Pratite nas

BiH

Žižekova bajka o prosvjedima u BIH

Objavljeno

na

Kao što se čovjeku u pustinji koji dugo pati od žeđi u jednom trenutku na horizontu počne priviđati velika vodena masa, tako se i neopreznijim marksistima u pustinji povijesti nakon dugotrajne žudnje za događajima koji bi potvrđivali njihove teorije počnu ukazivati stvari kojih nema.

Prije četiri dana Slavoj Žižek čitateljima Guardiana ispričao je lijepu bajku o prosvjednicima u “Bosni”, koji zajedno nose bošnjačku, srpsku i hrvatsku zastavu, čime su, u zemlji koju su donedavno razdirali međunacionalni sukobi, praktično potvrdili marksistička predviđanja. Socijalni bunt je poništio sve druge, ideološki nametnute sukobe, pokazavši što je temeljno. Bajka ukratko govori sljedeće – nacionalni lideri, brutalni kapitalisti, zavadili su i podijelili divan, pošten narod, kako bi potom svatko od njih izrabljivao svoje. No kad je kap prelila čašu, gladni narod se pobunio, izašao iz rovova, zagrlio se i noseći sve zastave zajedno krenuo protiv pravih, zajedničkih neprijatelja, mrskih kapitalista i njihovih slugu.

Na svoju žalost i bruku, Žižek to nije prezentirao kao bajku ili utopiju, već kao nefikcionalni tekst o prosvjedima koji su prošlog tjedna zahvatili bošnjačke kantone u federalnom dijelu BiH.

Šovinistički ispad Jasmile Žbanić, imalo upućenije u lik i djelo, ne čudi i ne zaslužuje poseban osvrt, ali to da se jedan Slavoj Žižek blamira u Guardianu pišući o nečemu čega nema, zaslužuje analizu. Žižek piše o bosanskohercegovačkoj stvarnosti o kojoj ne zna ništa i koja mu je poslužila kao poligon za istresanje vlastitih ideoloških frustracija. tj. činjenice da stvarni svijet ne odgovara njegovim očekivanjima i željama. Tekst započinje s nekoliko materijalnih neistina, poput one da su se prosvjedi, koji su započeli u većinski bošnjačkoj Tuzli kao opravdan socijalni bunt, proširili na većinski hrvatski Mostar i srpsku Banjaluku. Početni spin kako su prosvjedi zahvatili cijelu BiH, već nakon nekoliko dana su eksplicitno opovrgli i ljudi koji bi takvu opću pobunu sigurno priželjkivali, poput istaknutih intelektualaca s bošnjačko/bosansko/građanske scene kao što su Enver Kazaz ili Emir Imamović. U Banjaluci nije bilo nikakvih prosvjeda, a u Mostaru su prosvjedovali gotovo isključivo Bošnjaci. Da bi se uvjerili u to, dovoljno je otići na Youtube i ukucati “Odlazak prosvjednika s prosvjeda”, pa vidjeti kako 11. 2. nakon završetka prosvjeda, okupljeni ljudi sa Španjolskog trga na nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja, masovno odlaze na istočni dio grada. Ako više vjerujemo vlastitim očima nego Žižekovoj bajci, može se zaključiti da su prosvjedi nesporno bošnjačka priča. Počela je kao tuzlanski socijalni bunt, koji je izazvao simpatije u cijeloj BiH, a i šire, no vrlo brzo je izmanipulirana u rušilački pohod na institucije i perfidno korištenje socijalnog očaja za lansiranje unitarističkih utopija.

Žižek piše kako svjedočimo pobuni protiv nacionalističke elite. Ali prosvjed nije krenuo protiv “klasične” nacionalističke elite nego protiv vlasti koja se predstavljala kao građanska oporba “nacionalistima” i uživala potporu međunarodne zajednice, a koju je predvodio Lagumdžijin SDP. U Tuzli, gdje je sve počelo i gdje je izgleda jedino i bilo autentično, SDP je oduvijek na vlasti. Bizarno je da “hrvatski” priljepci te vlasti sada podržavaju prosvjednike. Od drugog člana predsjedništva kojeg su izabrali Bošnjaci, Željka Komšića do minornih Lijanovića, tajkuna stasalih u okrilju Herceg-Bosne, koji danas kao hrvatski privjesci u federalnoj vladi pelješe milijune od poticaja za poljoprivredu i brutalno izrabljuju radnike, a eto zdušno podržavaju “prosvjede gladnih”. Dakle, prosvjednici su krenuli protiv kantonalne vlade koju vodi tobože građanska stranka, a prosvjede protiv bešćutne vlasti podržavaju član predsjedništva Komšić (koji je već osmu godinu na vlasti!), te članovi aktualne federalne vlade, beskrupulozni tajkuni, Lijanovići. Snažnu potporu prosvjedima u kojima su spaljene desetine zgrada u više kantona, daje i državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić, koji je palež i pljačku trebao spriječiti. Radončić je inače medijski tajkun, neka vrsta bošnjačkog Berlusconija, iznikao u okrilju SDA-ove poratne nomenklature. Sve to je izgleda malo prekomplicirano za Žižeka pa je lakše ispričati bajku. On tvrdi kako su “narodi Bosne konačno shvatili tko su njihovi pravi neprijatelji.” To su, po dosada viđenom, kantoni čije se ukidanje traži. Žižek je rekao trećinu istine, jer je shvatio jedan narod. Ističe i kako je stari Titov moto o bratstvu i jedinstvu ponovo dobio na aktualnosti. Kakav moto, takva mu i današnja aktualnost. Zasad se svodi na bratstvo i jedinstvo Bosanaca, Bošnjaka i muslimana.

