ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA LUBURIĆA

    31

    Vjekoslav Luburić se rodio u kršnoj Hercegovini u Ljubuškom dana 6 ožujka 1913. dakle godinu dana prije početka prvog svjetskog rata. Prvih godina svojega života proživljavao je kao dijete ubiedi, u skučenim i teškim prilikama ratnih godina u prvom svjetskom ratu. Tada je vladala glad u krajevima južne Hrvatske i to posebno u Hercegovini i Dalmaciji. Bilo je to koncem prvoga svjetskog rata. Nakon svršetka rata ostao je Luburić bez oca, kojega je ubio srpski žandar u Trebinju par dana pred Božić. Srpski žandari su haračili i ubijali u to doba, i nisu bili pozivani na odgovornost. Taj dogadjaj, smrt njegovog oca najviše se usjekao u dušu malog Vjekoslava, koji je uz ostale bijedne prilike ostao i bez oca.

    [dropcap]S[/dropcap]vršivši pučku školu, nastavio je polaziti srednju školu na Širokom Brijegu. U to doba se već znatno razmahao pokret protiv srpske zle uprave i dominacije Srba u svim hrvatskim krajevima, pa tako i u Hercegovini. U školi je mladi Luburić uz ostale djake dijelio letke i sudjelovao u demonstracijama, te je dolazio u sukob sa policijom. U tom poslu sa letacima prilično se usavršio, paje i sam počeo umnožavati letke i dijeliti ih. Bilo je tu čestih progona i zatvora, te je na koncu Vjekoslav Luburić bio istjeran iz škole i bilo mu je zabranjeno polaziti bilo koju srednju školu u kraljevskoj Jugoslaviji. Teškim srcem morali su franjevci na Širokom Brijegu odpustiti iz škole Vjekoslava Luburića, koji je inače bio dobar djak i vrli hrvatski rodoljub. No, oni su bili prisiljeni tako učiniti, jer je to bio nalog okupatorske jugoslavenske vlasti.

    luburić kamenjarVjekoslav Luburić je tada morao napustiti školu kao i svoj dom, radi neprestalnih progona vlasti. Tada se zaputio u Dalmaciju s namjerom da se prebaci u Italiju, jer je doznao da postoji u Italiji hrvatska organizacija, koja radi i bori se za slobodu Hrvatske. Nije bilo uspjeha da se prebaci u Italiju, te se vratio natrag u Ljubuški. Tom prilikom posjetio je grob svojega oca u Trebinju, i tu je odlučio da će učiniti sve moguće da se uključi u redove onih Hrvata, koji rade za oslobodjenje Hrvatske od srbskog robstva. Nakon toga se pokušao prebaciti u Madžarsku, ali nije imao uspjeha. Bio je uhvaćen kod prelaza preko granice, te je bio zatvoren, i nakon toga bio je kao malodobnik vraćen njegovoj majci. Tom prilikom izjavio je mladi Luburić jugoslavenskim vlastima da će se on svejedno prebaciti preko granice prvom prilikom. Tako je bio prisiljen boraviti u Ljubuškom neko vrijeme, a zatim se uputio u Zagreb.

    Bilo je teško u to doba održati se u Zagrebu, jer je bila oskudica, kao i velika besposlica, te je bilo teško dobiti zaposlenje. Vjekoslav Luburić se ipak zaposlio na nogometnom igralištu Gradjanskog, gdje je brzo stupio u vezu sa Hrvatima, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema jugoslavenskim vlastima, koje su provodile velikosrpsku politiku.

    Malo poslije toga zaposlio se na imanju Vinovrh, koje je bilo vlasništvo Hrvatskog Radiše. Tu je našao vezu sa Hrvatima, koji su imali vezu sa ustaškom organizacijom. Neko vrijeme je radio na Vinovrhu, a zatim se uputio u Suboticu s namjerom da se tamo prebaci u Madžarsku i da se tamo pridruži ustaškoj organizaciji. Tu nije imao uspjeha, jer je bila prekinuta veza iz njemu nepoznatih razloga. Iz Subotice pošao je Luburić u Baranju i tražio je zaposlenje kod seljaka, i namjeravao je sam riješiti pitanje prelaza preko granice bez ičije pomoći. Našao je zaposlenje kod jednog seljaka blizu same granice i tu je upoznavao sve okolnosti, koje dolaze u obzir za prelaz preko madžarske granice. Granica je bila dobro čuvana od pograničnih stražara.

    Ta seljačka kuća, gdje se Luburić zaposlio bila je kuća Hrvata, koji je bio svjestan hrvatski rodoljub, jer je Luburić našao u kući na tavanu starčevičanskih novina, kao i hrvatskih knjiga. Svoje namjere nije Luburić povjeravao nikomu, već je nastojao vladati se tako da ih nitko ne otkrije, što mu je i uspjelo. U istom selu je radio takodjer i jedan vlah, mladić iz okolice Nevesinja, pa je Luburić zajedno s njime išao na oružničku postaju, te su zamolili zapovjednika postaje, da im napiše molbe, jer da žele ići u dočasničku (podoficirsku) školu. Ovaj je zatezao, pa im je rekao neka dodju drugi puta, jer da će dobiti pisaći stroj, pa će im onda napisati molbu. Došli su i drugi puta i Luburić spominje kako je šaljivo izgledao taj narednik, jer kad je udario koje slovo na pisaćem stroju, obično je isplazio jezik, kao i dijete kad u pučkoj školi uči pisati “i–u”, To je mladi Vjekoslav Luburić opazio i to je odmah umanjilo ugled državnih službenika u njegovim očima, jer je vidio da su neznalice i da im je brutalnost jedina odlika. Tako je upoznao i dio oružnika kao i pograničnu stražu, te se potajno spremao na odlazak u Madžarsku. Jednog dana je u dogovoru sa svojim poslodavcem, koji nije niti slutio što njegov sluga namjerava, natovario je Luburić jedna kola gnoja, i to je trebao odvesti na oranicu, koja se nalazi blizu granice. Luburić je natovario gnoj, te je ujedno stavio na stanovito mjesto svoj samokres i streljivo, pa je upregnuo konje i otišao sa kolima na spomenutu oranicu. Tu je istovario gnoj, odvezao konje i pustio ih da pasu, te je pošao u jedan kanal, koji je vodio da same granice. Uzeo je svoj kaput i oružje te je zagazio u vodu obučen i pošao po vodi u kanalu prema granici. Tako je sporo napredovao, ali je kanal bio usječen, pa je tako on bio sakriven i pogranična straža ga nije vidjela. Tada je naišao neki čovjek, koji je stajao na obali kanala i začudjeno gledao kako taj mladić obučen gaca po vodi u kanalu. To je po svoj prilici pobudilo sumnju pogranične straže, pa je stražar na stražarskorn tornju gledao na dalekozor i činilo mu se sumnjivo, te je opalio signalni hitac na uzbunu. Luburić je tada iskočio iz vode, te je potrčao prema granici, koja nije bila daleko. Prema njemu je trčala i granična straža sa psima. Kada su bili već dosta blizu, pretrčao je Luburić preko granične linije, te je pretrčavši oko 20 metara na madžarsku stranu stao, te se spremio za obranu, jer na madžarskoj strani nije bilo nikoga, pa je postojala opasnost, da jugoslavenski graničari pretrče na madžarsko područje i da tamo svladaju Luburića. To su oni i pokušali, ali ih je vatra iz Luburićevog oružja zaustavila, a osim toga dotrčala je i madžarska pogranična straža, tako da su jugoslavenski graničari morali natrag na jugoslavensko područje. Tu je nastala svadja, jer su jugoslavenski graničari tražili natrag toga mladića, jer da je ubio čovjeka. No, to nije bila istina, jer je jugoslavenski graničar bio samo ranjen. Madžarski zapovjednik pogranične straže se zaprijetio da će otvoriti vatru na njih, ako silom pokušaju oteti mladića, tim više, jer mu je dotrčalo i pojačanje. Tako je mladi Vjekoslav Luburić pošao sa zapovjednikom pogranične straže u zapovjedništvo, gdje je načinjen zapisnik o ilegalnom prelazu preko granice. Luburić je dao pograničnom redarstvu svoje podatke, da je rodom iz Hercegovine, a Madžari su ga odmah oslovili “Bošnjak- šogor”, jer su oni vrlo poštovali Bošnjake. Tada je Luburić predao naredniku i svoj samokres. Prema madžarskim propisima morao je zapovjednik staviti Luburića u zatvor, dok ne dodje rješenje od viših vlasti. Tako prema izjavi samog Vjekoslava Luburića, on se je u zatvoru tudje zemlje po prvi puta osjetio slobodnim. Nakon par dana pošao je Vjekoslav Luburić iz ovog zatvora u hrvatski prihvatni logor Janka pustu.

    Na Janka pusti počeo je za Vjekoslava Luburića novi život. Bio je to život pun napora i samoodricanja i život vrlo težak. Bilo je tamo pedesetak isto takovih izbjeglih ljudi, koje su jugoslavenske vlasti progonile radi njihove borbe protiv velikosrpskog terora. Oni su se morali sami uzdržavati, morali su raditi, orati, sijati, i žeti, jer nisu imali nikakovih drugih prihoda. Janka Pusta bio je veliki posjed, koji je bio iznajmljen, te je na tom imanju bio organiziran prihvatni ustaški logor. Osim toga što su morali raditi članovi toga logora, morali su vršiti i vojničke vježbe, kao i posebne gerilske vježbe, te održavati veze sa Domovinom, primati i odpremati izvješća, tiskati i odpremati letke u Domovinu.

