Žena Maksa Luburića, Španjolka, kaže da je iz Ljubuškoga…‏

    2
    by:Otporaš
     
    3rd December 2012, 13:00.FRA. BRANKO MARIĆ VJENČAO MAKSA LUBURIĆA.

    HRVATSKI NARODNI ODPOR.
    Ured Glacvnog Tajnika.
    Stan, 5.XII.1953.

    Nekolicini braće u Kanadi!

    Za prvi čas, da Vam se javim ovim skupnim pismom, a skoro ćemo opet po redu svakom odgovarati i učiniti potrebno. Znate i sami mali zastoj u našim vezama, a radi moje ženidbe. Eto, kad smo već kod toga, da Vam kažem par rieči i o tome.

    U prvom redu, topla hvala na čestitkama i telegramima, a molim Vas, da i drugima u svojoj okolici izrazite zahvalnost moju i moje supruge na tom sjećanju I na čestitkama, kao i na darovima, a poslije ćemo se svakome posebno zahvaliti. Ovaj čas moram u Madrid radi Božićne DRINE, koja je i tako zakasnila radi tehničkih poteškoća u tiskari, koja je zauzeta, iako je materijal već odavno spreman čekao.

    vjencanje general drinjaninPar prijatelja je izrazilo bojazan radi toga, jer je žena Španjolka. Nu ona je visoka dužnosnica Frankove Falange, tj. španjolskih Ustaša, koji su na svietu nama najbliži Pokret, koji je toliko krvi dao kao naš, borio se i pobiedio komunizam, te nas razumije. Uskoro će i oni ustati na svoje noge, jer su dugim godinama progona i izolacije ekonomski slabi.

    Mi kao katolici i muslimani, kao Ustaše i Hrvati kod njih uživamo simpatije kao nitko drugi i vjerujem, da će moj brak ne samo koristiti, nego će možda biti i odsudan kod ovdašnjih krugova, a to je neobično važno. Inače španjolska žena je sigurno primjer, kakva treba biti žena, vjerna, dobra i uzorna u svakom pogledu. Moja je iz ugledne obitelji, i odgoja od 9 godine kod časnih sestara, što ovdje svi čine. Ona je već Hrvatica i kaže, da je iz Ljuguškog…
    Uči Hrvatski i ako Bog da sina, samo će se hrvatski govoriti. (E!, moj generale. Nisi ti sam koji je stranjkinju oženio I mislio točno tako kao i ti. Ja sam oženio stranjkinju, francuskinju. Imam šestero (6) djece. Kako su se djeca rađala, rasla, supruga je sa njima uvijek govorila francuski, dakle materinskim jezikom, a ja kada dođem s posla, kada sam kući i kada smo skupa, govorim s njima hrvatski. S moje strane je to sve bilo dobro, plemenito i lijepo, jer sam ja to tako htijeo, a sa njihove strane, za njih, mojih šestero djece i suprugu, je to bilo vrlo naporno. Sa suprugom sam se dogovorio da jedan dan govorimo hrvatski, drugi dan francuski, treći dan engleski, a nedjelja, slobodan dan, neka se govori kako tko hoće. Kada je dan hrvatskog jezika, u kući se najviše šuti, dok ja govorim. Kada je dan francuskog i engleskog, tada je u kući mirno i  sva čeljad uzajmno razgovara…Tek sam tada shvatio koliku ulogu škola, ulica, sredina utječu na odgoj djece, zatim majka koja je 90% sa djecom više nego suprug, otac djece. Zato se I kaže: govorim matreinskim jezikom a ne ćaćinim, mo. Otporaš) Ona neće smetati moj rad, nego ga pomoći i kako je iz dobre obitelji, stvar će krenuti samo napried. Dakle u svakom slučaju samo je dobro. Rekao sam već jednom : nas je mnogo više, nego naših hrvatskih djevojaka, a na nekim mjestima ih uopće nema, kao ovdje. Nas je pak malo i treba misliti na rod. Zašto da se baš zatre naš rod, koji smo sve dali, pobijeni kod kuće?

