Pratite nas

ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA LUBURIĆA

Objavljeno

na

Vjekoslav Luburić se rodio u kršnoj Hercegovini u Ljubuškom dana 6 ožujka 1913. dakle godinu dana prije početka prvog svjetskog rata. Prvih godina svojega života proživljavao je kao dijete ubiedi, u skučenim i teškim prilikama ratnih godina u prvom svjetskom ratu. Tada je vladala glad u krajevima južne Hrvatske i to posebno u Hercegovini i Dalmaciji. Bilo je to koncem prvoga svjetskog rata. Nakon svršetka rata ostao je Luburić bez oca, kojega je ubio srpski žandar u Trebinju par dana pred Božić. Srpski žandari su haračili i ubijali u to doba, i nisu bili pozivani na odgovornost. Taj dogadjaj, smrt njegovog oca najviše se usjekao u dušu malog Vjekoslava, koji je uz ostale bijedne prilike ostao i bez oca.

[dropcap]S[/dropcap]vršivši pučku školu, nastavio je polaziti srednju školu na Širokom Brijegu. U to doba se već znatno razmahao pokret protiv srpske zle uprave i dominacije Srba u svim hrvatskim krajevima, pa tako i u Hercegovini. U školi je mladi Luburić uz ostale djake dijelio letke i sudjelovao u demonstracijama, te je dolazio u sukob sa policijom. U tom poslu sa letacima prilično se usavršio, paje i sam počeo umnožavati letke i dijeliti ih. Bilo je tu čestih progona i zatvora, te je na koncu Vjekoslav Luburić bio istjeran iz škole i bilo mu je zabranjeno polaziti bilo koju srednju školu u kraljevskoj Jugoslaviji. Teškim srcem morali su franjevci na Širokom Brijegu odpustiti iz škole Vjekoslava Luburića, koji je inače bio dobar djak i vrli hrvatski rodoljub. No, oni su bili prisiljeni tako učiniti, jer je to bio nalog okupatorske jugoslavenske vlasti.

luburić kamenjarVjekoslav Luburić je tada morao napustiti školu kao i svoj dom, radi neprestalnih progona vlasti. Tada se zaputio u Dalmaciju s namjerom da se prebaci u Italiju, jer je doznao da postoji u Italiji hrvatska organizacija, koja radi i bori se za slobodu Hrvatske. Nije bilo uspjeha da se prebaci u Italiju, te se vratio natrag u Ljubuški. Tom prilikom posjetio je grob svojega oca u Trebinju, i tu je odlučio da će učiniti sve moguće da se uključi u redove onih Hrvata, koji rade za oslobodjenje Hrvatske od srbskog robstva. Nakon toga se pokušao prebaciti u Madžarsku, ali nije imao uspjeha. Bio je uhvaćen kod prelaza preko granice, te je bio zatvoren, i nakon toga bio je kao malodobnik vraćen njegovoj majci. Tom prilikom izjavio je mladi Luburić jugoslavenskim vlastima da će se on svejedno prebaciti preko granice prvom prilikom. Tako je bio prisiljen boraviti u Ljubuškom neko vrijeme, a zatim se uputio u Zagreb.

Bilo je teško u to doba održati se u Zagrebu, jer je bila oskudica, kao i velika besposlica, te je bilo teško dobiti zaposlenje. Vjekoslav Luburić se ipak zaposlio na nogometnom igralištu Gradjanskog, gdje je brzo stupio u vezu sa Hrvatima, koji su bili neprijateljski raspoloženi prema jugoslavenskim vlastima, koje su provodile velikosrpsku politiku.

Malo poslije toga zaposlio se na imanju Vinovrh, koje je bilo vlasništvo Hrvatskog Radiše. Tu je našao vezu sa Hrvatima, koji su imali vezu sa ustaškom organizacijom. Neko vrijeme je radio na Vinovrhu, a zatim se uputio u Suboticu s namjerom da se tamo prebaci u Madžarsku i da se tamo pridruži ustaškoj organizaciji. Tu nije imao uspjeha, jer je bila prekinuta veza iz njemu nepoznatih razloga. Iz Subotice pošao je Luburić u Baranju i tražio je zaposlenje kod seljaka, i namjeravao je sam riješiti pitanje prelaza preko granice bez ičije pomoći. Našao je zaposlenje kod jednog seljaka blizu same granice i tu je upoznavao sve okolnosti, koje dolaze u obzir za prelaz preko madžarske granice. Granica je bila dobro čuvana od pograničnih stražara.