    Vjekoslav Luburić je na Janka pusti marljivo učio vojničke vježbe, taktičke zadatke, upotrebu oružja, kao i gerilsku borbu, te upotrebu svih sredstava za rušenje tiranske srpske vlasti, koja je zarobila Hrvatsku. Zapovjednik Janka Puste bio je tada Gustav Perčec, a veza sa Poglavnikom bio je pukovnik Servaci. Na Janka Pusti dobio je Luburić ime Maks, i tamo je postao legendarni Maks. (Po samom priznanju i pisanjima Maksa Luburića, njemu je na Janka Pusti Jure Francetić dao konspirativno ime Maks a Juri Maks dao Laslo ili Lazlo, tako nesto. Mo) Na Janka Pustu je došlo i drugih Hrvata, a medju njima i Jure Francetić, kasniji legendarni osnivač i zapovjednik “Crne legije”. Takav život na Janka Pusti, kao i takav rad odvijao se do jeseni godine 1934. t.j. do atentata u Marseillesu, gdje je pao žrtvom diktator Aleksandar Karadjordjević.

    Poslije atentata u Marseillesu postao je Maks Luburić zapovjednik Janka puste. Radi smrti diktatora Aleksandra Karađjordjevića nastali su progoni Hrvata u cijeloj Europi, pa su madžarske vlasti bile prisiljene likvidirati logor Janka Pustu na pritisak tzv. Lige naroda, a zapravo na zahtjev Francuske i EngIeske. Likvidaciju je izvršio Maks Luburić, koji je predao madžarskim vlastima 23 stare puške i nešto streljiva. Time su se madžarske vlasti zadovoljile. Strojno oružje i nove puške, te ostalo streljivo je Maks Luburić dobro sakrio, računajući da će to opet zatrebati. Članovi Janka puste bili su djelomično prebačeni u Italiju, a 18 članova ostalo je u Madžarskoj, te su bili prikriveni kao i Maks, koji je imao vezu s njima. Jedan od njih htio se prebaciti preko Rumunjske u Bugarsku, ali su ga rumunjske vlasti uhvatile i izručile u Jugoslaviju, i on je bio osudjen na smrt i justificiran u Beogradu godine 1935. Bio je to Andrija Grediček.

    Maks Luburić je tada živio kao obični emigrant u Madžarskoj, te se nastanio u Budim Pešti. Tu je bio jadan život iz dana u dan. Zaposlenje bilo je teško dobiti, te je vladala bijeda. Nekoliko Hrvata našlo se u Budim Pešti, koji su doživjeli istu sudbinu kao i Maks Luburić. Oni su često posjećivali dra Ivicu Franka, sina Josipa Franka, koji je bio predsjednik Stranke prava u Zagrebu, a sada je živio u emigraciji u Budim Pešti. On je imao skromno imanje kod Budim Pešte i njemu su ti Hrvati pomagali raditi na imanju, dakako besplatno, jer ih on nije imao čime platiti. Osobito su mu pomagali raditi na dan Svih Svetih, budući da je Frank najviše uzgajao cvijeće, koje je tih dana mogao unovčiti. Takovo stanje trajalo je oko dvije godine, a onda se je stalo mijenjati na bolje. Jugoslavija je tada vodila prijateljsku politiku sa Njemačkom, te je svaki puta kad je koji jugoslavenski ministar prolazio preko Budim Pešte, madžarska policija bi zatvarala sve Hrvate, bojeći se da oni ne bi izvršili atentat. Radi toga su bili svi Hrvati oprezni, te često nisu spavali kod kuće jer im se nije dalo svaki puta ići u zatvor.

    Preokret toga stanja Maksa Luburića na bolje dogodio se slučajno. Luburić je našao posao kod jednog veletrgovca sijenom kao pomoćni radnik i tamo je radio neko vrijeme. Jedne subote kupio je poslodavac veliku količinu sijena i nagomilao ga na gumnu s namjerom da ga preša i da proda prešano sijeno. Drugi dan u nedjelju na večer spremala se oluja. Luburić je to vidio, pa je brzo sakupio nekoliko svojih prijatelja Hrvata, te su zajedno pošli da zaštite sijeno od kiše. Oni su izvukli cerade iz suše, pošto je Luburić silom otvorio vrata, i pokrili su sijeno prije nego je počela kiša. Oluja je bijesnila i padala je jaka kiša, a Luburićevi pomoćnici su otrčali svojim kućama. Po najvećoj kiši i nevremenu dovezao se gospodar autom sa svojom suprugom sav zdvojan, računajući da mu je kiša uništila sijeno. Kad je stigao vidio je da je sijeno pokriveno ceradama i nije ništa oštećeno. Bio je začudjen. Maks Luburić, koji je ostao kod sijena objasnio je tada, da je on pozvao nekoliko svojih prijatelja, i oni su mu pomogli da spase sijeno od kiše. Gospodar je bio iznenadjen te je zavikao: “To može učiniti samo jedan Hrvat”.

    Poslodavac je tada pozvao Luburića u svoj dom, kamo su se odvezli samovozom, i Luburić se tamo presvukao, jer je bio pokisnut i poslodavac ga je zadržao na večeri. On je bio pomadžareni Hrvat iz Medjimurja rodom. Luburić je tom prilikom objasnio svomu poslodavcu, da je on politički emigrant, progonjen od jugoslavenskih vlasti, te mu je objasnio politički položaj i stanje u Jugoslaviji. Slijedeći dan preuzeo je Luburić dužnost predradnika, te nije više bio pomoćni radnik. U tom položaju radio je Luburić neko vrijeme, i njegov poslodavac je cijenio njegove savjete i njegov rad.

    U to vrijeme godine 1937. nastojala je madžarska vlada koncentrirati pojedine vrste proizvoda, pa je tako ministarstvo za poljoprivredu osnovalo zajednicu za sijeno i slamu. Sve je bilo povoljno riješeno, a jedino bilo je teško riješiti pitanje osobe upravitelja zadruge. Tadaje ustao Luburićev poslodavac, koji je bio važan član te Zajednice, i on je izjavio da ima sposobna čovjeka da preuzme položaj upravitelja Zajednice za sijeno i slamu, i da on jamči za njega. Luburić je bio pozvan na sjednicu madžarskog ministarstva za narodno gospodarstvo i nakon te sjednice izišao je Luburić iz ministarstva za narodno gospodarstvo Madžarske sa dekretom u džepu kao glavni nakupac za Zajednicu za sijeno i slamu, za područje cijele Madžarske.

    Tada se pružilo široko polje rada za Maksa Luburića. U prvom redu nije se trebao sakrivati kao prije, slobodno se kretao i mnogo je putovao, jer je to tražila narav njegove djelatnosti, zatim je zaposlio sve Hrvate članove Janka Puste i dobro ih je plaćao. Bilo mu je omogućeno da je mogao održavati veze sa Ustaškim Glavnim Stanom, kao i s nama u Domovini.
    Godine 1938. javio nam je Maks Luburić vijest, da je Njemačka naručila u Madžarskoj 100 tisuća vagona sijena i slame. On je imao uvida u tu narudžbu, jer ju je on morao izvršiti. Mi u domovini stvorili smo pravilan zaključak. Tako velika količina sijena i slame potrebna je samo za rat. To je ujedno bila potvrda naših predvidjanja, da se doista sprema rat. U domovini je tada postojala organizacija “Uzdanica” i njezina sva djelatnost bila je usmjerena prema tomu izvješću. Nijemci kao i Madžari nisu se brinuli za nikoga već samo za sebe, prema riječima Maksa Luburića: “Nijemci i Madžari mnogo cijene moju slamu i sijeno, ali nimalo ne cijene moju Hrvatsku”.

    [dropcap]R[/dropcap]at se naglo primicao i započeo najprije napadom na Poljsku, a zatim na Francusku. Nakon toga bilo je malo zatišje. Pristupom Jugoslavije osovini Rim-Berlin činilo se, da će ovaj dio Europe ostati izvan sukoba, no državnim udarom u Beogradu 27. ožujka I941. sve se je izmijenilo. Tada je bilo zabranjeno putovati na jug Madžarske i mogla je putovati samo vojska, koja je zaposjela obalu Drave. Maks Luburić je imao dozvolu za putovanje i u tu zonu, te je odputovao u Golu, treći dan rata sa Jugoslavijom. Tu je čekao i tu je slušao na krugovalu proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga je obukao ustašku odoru, te je naoružan strojnicom prešao u općinu u Goli. Madžarski narednik htio ga je razoružati i prijetio je oružani sukob. No narednik se nije usudio, već je upitao svojega majora. Ovaj je odgovorio naredniku: Pustite ga u miru, oni su proglasili svoju državu i to je njihov teritorij.

    Luburić je istraživao kako bi mogao prijeći preko Drave u Hrvatsku. Prevoznog sredstva, čamca nije bilo. Nije drugo preostalo, već je Luburić bio prisiljen verati se preko konstrukcije srušenog željezničkog mosta preko Drave. Teškom mukom je to uspjelo i Luburić se uputio u prvo selo, koje je vidio. Tu je sastao (susreo, mo) jednog seljaka, koji se prestrašio i začudio, jer takove odore nije još vidio. Luburić ga je upitao ima li četnika u selu ili u okolici. Seljak je izjavio da su bili i da su pred dva dana nestali. Nadalje je Luburić upitao seljaka, da li postoji seljačka zaštita. Seljak je odgovorio da postoji, na što je Luburić zatražio od seljaka da ga odvede do zapovjednika mjesne seljačke zaštite, što je seljak i učinio. Tada je Luburić odredio zapovjedniku mjesne zaštite da Zaštita preuzme vlast, da se brine da bude mir i red, dok ne dobije daljnje odredbe. Nakon toga se Luburić uputio u Koprivnicu, gdje su mjesne ustaške postrojbe već preuzele vlast i pazile da bude red i mir. Tako se Vjekoslav Luburić nakon dugog izbivanja vratio na tlo oslobodjene Hrvatske.

    Došavši u domovinu nije bilo vremena niti jedan dan za odmor, jer je bilo potrebno organizirati sve iz temelja. Da se održi mir i red bilo je potrebno organizirati upravnu vlast, kao i vojnu vlast, jer je bio opći rat u Europi. Ta dužnost zapala je Vjekoslava Luburića, te je on organizirao ustaške pripremne bojne, koje su odmah poslane na Kordun i u Bosnu gdje su srpske četničke bande vršile pljačke i pokolje.

