Živimo u eri najbrutalnije prijetvorne preobrazbe liberalizma u novi lažni moral i normu

2

Da bismo razumjeli suvremeni britansko – američki ubilački i klevetnički imperijalizam, moramo se vratiti na proroka iz XX. stoljeća – Oswalda Spenglera, filozofa povijesti, koji je objasnio sve događaje unaprijed i unazad, a upravo temeljem obuhvaćanja prošlosti. Posljednje vrijedno djelo na tragu svoje “Propasti Zapada” Oswald Spengler (1880. – 1936.) dovršio je u lipnju 1933. godine i ono je trebalo nositi naslov prema predavanju u Hamburgu, koje je održao 1930. godine pod naslovom “Njemačka u opasnosti”, a kako je taj naslov u sebi nosio dvoznačnost, kojom se mogao zamjeriti svima, Spengler ga je izmijenio u naslov “DieJahrenderEntscheidung”, “Godine odluke” ili “Odlučne godine” a 2013. g. imali smo osamdesetu obljetnicu proročkog djela.

Portrait Of Oswald Spengler

Često smo čuli kovanicu “Povijest pišu pobjednici”. Iz Spenglerova viđenja Filozofa povijesti, iako on spomenutu rečenicu nije razlagao, jasno je da je povijest moguće ispisivati po narudžbi samo zato jer to ne čine malobrojni filozofi povijesti koji ulaze u objektivnu dubinu sudbine duhovnih uzroka već najčešće naručena pozitivistički-politizirana piskarala, formalno akademski kvalificirana, koja povijesnu priču grade na zadanim i propisanim pretpostavkama mehaničko-matematičkih konstrukcija i željama vlastodržaca, koji očekuju da se njihova (često zločinačka) djelatnost opravdava pozlaćenim razlozima socioloških, psiholoških, itd teorija i hipoteza koje dobivaju novu apstraktnu matematičku jednadžbu. Izokretanje i sakaćenje uzročno-posljedičnog niza faktografije događaja daje zadovoljavajuću naručenu povijesnu sliku, te tako pravda i nepravda često zamjenjuju uloge i povijesne pozicije. Analiza duhovnih uzroka i kulturnih dimenzija događaja pruža daleko točniju perspektivu i jednu takvu viziju XX. stoljeća Spengler je dao u knjizi “Godine odluke”.

Dovršetak djela poklopio se s dolaskom nacional-socijalista na vlast i vidi se da je Spengler imao prigovor na pojam rase jer je za njega čovjek od rase bio rasni pojedinac, dakle opisni pojam za izvrsnu osobu koja se ističe genijem i izvanrednom sposobnošću, kakvu nije pripisivao gomili, iako je od Nijemaca mnogo očekivao. Ipak, tri godine u oči svoje smrti, priznao je da ima velika očekivanja od njemačke revolucije iz 1933., ali i velika strahovanja za Njemačku, jer već i prije te promjene okolnosti najavljuju II. svj. rat i (po Spenglerovu uvjerenju) napadaj na Njemačku poput onog iz 1914. g. Da, Spengler je analitički ustanovio i objasnio da je Engleska u I. svj. ratu izvršila napadaj na Njemačku, da bi ju ekonomski spriječila i osakatila u rastu i prodoru: uvodne operacije opkoljavanja Njemačke izvedene su godine 1911. u Tripoliju i 1912. na Balkanu (gdje su Englezi kod Srba odavna pustili korijene), pa je zaključio da bi se nešto slično moglo ponoviti (IV. Poglavlje). Kako je izgledala engleska djelatnost u Hrvatskoj i na Balkanu opisao sam u knjizi “Povijest hrvatskih neprijatelja”.