Ta seljačka kuća, gdje se Luburić zaposlio bila je kuća Hrvata, koji je bio svjestan hrvatski rodoljub, jer je Luburić našao u kući na tavanu starčevičanskih novina, kao i hrvatskih knjiga. Svoje namjere nije Luburić povjeravao nikomu, već je nastojao vladati se tako da ih nitko ne otkrije, što mu je i uspjelo. U istom selu je radio takodjer i jedan vlah, mladić iz okolice Nevesinja, pa je Luburić zajedno s njime išao na oružničku postaju, te su zamolili zapovjednika postaje, da im napiše molbe, jer da žele ići u dočasničku (podoficirsku) školu. Ovaj je zatezao, pa im je rekao neka dodju drugi puta, jer da će dobiti pisaći stroj, pa će im onda napisati molbu. Došli su i drugi puta i Luburić spominje kako je šaljivo izgledao taj narednik, jer kad je udario koje slovo na pisaćem stroju, obično je isplazio jezik, kao i dijete kad u pučkoj školi uči pisati “i–u”, To je mladi Vjekoslav Luburić opazio i to je odmah umanjilo ugled državnih službenika u njegovim očima, jer je vidio da su neznalice i da im je brutalnost jedina odlika. Tako je upoznao i dio oružnika kao i pograničnu stražu, te se potajno spremao na odlazak u Madžarsku. Jednog dana je u dogovoru sa svojim poslodavcem, koji nije niti slutio što njegov sluga namjerava, natovario je Luburić jedna kola gnoja, i to je trebao odvesti na oranicu, koja se nalazi blizu granice. Luburić je natovario gnoj, te je ujedno stavio na stanovito mjesto svoj samokres i streljivo, pa je upregnuo konje i otišao sa kolima na spomenutu oranicu. Tu je istovario gnoj, odvezao konje i pustio ih da pasu, te je pošao u jedan kanal, koji je vodio da same granice. Uzeo je svoj kaput i oružje te je zagazio u vodu obučen i pošao po vodi u kanalu prema granici. Tako je sporo napredovao, ali je kanal bio usječen, pa je tako on bio sakriven i pogranična straža ga nije vidjela. Tada je naišao neki čovjek, koji je stajao na obali kanala i začudjeno gledao kako taj mladić obučen gaca po vodi u kanalu. To je po svoj prilici pobudilo sumnju pogranične straže, pa je stražar na stražarskorn tornju gledao na dalekozor i činilo mu se sumnjivo, te je opalio signalni hitac na uzbunu. Luburić je tada iskočio iz vode, te je potrčao prema granici, koja nije bila daleko. Prema njemu je trčala i granična straža sa psima. Kada su bili već dosta blizu, pretrčao je Luburić preko granične linije, te je pretrčavši oko 20 metara na madžarsku stranu stao, te se spremio za obranu, jer na madžarskoj strani nije bilo nikoga, pa je postojala opasnost, da jugoslavenski graničari pretrče na madžarsko područje i da tamo svladaju Luburića. To su oni i pokušali, ali ih je vatra iz Luburićevog oružja zaustavila, a osim toga dotrčala je i madžarska pogranična straža, tako da su jugoslavenski graničari morali natrag na jugoslavensko područje. Tu je nastala svadja, jer su jugoslavenski graničari tražili natrag toga mladića, jer da je ubio čovjeka. No, to nije bila istina, jer je jugoslavenski graničar bio samo ranjen. Madžarski zapovjednik pogranične straže se zaprijetio da će otvoriti vatru na njih, ako silom pokušaju oteti mladića, tim više, jer mu je dotrčalo i pojačanje. Tako je mladi Vjekoslav Luburić pošao sa zapovjednikom pogranične straže u zapovjedništvo, gdje je načinjen zapisnik o ilegalnom prelazu preko granice. Luburić je dao pograničnom redarstvu svoje podatke, da je rodom iz Hercegovine, a Madžari su ga odmah oslovili “Bošnjak- šogor”, jer su oni vrlo poštovali Bošnjake. Tada je Luburić predao naredniku i svoj samokres. Prema madžarskim propisima morao je zapovjednik staviti Luburića u zatvor, dok ne dodje rješenje od viših vlasti. Tako prema izjavi samog Vjekoslava Luburića, on se je u zatvoru tudje zemlje po prvi puta osjetio slobodnim. Nakon par dana pošao je Vjekoslav Luburić iz ovog zatvora u hrvatski prihvatni logor Janka pustu.

