Žižekova bajka o prosvjedima u BIH

0

Kao što se čovjeku u pustinji koji dugo pati od žeđi u jednom trenutku na horizontu počne priviđati velika vodena masa, tako se i neopreznijim marksistima u pustinji povijesti nakon dugotrajne žudnje za događajima koji bi potvrđivali njihove teorije počnu ukazivati stvari kojih nema.

Prije četiri dana Slavoj Žižek čitateljima Guardiana ispričao je lijepu bajku o prosvjednicima u “Bosni”, koji zajedno nose bošnjačku, srpsku i hrvatsku zastavu, čime su, u zemlji koju su donedavno razdirali međunacionalni sukobi, praktično potvrdili marksistička predviđanja. Socijalni bunt je poništio sve druge, ideološki nametnute sukobe, pokazavši što je temeljno. Bajka ukratko govori sljedeće – nacionalni lideri, brutalni kapitalisti, zavadili su i podijelili divan, pošten narod, kako bi potom svatko od njih izrabljivao svoje. No kad je kap prelila čašu, gladni narod se pobunio, izašao iz rovova, zagrlio se i noseći sve zastave zajedno krenuo protiv pravih, zajedničkih neprijatelja, mrskih kapitalista i njihovih slugu.

Na svoju žalost i bruku, Žižek to nije prezentirao kao bajku ili utopiju, već kao nefikcionalni tekst o prosvjedima koji su prošlog tjedna zahvatili bošnjačke kantone u federalnom dijelu BiH.

Šovinistički ispad Jasmile Žbanić, imalo upućenije u lik i djelo, ne čudi i ne zaslužuje poseban osvrt, ali to da se jedan Slavoj Žižek blamira u Guardianu pišući o nečemu čega nema, zaslužuje analizu. Žižek piše o bosanskohercegovačkoj stvarnosti o kojoj ne zna ništa i koja mu je poslužila kao poligon za istresanje vlastitih ideoloških frustracija. tj. činjenice da stvarni svijet ne odgovara njegovim očekivanjima i željama. Tekst započinje s nekoliko materijalnih neistina, poput one da su se prosvjedi, koji su započeli u većinski bošnjačkoj Tuzli kao opravdan socijalni bunt, proširili na većinski hrvatski Mostar i srpsku Banjaluku. Početni spin kako su prosvjedi zahvatili cijelu BiH, već nakon nekoliko dana su eksplicitno opovrgli i ljudi koji bi takvu opću pobunu sigurno priželjkivali, poput istaknutih intelektualaca s bošnjačko/bosansko/građanske scene kao što su Enver Kazaz ili Emir Imamović. U Banjaluci nije bilo nikakvih prosvjeda, a u Mostaru su prosvjedovali gotovo isključivo Bošnjaci. Da bi se uvjerili u to, dovoljno je otići na Youtube i ukucati “Odlazak prosvjednika s prosvjeda”, pa vidjeti kako 11. 2. nakon završetka prosvjeda, okupljeni ljudi sa Španjolskog trga na nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja, masovno odlaze na istočni dio grada. Ako više vjerujemo vlastitim očima nego Žižekovoj bajci, može se zaključiti da su prosvjedi nesporno bošnjačka priča. Počela je kao tuzlanski socijalni bunt, koji je izazvao simpatije u cijeloj BiH, a i šire, no vrlo brzo je izmanipulirana u rušilački pohod na institucije i perfidno korištenje socijalnog očaja za lansiranje unitarističkih utopija.

Žižek piše kako svjedočimo pobuni protiv nacionalističke elite. Ali prosvjed nije krenuo protiv “klasične” nacionalističke elite nego protiv vlasti koja se predstavljala kao građanska oporba “nacionalistima” i uživala potporu međunarodne zajednice, a koju je predvodio Lagumdžijin SDP. U Tuzli, gdje je sve počelo i gdje je izgleda jedino i bilo autentično, SDP je oduvijek na vlasti. Bizarno je da “hrvatski” priljepci te vlasti sada podržavaju prosvjednike. Od drugog člana predsjedništva kojeg su izabrali Bošnjaci, Željka Komšića do minornih Lijanovića, tajkuna stasalih u okrilju Herceg-Bosne, koji danas kao hrvatski privjesci u federalnoj vladi pelješe milijune od poticaja za poljoprivredu i brutalno izrabljuju radnike, a eto zdušno podržavaju “prosvjede gladnih”. Dakle, prosvjednici su krenuli protiv kantonalne vlade koju vodi tobože građanska stranka, a prosvjede protiv bešćutne vlasti podržavaju član predsjedništva Komšić (koji je već osmu godinu na vlasti!), te članovi aktualne federalne vlade, beskrupulozni tajkuni, Lijanovići. Snažnu potporu prosvjedima u kojima su spaljene desetine zgrada u više kantona, daje i državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić, koji je palež i pljačku trebao spriječiti. Radončić je inače medijski tajkun, neka vrsta bošnjačkog Berlusconija, iznikao u okrilju SDA-ove poratne nomenklature. Sve to je izgleda malo prekomplicirano za Žižeka pa je lakše ispričati bajku. On tvrdi kako su “narodi Bosne konačno shvatili tko su njihovi pravi neprijatelji.” To su, po dosada viđenom, kantoni čije se ukidanje traži. Žižek je rekao trećinu istine, jer je shvatio jedan narod. Ističe i kako je stari Titov moto o bratstvu i jedinstvu ponovo dobio na aktualnosti. Kakav moto, takva mu i današnja aktualnost. Zasad se svodi na bratstvo i jedinstvo Bosanaca, Bošnjaka i muslimana.

Filozofski div iz Ljubljane laže da je jedan od ciljeva prosvjeda bila EU administracija. Ustvari silno čudi što nije bilo tako. Zašto prosvjednici nisu išli na glavne kreatore ovakvog stanja? BiH je de facto protektorat kojim upravlja visoki predstavnik koji smjenjuje koga hoće pa čak i mijenja zakone matematike, kao u slučaju sramotnog Inzkova poništenja odluke CIK-a i nametanje da je pet trećina od 17, čime je formirana aktualna nesretna vlast bez legitimnih hrvatskih predstavnika. Američka ambasada istinsko je središte moći iz kojeg se upravlja Bosnom i Hercegovinom. Oni su krojili platformu, izmišljali lijanoviće i budimire. Ako je itko zaslužio paket jaja, to su veleposlanstvo SAD i Inzkov ured. Ali ne možeš napadati ruku koja te hrani. Otpravnik poslova ambasade SAD koja je, znakovito, više od pola godine bez veleposlanika, otvoreno potiče na prosvjede i rušenje vlasti u ionako izbornoj godini, a u manipuliranju prosvjedima aktivni su dijelovi NGO sektora izravno ovisni o njima.

Počelo je kao socijalni bunt u bošnjačkim sredinama, završilo zahtjevima za političkim redefiniranjem BiH u smislu ukidanja kantona i građanskog unitarizma što se poklapa s bošnjačkim maksimalističkim ciljevima.

Ako konstatiramo činjenicu da među Hrvatima i Srbima nema značajnije potpore ovim prosvjedima, to ne znači da i oni nemaju razloga za nezadovoljstvo, niti da su njihovi moćnici pošteniji i sposobniji. Radi se jednostavno o tome da nebošnjaci ne mogu stati iza unitarističkih zahtjeva “jedan narod, jedan jezik, jedan predsjednik”.

U Zagrebu je na tribini nastupio predstavnik prosvjednika iz Tuzle, i zajedno s već ohrndalim bošnjačkim lobistom Stjepanom Mesićem, opet govorio o potrebi stvaranja građanske države u BiH. Vladin jutarnji bilten za mišljenje o preustroju BiH pita “vodeće hrvatske intelektualce” za koje sam spreman staviti ruku u vatru da ne znaju što su Berijevi amandmani. Jedan, duboko u devetoj deceniji života, s jednom nogom u grobu drugom se do kraja upire poturiti tezu kako treba ukinuti kantone u BiH, svjedočeći time o gotovo patološkoj potrebi dijela političke scene u Hrvatskoj da napakosti malobrojnijem narodu u Federaciji.

No oni koji žele uživati u bajci iz Guardiana bolje da preskoče te mučne detalje. Žižek je na kraju teksta trebao još samo, poput bakice s TV-a, dodati: čiča miča, gotova je priča, a vi dječice prije nego odete na spavanje ne zaboravite oprati zubiće!

 Nino Raspudić

facebook komentari