    Već prvih dana nakon kapitulacije Jugoslavije, počela je akcija srpskih četnika u Bosni i Hercegovini. Njemačka vojska je jurila dalje na jug Balkana u Grčku, koju je pregazila, a iza tih snaga ostala je praznina, i tu situaciju su iskoristili srpski četnici za svoje razbojničke podvige. Hrvatska država nije mogla organizirati svoju vojsku dok nisu okupatorske sile t.j. Njemačka i Italija priznale hrvatsku državu. Tada se tek počela organizirati hrvatska vojska. Tih prvih dana vodile su se borbe sa srpskim četnicima u Bosni i Hercegovini i Luburić je tada kao satnik sudjelovao u tim borbama. Objavom rata Rusiji sa strane Njemačke pridružila se četničkoj gerili i komunistička partizanska gerila, koja je dobila vodstvo iz Srbije, te je koristila sabotažu talijanske okupatorske vojske, koja je bila smještena u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini, kao i dijelu Bosne. Za suzbijanje gerile u Hrvatskoj bila je organizirana Crna legija pod vodstvom pukovnika Jure Francetića, te ustaška Obrana, koju je organizirao Vjekoslav Luburić.

    Luburić je tada organizirao logor u Jasenovcu, gdje su bili smješteni svi oni, koji su pomagali četničku i partizansku gerilu. Nakon toga morao je Luburić napusti položaj upravitelja logora, jer je preuzeo zapovjedništvo južnog fronta na Ivan planini, te je zapovijedao vojnim zborom i upravljao djelatnostima na južnom frontu, kojega su stvorili zapadni saveznici zajedno sa komunističkom partizanskom gerilom. Taj front držala je hrvatska vojska pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića do općeg povlačenja hrvatske vojske na koncu rata.

    Povlačenjem Crne legije sa Drine u Podravinu u cilju da se Hrvatska zaštiti sa sjevera od napada ruskih snaga, nastala je pukotina na Drini i to su iskoristile srpske četničke snage, te su prodrle u Bosansku Posavinu. Bio je to Drinski korpus pod zapovjedništvom “vojvode” Pavla Djurišića, koji se je namjeravao probiti na Kordun i time razdvojiti hrvatske vojne snage. Srpske snage su doprle do Lijevča polja, te su u selu Doline izvršile pokolj hrvatskog stanovništva, i u tom selu je bilo ubijeno 500 žena i djece. Luburić je sa hrvatskim vojnim snagama zaposjeo cestu Gradiška-Banja Luka i tu je izgradio bunkere, te je čekao navalu Srba. Hrvatske vojne snage brojile su 9 tisuća vojnika ustaške Obrane, kojima su se pridružile mjesne ustaške postrojbe od oko 3 tisuće vojnika. Luburić je imao i motorizaciju tankova, kojom je zapovijedao general Pavlović. Srpski Drinski korpus brojio je 39 tisuća vojnika, a ovima su se pridužile i rulje pljačkaša od više tisuća ljudi. Zapovjed generala Luburića glasila je: “Linija bunkera uz cestu Gradiška Banja Luka ima se držati uz svaku cijenu.” Rano u jutro počela je navala Srba, ali je bila zaustavljena. Na nekim mjestima bila je linija probijena, ali su te pukotine bile zatvorene od motoriziranih jedinica. U toku borbe stiglo je pojačanje od 3 pukovnije jurišnika i nakon strašne borbe bile su srpske četničke snage razbijene i uništene. Topništvo hrvatske Obrane branilo je prelaze na rijeci Vrbasu i spriječilo je da nisu partizanske snage mogle doći u pomoć srpskim četnicima. Srpske četničke snage bile su podpuno uništene. To su bile one četničke snage, koje su izvršile pokolj u Posušju i u ostalim dijelovima Hercegovine, pod vodstvom zloglasnog koljača popa Djurišića, koji je bio u ovoj bitci zarobljen. Bilo je to u ožujku godine 1945. u vrijeme kad je rat već bio praktički izgubljen.

    General Luburić se vratio nakon te pobjede natrag na Ivan planinu k svojim jedinicama, gdje je bio do općeg povlačenja hrvatske vojske. Prije samog povlačenja hrvatske vojske sazvao je Poglavnik vijeće državne vlade i vojnog stožera, gdje se je imalo odlučiti da li da se organizira zadnja bitka kao i na Krbavskom polju godine 1493. ili da se hrvatske vojne snage povuku i predaju zapadnim saveznicima. General Luburić bio je takodjer pozvan, te je doputovao zrakoplovom, koji se spustio u Zagrebu na uzletištu gdje je bilo mnogo rupa od bombardiranja, te je tom prilikom Luburić zadobio potres mozga, i nije mogao prisustvovati toj odlučujućoj sjednici. Poznato je da je Luburić bio protiv povlačenja i zastupao je stanovište da se Hrvatska vojska bori do zadnjega vojnika.

    General Luburić je za par dana toliko prizdravio da je mogao organizirati povlačenje vojske, te je u samom povlačenju bio imenovan glavnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. On je zapovijedao skupinom vojske, koja se povlačila iz Zagreba preko Zidanog mosta i Celja na Dravograd. Partizanske snage su nadirale sa strane Ljubljane u namjeri da presijeku odstupnicu hrvatskoj vojsci i onim Hrvatima, koji su se povlačili sa vojskom. Luburić je poslao 9 bojna Obrane da spriječi nadiranje srbokomunističkih partizana. Tih 9 bojna Obrane izginulo je, ali nije partizanima uspjelo spriječiti povlačenje hrvatske vojske. Na putu izmedju Zidanog Mosta i Celja dao je general Luburić uništiti sve teško oružje, jer se nije moglo dosta brzo povlačiti. Tako se stiglo do Celja. Iz Celja je Luburić odpremio hrvatsku vojsku do austrijske granice i tako izvršio nalog Poglavnika i hrvatske državne vlade. Prije samog povlačenja izjavio je general Luburić Poglavniku, da će on izvršiti nalog i da će vojsku odpremiti do austrijske granice da se preda saveznicima, ali da se sam osobno ne će predati.

    Od same austrijske granice vratio se general Luburić natrag u Hrvatsku. Sa ostalim vojnicima, koji se nisu povlačili sastavio je Luburić gerilske jedinice, koje su u Domovini nastavile borbu nakon predaje i izručenja hrvatske vojske srbokomunistima.
    Luburić je boravio nakon katastrofe hrvatske države i hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj pune tri godine u borbi protiv okupatora srbokomunista. Borbe su bile sve teže, Jer su srbokomunisti sve više učvrstili svoju vlast. Godine 1947. organizirao je Luburić napad na logor Gradišku s namjerom da oslobodi one Hrvate, koji su tamo bili zatvoreni, ali je tom prilikom bio ranjen, te je borba morala biti prekinuta. Njegovi borci su ga odnijeli sa bojišta, jer je bio ranjen u koljeno. Izliječiti se nije mogao, jer su bili česti progoni i pokreti, te su ga njegovi suborci prebacili u Madžarsku gdje je imao više mira. Pod takovim boljim prilikama izliječio je Luburić ranu. Kad se osjetio prilično dobro, uputio se do svojega prijatelja u Budim Peštu. U stanu toga prijatelja bila je samo njegova supruga, jer je on bio već ubijen od komunista. Komunisti su stavili njoj u stan jednu špijunku, koja je odmah telefonirala policiji, čim je Luburić ušao u kuću. Policija je doskora stigla u samovozu i Luburić je njih dočekao i poubijao, te je sjeo u njihov samovoz i odvezao se na zapad. Tako je stigao do Nižiderskog jezera blizu austrijske granice, te je ostavio samovoz u šikari, i pješke se uputio u Beč. U Beču nije znao kako su razdijeljene okupacione zone, te je zapao u rusku zonu. Na drugoj strani ulice bila je francuska okupaciona zona. Ruskoj policiji bio je Luburić sumnjiv, pa su ga htjeli uhapsiti. Tada se Luburić poklao sa Rusima na ulici, te su mu Rusi u borbi svukli čak i kaput, ali im se on ipak izmaknuo i prebjegao preko ulice u francusku okupacionu zonu. Tu se predao francuskoj policiji i izjavio je da je madžarski časnik i da je pobjegao od komunista.

    Francuski časnici su ga pitali da li hoće ići u francusku legiju, a on im je rekao da hoće. Oni su mu rekli da ne mora odmah ići, već kad stigne na tlo Francuske, onda se može odlučiti konačno. Nakon nekog vremena proputovao je Luburić sa još dva madžarska časnika preko engleske okupacione zone iz Beča preko Klagenfurta, i Lienza u Innsbruck u francusku okupacionu zonu, a odatle u Francusku. U Francuskoj je bio u jednom logoru 10 mjeseci, a zatim je pošao na jug s namjerom da se prebaci preko Pirinejskih planina u Španjolsku. (Po pisanju Dinka Šakića general Luburić je prešao španjolsku/francusku granicu i stupio na tlo Španjolske 18 listopada 1948 god., mo) U Pirinejima je bio Luburić uhvaćen od španjolskih vlasti i odpremljen u logor Karabanchel u Madridu. Tu je izjavio da je on hrvatski general Vjekoslav vitez Luburić. To nije mogao dokazati, jer je imao krive isprave, a nitko ga nije tamo poznavao, pa mu španjolske vlasti nisu vjerovale. On je boravio u tom logoru, dok nije došao fra Branko Marić, koji je svjedočio da je to doista general Vjekoslav Luburić. Tada je general Luburić dobio pravo boravka u Španjolskoj i tada smo mi stupili u vezu s njim.

