Ženidba bez žene, demokracija bez demosa, Hrvatska bez Hrvata …

0

Sve velike promjene u društvu kreću od jezika. U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga… Kasnije su riječ prisvajali razni, proroci, kraljevi, revolucionari, demagozi… uglavnom sve sumnjiviji tipovi. Ali istina da ”sve po njoj postade/ i bez nje ne postade ništa” i dalje ostaje na snazi piše Damir Pešorda Hrsvijet.net

Danas riječima upravljaju mediji, zapravo oni koji upravljaju medijima, dok mediji samo šire njihovu poruku. Koja sve više postaje perverzni atak na zdrav razum i ljudsku narav.

Čitam tako na jednom ovdašnjem portalu vijest ”Oženio se prvi gay par u Osijeku”. Zdrav razum govori čovjeku da je nemoguća ženidba bez žene kao i padobranski skok bez padobrana. Mislim, moguće je skočiti iz zrakoplova i bez padobrana, ali to – osim što će se vrlo nepovoljno odraziti na skakača – nije padobranski skok. To je samo skok. Kao što je i ”životno partnerstvo osoba istog spola” samo to, a ne brak. Tamo gdje se i sam jezik buni protiv nasilja nad logikom i zdravim razumom, ne može se govoriti o napretku. Prije će biti da se radi o dekadenciji i propadanju. Time, naravno, ne želim reći da se dva muškarca ne mogu istinski voljeti i biti dobri građani, no ženidba je nešto drugo. Za nju je, naime, neophodna žena. Ljubav čak nije ni nužna iako je poželjna.

   Sjećamo se iz nedavne socijalističke povijesti istočne Europe da su se te države mahom nazivale ”narodne” i ”demokratske” iako su njima diktatorski upravljali partijski čelnici jedine dopuštene partije, a narod nitko ništa nije pitao. Propašću socijalizma etablirale su se parlamentarne demokracije, no upravljačke elite i dalje su nastojali što više udaljiti narod od odlučivanja. Svima nam je poznato što je sve kod nas činila vlast da spriječi neke referendume koji joj nisu bili po volji, tako da je dosada uspješno održan samo jedan ”narodni referendum”, a i smisao tog referenduma se vlast potrudila poništiti Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola. Tom nastojanju unisono su se pridružili i mediji upornim ponavljanjem sintagme o istospolnim brakovima. Uglavnom, jasna je tendencija da se ‘demos’ pošto-poto isključi iz odlučivanja, to jest iz demokracije.

Kada se novoizabrana predsjednica obratila narodu sa ”Hrvatice i Hrvati”, digla se ”javnost”, to jest medijski monopolisti lijeve provenijencije, tvrdeći kako je to nedopustivo da se predsjednica Hrvatske obraća Hrvatima, a ne ”građanima” iliti ”poreznim obveznicima”. To što je jedan bradati vicmaher, koji ima nekih problema s Fincima, svojedobno uveo u politički diskurs ”građane i građanke” a izbacio ”Hrvatice i Hrvate”, neki su izgleda shvatili kao konačno potvrdu da se hrvatstvo u Hrvatskoj ”izobičajilo”. Baš kao što se, po mišljenju bivšeg predsjednika, i predsjednička lenta izobičajila. Nešto se i himna za njegova mandata bila izobičajila, no vidjesmo ga kako je pokajnički pjeva na inauguraciji nove predsjednice. Neka, neka, još će se tih ”izobičajenih” stvari vratiti, sviđalo se to našim naprednjacima ili ne.

   Međutim, muči me nešto drugo. Koliko god narod otporan bio, dugogodišnji monopol nad jezikom onih koji nastoje izobičajiti sve dobre običaje tog naroda načinit će mnoge nepopravljive štete. Narod koji izgubi vlast nad vlastitim jezikom gubi vlast i nad svojom budućnošću. Ne znam ni jedan narod u Europi kojemu javnim diskursom – u politici, medijima i kulturi – u tolikoj mjeri upravljaju oni se s tim narodom ne identificiraju. Stoga neće biti dostatna samo promjena političke vlasti, još je važnije da Hrvati konačno zavladaju hrvatskim jezikom.

Bez ovladavanja medijima i kulturom to nije moguće. Do tog ovladavanja ne može se doći samo političkom borbom, nužna je i kulturna borba. Kako monopol nad jezikom utječe i na one koji znaju samostalno i hrvatski misliti, pokazat ću na jednom primjeru iz HTV-ove emisije Peti dan. Govoreći o uzvanicima na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Nino Raspudić, inače izvrstan kolumnist i okretan polemičar u televizijskim sučeljavanjima, nekritički je prihvatio medijsku podvalu o Velimiru Bujancu kao dileru. Nisam uvijek oduševljen Bujančevim novinarstvom, no to što je čovjek kupovao određene usluge stanovite dame kokainom, ako je vjerovati policiji, ne čini ga dilerom. Možemo o njegovom postupku moralizirati koliko nam drago, međutim ne možemo ga proglasiti dilerom. No, takvim se malim pomacima, natezanjem i izvrtanjem poluistina u lukave i podle laži utječe na javno mnijenje da na kraju i oni s neupitnim intelektualnim integritetom ponešto od tih laži usvoje.

   Ne promijene li se ”upravljači jezikom”, njihov medijski stroj samljet će u dogledno vrijeme sve točke otpora unutar kakve-takve intelektualne elite u Hrvatskoj. Kada se i ako se to dogodi, promjena će opet morati polaziti odozdo, od običnog svijeta. A to je uvijek teži put, i često zahtijeva veliki broj žrtava. Vidjeli smo, uostalom, kako to ide u nedavnom Domovinskom ratu.

[ad id=”40551″] [/ad]

Damir Pešorda

facebook komentari