Na Janka pusti počeo je za Vjekoslava Luburića novi život. Bio je to život pun napora i samoodricanja i život vrlo težak. Bilo je tamo pedesetak isto takovih izbjeglih ljudi, koje su jugoslavenske vlasti progonile radi njihove borbe protiv velikosrpskog terora. Oni su se morali sami uzdržavati, morali su raditi, orati, sijati, i žeti, jer nisu imali nikakovih drugih prihoda. Janka Pusta bio je veliki posjed, koji je bio iznajmljen, te je na tom imanju bio organiziran prihvatni ustaški logor. Osim toga što su morali raditi članovi toga logora, morali su vršiti i vojničke vježbe, kao i posebne gerilske vježbe, te održavati veze sa Domovinom, primati i odpremati izvješća, tiskati i odpremati letke u Domovinu.

Vjekoslav Luburić je na Janka pusti marljivo učio vojničke vježbe, taktičke zadatke, upotrebu oružja, kao i gerilsku borbu, te upotrebu svih sredstava za rušenje tiranske srpske vlasti, koja je zarobila Hrvatsku. Zapovjednik Janka Puste bio je tada Gustav Perčec, a veza sa Poglavnikom bio je pukovnik Servaci. Na Janka Pusti dobio je Luburić ime Maks, i tamo je postao legendarni Maks. (Po samom priznanju i pisanjima Maksa Luburića, njemu je na Janka Pusti Jure Francetić dao konspirativno ime Maks a Juri Maks dao Laslo ili Lazlo, tako nesto. Mo) Na Janka Pustu je došlo i drugih Hrvata, a medju njima i Jure Francetić, kasniji legendarni osnivač i zapovjednik “Crne legije”. Takav život na Janka Pusti, kao i takav rad odvijao se do jeseni godine 1934. t.j. do atentata u Marseillesu, gdje je pao žrtvom diktator Aleksandar Karadjordjević.

Poslije atentata u Marseillesu postao je Maks Luburić zapovjednik Janka puste. Radi smrti diktatora Aleksandra Karađjordjevića nastali su progoni Hrvata u cijeloj Europi, pa su madžarske vlasti bile prisiljene likvidirati logor Janka Pustu na pritisak tzv. Lige naroda, a zapravo na zahtjev Francuske i EngIeske. Likvidaciju je izvršio Maks Luburić, koji je predao madžarskim vlastima 23 stare puške i nešto streljiva. Time su se madžarske vlasti zadovoljile. Strojno oružje i nove puške, te ostalo streljivo je Maks Luburić dobro sakrio, računajući da će to opet zatrebati. Članovi Janka puste bili su djelomično prebačeni u Italiju, a 18 članova ostalo je u Madžarskoj, te su bili prikriveni kao i Maks, koji je imao vezu s njima. Jedan od njih htio se prebaciti preko Rumunjske u Bugarsku, ali su ga rumunjske vlasti uhvatile i izručile u Jugoslaviju, i on je bio osudjen na smrt i justificiran u Beogradu godine 1935. Bio je to Andrija Grediček.