    Inače, ženio sam se u Bilbao, u jednom velikom gradu, u ustaškoj generalskoj uniformi, sa emigrantskim pločicama, (ovdje se misli na “emigrantske pločice” koje su nosili svi Ustaše povratnici iz prve emigracije, mo. Otporaš) našim odlikovanjima, oznakama, i sve, kao da je usred Zagreba 1941. god. Ženio me fra. Branko, naš franjevac i ustaški borac i bili nazočni mnogi hrvatski borci, dok ste drugi duhom bili nazočni o čemu je, na veliko veselje obitelji, govorilo oko 1000 karata i telegrama sa svih strana svieta. (Ovdje se treba reći riječ/dvije o vojničkoj i ustaškoj odori o kojoj general Drinjanin ovdje govori. On govori kao da je bilo u Zagrebu 1941., tj. sa svim vojničkim i ustaškim obilježjima i odlikovanjima. Svima nama, koji smo ilegalno prelazili tuđe granice, je poznato koliko smo stvari mogli uz sebe imati: minimalno, radi boljeg i uspješnijeg kretanja. Poznato je da se general Luburić nije predao na Bleiburgu, nego je otišao u hrvatske šume se boriti protiv okupatora naše zemlje hrvatske. Također je, više manje poznato, kako se je on borio i kroz kolike je klance jadikovce prolazio dok, konačno, kako je to negdje zapisao njegov zet Dinko Šakić, on, vrlo traženi Maks Luburić, nije došao i8 listopada 1948. godine u Španjolsku. Sada se postavlja pitanje, i to jedno ozbiljno pitanje: Dali su ova odlikovanja, vojnička i ustaška odora, koja je na sebi s ponosom, s ljubavlju, vojničkoj odanosti i ustaškoj prisegi iz Janka Puste, originalna iz rata NDH ili ne. Na ovo pitanje će biti tisuće i tisuće različitih odgovora, a po mome skromnom mišljenju, ima samo jedan odgovor: REPLIKA. dao Bog da sam u krivu. Otporaš.)

    Ja idem u Madrid, nu pišite mi na adresu : Roberto Campos Caballer, Apartado 979, Valencia, Espana., jer se skoro vraćam I tako ću dobiti prije u ruke poštu, nego preko madridske adrese. Taj sektor vodim osobno i svakako meni treba doći. NETREBA pisati ništa drugo, niti Drinjanin, niti išta, jer je to moje ime, (Već sam o tome pisao u izvješću Stjepana Crničkog, da je imao velikih poteškoća sa bankom, poštom i sudstvom, jer je Roberto Campos Caballer bilo generalovo službeno ime kod španjolskih vlasti. Iz pisama Štefa Crničkoga se je moglo saznati da je on imao vrlo velike muke i poteškoće prinijeti generalovu ostavštinu na ime Hrvatskog Narodnog Odpora, jer je sve i svaki službeni papir i dokumenat bio na ime Roberto Campos Caballer, mo. Otporaš.) i samo smeta.

    Kako se primiču Božićni praznici, te Vas molm, da u moje ime čestitate svim katolicima Božić i svima Novu Godinu, našu vojničku Novu Godinu. Zakasnio sam i ne mogu svima posebno čestitati baš radi DRINE, a toliko nas je već, da ne znam gdje bih počeo ni sa korespodencijom, ni čestitkama, a ima sto drugih poslova. Braća će razumiti. Ja mislim na sve, kao i Vi svi na mene, i to neka nam bude dosta. Recite svima to, i naka se braća ne ljute na mene, što neću svakom posebno čestitati. Vi to učinite u cieloj Vašoj okolini u ime moje i u ime Stožera.

    Nalazim se u stalnom kontaktu sa vodjama PRVOG ANTIKOMUNISTIČKOG KONGRESA što će se održati u Meksiku 27.V. 1954. Vjereujem da će se nešto učiniti i da će se i o nama čuti. Imat ću osobnog predstavnika.

    Pojačajte rad sa strancima, posebno sa sklonima, Ukrajincima, Macedoncima, Slovacima, Madžarima itd. Lakiše je probijati led skupa sa drugima. Nije istina da su raspušteni, nego su najurili van ludoga Buća i Jelića, jer su se uvjerili, baš na osnovu veza sa nama na terenu, da ovi nemaju nikoga, nego Poglavnika. Na sjednicama su stranci branili Poglavnika protiv ove živine i na kraju su ih najurili. Osim toga ovi ne vole Čehe, Srbe i Ruse radi imperijalizma, pa to nama konvenira. Upozorite strance na naše prilike.

    O glasovima, koje stalno iz Madrida šalju naši “beati” (u ovom smislu riječ “beati” bi mogla značiti u pošprdnom smislu: naši “blaženi”, naši “srećonoše” a misli se na one koji su protiv generala Drinjanina i na časopis DRINA, itd., mo. Otporaš) da je zadnji svečani broj DRINE bio rastanak, reci te im,  da je na putu novi broj od 132 strane, i dok je nas pet, da će DRINA izlaziti. Uvijek će ju netko pomoći, pa makar nekad i zapelo, netko će ju izvući. Novi broj posvećen NEZNANOM JUNAKU bit će bojli nego sve dosada i ima izgleda, da ćemo tiskati i jedan roman o našoj borbi (ovdje se po svoj prilici misli na roman DIJEVOJKA DRINA kojeg je 1951. napisao fra. Gracijan Raspudić, a radnje su bile u tom ramanu borbe za vrijeme NDH i borbe hrvatskih KRIŽARA, mo. Otporaš) i nekih drugih novosti. Radi se, žrtvuje se i vjeruje se. Mi ćemo zato i pobjediti I onda kada se ne tuže, da smo zločasti. Mi smo tukli komuniste, a i ne trebamo se ni plašiti, ni stiditi. Sviet će ići našim stopama, ili će k vragu otići sve skupa pred 1000 milijuna Rusa i Kineza.

