjevernije od “atraktivnog” maslinika u kraškim fojbama brojne kosti šapuću TITO. Krenemo li na sjeveroistok, naići ćemo na tisuće mumificiranih leševa na nekoliko etaža u rudarskom oknu rudnika Barbara, poznatijeg kao Huda Jama, koji oporo škripe TITO, TITO, TITO …. Zaputimo li se malo dalje, čut ćemo kako zubi iz lubanja u tenkovskom rovu Tezno cvokoću TITO. I u jezivoj tišini Jazovke i Macelja kroz kosti umorenih isti ledeni vjetar huči – TITOOOO… I tako tko zna gdje sve ne, čitavim podzemljem od Bleiburga do Vardara …

U glavnome gradu svih Hrvata, Zagrebu, gdjegod se zabode lopata, tako i nedavno prilikom pripremnih radova za izgradnju Sljemenske žičare, na površinu izbijaju kosti koje nam opet potiho govore TITO. Kako je danas u gornjem šumovitom predjelu grada, tako je prije 30-40 godina bilo i u donjem, sad već izgrađenom dijelu. Tada bi iskopane kosti bivale transportirane u Jasenovac kojem ne nedostaje imena žrtava, ali kronično pati od manjka kostiju za sva ta imena. A i tamo su kosti već odavno “ispisale” TITO. One prevezene osamdesetih su samo taj potpis podebljale. Doduše, ne s namjerom da on ne izblijedi, nego kako bi se krivotvorio jedan drugi potpis, jedno drugo slovo… Upravo ono koje su na dugmadi i kapama nosili oni čije su kosti na nebrojenim stratištima “ispisale” TITO. Puno je, puno,…, puno previše kostiju onih koji su morali umrijeti da bi masline koje pjevaju himnu Titu maršalu mogle zaživjeti i poput neke invazivne vrste gušiti ostalo raslinje, autohtono i prirođeno tisućljetnom životu sredine u kojoj ih je ruka Zloga upravo s tom nakanom i posadila.

I zato je bitno odgovoriti tko je bio TITO, ili bolje što je to bilo TITO. Da ne bi oni koji će doći poslije nas za koju stotinu godina nagađali je li nepreglednu nisku ljudskih kostiju na prostoru između Vardara i Triglava prouzročio pad meteora, ili da su ga možda poharali vanzemaljci. Iako, zasad, sve sluti na to da se hobotničin briselski aparatčik – otac Jugoslava, kako ga je svojedobno u Saboru okarakterizirao jedan kolega, a ne ćemo pogriješiti dodamo li tome i “sin Jugoslavije” koji je lijepo profitirao od samostalne Hrvatske – prerano uzjogunio. Jer potpun odgovor na to pitanje, po svemu sudeći, zahtijeva neko drugo vrijeme. Vrijeme u kojem se fašizam ne će vraćati pod krinkom “antifašizma”.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

  • Sivooki

    Grgur S., maestralno.

    • Složio bih se štovani Sivooki, iskreno, čast mi je da pišu i za Kamenjar 😉

      • Sivooki

        Meni je čast bila otkriti ovaj portal prije ohoho vremena, i do sada me nije razočarao.
        Pridružujem se Dianinom razmišljanju o zajedništvu i nekom vidu suradnje domoljubnih portala.

        • Prijatelju dragi, da nije vas ne bi bilo ni portala, svi smo zajedno u ovoj priči! Također sam Dijani natuknuo ideju o prijeko potrebnoj sinergiji, nadam se da ćemo se svi čvršće uvezati

          • Sivooki

            To.