Maks Luburić je tada živio kao obični emigrant u Madžarskoj, te se nastanio u Budim Pešti. Tu je bio jadan život iz dana u dan. Zaposlenje bilo je teško dobiti, te je vladala bijeda. Nekoliko Hrvata našlo se u Budim Pešti, koji su doživjeli istu sudbinu kao i Maks Luburić. Oni su često posjećivali dra Ivicu Franka, sina Josipa Franka, koji je bio predsjednik Stranke prava u Zagrebu, a sada je živio u emigraciji u Budim Pešti. On je imao skromno imanje kod Budim Pešte i njemu su ti Hrvati pomagali raditi na imanju, dakako besplatno, jer ih on nije imao čime platiti. Osobito su mu pomagali raditi na dan Svih Svetih, budući da je Frank najviše uzgajao cvijeće, koje je tih dana mogao unovčiti. Takovo stanje trajalo je oko dvije godine, a onda se je stalo mijenjati na bolje. Jugoslavija je tada vodila prijateljsku politiku sa Njemačkom, te je svaki puta kad je koji jugoslavenski ministar prolazio preko Budim Pešte, madžarska policija bi zatvarala sve Hrvate, bojeći se da oni ne bi izvršili atentat. Radi toga su bili svi Hrvati oprezni, te često nisu spavali kod kuće jer im se nije dalo svaki puta ići u zatvor.

Preokret toga stanja Maksa Luburića na bolje dogodio se slučajno. Luburić je našao posao kod jednog veletrgovca sijenom kao pomoćni radnik i tamo je radio neko vrijeme. Jedne subote kupio je poslodavac veliku količinu sijena i nagomilao ga na gumnu s namjerom da ga preša i da proda prešano sijeno. Drugi dan u nedjelju na večer spremala se oluja. Luburić je to vidio, pa je brzo sakupio nekoliko svojih prijatelja Hrvata, te su zajedno pošli da zaštite sijeno od kiše. Oni su izvukli cerade iz suše, pošto je Luburić silom otvorio vrata, i pokrili su sijeno prije nego je počela kiša. Oluja je bijesnila i padala je jaka kiša, a Luburićevi pomoćnici su otrčali svojim kućama. Po najvećoj kiši i nevremenu dovezao se gospodar autom sa svojom suprugom sav zdvojan, računajući da mu je kiša uništila sijeno. Kad je stigao vidio je da je sijeno pokriveno ceradama i nije ništa oštećeno. Bio je začudjen. Maks Luburić, koji je ostao kod sijena objasnio je tada, da je on pozvao nekoliko svojih prijatelja, i oni su mu pomogli da spase sijeno od kiše. Gospodar je bio iznenadjen te je zavikao: “To može učiniti samo jedan Hrvat”.

Poslodavac je tada pozvao Luburića u svoj dom, kamo su se odvezli samovozom, i Luburić se tamo presvukao, jer je bio pokisnut i poslodavac ga je zadržao na večeri. On je bio pomadžareni Hrvat iz Medjimurja rodom. Luburić je tom prilikom objasnio svomu poslodavcu, da je on politički emigrant, progonjen od jugoslavenskih vlasti, te mu je objasnio politički položaj i stanje u Jugoslaviji. Slijedeći dan preuzeo je Luburić dužnost predradnika, te nije više bio pomoćni radnik. U tom položaju radio je Luburić neko vrijeme, i njegov poslodavac je cijenio njegove savjete i njegov rad.

U to vrijeme godine 1937. nastojala je madžarska vlada koncentrirati pojedine vrste proizvoda, pa je tako ministarstvo za poljoprivredu osnovalo zajednicu za sijeno i slamu. Sve je bilo povoljno riješeno, a jedino bilo je teško riješiti pitanje osobe upravitelja zadruge. Tadaje ustao Luburićev poslodavac, koji je bio važan član te Zajednice, i on je izjavio da ima sposobna čovjeka da preuzme položaj upravitelja Zajednice za sijeno i slamu, i da on jamči za njega. Luburić je bio pozvan na sjednicu madžarskog ministarstva za narodno gospodarstvo i nakon te sjednice izišao je Luburić iz ministarstva za narodno gospodarstvo Madžarske sa dekretom u džepu kao glavni nakupac za Zajednicu za sijeno i slamu, za područje cijele Madžarske.