Filozofski div iz Ljubljane laže da je jedan od ciljeva prosvjeda bila EU administracija. Ustvari silno čudi što nije bilo tako. Zašto prosvjednici nisu išli na glavne kreatore ovakvog stanja? BiH je de facto protektorat kojim upravlja visoki predstavnik koji smjenjuje koga hoće pa čak i mijenja zakone matematike, kao u slučaju sramotnog Inzkova poništenja odluke CIK-a i nametanje da je pet trećina od 17, čime je formirana aktualna nesretna vlast bez legitimnih hrvatskih predstavnika. Američka ambasada istinsko je središte moći iz kojeg se upravlja Bosnom i Hercegovinom. Oni su krojili platformu, izmišljali lijanoviće i budimire. Ako je itko zaslužio paket jaja, to su veleposlanstvo SAD i Inzkov ured. Ali ne možeš napadati ruku koja te hrani. Otpravnik poslova ambasade SAD koja je, znakovito, više od pola godine bez veleposlanika, otvoreno potiče na prosvjede i rušenje vlasti u ionako izbornoj godini, a u manipuliranju prosvjedima aktivni su dijelovi NGO sektora izravno ovisni o njima.

Počelo je kao socijalni bunt u bošnjačkim sredinama, završilo zahtjevima za političkim redefiniranjem BiH u smislu ukidanja kantona i građanskog unitarizma što se poklapa s bošnjačkim maksimalističkim ciljevima.

Ako konstatiramo činjenicu da među Hrvatima i Srbima nema značajnije potpore ovim prosvjedima, to ne znači da i oni nemaju razloga za nezadovoljstvo, niti da su njihovi moćnici pošteniji i sposobniji. Radi se jednostavno o tome da nebošnjaci ne mogu stati iza unitarističkih zahtjeva “jedan narod, jedan jezik, jedan predsjednik”.

U Zagrebu je na tribini nastupio predstavnik prosvjednika iz Tuzle, i zajedno s već ohrndalim bošnjačkim lobistom Stjepanom Mesićem, opet govorio o potrebi stvaranja građanske države u BiH. Vladin jutarnji bilten za mišljenje o preustroju BiH pita “vodeće hrvatske intelektualce” za koje sam spreman staviti ruku u vatru da ne znaju što su Berijevi amandmani. Jedan, duboko u devetoj deceniji života, s jednom nogom u grobu drugom se do kraja upire poturiti tezu kako treba ukinuti kantone u BiH, svjedočeći time o gotovo patološkoj potrebi dijela političke scene u Hrvatskoj da napakosti malobrojnijem narodu u Federaciji.

No oni koji žele uživati u bajci iz Guardiana bolje da preskoče te mučne detalje. Žižek je na kraju teksta trebao još samo, poput bakice s TV-a, dodati: čiča miča, gotova je priča, a vi dječice prije nego odete na spavanje ne zaboravite oprati zubiće!

 Nino Raspudić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Kožul: Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava

Objavljeno

na

Objavio

Zatražena istraga o prisluškivanju hrvatskog državnog vrha: ‘Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava’

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je BiH agencija duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja

Član povjerenstva za nadzor nad radom obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Predrag Kožul najavio je u subotu da će zatražiti istragu o radu agencije koja je navodno ilegalno prisluškivala hrvatske političare i gospodarstvenike iz BiH i Hrvatske.

“Tražit ću preciznu istragu ove novonastale situacije. Povjerenstvo ima široke nadležnosti u nadzoru rada OSA-e. Nastojat ćemo te nadležnosti iskoristiti do kraja i rasvijetliti činjenice”, rekao je Kožul novinarima u Mostaru.

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je OSA duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja.

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić potvrdio je da je OSA provodila posebne mjere, no odbacio je tvrdnje da su prisluškivani dužnosnici iz Hrvatske.

Kožul, koji je i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH uvjeren je kako se OSA zloporabi.

“Sada imamo evidentnu zloporabu, ne samo OSA-e nego i ljudi, konkretno ministra sigurnosti. To je vrlo ozbiljna situacija i na tragu je svega onoga što se događa u BiH posljednjih mjeseci prema bosanskohercegovačkim Hrvatima i Hrvatskoj. A svaki takav potez reflektira se i na odnose prema EU i NATO-u”, dodao je Kožul.

Ocijenio je da je Mektić počinio kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti te iznošenja tajnih podataka. “Svaka njegova (Mektićeva) reakcija predstavlja zloporabu položaja i agencije, a napose tajni u dijelu koje se odnose na, kako kažu, legalne i legitimne akcije agencije. A to su povjerljive ili tajne informacije”, dodao je.

Mektić je najavio da će uskoro u posjet BiH stići predstavnici Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) iz Hrvatske kako bi se afera rasvijetlila.

Mektić: Zvaničnici iz Hrvatske su prisluškivani radi zaštite ekonomskih interesa BiH

facebook komentari

Nastavi čitati