Spengler je poznavao povijest, razumio je britansku sposobnost političkog spletkarenja, i ozbiljno se zabrinuo. Konstatirao je: “…Ušli smo u eru svjetskih ratova. Ona počinje s XIX. stoljećem i nastavit će se u sadašnjem kao i u idućem (dvadeset i prvom st.). To označava prijelaz iz svijeta države osamnaestog stoljeća u Imperium mundi (svjetski imperij). (vidovito!, prim. E.Č…) Svijet država Zapada u osamnaestom stoljeću bio je obrazac strogog stila, kao i istovremeni oblici visoke glazbe i matematike …” (IV. poglavlje) Ali taj svijet političke časti se ruši i nastupa vrijeme sveopćeg imperijalizma, koji čovječanstvo u XXI. stoljeću osjeća i vidi kao rasprostiranje anglo-američkog imperijalizma, koji u XVIII. stoljeću počinje s Englezima.

Još od XIX. stoljeća novostvorena Bismarckova Njemačka smeta Englezima, jer je to stari klasični državni oblik monarhijske i monetarne kontrole, koji stoji na putu novim oblicima anacionalnog svjetskog imperijalizma i bankarskog liberalizma, dok u svijetu moći bankarski dolar započinje novu ulogu. Tada je napisao: “…Njemačka je u opasnosti. Moj strah za Njemačku nije se smanjio. ožujska pobjeda (nacional-socijalista g. 1933.) bila je prelagana da bi pobjednicima mogla otvoriti oči o opsegu opasnosti, njezinu podrijetlu i trajanju. Nitko ne može znati prema kakvim formama, položajima i osobnostima vodi ta korijenita promjena i kakva će vanjska protudjelovanja imati kao posljedicu. Svaka revolucija pogoršava vanjskopolitički položaj jedne zemlje i da bi tome bili dorasli, potrebni su nam državnici Bismarckova ranga. Možda se već duboko nalazimo pred drugim svjetskim ratom, s nepoznatom podjelom moći i s nepredvidivim – vojnim, privrednim i revolucionarnim – sredstvima i ciljevima. Nemamo vremena ograničavati se na unutrašnje političke poslove. Moramo biti “u formi” za svaki zamislivi događaj. Ako svoj odnos prema svijetu ne vidimo kao najvažniji problem upravo za nas, sudbina će nas nemilosrdno zgaziti – i to kakva sudbina! (sic! …) No, nasuprot velikih problema napadaj u sebi sadrži i veće obećanje pobjede. To sam opisao. Hoće li ovo izazvati željeno djelovanje? … (srpanj, 1933.) …”. Povijest je potvrdila Spenglerovu zabrinutost.

U prvom poglavlju, u zadnjoj rečenici, uputio je i snažnu kritiku i nacional-socijalistima: “…A nacional-socijalisti vjeruju da svoje dvorce u zraku (maštarije, prim. E.Č.) mogu dovršiti bez svijeta i protiv svijeta, bez ikakva vrlo zamjetnog ili u najmanju ruku šutljivog djelovanja izvana.…”, u korist Njemačke. Proročanske riječi koje su potvrdile da vidi dalje i točnije od svojih suvremenika. Britanija je uz političku promjenu učinila protupotez, napravivši 18. lipnja 1935. anglo-njemački mornarički sporazum. Taj je sporazum, što ga je zaključio Simon, Njemačkoj dopustio da sagradi do 35 % veličine Britanske mornarice (i do 100 % u podmornicama), čime je njemačka uspješno uvučena u klopku (izvor: C. Qugley, Anglo-američki Establishment). Pa, savez je zamalo bio sklopljen, a ugovor koji je to naviještao bio je tu. Uoči rata Hitler je 2. siječnja 1939. g. u engleskom “Timeu” čovjek godine!

No, naravno, pisci povijesti nakon II. svj. rata zaboravili su konzultirati Spenglerove analize i osvrte i zaboravljene objavljene podatke. Nisu se uklapali u trend organiziranog pljuvanja po Njemačkoj, po kojem je isključivo kriva morala biti Njemačka, a ne britanski imperijalizam koji je Njemačku stisnuo prije I. svj. rata i potom pripomogao usponu Hitlera na vlast (“Britanija će vladati na moru, a mi na kopnu” – Hitler).