Tada se pružilo široko polje rada za Maksa Luburića. U prvom redu nije se trebao sakrivati kao prije, slobodno se kretao i mnogo je putovao, jer je to tražila narav njegove djelatnosti, zatim je zaposlio sve Hrvate članove Janka Puste i dobro ih je plaćao. Bilo mu je omogućeno da je mogao održavati veze sa Ustaškim Glavnim Stanom, kao i s nama u Domovini.
Godine 1938. javio nam je Maks Luburić vijest, da je Njemačka naručila u Madžarskoj 100 tisuća vagona sijena i slame. On je imao uvida u tu narudžbu, jer ju je on morao izvršiti. Mi u domovini stvorili smo pravilan zaključak. Tako velika količina sijena i slame potrebna je samo za rat. To je ujedno bila potvrda naših predvidjanja, da se doista sprema rat. U domovini je tada postojala organizacija “Uzdanica” i njezina sva djelatnost bila je usmjerena prema tomu izvješću. Nijemci kao i Madžari nisu se brinuli za nikoga već samo za sebe, prema riječima Maksa Luburića: “Nijemci i Madžari mnogo cijene moju slamu i sijeno, ali nimalo ne cijene moju Hrvatsku”.

[dropcap]R[/dropcap]at se naglo primicao i započeo najprije napadom na Poljsku, a zatim na Francusku. Nakon toga bilo je malo zatišje. Pristupom Jugoslavije osovini Rim-Berlin činilo se, da će ovaj dio Europe ostati izvan sukoba, no državnim udarom u Beogradu 27. ožujka I941. sve se je izmijenilo. Tada je bilo zabranjeno putovati na jug Madžarske i mogla je putovati samo vojska, koja je zaposjela obalu Drave. Maks Luburić je imao dozvolu za putovanje i u tu zonu, te je odputovao u Golu, treći dan rata sa Jugoslavijom. Tu je čekao i tu je slušao na krugovalu proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga je obukao ustašku odoru, te je naoružan strojnicom prešao u općinu u Goli. Madžarski narednik htio ga je razoružati i prijetio je oružani sukob. No narednik se nije usudio, već je upitao svojega majora. Ovaj je odgovorio naredniku: Pustite ga u miru, oni su proglasili svoju državu i to je njihov teritorij.

Luburić je istraživao kako bi mogao prijeći preko Drave u Hrvatsku. Prevoznog sredstva, čamca nije bilo. Nije drugo preostalo, već je Luburić bio prisiljen verati se preko konstrukcije srušenog željezničkog mosta preko Drave. Teškom mukom je to uspjelo i Luburić se uputio u prvo selo, koje je vidio. Tu je sastao (susreo, mo) jednog seljaka, koji se prestrašio i začudio, jer takove odore nije još vidio. Luburić ga je upitao ima li četnika u selu ili u okolici. Seljak je izjavio da su bili i da su pred dva dana nestali. Nadalje je Luburić upitao seljaka, da li postoji seljačka zaštita. Seljak je odgovorio da postoji, na što je Luburić zatražio od seljaka da ga odvede do zapovjednika mjesne seljačke zaštite, što je seljak i učinio. Tada je Luburić odredio zapovjedniku mjesne zaštite da Zaštita preuzme vlast, da se brine da bude mir i red, dok ne dobije daljnje odredbe. Nakon toga se Luburić uputio u Koprivnicu, gdje su mjesne ustaške postrojbe već preuzele vlast i pazile da bude red i mir. Tako se Vjekoslav Luburić nakon dugog izbivanja vratio na tlo oslobodjene Hrvatske.

Došavši u domovinu nije bilo vremena niti jedan dan za odmor, jer je bilo potrebno organizirati sve iz temelja. Da se održi mir i red bilo je potrebno organizirati upravnu vlast, kao i vojnu vlast, jer je bio opći rat u Europi. Ta dužnost zapala je Vjekoslava Luburića, te je on organizirao ustaške pripremne bojne, koje su odmah poslane na Kordun i u Bosnu gdje su srpske četničke bande vršile pljačke i pokolje.