    Od tog doba počinje rad Vjekoslava Luburića na okupljanju hrvatskih snaga u emigraciji te organiziranju istih za onaj čas kad bude opet moguće proglasiti hrvatsku državnu samostalnost kao i 10. Travnja 1941. To se trebalo postignuti prosvjetnim i političkim radom u emigraciji, te organiziranjem svih hrvatskih snaga u domovini i emigraciji, jer će taj dan osvanuti neminovno u skoroj budućnosti. U tu svrhu osnovao je Vjekoslav Luburić tiskaru Drinapres u Španjolskoj i tiskao je DRINU, časopis za odgoj sa rodoljubnim i povijesnim štivom, te je izdavao i novine OBRANA, koja je izlazila redovito svakog mjeseca. Uz to je povezao sve hrvatske časnike i borce, te je u emigraciji nastavio radom organizacije pod imenom “Hrvatski Narodni Odpor,” koja organizacija je osnovana godine 1944, na Ivan planini sa odobrenjem Poglavnika i hrvatske državne vlade.
    Taj rad se je razvijao uz mnoge poteškoće podporom hrvatskih rodoljuba, koji su materijalno i moralno podupirali rad svoga zapovjednika. U suradnji i podpori se najviše isticao Rudolf Erić iz U.S.A. i Vlado Šimunec iz Canade, kao i Stipe Brbić iz Australije, kao i mnogi drugi u ovom opisu ne spomenuti hrvatski rodoljubi i članovi HNO.

    General Luburić bio je poznat kao general Drinjanin, te je u Španjolskoj preveo na hrvatski jezik djelo generala Diaz de Villegas “Politički rat” i “Revolucionarni rat,” a napisao je mnogo stručnih kao i povijesnih članaka. (On je jedan od svih Hrvata koji je napisao najviše pisama u svojem životu. Njegova pisma i sabrana djela njegovih članaka biti će veliki doprinos hrvatskoj povijeti rata NDH i izmirenju hrvatskih ustaša sa hrvatskim partizanima. Mo)

    Godine 1968. se počeo širiti i proširivati rad, te je Vjekoslav Luburić imenovao koordinatora H. N. Odpora, koji je trebao biti veza izmedju svih skupina Hrvata u emigraciji. U početku razvoja toga rada bio je izvršen atentat na generala Luburića, organiziran od strane srbokomunističkih vlasti, koje su uspjele infiltrirati ubojicu Iliju Stanića u blizinu Luburića, te (ga) je ubojica uspio lišiti života…20 travnja 19.

    PS. Čitajući pažljivo ovaj opis o generalu Luburiću, moglo se je uočiti da je pisac govorio o tome kako su oni u Domovini dobivali izvještaje od Maksa sa Janka Puste. Pošto sam upoznao kroz razna pisma i dopisivanja sa pukovnikom HOS-a Stjepanom Crnički (1903-2006), pisac dolje priloženog opisa bi mogao biti, nitko drugo nego, Stjepan (Štef) Crnički. To govorim zato jer nema imena pisca, a meni su te stvari poznate.

    Mile Boban/Kamenjar.info

    facebook komentari

    • Teško je biti u mišini Maksa Luburića a još teže slijediti njegov trnoviti put u borbi za oslobođenje Hrvatske ispod srpskokraljevske diktature. Maks Luburić je lucifer za neprijatelje Hrvatske Države a IDOL za državotvorne Hrvate u borbi za JEDINSTVO I POMIRDBU SVIH HRVATA.
      Maks Luburić je pobijedio sam sebe, i kao takav dao primjer drugima kako se očuvati da ne iščeznemo kao narod. To je on saznao prilikom dugih niz godina teškog i upornog rada, najprije u borbi za oslobođenje Hrvatske, zatim u borbi za očuvanje iste. Študirati Maksa Luburića je interesantnije nego študirati SVETU BUBLIJU. Zašto??? Jednostavno zato što su pisci, ito različiti pisci i različitih mišljenja, Svete Biblije bili obični ljudi, ljudi puni ljubavi da iza sebe ostave nadolazećim naraštajima pučanstva i civilizacije živo svjedočanjstvo kako, u vrtologu velike zamaglenosti i mraka, preživijeti i nastaviti mirno živijetu u jednoj uljudbenoj zajednici; dok, NAŠ MAKS, NAŠ MAKS LUBURIĆ, koji je u borbi za Hrvatsku Državu okrvavio svoje ruke, ne kao neki pljačkaš, kao neki drumski razbojnik, ne kao silovitelj žena, ne kao neki šumski čupavac, nego jednostavno kao hrvatski ili bilo koje druge narodnosti vojnik kojemu sve zapreke na putu za oslobođenje Hrvatske trebaju biti uklonjene. To je vojnička dužnost, i on kao vojnik sve je te dužnosti obavljao sa voljom i na vrijeme bez ikakovih osobnih probitaka i uživanja.

      Neka je Vječna Slava Maksu Luburiću”

    • Teško je biti u mišini Maksa Luburića a još teže slijediti njegov trnoviti put u borbi za oslobođenje Hrvatske ispod srpskokraljevske diktature. Maks Luburić je lucifer za neprijatelje Hrvatske Države a IDOL za državotvorne Hrvate u borbi za JEDINSTVO I POMIRDBU SVIH HRVATA.
      Maks Luburić je pobijedio sam sebe, i kao takav dao primjer drugima kako se očuvati da ne iščeznemo kao narod. To je on saznao prilikom dugih niz godina teškog i upornog rada, najprije u borbi za oslobođenje Hrvatske, zatim u borbi za očuvanje iste. Študirati Maksa Luburića je interesantnije nego študirati SVETU BUBLIJU. Zašto??? Jednostavno zato što su pisci, ito različiti pisci i različitih mišljenja, Svete Biblije bili obični ljudi, ljudi puni ljubavi da iza sebe ostave nadolazećim naraštajima pučanstva i civilizacije živo svjedočanjstvo kako, u vrtologu velike zamaglenosti i mraka, preživijeti i nastaviti mirno živijetu u jednoj uljudbenoj zajednici; dok, NAŠ MAKS, NAŠ MAKS LUBURIĆ, koji je u borbi za Hrvatsku Državu okrvavio svoje ruke, ne kao neki pljačkaš, kao neki drumski razbojnik, ne kao silovitelj žena, ne kao neki šumski čupavac, nego jednostavno kao hrvatski ili bilo koje druge narodnosti vojnik kojemu sve zapreke na putu za oslobođenje Hrvatske trebaju biti uklonjene. To je vojnička dužnost, i on kao vojnik sve je te dužnosti obavljao sa voljom i na vrijeme bez ikakovih osobnih probitaka i uživanja.

      Neka je Vječna Slava Maksu Luburiću”

    • Maks Luburić je tema života za mnoge ljude, posebice one koji o njemu ne znaju skori ništa.

    • Maks Luburić je tema života za mnoge ljude, posebice one koji o njemu ne znaju skori ništa.

    • Život Maksa Luburića treba usporediti sa životom našeg dragog Isusa Krista. I jedan i drugi su na mučki način ubijeni, s dvije razlike koje su: (1) da je naš dragi Isus Krist za kratko vrijeme nosio svoj KRTŽ na koji je bio RAZAZET, dok naš Maks Luburić je nosio svoj KRIŽ kroz cijelo vrijeme njegova burnog i napetog života, i (2) da ja naš dragi Isus Krist treći dan USKRSNUO, dok naš dragi Maks Luburić neće, po Božijim pravilima USKRSNUTI, nego će na krilima Anđela otići u Nebo i uživati Kraljestvo Nebesko. Nek dignu ruke oni koji su protiv toga, onda će se znati da su ti i protiv Hrvatskog Naroda.

    • Život Maksa Luburića treba usporediti sa životom našeg dragog Isusa Krista. I jedan i drugi su na mučki način ubijeni, s dvije razlike koje su: (1) da je naš dragi Isus Krist za kratko vrijeme nosio svoj KRTŽ na koji je bio RAZAZET, dok naš Maks Luburić je nosio svoj KRIŽ kroz cijelo vrijeme njegova burnog i napetog života, i (2) da ja naš dragi Isus Krist treći dan USKRSNUO, dok naš dragi Maks Luburić neće, po Božijim pravilima USKRSNUTI, nego će na krilima Anđela otići u Nebo i uživati Kraljestvo Nebesko. Nek dignu ruke oni koji su protiv toga, onda će se znati da su ti i protiv Hrvatskog Naroda.

    • Jedan dijalog sa portala javno.com
      Interesantno za pročitati

      Domoljub

      Delivuk

      16.02.2010 02:18 h

      Meni se sve čini da ti tvojin pisanjem misliš reći da ti
      voliš Rvacku više od mene. E puremi Sinjske Gospe to nije istina. Meni
      je moj dida svasta priča. Prica mi je i to da su se njegova dva sina
      uvik svadjala zbog Tita i Pavelića. Čuja san dida govoriti da bi bilo
      bolje za naš rvacki narod da se nije rodija ni jedan ni drugi. A sad ti
      meni tu pričaš o nekoj veličini Pavelića, Luburića i Ustaša. Možda je on i bija velik, ali
      to i ne znači da je bija i dobar.

      Delivuk

      Otporas

      16.02.2010 14:22 h

      Prijatelju Delivuk, vama nešto nije jasno. Ja ću vam
      ukratko reći, tako da znate. Ako meni ne vjerujete, pitajte vašeg pajdu
      matrixdc. On mnogo svašta naopako zna, pa vam može i o ovome naopako
      govoriti.

      Najprije govorimo o Paveliću, tek onda o Luburiću. Da nije bilo Pavelića, ne
      bi bilo Ustaša. Da nije bilo Ustaša, ne bi bilo hrvatske borbe za
      slobodu hrvatskog naroda. Da nije bilo borbe za slobodu hrvatskog
      naroda, ne bi bilo i Proglasa Hrvatske Države 10 Trvavnja 1941. Da nije bilo Proglasa Nezavisne Hrvatske Drzave, NDH, mi Hrvati ne bi imali svoje
      nacionalne Hrvatske Države. Da nismo imali svoje nacionalne Hrvatske Države,
      ostala bi na životu Jugoslavija za koju je bio i Maček, Hitler,
      Musolini, pa i Tito i njegovi partizani.