Politika kao vrhunac licemjerja

Spengler je knjigu napisao, kao i u ključnom djelu “Propast Zapada”, s naglaskom na činjenicu da sile prošlosti oblikuju budućnost i da se u tom pogledu nikada ništa ne mijenja: on, Spengler, vidi dalje, jer poznaje zakonitosti povijesti i znade radi čega se sve stvari odvijaju na uvijek isti način, po jednoj zakonitosti. Spengler niti u jednom trenutku svojih interpretacija (na žalost) nije kršćanski vjernik, ali uočava zakonitosti stalnih interesa koji su isti, uočava zakonitosti moralnog propadanja u svim ciklusima civilizacija, uočava zakonitosti srljanja i nesmotrenosti tehnički napredne civilizacije bijele rase, i u svim tim zakonitostima primjećuje razloge urušavanja europske civilizacije. To što od I. svj. rata prijeti Njemačkoj, ujedno je sila koja prijeti cijelom Zapadu: borba za primat isključuje iskrenu suradnju i neprekidno uključuje podlost i prijevaru. “…Sasvim je sigurno da pokretačke sile budućnosti nisu druge doli one iz prošlosti: volja jačeg, zdravi instinkti, rasa, volja za posjedovanjem i moći. (…) Pravi državnici su sve rjeđi. Većina onoga što je u ovom stoljeću učinjeno, ili se nije dogodilo, napravili su poluobrazovani (poluznalci) i diletanti, koji su imali sreće. … Prazni optimizam poluobrazovanih filistara prestao se bojati elementarnih činjenica prošlosti, te ih prezire…” (II. Poglavlje. Još jedna kritika tadašnjoj njemačkoj vlasti, u rukavicama.) Pa, nije li i sadašnja promičba boljševičke i liberalne propagande usmjerena na budućnost, bez osvrtanja na poznavanje prošlosti?

Opća dezorijentiranost već u Spenglerovo vrijeme vodi do toga da se mase protive ljudima od znanja, jer oni plitkim umovima izgledaju nerealno, pa diletanti i opasni tipovi bivaju birani na vlast da nadalje vode povijest, tvrdi Spengler. No, Spengler naglašava da je cijela ta tendencija započela još u vrijeme lažnog racionalizma koji je počeo stvarati apstrakcije bez odnosa sa realnošću: Spengler nalazi da racionalizam Rousseaua i Kanta dovodi do apstraktnih izmišljanja ideologija i praznih pseudo-znanstvenih konstrukcija “novih znanosti” (sociologija, nacionalna ekonomija, materijalističko shvaćanje povijesti, sve do tendencioznih romana i stranačkih programa). Sve postaje ideologija, a sa Spenglerom bi se svakako složio i francuski mislilac Raymond Boudon koji je istu stvar na sličan način objasnio u knjizi – “Ideologija, povijest i kritika jednog pojma…”.

Romantizam i idealizam po Spengleru gubitak su veze sa stvarnošću, koji je proizišao iz spomenutih misaonih konstrukcija i stremljenja. (II. poglavlje) Stoga Spengler poglavlje završava zaključkom da se svaka ideologija raspada na stvarnosti žive povijesti. Nakon Spenglera to se dogodilo nacional-socijalizmu i komunizmu. Što je, dakle, filozofija povijesti? To je istiniti govor i odgovor na misaone upite o tendencijama života u sadašnjosti, temeljem prošlosti – koje su iste i ponavljaju se u budućnosti.

Spengler nalazi da već tada zamjetna tendencija okretanja masa prema budizmu ili hinduizmu, u stvari, označuje početak straha pred životom, novu utopiju koja bi se mogla pretvoriti u novu svjetsku religiju! Dakle, gubitak poštivanja dotadašnjih autoriteta, prethodne vjere kao i vjere u samog sebe, te maštanje o happy endu dovodi do psihološke projekcije potrebe za novom religijom, koja odgovara naravi želja mase!