Već prvih dana nakon kapitulacije Jugoslavije, počela je akcija srpskih četnika u Bosni i Hercegovini. Njemačka vojska je jurila dalje na jug Balkana u Grčku, koju je pregazila, a iza tih snaga ostala je praznina, i tu situaciju su iskoristili srpski četnici za svoje razbojničke podvige. Hrvatska država nije mogla organizirati svoju vojsku dok nisu okupatorske sile t.j. Njemačka i Italija priznale hrvatsku državu. Tada se tek počela organizirati hrvatska vojska. Tih prvih dana vodile su se borbe sa srpskim četnicima u Bosni i Hercegovini i Luburić je tada kao satnik sudjelovao u tim borbama. Objavom rata Rusiji sa strane Njemačke pridružila se četničkoj gerili i komunistička partizanska gerila, koja je dobila vodstvo iz Srbije, te je koristila sabotažu talijanske okupatorske vojske, koja je bila smještena u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini, kao i dijelu Bosne. Za suzbijanje gerile u Hrvatskoj bila je organizirana Crna legija pod vodstvom pukovnika Jure Francetića, te ustaška Obrana, koju je organizirao Vjekoslav Luburić.

Luburić je tada organizirao logor u Jasenovcu, gdje su bili smješteni svi oni, koji su pomagali četničku i partizansku gerilu. Nakon toga morao je Luburić napusti položaj upravitelja logora, jer je preuzeo zapovjedništvo južnog fronta na Ivan planini, te je zapovijedao vojnim zborom i upravljao djelatnostima na južnom frontu, kojega su stvorili zapadni saveznici zajedno sa komunističkom partizanskom gerilom. Taj front držala je hrvatska vojska pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića do općeg povlačenja hrvatske vojske na koncu rata.

Povlačenjem Crne legije sa Drine u Podravinu u cilju da se Hrvatska zaštiti sa sjevera od napada ruskih snaga, nastala je pukotina na Drini i to su iskoristile srpske četničke snage, te su prodrle u Bosansku Posavinu. Bio je to Drinski korpus pod zapovjedništvom “vojvode” Pavla Djurišića, koji se je namjeravao probiti na Kordun i time razdvojiti hrvatske vojne snage. Srpske snage su doprle do Lijevča polja, te su u selu Doline izvršile pokolj hrvatskog stanovništva, i u tom selu je bilo ubijeno 500 žena i djece. Luburić je sa hrvatskim vojnim snagama zaposjeo cestu Gradiška-Banja Luka i tu je izgradio bunkere, te je čekao navalu Srba. Hrvatske vojne snage brojile su 9 tisuća vojnika ustaške Obrane, kojima su se pridružile mjesne ustaške postrojbe od oko 3 tisuće vojnika. Luburić je imao i motorizaciju tankova, kojom je zapovijedao general Pavlović. Srpski Drinski korpus brojio je 39 tisuća vojnika, a ovima su se pridužile i rulje pljačkaša od više tisuća ljudi. Zapovjed generala Luburića glasila je: “Linija bunkera uz cestu Gradiška Banja Luka ima se držati uz svaku cijenu.” Rano u jutro počela je navala Srba, ali je bila zaustavljena. Na nekim mjestima bila je linija probijena, ali su te pukotine bile zatvorene od motoriziranih jedinica. U toku borbe stiglo je pojačanje od 3 pukovnije jurišnika i nakon strašne borbe bile su srpske četničke snage razbijene i uništene. Topništvo hrvatske Obrane branilo je prelaze na rijeci Vrbasu i spriječilo je da nisu partizanske snage mogle doći u pomoć srpskim četnicima. Srpske četničke snage bile su podpuno uništene. To su bile one četničke snage, koje su izvršile pokolj u Posušju i u ostalim dijelovima Hercegovine, pod vodstvom zloglasnog koljača popa Djurišića, koji je bio u ovoj bitci zarobljen. Bilo je to u ožujku godine 1945. u vrijeme kad je rat već bio praktički izgubljen.

General Luburić se vratio nakon te pobjede natrag na Ivan planinu k svojim jedinicama, gdje je bio do općeg povlačenja hrvatske vojske. Prije samog povlačenja hrvatske vojske sazvao je Poglavnik vijeće državne vlade i vojnog stožera, gdje se je imalo odlučiti da li da se organizira zadnja bitka kao i na Krbavskom polju godine 1493. ili da se hrvatske vojne snage povuku i predaju zapadnim saveznicima. General Luburić bio je takodjer pozvan, te je doputovao zrakoplovom, koji se spustio u Zagrebu na uzletištu gdje je bilo mnogo rupa od bombardiranja, te je tom prilikom Luburić zadobio potres mozga, i nije mogao prisustvovati toj odlučujućoj sjednici. Poznato je da je Luburić bio protiv povlačenja i zastupao je stanovište da se Hrvatska vojska bori do zadnjega vojnika.