      Što se tiše Tita i
      njegovih partizana, on se nije borio protiv Jugoslavije koja je već
      postojala. On se je borio: SJAŠI DA UDJAŠIM, to jest za vlast i
      prevlast a protiv Hrvata i već postojeće Hrvatske Države.

      Tako, Delivuk, da vam bude jasno, vama i svim onima
      kojima još to nije jasno: (i) da nije bilo Pavelića ne bi bilo Ustaša,
      (2) da nije bilo Ustaša, ne bi bilo ni Ustaše Maksa Luburića niti hrvatske državotvorne borbe, (3) da
      nije bilo hrvatske državotvorne borbe, ne bi bilo ni DESETOG TRAVNJA,
      (4) da nije bilo DESETOG TRAVNJA, ne bi bilo ni NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE, (5) da
      nije bilo NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE, ostala bi na životu četničko srpska
      Jugoslavija, (6) da je ostala četničko srpska Jugoslavija, nas Hrvata ne
      bi bilo, i (7) danas bi Hrvati bili u Jugoslaviju bili KATOLIČKI SRBI.

      Moj
      prijatelju Delivuk, to vam je tako i naveo sam vam ovih (7) točaka kao sedam smrtnih grijeha
      koji bi zadesili Hrvate da nije bilo Hrvatskog Naroda, da nije bilo dr. Ante Pavelića, da nije bilo Ustaškog Pokreta, Luburića i HOS-a. A da nije bilo
      Tita, dans bi nas Hrvata bilo preko (8) osam milijuna. Pozdrav, Otporaš.

      colonia.tino

      17.02.2010 00:26 h

      Kolega Otporaš slažem se, da nije bilo Tita, Hrvata bi
      bilo preko osam milijuna, nas i sada ima blizu toj brojci, mislim na
      DOMOVINSKU I ISELJENU HRVATSKU.

      Bilo bi nas gotovo 10 milijuna.
      Međutim, bez bilo kojeg lidera Hrvatske bi bilo, osim bez Hrvata, dok
      ima Hrvata, biti će i Hrvatske.

    • Jedan dijalog sa portala javno.com
      Interesantno za pročitati

      Domoljub

      Delivuk

      16.02.2010 02:18 h

      Meni se sve čini da ti tvojin pisanjem misliš reći da ti
      voliš Rvacku više od mene. E puremi Sinjske Gospe to nije istina. Meni
      je moj dida svasta priča. Prica mi je i to da su se njegova dva sina
      uvik svadjala zbog Tita i Pavelića. Čuja san dida govoriti da bi bilo
      bolje za naš rvacki narod da se nije rodija ni jedan ni drugi. A sad ti
      meni tu pričaš o nekoj veličini Pavelića, Luburića i Ustaša. Možda je on i bija velik, ali
      to i ne znači da je bija i dobar.

      Delivuk

      Otporas

      16.02.2010 14:22 h

      Prijatelju Delivuk, vama nešto nije jasno. Ja ću vam
      ukratko reći, tako da znate. Ako meni ne vjerujete, pitajte vašeg pajdu
      matrixdc. On mnogo svašta naopako zna, pa vam može i o ovome naopako
      govoriti.

      Najprije govorimo o Paveliću, tek onda o Luburiću. Da nije bilo Pavelića, ne
      bi bilo Ustaša. Da nije bilo Ustaša, ne bi bilo hrvatske borbe za
      slobodu hrvatskog naroda. Da nije bilo borbe za slobodu hrvatskog
      naroda, ne bi bilo i Proglasa Hrvatske Države 10 Trvavnja 1941. Da nije bilo Proglasa Nezavisne Hrvatske Drzave, NDH, mi Hrvati ne bi imali svoje
      nacionalne Hrvatske Države. Da nismo imali svoje nacionalne Hrvatske Države,
      ostala bi na životu Jugoslavija za koju je bio i Maček, Hitler,
      Musolini, pa i Tito i njegovi partizani.

      Što se tiše Tita i
      njegovih partizana, on se nije borio protiv Jugoslavije koja je već
      postojala. On se je borio: SJAŠI DA UDJAŠIM, to jest za vlast i
      prevlast a protiv Hrvata i već postojeće Hrvatske Države.

      Tako, Delivuk, da vam bude jasno, vama i svim onima
      kojima još to nije jasno: (i) da nije bilo Pavelića ne bi bilo Ustaša,
      (2) da nije bilo Ustaša, ne bi bilo ni Ustaše Maksa Luburića niti hrvatske državotvorne borbe, (3) da
      nije bilo hrvatske državotvorne borbe, ne bi bilo ni DESETOG TRAVNJA,
      (4) da nije bilo DESETOG TRAVNJA, ne bi bilo ni NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE, (5) da
      nije bilo NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE, ostala bi na životu četničko srpska
      Jugoslavija, (6) da je ostala četničko srpska Jugoslavija, nas Hrvata ne
      bi bilo, i (7) danas bi Hrvati bili u Jugoslaviju bili KATOLIČKI SRBI.

      Moj
      prijatelju Delivuk, to vam je tako i naveo sam vam ovih (7) točaka kao sedam smrtnih grijeha
      koji bi zadesili Hrvate da nije bilo Hrvatskog Naroda, da nije bilo dr. Ante Pavelića, da nije bilo Ustaškog Pokreta, Luburića i HOS-a. A da nije bilo
      Tita, dans bi nas Hrvata bilo preko (8) osam milijuna. Pozdrav, Otporaš.

      colonia.tino

      17.02.2010 00:26 h

      Kolega Otporaš slažem se, da nije bilo Tita, Hrvata bi
      bilo preko osam milijuna, nas i sada ima blizu toj brojci, mislim na
      DOMOVINSKU I ISELJENU HRVATSKU.

      Bilo bi nas gotovo 10 milijuna.
      Međutim, bez bilo kojeg lidera Hrvatske bi bilo, osim bez Hrvata, dok
      ima Hrvata, biti će i Hrvatske.

    • #10
      Otporas
      2013-01-30 04:30

      JEDNO ZABORAVLJENO PISMO – I TVRDA ĆIVERICA

      (Za dugo mi nije odgovorio, što mene nije smetalo da mu i dalje pišem, i
      osim toga, na moje zagovranje preporučim Dra. Miljenka Dabu Peranića
      1962. da svoje radove hrvatske povijesti pošalje u Madrid generalu
      Luburiću, što je Dr. Peranić i učinio. Tako je počela suradnja između
      Dra. Peranića i generala Drinjanina. I tako sada dolazo do ovog
      “zaboravljenog” pisma. Mo)

      general DRINJANIN
      13. III. 1963.

      Bratu Mile Boban
      France

      Dragi brate !

      Hvala
      na pismu. Mene veseli svako pismo, svako mišljenje, svaki stav, pa mi
      se svidjao ili ne. Glavno je, da netko još nešto radi, da živi, da ima
      mišljenje i da ga brani. Znači, da još ima ljubavi za Hrvatsku.

      Adresu
      Jerkinu (Jerko Boban, Kukić (1934-1994) moj kolega, moj sumještanin, iz istog
      sela, zajedno smo prešli granicu i došli u emigraciju, dijelili sve
      tegobe i nedaće zajedno, on branio mene ja branio njega, o tom Jerki
      general govori, mo) su mi poslali Hercegovci, mislim Pavo Gagro i
      Hercegovci iz Sydneya.

      Ja sam general i organiziram vojsku. Ta vojska će
      biti Hrvatska. A neka se hrvatski političari slože gdje i kako hoće.
      Meni je svejedno, ako hoće i u HOP, ali neće. Eto i oni, koje je
      Poglavnik ostavio, svadjaju se. Pa sada i opet ista priča : Hefer zove
      Markovića izdajnikom, a Marković Hefera. Kud ćemo tim putem? Vojska se
      ne može tako voditi, ni borba za oslobodjenje. Eto šta je napravio HOP?
      Proglasio izdajnikom svakoga, tko nije u HOP-u, pa sada se kolju i
      medjuse.

      Da je Ranko Boban živ, bio bi danas isto izdajnik, kao i
      skoro svi živi stari zapovjednici, generali, ministri, pukovnici. Tako
      je i Maks postao izdajnik, a bio je Ustaša kada svi ti razni viećnici
      nisu znali ni šta je Ustaša. Tako je i Andrija Artuković, i Lovre Sušić,
      i stotinjak pukovnika, generala, viših ust. dužnostnika utučeno. Ali
      mene neće. Ja imam tvrdu ćivericu, i idem vojničkim putem i prihvatiti
      ću svakoga bez razlike. Tko bude dobar, upotrebit. Tko bude lopov, toga
      treba objesiti, a ne u novinama ga blatiti. (Kao što je Stjepan Mesić lopov i uz to izdajica, njega treba objesiti a ne u novinama blatiti, o takovima general Luburić govori, mo)

      U svietu vlada
      demokracija. Neće Washington razgovarati sa drom Heferom, jer da ga je
      Poglavnik ostavio. Treba imati od naroda i demokratskih izbora mandat.
      Hefer nije Ustaša bio, nije ni sada, a osim toga NIJE ISTINA DA IH JE
      POGLAVNIK OSTAVIO. To su izmislili sami. Sada jedni druge optužuju. Nema
      medju njima nijednog starog borca, kao što smo bili Francetić, Boban,
      Maks, Artuković, Dumandžić i drugi. Eto, pa ti razmisli i slušaj šta ti
      vele oni sami zadnjih dana. A kad ti srdce rekne, da vjeruješ starom
      Maksu, onda mi se javi. (Vjerovali ili ne, ovo pismo me je uvjerilo u
      potpunu iskrenost Maksa Luburića i od toga dana sam postao član
      HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a dotle sam samo bio simpatizer u krugu
      PRIJATELJA DRINE u Parizu, kojeg su vodili: Dr. Dabo Peranić, Igor
      Buljan i Mile Boban.