Demokracija kao manipulacija

Jakobinska politika francuske revolucije 1789. godine masama je ponudila manipulacije idejom demokracije i ideju o vladavini naroda po samome sebi. Ali da je to manipulacija i prijevara političkih demagoga vidi se iz činjenice da “… jedan narod sobom može vladati jednako tako malo koliko armija može voditi samu sebe…” bez generala i vođa. Revolucionarno i bankarsko rušenje starog poretka europskog društva vodilo je do anarhije i propasti starih tradicionalnih oblika, a kaos koji je iz toga slijedio – dovodi europske narode do propasti aristokracije, nacionalne ideje i time do propasti ideje Zapada, kazuje nam Spengler u poglavlju “Što je Metternich razumijevao pod ‘kaosom’ ” (poglavlje V.) Koliko zadivljujuće istine u procjeni stanja! Spengler nije razumio kršćanstvo, ali je razumio masovnu psihologiju i patologiju duha vremena, kao i zadnju posljedicu – kamo sve to vodi u ovom vremenu u kojem se nalazimo osamdeset godina nakon Spenglera.

Spenglerovo ukazivanje podrijetla tzv. “klasne podjele” i “klasne borbe” iz engleske ekonomske pseudofilozofije Adama Smitha i podsjećanje da ta filozofija potječe iz trgovačkog društva Engleske, koja sve mjeri novcem tj. klasificiranjem pojedinaca po novčanim prihodima, ujedno nas uvodi u ispravno razmišljanje o podrijetlu marksizma i lažnih racionalističkih konstrukcija o društvenim odnosima, te nas Spengler obavješćuje da takva klasifikacija razmišljanja o društvu, u stvari, napada već izgrađenu kulturu društvenog rasta obitelji i zanimanja kao zvanja koje se ne bira radi gomilanja zarade, već iz društvenih potreba u kojima je čovjek nikao, a u skladu sa vlastitim sklonostima i darovima. Društvo po sebi ima strukturu i rangiranje po izobrazbi i zvanju. “…’Društvo’ – to znači imati kulturu do najfinije crte držanja i mišljenja, formu koja je izgrađena dugim odgojem cijelih pokoljenja, strogih običaja i životnih shvaćanja (…) Pojedinac je živio bitak društva i tubitak društva bio je njegov vlastiti…” Spengler ispravno ukazuje na činjenicu da klasna podjela i klasna borba zbog zarade u stvarnosti razaraju kvalitetu društva i izgrađeni društveni poredak, a to znači vrijednosni sustav kršćanskog društva i da su ti neprirodni ideološki pojmovi zajednički liberalizmu i marksizmu. Engleska ideologija liberalizma namjerno je potkopala europsko društvo da bi tim putem u društvu nametnula vlastite političke vizije svojih trgovačkih kramara i bankara, koje nadzire i njima ravna sredstvima upravljanih ideja i novčarskom korupcijom, kojom se urušava kršćansko društvo. Marx nije uzalud služio engleskim lordovima i bio financiran od engleskog bogataša Engelsa, na tragu britanske socijalističke ideologije prvog socijalista prof. dr. Johna Rusela. Time su utabani društveni temelji za rasulo kulture Zapada. Stoga je “Propast Zapada” bila ispravno konstatirana i odlično najavljena…

Bankarstvo i nova religija

Nekadašnje jedinstvo civilizacije i kulture, pod utjecajem vrlo tanke britanske ‘filozofije’ trgovine, rasparano je na dvije odvojene dimenzije: “civilizacija” je postala istovjetna s posjedovanjem novca i “civilizacija” je vrednovanje svega i svih kroz novac. Kultura je od sada izdvojena duhovna dimenzija izgrađene duše, koja je posvećena vrijednostima svojih znanja i darova kao i tradicijskom naslijeđu predaka, a kulturna duša je obezvrijeđena i bačena na razinu prezrenih ili neshvaćenih “gotovana”. (11. poglavlje … Rasap društva)