    Javite se, a i mi ćemo češće pisati svim povjerenicima i prijateljima.

    Uz naš vojnički pozdrav, ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

    general Drinjanin.

    Nadodano i rukom napisano:

    Dragi Dane! Javio mi se Kordić i poslao sam mu Okružnicu, pismo, foto i “Drina” starih. Bit će dobar – I hvala Ti na tome! Čekam viesti o proslavi i fotografije. Ti si mi dosada prvi o tome pisao u pismu od 11. IV. Evala! Tražiti ću Nikolinu adresu(Nikola i Dane Jolić su braća. Nikola se nalazi u Španjolskoj a brat mu Dane se nalazi u Torontu, Canada, a ne zna za njegovu adresu, te preko generala nastoji saznati za brata, mo. Otporaš) za pisanje i poslati drugi put. U Rim ću pisati još danas i sve učiniti što se može, da Tvoj sin mogne u Canada. (Radi se o sinu Danijela Jolića Viktoru, kojeg je Dane htio pribaviti k sebi u Toronto, mo. Otporaš). A onda ću te obavjestiti. Javi se i opet čim uhvatiš vremena i piši o Vašim poslovima. Pozdravi sve borce, a Tebe grli odani Ti.

    general Drinjanin.

    Prepisao iz pisma Otporaš.

    facebook komentari

    • “…Borba Hrvatskog naroda za svoju slobodu ne proističe iz mržnje, već iz osjećaja ljubavi i dužnosti prema Hrvatskom narodu i budućim hrvatskim pokoljenjima, kojima će sloboda biti životno pitanje…” general DRINJANIN u Jubilarnom broju OBRANE 100 za Božić 1968., u opisu MIR U RATU I RAT U MIRU!

      Neka mi se dozvoli ovdje iznijeti jedan mali dio nedvnog govora sa jednim vrlo dobrim Hrvatom, ali Hrvatom one vrsti koji putuje i koraca linijom lakšeg OTPORA, meni i drugima spočituje što uvijek iznosimo stare rane i pišemo o Vjekoslavu Luburić, jer da je to prošlost i da to nikoga više ne zanima. Rekao sam mu oko prilike ovako: da su se Apostoli, Isusovi sljedbenici i simpatizeri progonili preko trista godina poslije Kristove smrti, i da se je zabranjivalo širiti Isusovu nauku o Bogu, vjeri, ljubavi i kršćanstvu, isto kao što se danas nastoji na bilo koje načine ometa, zabranjuje i omalovažava pisati o Poglavniku, Ustašama, NDH, Maksu Luburić, Bobanu i drugima, sve s jednim ciljem, a to je upravo što simpatizere Udbe i žele: DA SE O PROŠLOSTI NE PIŠE, NE GOVORI I NE SPOMINJE.

    • “…Borba Hrvatskog naroda za svoju slobodu ne proističe iz mržnje, već iz osjećaja ljubavi i dužnosti prema Hrvatskom narodu i budućim hrvatskim pokoljenjima, kojima će sloboda biti životno pitanje…” general DRINJANIN u Jubilarnom broju OBRANE 100 za Božić 1968., u opisu MIR U RATU I RAT U MIRU!

      Neka mi se dozvoli ovdje iznijeti jedan mali dio nedvnog govora sa jednim vrlo dobrim Hrvatom, ali Hrvatom one vrsti koji putuje i koraca linijom lakšeg OTPORA, meni i drugima spočituje što uvijek iznosimo stare rane i pišemo o Vjekoslavu Luburić, jer da je to prošlost i da to nikoga više ne zanima. Rekao sam mu oko prilike ovako: da su se Apostoli, Isusovi sljedbenici i simpatizeri progonili preko trista godina poslije Kristove smrti, i da se je zabranjivalo širiti Isusovu nauku o Bogu, vjeri, ljubavi i kršćanstvu, isto kao što se danas nastoji na bilo koje načine ometa, zabranjuje i omalovažava pisati o Poglavniku, Ustašama, NDH, Maksu Luburić, Bobanu i drugima, sve s jednim ciljem, a to je upravo što simpatizere Udbe i žele: DA SE O PROŠLOSTI NE PIŠE, NE GOVORI I NE SPOMINJE.