      Citat

    • #10
      Otporas
      2013-01-30 04:30

      JEDNO ZABORAVLJENO PISMO – I TVRDA ĆIVERICA

      (Za dugo mi nije odgovorio, što mene nije smetalo da mu i dalje pišem, i
      osim toga, na moje zagovranje preporučim Dra. Miljenka Dabu Peranića
      1962. da svoje radove hrvatske povijesti pošalje u Madrid generalu
      Luburiću, što je Dr. Peranić i učinio. Tako je počela suradnja između
      Dra. Peranića i generala Drinjanina. I tako sada dolazo do ovog
      “zaboravljenog” pisma. Mo)

      general DRINJANIN
      13. III. 1963.

      Bratu Mile Boban
      France

      Dragi brate !

      Hvala
      na pismu. Mene veseli svako pismo, svako mišljenje, svaki stav, pa mi
      se svidjao ili ne. Glavno je, da netko još nešto radi, da živi, da ima
      mišljenje i da ga brani. Znači, da još ima ljubavi za Hrvatsku.

      Adresu
      Jerkinu (Jerko Boban, Kukić (1934-1994) moj kolega, moj sumještanin, iz istog
      sela, zajedno smo prešli granicu i došli u emigraciju, dijelili sve
      tegobe i nedaće zajedno, on branio mene ja branio njega, o tom Jerki
      general govori, mo) su mi poslali Hercegovci, mislim Pavo Gagro i
      Hercegovci iz Sydneya.

      Ja sam general i organiziram vojsku. Ta vojska će
      biti Hrvatska. A neka se hrvatski političari slože gdje i kako hoće.
      Meni je svejedno, ako hoće i u HOP, ali neće. Eto i oni, koje je
      Poglavnik ostavio, svadjaju se. Pa sada i opet ista priča : Hefer zove
      Markovića izdajnikom, a Marković Hefera. Kud ćemo tim putem? Vojska se
      ne može tako voditi, ni borba za oslobodjenje. Eto šta je napravio HOP?
      Proglasio izdajnikom svakoga, tko nije u HOP-u, pa sada se kolju i
      medjuse.

      Da je Ranko Boban živ, bio bi danas isto izdajnik, kao i
      skoro svi živi stari zapovjednici, generali, ministri, pukovnici. Tako
      je i Maks postao izdajnik, a bio je Ustaša kada svi ti razni viećnici
      nisu znali ni šta je Ustaša. Tako je i Andrija Artuković, i Lovre Sušić,
      i stotinjak pukovnika, generala, viših ust. dužnostnika utučeno. Ali
      mene neće. Ja imam tvrdu ćivericu, i idem vojničkim putem i prihvatiti
      ću svakoga bez razlike. Tko bude dobar, upotrebit. Tko bude lopov, toga
      treba objesiti, a ne u novinama ga blatiti. (Kao što je Stjepan Mesić lopov i uz to izdajica, njega treba objesiti a ne u novinama blatiti, o takovima general Luburić govori, mo)

      U svietu vlada
      demokracija. Neće Washington razgovarati sa drom Heferom, jer da ga je
      Poglavnik ostavio. Treba imati od naroda i demokratskih izbora mandat.
      Hefer nije Ustaša bio, nije ni sada, a osim toga NIJE ISTINA DA IH JE
      POGLAVNIK OSTAVIO. To su izmislili sami. Sada jedni druge optužuju. Nema
      medju njima nijednog starog borca, kao što smo bili Francetić, Boban,
      Maks, Artuković, Dumandžić i drugi. Eto, pa ti razmisli i slušaj šta ti
      vele oni sami zadnjih dana. A kad ti srdce rekne, da vjeruješ starom
      Maksu, onda mi se javi. (Vjerovali ili ne, ovo pismo me je uvjerilo u
      potpunu iskrenost Maksa Luburića i od toga dana sam postao član
      HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a dotle sam samo bio simpatizer u krugu
      PRIJATELJA DRINE u Parizu, kojeg su vodili: Dr. Dabo Peranić, Igor
      Buljan i Mile Boban.

      Citat

    • ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (1)

      Dragi
      prijatelji prilažem vam ovo pismo kojeg je general Luburić osobno pisao
      svojim prijateljima 29 dana prijew svoje ženidbe. Dakle, ovo pismo je
      vjerodavno u kojem Vjekoslav Luburić, Maks i general Drinjanin osobno
      kaže da su mu Srbi ubili oca 1919 godine, kada je njemu bilo 6 godine i
      devet mjeseci. Nema više nagađanja kada su Srbi ubili generalova oca.
      Sjetimo se da je to bilo 1919 godine. Iskreni pozdravi svima. Bog! Mile
      Boban.

      (Donosim
      ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on
      pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršanić
      (1917-1995). Ante Kršanić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije
      WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio
      naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku
      upoznati gospodina Antu Kršenića osamdesetih godina u San Franciscu.
      Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog
      iskustva. Gosp. Ante Kršenić se je dopisivao s istaknutim osobama i
      stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima
      su ta pisma poslata. Neka su u duplikati, preko indiga, kako se je to
      prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim.
      Pismo je jako zanimljivo. Poradi dužine znosim ga u tri (2) nastavka i u
      cijelosti kako je napisano. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni,
      ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke).

      ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (1)

      T A J N O. Stan, 20 listopada 1953. (Maksa Luburića ženidba je bila 19 studenoga 1953 god., mo)

      Dragi brate !

      Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

      1.
      Znam da ste svi zabrinuti radi “DRINE”, i da Vam je još teže
      rastumačiti krugu prijatelja nedolazak “DRINE”. Redovni broj 7-8
      pretvoren je u “Domovinski broj” i za posebne domovinske svrhe. Vi ga
      niste dobili, ali znam, da žete se svi veseliti toj činjenici, jer je
      “DRINA” izvršila svoju misiju. “DRINA” radi i raditi će, i samo neka
      neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će
      kazati, koju je ulogu izvršila “DRINA”, i koju će, ako Bog dade još
      izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja
      svake vrsti. “DRINA” ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i
      čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i
      za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, – kao što to čine za one,
      koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam
      čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje “DRINA”
      bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti
      ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela
      učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage,
      osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina
      porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još
      teža i veća i potrebnija.

      Dvobroj 9-10 izišao je i već je
      odpremljen. Odpremljeno je…………komada redovitim putom i
      preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas
      bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je
      pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu
      razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete
      od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i
      sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas
      je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti
      na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih
      najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo
      najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i
      vjerujemo, da će braća razumijeti. (Gospodin Ante Kršenić je živio u
      San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska
      Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo
      prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je “naški” i došli smo “iz
      staroga kraja” samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo
      iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu kada sam se
      posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i
      došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i
      obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:…Dragi Mile
      Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije…Tako sam i
      ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš…, mo). Mnogima
      je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.

      II. Avionski
      nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga.
      Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo
      za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih
      želio da zapnemo. Sadašnja “DRINA” ima novi format knjige i tu je
      potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s
      ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s
      Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih
      prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko,
      koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte
      oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na
      svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki
      drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi
      radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put
      teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i
      žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom
      reknim i više.

      III. S ovim brojem “DRINE” dali smo novi format,
      manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica
      sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog
      formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo:
      domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u
      kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format “DRINE” je
      nastavak tradicije “Griča” i “Ustaše”, nu ja mislim, da se moramo
      pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i
      uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih
      razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav
      problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski,
      dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi “DRINA” bila manjeg
      formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u
      vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se
      uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve
      primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i
      stvar u redu.

      IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s
      Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je
      crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol.
      Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili
      da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti
      ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski
      grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego
      drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s
      mačem i zašto su “DRINE” izlazile do 1956 godine s slikom Ustaša na
      koricama, mo, Optoraš)

      V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ
      GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme,
      fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne
      mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I
      DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle
      sve “DRINE” i “OBRANE” pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su
      svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati
      prava istina “ustaške” borbe u obrani Hrvatske Države, mo) Jednako čarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. Radi
      se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas,
      na DRINU. Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju.
      Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati
      nenapisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina.
      Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

      Nastavlja se. Ovo je samo uvod za ženidbu Maksa Luburića.

    • ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (1)

      Dragi
      prijatelji prilažem vam ovo pismo kojeg je general Luburić osobno pisao
      svojim prijateljima 29 dana prijew svoje ženidbe. Dakle, ovo pismo je
      vjerodavno u kojem Vjekoslav Luburić, Maks i general Drinjanin osobno
      kaže da su mu Srbi ubili oca 1919 godine, kada je njemu bilo 6 godine i
      devet mjeseci. Nema više nagađanja kada su Srbi ubili generalova oca.
      Sjetimo se da je to bilo 1919 godine. Iskreni pozdravi svima. Bog! Mile
      Boban.

      (Donosim
      ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on
      pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršanić
      (1917-1995). Ante Kršanić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije
      WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio
      naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku
      upoznati gospodina Antu Kršenića osamdesetih godina u San Franciscu.
      Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog
      iskustva. Gosp. Ante Kršenić se je dopisivao s istaknutim osobama i
      stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima
      su ta pisma poslata. Neka su u duplikati, preko indiga, kako se je to
      prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim.
      Pismo je jako zanimljivo. Poradi dužine znosim ga u tri (2) nastavka i u
      cijelosti kako je napisano. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni,
      ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke).

      ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (1)

      T A J N O. Stan, 20 listopada 1953. (Maksa Luburića ženidba je bila 19 studenoga 1953 god., mo)

      Dragi brate !

      Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

      1.
      Znam da ste svi zabrinuti radi “DRINE”, i da Vam je još teže
      rastumačiti krugu prijatelja nedolazak “DRINE”. Redovni broj 7-8
      pretvoren je u “Domovinski broj” i za posebne domovinske svrhe. Vi ga
      niste dobili, ali znam, da žete se svi veseliti toj činjenici, jer je
      “DRINA” izvršila svoju misiju. “DRINA” radi i raditi će, i samo neka
      neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će
      kazati, koju je ulogu izvršila “DRINA”, i koju će, ako Bog dade još
      izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja
      svake vrsti. “DRINA” ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i
      čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i
      za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, – kao što to čine za one,
      koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam
      čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje “DRINA”
      bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti
      ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela
      učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage,
      osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina
      porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još
      teža i veća i potrebnija.

      Dvobroj 9-10 izišao je i već je
      odpremljen. Odpremljeno je…………komada redovitim putom i
      preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas
      bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je
      pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu
      razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete
      od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i
      sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas
      je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti
      na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih
      najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo
      najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i
      vjerujemo, da će braća razumijeti. (Gospodin Ante Kršenić je živio u
      San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska
      Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo
      prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je “naški” i došli smo “iz
      staroga kraja” samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo
      iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu kada sam se
      posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i
      došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i
      obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:…Dragi Mile
      Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije…Tako sam i
      ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš…, mo). Mnogima
      je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.

      II. Avionski
      nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga.
      Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo
      za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih
      želio da zapnemo. Sadašnja “DRINA” ima novi format knjige i tu je
      potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s
      ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s
      Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih
      prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko,
      koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte
      oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na
      svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki
      drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi
      radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put
      teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i
      žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom
      reknim i više.

      III. S ovim brojem “DRINE” dali smo novi format,
      manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica
      sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog
      formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo:
      domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u
      kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format “DRINE” je
      nastavak tradicije “Griča” i “Ustaše”, nu ja mislim, da se moramo
      pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i
      uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih
      razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav
      problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski,
      dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi “DRINA” bila manjeg
      formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u
      vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se
      uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve
      primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i
      stvar u redu.

      IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s
      Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je
      crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol.
      Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili
      da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti
      ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski
      grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego
      drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s
      mačem i zašto su “DRINE” izlazile do 1956 godine s slikom Ustaša na
      koricama, mo, Optoraš)

      V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ
      GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme,
      fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne
      mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I
      DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle
      sve “DRINE” i “OBRANE” pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su
      svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati
      prava istina “ustaške” borbe u obrani Hrvatske Države, mo) Jednako čarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. Radi
      se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas,
      na DRINU. Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju.
      Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati
      nenapisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina.
      Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

      Nastavlja se. Ovo je samo uvod za ženidbu Maksa Luburića.

    • ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (2)

      Molim zainteresirane da pohrane ove opise br. (1) i br. (2) kao jedan povijestni događaj ženidbe našeg dragog Viteza i junaka rata NDH Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA. Hvala.

      VI.
      Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: “Čovjek i znanost u službi
      rata”, “Ljudi, ideje i djela”, “Stratežki vidici”, “Dokumenti, koji
      obtužuju”, “Iz poviesti našeg rata”, “Iz Erine torbe” itd. Dajte nam
      sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu DRINU osposobiti za
      svoju misiju i podići njezinu vriednost.

      VII. Čim mi bude moguće
      poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s
      molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. Viditi ćemo da li će
      nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli
      svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju
      i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema
      našim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica
      pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u forjim
      okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete
      nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je
      nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još DRINU i Vašu
      korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu
      dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što
      neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo
      sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo
      mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša
      stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg
      rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi
      našega života i borbe za odstanak.

      VIII. Ovom prilikom želio bih
      vam reći par rieči o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih
      viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju,
      suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se
      radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim
      viestima, ili zlonamjernim “prijateljima”.

      Koji god je mene
      pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i radi ono, što nam sudbina
      i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi
      od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje
      familijske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i
      neoženjeni. (kliknite na priloženi link pa ćete vidjeti sliku vjenčanja
      koju sam ja poslao prigodom 40 obljetnice pogibije Maksa Luburića
      gospodjici Ivanki Josipović koja je u to vrijeme bila novinarka za
      portal javno.com
      “Reci istinu i razbiše ti glavu” – Ivana Josipović. Prkos.com, mo)
      Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih spriečilo da budu herojski
      vodići svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina.
      Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi
      možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i
      naše hrabre majke i žene, kao u uviek u poviesti, da odgajaju naš
      podmaladak. Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više
      brakova. To je instinkt očuvanja. Kada bi se svaki vojnik zatvorio u
      svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru,
      vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali
      priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića da je
      dijete partizana, mo Otporaš) Vidili ste slučaj na hrvatskim
      sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji
      svršili škole – i postali intelektualci i u službi neprijatelja,
      srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost
      onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja
      nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunović Frano, stari Ustaša je
      jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju
      i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga.
      On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945.
      otišao u hrvatske šume, GDJE SE I DANAS NALAZI. (Nezaboravimo jednu
      stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953 godine, dakle samo 8
      godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i
      pune hrvatski KRIŽARA, mo) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti.
      Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se
      poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi
      pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u
      borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

      Ja imam
      40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja
      putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god. što mene nije
      spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek
      treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom
      pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba da bude.
      Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim pute. Zavisi uviek, da
      nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja
      sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem
      onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih
      predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti
      najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je
      Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji
      važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja
      hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši
      hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega
      bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (primjer
      Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Šveđanka
      supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja
      supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame
      uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo) i svi se trebamo diviti
      držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim
      danima naših stradanja. Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u
      emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu
      za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili.
      Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj
      životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na
      kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEM OVDJE i ne idem preko lokve
      ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno
      kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja
      medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u
      najtežim danima.

      I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

      ZPID ! Genral Drinjanina (potpis)

      Ovo je kraj pisma ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

      Nastavlja se s drugim pismima. Ovo je tek početak. Koga zanima neka kopira i koristi se za svaku priliku. Otporaš.

      • peppermintt

        Milane ti o Maksu sve imate
        spomenuli ste nema podataka o njegovom životu u Mostaru, nešto sam čula priču kako je pohađao Staru gimnaziju u Mostaru, oni imaju sačuvane matične knjige pa ako vas zanima spremite im pisani upit

        • Priprema se knjiga o našem dragom Maksu Luburiću. U tom timu i ja pomažem, koliko mogu i koliko znam. Nastojimo pronaći što više podataka o Maksovu životu iz mladih dana. Znamo da je bio u počkoj školi na Humcu i u gimnaziji na Širokom Brijegu. Znamo i to da su ga naši Franjevci pod pritiskom vlasti morali otpustiti iz gimnazije u Širokom Brijegu. Ale ne znamo mnogo o njegovu životu ili školovanju u Mostaru. Znamo i to da je Maks mnogo pisao u DRINAM o svojem putu po Dalmaciji, kada je išao posjetiti svoje ujce ili tetke na Korčulu. Znamo nešto o njegovim putovanjima po Hrvatskoj tražeći načina kako se prebaciti u Mađarsku na Janka Pustu. Ali svakako u njegovu životu bilo je i drugih zanimljivosti za koje mi još ne zanmo, a zanimaju na i te kako. Pa u tom pravcu, poštovana peppermintt bilo bih mi veoma drago ako bi ste mogli pronaći (1) Maks život i njegovo djelovanje u Mostaru, (2) točan dan kada su srpski žandari ubili njegova oca Ljubu, (3) kada se je njegova majka Marija preudala za Jozu Tambića, itd… Ako bilo što pronađeš, možeš mi to proslijediti preko Križara.
          Bog! Iskreni pozdravi.

          • Crnostrig

            Milane, Možda bih vas ja mogao povezati sa Mostarskim fratrima.. Poslat ću im upit, pa da vidimo šta oni imaju kazati.. Evo i peppermintt ima dobru ideju

            • Najljepša Vam hvala dragi moji. Svaki pa i najmanji prilog u tom pravcu će za mene značiti mnogo i popuniti mnogu prazninu u životu našeg dragog hrvatskog najboljeg vojničkog stratega, Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA. Ja sam jedan od onih koji je istiskao do sada preko 400 pisama Maksa Luburića, preko 800 stranica i preko 2.600.000 (dva milijuna šest stotina tisuća slova, kako je meni sve to prikazano na mojem računalu. Koga zanima može ta pisma pronaći na hrvatskom portalu uzdanica forums free.

              Moja je životna obveza (što mi još života ostane i moj dragi Bog mi dadne da proživom) prikupiti što više mogu, od rođenja pa sve do tragične smrti 20 travnja 1969 godine o Vitezu generalu Drinjanu, Vjekoslavu Maksu Luburiću. Prvi pismeni kontakt sam imao s generalom 1960., kada sam mu napisao 54 pitanja žučljive naravi. On je meni staloženo, uljudno i hrvatski odgovorio: “…a kada tebi srce rekne da vjeruješ starome Maksu, javi mi se…Mene veseli da ti o Hrvatskoj misliš, pa je stoga posve svejedno kojoj političkoj hrvatskoj grupaciji ti pripadaš…Ja sam general i skupljam sve pod jedan hrvatski vojnički stijeg…a nek se političari slože, ako hoće i kako hoće…”

              Molim uljudno – a ne naređujem – skupno i pojedinačno sve one koji bilo što mogu pomoći ili pripomoći u ovom pravcu prikupljanja podataka o životu i radu Maksa Luburića, neka to dostave Križaru, on ima moju e.mail adresu, i on će to meni dostaviti.

              Hvala Svima! Milan.