General Luburić je za par dana toliko prizdravio da je mogao organizirati povlačenje vojske, te je u samom povlačenju bio imenovan glavnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. On je zapovijedao skupinom vojske, koja se povlačila iz Zagreba preko Zidanog mosta i Celja na Dravograd. Partizanske snage su nadirale sa strane Ljubljane u namjeri da presijeku odstupnicu hrvatskoj vojsci i onim Hrvatima, koji su se povlačili sa vojskom. Luburić je poslao 9 bojna Obrane da spriječi nadiranje srbokomunističkih partizana. Tih 9 bojna Obrane izginulo je, ali nije partizanima uspjelo spriječiti povlačenje hrvatske vojske. Na putu izmedju Zidanog Mosta i Celja dao je general Luburić uništiti sve teško oružje, jer se nije moglo dosta brzo povlačiti. Tako se stiglo do Celja. Iz Celja je Luburić odpremio hrvatsku vojsku do austrijske granice i tako izvršio nalog Poglavnika i hrvatske državne vlade. Prije samog povlačenja izjavio je general Luburić Poglavniku, da će on izvršiti nalog i da će vojsku odpremiti do austrijske granice da se preda saveznicima, ali da se sam osobno ne će predati.

Od same austrijske granice vratio se general Luburić natrag u Hrvatsku. Sa ostalim vojnicima, koji se nisu povlačili sastavio je Luburić gerilske jedinice, koje su u Domovini nastavile borbu nakon predaje i izručenja hrvatske vojske srbokomunistima.
Luburić je boravio nakon katastrofe hrvatske države i hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj pune tri godine u borbi protiv okupatora srbokomunista. Borbe su bile sve teže, Jer su srbokomunisti sve više učvrstili svoju vlast. Godine 1947. organizirao je Luburić napad na logor Gradišku s namjerom da oslobodi one Hrvate, koji su tamo bili zatvoreni, ali je tom prilikom bio ranjen, te je borba morala biti prekinuta. Njegovi borci su ga odnijeli sa bojišta, jer je bio ranjen u koljeno. Izliječiti se nije mogao, jer su bili česti progoni i pokreti, te su ga njegovi suborci prebacili u Madžarsku gdje je imao više mira. Pod takovim boljim prilikama izliječio je Luburić ranu. Kad se osjetio prilično dobro, uputio se do svojega prijatelja u Budim Peštu. U stanu toga prijatelja bila je samo njegova supruga, jer je on bio već ubijen od komunista. Komunisti su stavili njoj u stan jednu špijunku, koja je odmah telefonirala policiji, čim je Luburić ušao u kuću. Policija je doskora stigla u samovozu i Luburić je njih dočekao i poubijao, te je sjeo u njihov samovoz i odvezao se na zapad. Tako je stigao do Nižiderskog jezera blizu austrijske granice, te je ostavio samovoz u šikari, i pješke se uputio u Beč. U Beču nije znao kako su razdijeljene okupacione zone, te je zapao u rusku zonu. Na drugoj strani ulice bila je francuska okupaciona zona. Ruskoj policiji bio je Luburić sumnjiv, pa su ga htjeli uhapsiti. Tada se Luburić poklao sa Rusima na ulici, te su mu Rusi u borbi svukli čak i kaput, ali im se on ipak izmaknuo i prebjegao preko ulice u francusku okupacionu zonu. Tu se predao francuskoj policiji i izjavio je da je madžarski časnik i da je pobjegao od komunista.