Pa, prvi zahtjevi za urušavanjem klasičnog društva dolaze iz Engleske sa ‘slučajem Willkies’ 1762. i ovi bivaju oponašani u francuskoj revoluciji 1789. Sva dekadencija Zapada, od trgovine preko pobuna (prvi štrajk 1841. u Engleskoj) i TAJNIH DRUŠTAVA (koje Spengler ne zanemaruje!), došla je potom iz – Engleske. “…Taj aktivni liberalizam dosljedno napreduje od liberalizma do boljševizma. To nije suprotnost mišljenja i volje. To je rani i kasni oblik, početak jedinstvenog/homogenog pokreta … Liberalizam je oblik (…) kojim bolesno društvo izvršava samoubojstvo…”, pa stoga liberalizam uvijek podupire boljševizam, pretvarajući se da su mu boljševici tobožnji protivnici. (Poglavlje 13. Klasna borba počinje oko 1770.). Danas imamo na stotine knjige koje su opisale kako su kapitalisti financirali Lenjina i Hitlera, da bi razorili kršćansku konkurenciju kontinentalne Europe.

Konačni zaključak koji bismo mogli izvesti iz Spenglerova veličanstvene i vidovite knjige, bio bi da je britanski imperijalizam trgovaca i bankara potrebama svoga pljačkaškog duha izmislio vrijednosni sustav (A. Smith) kojim je rad postao roba, a plaća je postala cijena (rada) pa je takav vrijednosni sustav na Zapadu izazvao turbulencije i urušavanje dotadašnjih, u stvarnosti klasičnih kršćanskih vrijednosti rada, reda, aristokracije, i socijalnog ustroja društva koji se temeljio na realnoj vrijednosti proizvodnog rada. Neprirodna i nagla povećavanja ili smanjivanja prihoda svih slojeva stanovništva dovela su do gubitak poštivanja profesije i samoga rada, i do pojave licemjernih stranaka koje na unutrašnjoj razini države vrše neprirodne ekonomske  poremećaje u društvu.

Na razini državnog imperijalizma kolonijalne sile koje su akumulirale najveća bogatstva poduzele su sve potrebne mjere da privrednim ratom isključe konkurentne države: A kada im to nije uspijevalo, širenje svoje državne moći započele su ostvarivati svjetskim ratovima u kojima su poražene države svoju ekonomiju i politiku podvrgle pobjedničkim državama. Socijalizam i komunizam uništavali su ekonomiju država u kojima su plasirani, a liberalizam je obezvrijedio vrijednost rada. Dakle, priprema ere svjetskih ratova počinje već u XIX. stoljeću (a Spengler sigurno nije čitao generala Alberta Pikea, američkog masona iz XIX. st. koji to najavljuje), a završava sa svjetskom državom u kojoj najmoćnija sila podvrgava i melje sve podređene narode (Britanija i Amerika!), namećući im novu svjetsku religiju iluzornih snova i monetarni sustav duševnog ropstva. Cezarizam – model Julija Cezara, biti će završni oblik svjetske države u kojoj će jedan čovjek bezobzirno gaziti mase, prognozirao je Spengler. Napadaj na Iran vjerojatna je prethodnica svemu tome – uviđa se tek danas.

Iz povijesti smo vidjeli kako izgleda vlast Lenjina, Staljina, Mussolinija, Hitlera, Tite, Mao Ze Tunga, Churchilla i raznih drugih modela antikrista. No, “…Cezarizam budućnosti bori se za moć protiv svake vrste stranke…”, pretvarajući politiku u sredstvo poklonstva novoj religiji. Završnu riječ imat će jedan vođa koji će u bezobzirnosti nadmašiti sve svoje prethodnike, ali u kršćanstvu njegovo ime je najavljeno pod zagonetnim imenom – Antikrist. Filozofski prorok bez presedana – Oswald Spengler – nije ga zamišljao takvog, ali njegova analiza povijesti objasnila nam je da živimo u eri najbrutalnije prijetvorne preobrazbe liberalizma u novi lažni moral i normu, koje postaju mjera bolesnog ponašanja kao zdravog ujedno su i temelj uništenja cjelokupne kršćanske kulture Zapada.

Emil Čić

facebook komentari

  • peppermintt

    lova vrti svijet…….

  • peppermintt

    lova vrti svijet…….