          • peppermintt

            jednom san čula priču kako je Maks kao učenik gimnazije , naravno kao istinski Hrvat dolazio u sukob s predavačima, za njega se zauzimao tadašnji učenik a kasnije biskup P.Čule
            ostalo mi nije poznato
            poz 🙂

            • Mislim da Maks o tome pisao u jednoj od DRINA 1955/56 god. Pogleda ću jer ima te DRINE. Ako to pronađem, tebi, peppermintt zasluga iđe, jer si mi dali put kojim trebam ići u potražnju. Hvala ti i pozdra. Milan.

            • vidiš ti kako naš peppermintt zna znanje 🙂 … Pozdrav Vama oboma 🙂

    • ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (2)

      Molim zainteresirane da pohrane ove opise br. (1) i br. (2) kao jedan povijestni događaj ženidbe našeg dragog Viteza i junaka rata NDH Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA. Hvala.

      VI.
      Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: “Čovjek i znanost u službi
      rata”, “Ljudi, ideje i djela”, “Stratežki vidici”, “Dokumenti, koji
      obtužuju”, “Iz poviesti našeg rata”, “Iz Erine torbe” itd. Dajte nam
      sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu DRINU osposobiti za
      svoju misiju i podići njezinu vriednost.

      VII. Čim mi bude moguće
      poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s
      molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. Viditi ćemo da li će
      nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli
      svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju
      i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema
      našim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica
      pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u forjim
      okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete
      nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je
      nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još DRINU i Vašu
      korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu
      dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što
      neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo
      sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo
      mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša
      stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg
      rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi
      našega života i borbe za odstanak.

      VIII. Ovom prilikom želio bih
      vam reći par rieči o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih
      viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju,
      suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se
      radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim
      viestima, ili zlonamjernim “prijateljima”.

      Koji god je mene
      pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i radi ono, što nam sudbina
      i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi
      od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje
      familijske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i
      neoženjeni. (kliknite na priloženi link pa ćete vidjeti sliku vjenčanja
      koju sam ja poslao prigodom 40 obljetnice pogibije Maksa Luburića
      gospodjici Ivanki Josipović koja je u to vrijeme bila novinarka za
      portal javno.com
      “Reci istinu i razbiše ti glavu” – Ivana Josipović. Prkos.com, mo)
      Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih spriečilo da budu herojski
      vodići svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina.
      Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi
      možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i
      naše hrabre majke i žene, kao u uviek u poviesti, da odgajaju naš
      podmaladak. Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više
      brakova. To je instinkt očuvanja. Kada bi se svaki vojnik zatvorio u
      svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru,
      vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali
      priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića da je
      dijete partizana, mo Otporaš) Vidili ste slučaj na hrvatskim
      sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji
      svršili škole – i postali intelektualci i u službi neprijatelja,
      srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost
      onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja
      nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunović Frano, stari Ustaša je
      jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju
      i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga.
      On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945.
      otišao u hrvatske šume, GDJE SE I DANAS NALAZI. (Nezaboravimo jednu
      stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953 godine, dakle samo 8
      godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i
      pune hrvatski KRIŽARA, mo) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti.
      Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se
      poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi
      pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u
      borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

      Ja imam
      40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja
      putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god. što mene nije
      spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek
      treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom
      pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba da bude.
      Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim pute. Zavisi uviek, da
      nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja
      sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem
      onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih
      predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti
      najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je
      Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji
      važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja
      hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši
      hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega
      bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (primjer
      Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Šveđanka
      supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja
      supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame
      uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo) i svi se trebamo diviti
      držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim
      danima naših stradanja. Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u
      emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu
      za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili.
      Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj
      životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na
      kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEM OVDJE i ne idem preko lokve
      ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno
      kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja
      medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u
      najtežim danima.

      I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

      ZPID ! Genral Drinjanina (potpis)

      Ovo je kraj pisma ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA

      Nastavlja se s drugim pismima. Ovo je tek početak. Koga zanima neka kopira i koristi se za svaku priliku. Otporaš.

      • peppermintt

        Milane ti o Maksu sve imate
        spomenuli ste nema podataka o njegovom životu u Mostaru, nešto sam čula priču kako je pohađao Staru gimnaziju u Mostaru, oni imaju sačuvane matične knjige pa ako vas zanima spremite im pisani upit

        • Priprema se knjiga o našem dragom Maksu Luburiću. U tom timu i ja pomažem, koliko mogu i koliko znam. Nastojimo pronaći što više podataka o Maksovu životu iz mladih dana. Znamo da je bio u počkoj školi na Humcu i u gimnaziji na Širokom Brijegu. Znamo i to da su ga naši Franjevci pod pritiskom vlasti morali otpustiti iz gimnazije u Širokom Brijegu. Ale ne znamo mnogo o njegovu životu ili školovanju u Mostaru. Znamo i to da je Maks mnogo pisao u DRINAM o svojem putu po Dalmaciji, kada je išao posjetiti svoje ujce ili tetke na Korčulu. Znamo nešto o njegovim putovanjima po Hrvatskoj tražeći načina kako se prebaciti u Mađarsku na Janka Pustu. Ali svakako u njegovu životu bilo je i drugih zanimljivosti za koje mi još ne zanmo, a zanimaju na i te kako. Pa u tom pravcu, poštovana peppermintt bilo bih mi veoma drago ako bi ste mogli pronaći (1) Maks život i njegovo djelovanje u Mostaru, (2) točan dan kada su srpski žandari ubili njegova oca Ljubu, (3) kada se je njegova majka Marija preudala za Jozu Tambića, itd… Ako bilo što pronađeš, možeš mi to proslijediti preko Križara.
          Bog! Iskreni pozdravi.

          • Laktashenko Shumski Shtrumph

            Milane, Možda bih vas ja mogao povezati sa Mostarskim fratrima.. Poslat ću im upit, pa da vidimo šta oni imaju kazati.. Evo i peppermintt ima dobru ideju

            • Najljepša Vam hvala dragi moji. Svaki pa i najmanji prilog u tom pravcu će za mene značiti mnogo i popuniti mnogu prazninu u životu našeg dragog hrvatskog najboljeg vojničkog stratega, Vjekoslava Maksa Luburića, generala DRINJANINA. Ja sam jedan od onih koji je istiskao do sada preko 400 pisama Maksa Luburića, preko 800 stranica i preko 2.600.000 (dva milijuna šest stotina tisuća slova, kako je meni sve to prikazano na mojem računalu. Koga zanima može ta pisma pronaći na hrvatskom portalu uzdanica forums free.

              Moja je životna obveza (što mi još života ostane i moj dragi Bog mi dadne da proživom) prikupiti što više mogu, od rođenja pa sve do tragične smrti 20 travnja 1969 godine o Vitezu generalu Drinjanu, Vjekoslavu Maksu Luburiću. Prvi pismeni kontakt sam imao s generalom 1960., kada sam mu napisao 54 pitanja žučljive naravi. On je meni staloženo, uljudno i hrvatski odgovorio: “…a kada tebi srce rekne da vjeruješ starome Maksu, javi mi se…Mene veseli da ti o Hrvatskoj misliš, pa je stoga posve svejedno kojoj političkoj hrvatskoj grupaciji ti pripadaš…Ja sam general i skupljam sve pod jedan hrvatski vojnički stijeg…a nek se političari slože, ako hoće i kako hoće…”

              Molim uljudno – a ne naređujem – skupno i pojedinačno sve one koji bilo što mogu pomoći ili pripomoći u ovom pravcu prikupljanja podataka o životu i radu Maksa Luburića, neka to dostave Križaru, on ima moju e.mail adresu, i on će to meni dostaviti.

              Hvala Svima! Milan.

          • peppermintt

            jednom san čula priču kako je Maks kao učenik gimnazije , naravno kao istinski Hrvat dolazio u sukob s predavačima, za njega se zauzimao tadašnji učenik a kasnije biskup P.Čule
            ostalo mi nije poznato
            poz 🙂

            • Mislim da Maks o tome pisao u jednoj od DRINA 1955/56 god. Pogleda ću jer ima te DRINE. Ako to pronađem, tebi, peppermintt zasluga iđe, jer si mi dali put kojim trebam ići u potražnju. Hvala ti i pozdra. Milan.

            • Herc.Križar

              vidiš ti kako naš peppermintt zna znanje 🙂 … Pozdrav Vama oboma 🙂

    • Študirajući Maksa Luburića i njegovu državotvornu borbu iz svih povijestnih uglova moglo bi se zaključiti da se je on borio za Hrvatsku Državu kako bi spasio Bosnu i Hercegovinu od srpskočetničke najazde, jer Srbi i njihovi četnici se nisu bojali toliko Bosne i Hercegovine koliko su se bojali Hrvatske. To su činjenice koje se mogu naći kroz njegova pisanja u izdanjima DRINAPRESS-a i Drinine Knjižnice, DRINAMA I OBRANAMA, tisuće i tisuće pisam, Okružnica, novinskih članaka itd.

      Doći će vrijeme kada će se filmovi snimati o Maksu Luburiću i za sigurno ga neće prikazati kukavicom, dezerterom, profiterom, nego jednim iskrenim hrvatskim vojničkim genijem, koji se je borio za interese hrvatskog naroda.

    • Študirajući Maksa Luburića i njegovu državotvornu borbu iz svih povijestnih uglova moglo bi se zaključiti da se je on borio za Hrvatsku Državu kako bi spasio Bosnu i Hercegovinu od srpskočetničke najazde, jer Srbi i njihovi četnici se nisu bojali toliko Bosne i Hercegovine koliko su se bojali Hrvatske. To su činjenice koje se mogu naći kroz njegova pisanja u izdanjima DRINAPRESS-a i Drinine Knjižnice, DRINAMA I OBRANAMA, tisuće i tisuće pisam, Okružnica, novinskih članaka itd.

      Doći će vrijeme kada će se filmovi snimati o Maksu Luburiću i za sigurno ga neće prikazati kukavicom, dezerterom, profiterom, nego jednim iskrenim hrvatskim vojničkim genijem, koji se je borio za interese hrvatskog naroda.