Francuski časnici su ga pitali da li hoće ići u francusku legiju, a on im je rekao da hoće. Oni su mu rekli da ne mora odmah ići, već kad stigne na tlo Francuske, onda se može odlučiti konačno. Nakon nekog vremena proputovao je Luburić sa još dva madžarska časnika preko engleske okupacione zone iz Beča preko Klagenfurta, i Lienza u Innsbruck u francusku okupacionu zonu, a odatle u Francusku. U Francuskoj je bio u jednom logoru 10 mjeseci, a zatim je pošao na jug s namjerom da se prebaci preko Pirinejskih planina u Španjolsku. (Po pisanju Dinka Šakića general Luburić je prešao španjolsku/francusku granicu i stupio na tlo Španjolske 18 listopada 1948 god., mo) U Pirinejima je bio Luburić uhvaćen od španjolskih vlasti i odpremljen u logor Karabanchel u Madridu. Tu je izjavio da je on hrvatski general Vjekoslav vitez Luburić. To nije mogao dokazati, jer je imao krive isprave, a nitko ga nije tamo poznavao, pa mu španjolske vlasti nisu vjerovale. On je boravio u tom logoru, dok nije došao fra Branko Marić, koji je svjedočio da je to doista general Vjekoslav Luburić. Tada je general Luburić dobio pravo boravka u Španjolskoj i tada smo mi stupili u vezu s njim.

Od tog doba počinje rad Vjekoslava Luburića na okupljanju hrvatskih snaga u emigraciji te organiziranju istih za onaj čas kad bude opet moguće proglasiti hrvatsku državnu samostalnost kao i 10. Travnja 1941. To se trebalo postignuti prosvjetnim i političkim radom u emigraciji, te organiziranjem svih hrvatskih snaga u domovini i emigraciji, jer će taj dan osvanuti neminovno u skoroj budućnosti. U tu svrhu osnovao je Vjekoslav Luburić tiskaru Drinapres u Španjolskoj i tiskao je DRINU, časopis za odgoj sa rodoljubnim i povijesnim štivom, te je izdavao i novine OBRANA, koja je izlazila redovito svakog mjeseca. Uz to je povezao sve hrvatske časnike i borce, te je u emigraciji nastavio radom organizacije pod imenom “Hrvatski Narodni Odpor,” koja organizacija je osnovana godine 1944, na Ivan planini sa odobrenjem Poglavnika i hrvatske državne vlade.
Taj rad se je razvijao uz mnoge poteškoće podporom hrvatskih rodoljuba, koji su materijalno i moralno podupirali rad svoga zapovjednika. U suradnji i podpori se najviše isticao Rudolf Erić iz U.S.A. i Vlado Šimunec iz Canade, kao i Stipe Brbić iz Australije, kao i mnogi drugi u ovom opisu ne spomenuti hrvatski rodoljubi i članovi HNO.

General Luburić bio je poznat kao general Drinjanin, te je u Španjolskoj preveo na hrvatski jezik djelo generala Diaz de Villegas “Politički rat” i “Revolucionarni rat,” a napisao je mnogo stručnih kao i povijesnih članaka. (On je jedan od svih Hrvata koji je napisao najviše pisama u svojem životu. Njegova pisma i sabrana djela njegovih članaka biti će veliki doprinos hrvatskoj povijeti rata NDH i izmirenju hrvatskih ustaša sa hrvatskim partizanima. Mo)

Godine 1968. se počeo širiti i proširivati rad, te je Vjekoslav Luburić imenovao koordinatora H. N. Odpora, koji je trebao biti veza izmedju svih skupina Hrvata u emigraciji. U početku razvoja toga rada bio je izvršen atentat na generala Luburića, organiziran od strane srbokomunističkih vlasti, koje su uspjele infiltrirati ubojicu Iliju Stanića u blizinu Luburića, te (ga) je ubojica uspio lišiti života…20 travnja 19.

PS. Čitajući pažljivo ovaj opis o generalu Luburiću, moglo se je uočiti da je pisac govorio o tome kako su oni u Domovini dobivali izvještaje od Maksa sa Janka Puste. Pošto sam upoznao kroz razna pisma i dopisivanja sa pukovnikom HOS-a Stjepanom Crnički (1903-2006), pisac dolje priloženog opisa bi mogao biti, nitko drugo nego, Stjepan (Štef) Crnički. To govorim zato jer nema imena pisca, a meni su te stvari poznate.

Mile Boban/Kamenjar.info

facebook komentari

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati