Pratite nas

Intervju

Zlatko Hasanbegović.: ‘Još nisam sreo glasača HDZ-a koji bi imao nešto protiv toga da ostanem ministar kulture’

Objavljeno

na

Zlatko Hasanbegović spada u grupu onih političara koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Dok se ljevica već prvi dan pobunila protiv njegova imenovanja ministrom kulture, Hasanbegović je strelovito, gotovo preko noći, postao ikona desnice zbog koje birači HDZ-a stoje u redovima kako bi s njim napravili selfije, piše Dražen Ćurić/VečernjiList

Uostalom, svoju popularnost potvrdio je i na nedavnim izborima kada je osvojio 11.898 preferencijalnih glasova. Hasanbegović je doktor povijesti i autor dviju vrlo zapaženih knjiga pa nije ni čudno što ga smatraju najutjecajnijim ideologom nove hrvatske urbane desnice. Iako ga protivnici žele predstaviti revizionistom, Hasanbegović je meta napada prije svega zbog svog žestokog antikomunizma. Jasno i odlučno artikulira svoje stavove koje je spreman braniti pod cijenu gubitka političke pozicije.

Kako se osjećate kada vas Milorad Pupovac apostrofira kao čovjeka koji nije podoban da bude član Vlade, dok s druge strane nikada takve kritike nije upućivao sadašnjem premijeru Srbije Aleksandru Vučiću koji je u mladim danima radio nemjerljivo gore stvari.

Naravno, riječ je o dvostrukim mjerilima. Međutim, upozorio bih na jedan drugi detalj. Milorad Pupovac je prije svega legitimni politički predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. I kada bi se u cijelom mojem i intelektualnom i političkom razvitku na moja leđa mogla staviti hipoteka protusrpskog stajališta, protusrpskog govora ili populističkih protusrpskih nastupa, to bi bilo donekle i razumljivo.

No Pupovac mi zapravo stavlja na teret ideološku hipoteku vezanu na neki način uz unutarhrvatske odnose i različita iščitavanja svih povijesnih kontroverzija u 20. stoljeću, što se zapravo ne bi trebalo očekivati od nekoga tko je prije svega predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. Ovdje u biti imamo problem stanovite političke podvojenosti u kojoj se ne zna kada je Milorad Pupovac legitimni srpski politički prvak, a kada je neka vrsta neformalnoga ideologa hrvatske ljevice ili ukupnog arbitra hrvatske politike.

Hoćete li onda ostati ministar u budućoj Vladi Andreja Plenkovića?

U ovoj fazi pregovora uopće se ne razmišlja o kadrovskim rješenjima, već se traži saborska većina koju će očigledno činiti zastupnici HDZ-a i Mosta. Po proceduri je potpuno jasno da budući mandatar predlaže ministre parlamentarnoj većini, a rezultati izbora, pogotovo preferencijalni glasovi, pokazuju da birači HDZ-a, na temelju čijih glasova će buduća Vlada biti formirana, nemaju ništa protiv toga da ostanem ministrom kulture. Oni očigledno smatraju da sam taj posao radio dobro. Još nisam sreo glasača HDZ-a koji ne želi da ja budem ministar kulture.

Tako su se izjasnili birači, ali što misli predsjednik stranke i budući premijer? Kažete da niste razgovarali o konkretnim pozicijama, ali ste, pretpostavljam, razgovarali o stavovima.

O tome nije bilo dubljeg razgovora. O mome djelovanju, o meni kao članu HDZ-a i, ako hoćete, intelektualcu gospodin Plenković je u nekoliko navrata govorio vrlo pozitivno. Dakle, temeljno je ustavno načelo da vlast proizlazi iz naroda, a parlamentarna većina iskaz je volje toga istog naroda.

Može li se govoriti o tome da u HDZ-u postoje dvije struje? Jedna desnocentristička, a druga desna? Jeste li vi predstavnik te desne struje?

To je vrlo pojednostavnjeno gledanje. HDZ je velika stranka i naravno da u njoj postoje različita mišljenja i različiti pogledi, ali ih veže zajednički program. Zapravo su ovi izbori pokazali da su samo dobro sastavljene liste, u kojima se mogu prepoznati različiti pogledi unutar same stranke, dobitna kombinacija.

Mislim da nakon svih iskustava – spleta okolnosti koje su dovele do pada Vlade, odstupanja gospodina Karamarka i izbora gospodina Plenkovića – tek se sada stvaraju pretpostavke da se HDZ u političko-ideološkom i svjetonazorskom smislu izgradi u koherentnu političku organizaciju koja će uvažiti sve legitimne sastavnice i baštine i harmonizirati ih u jednu cjelinu. Jedan od problema HDZ-a nakon 2001., ali i prije toga, bila je bezidejnost u svjetonazorsko-ideološkom smislu, a s druge strane svođenje stranke u jedan konglomerat interesnih grupacija koje nisu imale nikakvu posebnu ideologiju, već je borba za moć bila jedina poveznica među njima.

Očekujete li da buduća Vlada bude odraz raspoloženja HDZ-ova biračkog tijela?

Naravno da to očekujem. To je utemeljeno u demokratskim vrijednostima i procedurama. Zapravo, i ova je pobjeda jedna vrsta ostvarenja volje i preferencija birača HDZ-a.

Napisali ste dvije vrlo zanimljive i u stručnim krugovima vrlo cijenjene knjige. Posebno je zanimljiva knjiga o povijesti muslimana u Zagrebu do 1945. Poznato je da je vaša obitelj stradala u Drugom svjetskom ratu na gubitničkoj strani. Kako je biti u poziciji gubitničke strane nakon Drugog svjetskog rata.

Nisam pisao knjigu iz takozvane gubitničke strane, već iz vizure povjesničara sukladno temeljnoj metodologiji znanstvenog istraživanja i historiografije. Uostalom, rođen sam desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naravno, u hrvatskoj historiografiji postoje različite interpretacije o brojnim čvorišnim točkama hrvatskog dvadesetog stoljeća i sve dok su te različite interpretacije utemeljene na izvorima i elementarnoj historiografskoj metodologiji, one su legitimne.

Može li se povjesničar u interpretaciji povijesnih događaja odvojiti od sebe sama, od svoje obiteljske povijesti, miljea u kojem je odrastao i, na kraju krajeva, svojih političkih pogleda?

Povjesničari nisu eunusi i naravno da njih kao ljude određuju različita životna iskustva, ali je povjesničarski ideal nadrasti u najvećoj mogućoj mjeri ta osobna ili parcijalna iskustva.

Na dan izbora mogli smo vidjeti da se Zoran Milanović fotografirao ispred kartonskih figura Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita. Je li to svojevrsna podvala zato što bi Titov pandan trebao biti Pavelić?

Protiv sam bilo kakvih pandana jer su sve povijesne ličnosti posebne osobnosti i njih, naravno, treba gledati posebno i u korelaciji sa suvremenicima. Franjo Tuđman u simboličkom i stvarnom smislu utemeljitelj je i arhitekt moderne hrvatske države i demokratskog poretka u njoj. U tom je smislu neusporediv s bilo kojom drugom hrvatskom povijesnom figurom.

A Tito i Pavelić?

Oni su akteri Drugoga svjetskog rata. Bili su nositelji potpuno suprotstavljenih ne samo ideoloških već i državno-nacionalnih koncepcija tako da ni između njih ne bih povlačio korelacije. Ponavljam, svaku povijesnu ličnost treba gledati odvojeno u njezinu povijesnom kontekstu.

Nijedna ozbiljna politička opcija ne zagovara ustaštvo, ali se zato na Tita i titoizam pozivaju ozbiljne političke stranke.

Ustaštvo i kompleks cijele Nezavisne Države Hrvatske poraženi su u Drugom svjetskom ratu. Nakon Drugog svjetskog rata nastupio je korjenit obračun ne samo sa svim nositeljima ustaškog pokreta nego općenito sa svim stvarnim, potencijalnim ili izmišljenim protivnicima jugoslavenskog komunizma. Tako, kada govorimo o ustaštvu, možemo govoriti o fikciji. A ovo što se danas naziva neoustaštvom, ono je po mome sudu s jedne strane ili jedan oblik društvene patologije ili stanoviti fenomen koji je na neki način opet proizišao iz različitih frustracija hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji te načina na koji se ona raspala.

A titoizam?

To je problem. Očigledno je riječ o mješavini političkih sentimenata i vrijednosnih polazišta, ali je činjenica da su značajni dijelovi hrvatskih političkih i kulturnih elita proizišli upravo iz te jugoslavenske komunističke baštine, a s mladenačkim ili ozbiljnim životnim uvjerenjima ljudi se teško rastaju.

Gdje vidite najutjecajnije ostatke titoizma i jugoslavenstva?

Ne bih vulgarizirao i to svodio na jugoslavenstvo. Riječ je u prvom redu o jednom procesu koji je u značajnoj mjeri nastupio nakon 2001. godine. Nazvao bih ga sustavnom rehabilitacijom jugoslavenske komunističke baštine koja se preko fluidnog koncepta antifašizma pokušala utkati u temelje moderne hrvatske države koja je, bez obzira na činjenicu upravnog kontinuiteta, u stvarnom i sadržajnom smislu nastala nasuprot jugoslavenske države, demokratski poredak nasuprot komunističke diktature.

S obzirom na to da je SDP pravni sljednik Komunističke partije Hrvatske, je li se dovoljno reformirao i odrekao komunističke prošlosti?

Zagovornik sam temeljnih demokratskih postulata i moje je mišljenje da je pravo bilo koje političke stranke odricati se ili ne odricati bilo koje baštine. O tome će suditi birači. Temeljno je pitanje na kojoj baštini i na kojim temeljnim vrijednostima treba počivati moderna hrvatska država.

Jeste li vi zagovornik lustracije?

To je kompleksno pitanje. Postoje razni oblici lustracija. Uvijek sam naglasak stavljao na lustraciju u simboličnom smislu. Dakle, prekid sa svim protudemokratskim baštinama i u krajnjoj liniji protuhrvatskim koje su prethodile stanju uspostavljenom 30. svibnja 1990. godine. U tom sam smislu često govorio, ne zbog nekakvih jakobinskih nagnuća, već iz praktičnih razloga, o potrebi postizanja minimalnog konsenzusa o 30. svibnja 1990. godine kao jednoj vrsti nulte godine, trenutka kojim počinje društveni, državno-pravni i politički razvitak u kojem se očigledno može prepoznati ogromna većina hrvatskog naroda.

Jeste li kao povjesničar i političar osjetili da u hrvatskom javnom životu još uvijek postoje tabui?

Postoje tabui, ali sam protivnik svih tabua. To je također jedan relikt života u komunizmu koji je sam po sebi predstavljao jedan veliki tabu. Tada je stvoren oblik dvostrukoga morala, jedna vrst mimikrije koja se oblikovala tako da jedno mislimo kod kuće, drugo javno govorimo, a treće radimo. Mislim da s time trebamo prekinuti. Sve stvari treba demistificirati i o svemu govoriti otvoreno i zapravo se naučiti jednoj vrsti kulture dijaloga. Često su mi zamjerali moju tezu da povjesničari nisu egzorcisti i da oni ne ustanovljuju dobro i zlo, već da pokušavaju rekonstruirati povijesnu stvarnost onako kako je ona uistinu egzistirala.

Vas u javnosti percipiraju kao čovjeka Tomislava Karamarka. U kakvim se odnosima s njim?

Tomislava Karamarka poznavao sam i prije nego što sam ušao u politički život i HDZ. Njegov dolazak na čelo HDZ-a tekao je u znaku jedne vrste ideološkog zaokreta i prekida s bezidejnošću kakva je obilježavala stranku u razdoblju prije njega.

To nas je povezalo, ali je taj zaokret u suštini ostao na razini općih fraza i nikada nije zadobio dublje intelektualno utemeljenje. Nikada nisam bio ničiji čovjek niti ću to ikada biti. Ljudi se ne odričem ni onda kada posrnu zbog opravdanih ili neopravdanih razloga. Bit ću uvijek svoj čovjek kojega određuje isključivo vlastito političko uvjerenje i savjest.

Koliko je u politici teško funkcionirati kada se ravnate po savjesti? Nekada političar iz taktičkih razloga mora barem nešto prešutjeti, ako već ne i lagati?

Istina je. Ali ja sam se spletom okolnosti našao u poziciji političara i ne bih se nazvao klasičnim političarom, a posebice ne političarom u smislu tehnologa vlasti. Moje političke ambicije prije svega su bile vezane uz resor Ministarstva kulture za koji sam smatrao da je od strateške važnosti, što nažalost HDZ često nije prepoznavao kada je bio u poziciji moći. Naravno, splet okolnosti i difamacijska kampanja kojoj sam bio izložen doveli su do toga da sam, htio ili ne htio, izrastao u političku figuru.

Koji su najveći problemi koje ste detektirali u hrvatskoj kulturi?

Ključni problemi su ideološka monopolizacija, klijentelizam, nepotizam i privilegiji. Te bih pojmove označio i ključnim riječima koji obilježavaju problem hrvatske kulture. Iako sam bio žigosan kao ideološki uskogrudan, ja to nisam po svom temeljnom političko-ideološkom habitusu. Ja sam starčevićanac i slobodar. Upravo ti krugovi koji su me napadali bili su nositelji jedne vrste monopolizacije, ideologizacije i posvajanja hrvatske kulture. Dakle, hrvatsku kulturu treba demonopolizirati, stvoriti temeljne institucionalne pretpostavke da ona bude prostor istinskoga kulturnog pluralizma i slobode.

Ako sam vas dobro shvatio, u hrvatskoj se kulturi ne ravna po izvrsnosti, nego po nekim “rodijačkim” i sličnim drugim vezama?

O tome su govorili oni koji izravno stvaralački sudjeluju u hrvatskom kulturnom životu. Ne bih tome ništa ni dodao ni oduzeo.

Vi ste rođeni i odrasli u Zagrebu. Generacijski ste bliski s Andrejem Plenkovićem i Zoranom Milanovićem. Jeste li se poznavali u mladim danima?

Osim što su oni stariji, mi dolazimo iz različitih obiteljskih i društvenih iskustava, što je samo po sebi nebitno jer se političko-stranačke veze temelje na mnoštvu drugih čimbenika.

Milanović i Plenković bili su pripadnici takozvane zlatne socijalističke mladeži. A vi?

Ni jednog ni drugog nisam doživio kao nekakve elitiste, već kao obrazovane ljude stasale u donekle egalitarnom Zagrebu toga vremena. Ja sam odvjetak zagrebačke muslimanske građanske obitelji koja se 1945. godine našla na udaru jugoslavenske komunističke revolucije i kojoj je ova temeljna činjenica odredila kasniji društveni položaj. S druge strane, ne bih mogao reći da me je neka vrsta obiteljske frustracije određivala kroz život, dapače djetinjstvo i mladenaštvo pamtim kao idilično.

U krajnjoj liniji jugoslavenski komunizam uspio je u tome da je same žrtve uvjerio na šutnju o svojoj žrtvi i na jednu vrstu potrebe za dobrovoljnim zaboravom kao cijene nastavka egzistencije. Dakle, moji roditelji ni na koji način nisu pripadali privilegiranim slojevima, ali su živjeli prosječnim građanskim životom kakav se mogao živjeti u jednoj komunističkoj zemlji.

Poznato je da ste bili pripadnik Bad Blue Boysa. Kakav je bio vaš glazbeni ukus?

Moj naraštaj i moj krug obilježili su Maksimir, Kulušić i Saloon. Posebice Blue Moon i rokabili scena u Kulušiću koja mi je bila bliska. Ne toliko po stilu koliko po glazbenom afinitetu.

Do sada se niste jasno odredili o ulozi Zdravka Mamića u hrvatskom nogometu, posebice u Dinamu.

To je kompleksno pitanje, a ja sam ovdje u svojstvu ministra kulture. Od mene se ne očekuje da se izjašnjavam o svim fenomenima. Ali načelno, ja sam izdanak navijačke supkulture koja je, po mojem mišljenju, jedan od najvažnijih društvenih fenomena kasnoga socijalizma i u idejnom i u estetskom i političko-nacionalnom smislu. Navijačka supkultura bila je i ostala vrsta bunta, idealizma i otpora autoritetu. Svaka pametna politika to treba uvažavati, ali i činjenicu da je tribina, što god o tome mislili, glas naroda.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Grčić je, zanemarujući struku, pripremao i ugovarao EU projekte daleko ispod potrebne razine!

Objavljeno

na

Objavio

Potpredsjednica HDZ-a i eurozastupnica Ivana Maletić dala je opširan intervju za Slobodnu Dalmaciju. Intervju koji je vodio urednik SD-ova tjednog priloga „Spektar“ Hrvoje Prnjak, prenosimo u cijelosti:

Koliko možemo biti zadovoljni dosadašnjim povlačenjem EU sredstava? Znam da je pitanje slojevito, no kakva bi bila vaša generalna ocjena?

Za brzo i uspješno korištenje EU fondova neophodno je pojednostavniti procedure, pomoći krajnjim korisnicima u pripremi i sufinanciranju, ubrzati ugovaranje, prilagoditi kriterije potrebama korisnika. Posebno je važno uložiti znatna sredstva u pripremu projekata i otkloniti osnovne prepreke, a to su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, presporo sudstvo i dugotrajni postupci dobivanja rješenja, odgovora i potvrda državne uprave. Te prepreke ne usporavaju samo korištenje EU fondova, nego i provedbu svih ostalih projekata financiranih iz drugih izvora te tako smanjuju razinu investicija i razvojni potencijal Hrvatske. Na svim ovim preduvjetima se dugo nije radilo, Vlada je počela otklanjati prepreke, ali rezultati se ne mogu vidjeti odmah. U 2018. ćemo moći sagledati ozbiljnije rezultate Vlade i novo stanje u provedbi.

Nekidan je bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić izjavio da je u njegovo vrijeme iskorištenost EU sredstava bila na 87 posto, kritizirao je Vladu za usporavanje korištenja EU fondova i zapitao gdje ste sad Vi da na to upozorite. Što kažete na to?

Bivšem potpredsjedniku Vlade Grčiću nikako ne idu brojke i postoci. Može sad otvoriti stranice Europske komisije i vidjet će da je čak i u ovom trenutku iskorištenost EU fondova iz razdoblja 2007.-2013. ispod postotka o kojem on govori i iznosi 80 posto. Ako govori o ugovorenosti, upravo tu i je problem i na to sam ga upozoravala. Ugovorenost je trebala biti znatno iznad 100 posto da bismo imali šansu uspješno koristiti sredstva. Vlada radi punom parom i popravlja nepopravljivo, godine su iza, projekti se nisu pripremali i ugovarali na razini na kojoj su trebali. Kako sam i rekla, u 2018. ćemo moći dati prve ocjene uspješnosti rada ove Vlade.

Nema dugo, Vlada je odobrila zapošljavanje upravo kadrova koji bi se bavili EU natječajima i povlačenjem sredstava. Navodno je problem i prelazak državnih službenika koji znaju raditi taj posao u privatni sektor, odnosno, u susjedne zemlje koje „barataju“ pretpristupnim fondovima. Jesmo li zakasnili s tom kadrovskom „obnovom“?

Ljudi su jedan od glavnih preduvjeta uspješnog korištenja EU fondova. Konačno smo dobili Vladu koja je to prepoznala i pokrenula zapošljavanje. Plaće tih ljudi se većim dijelom financiraju iz EU fondova, tako da zaista dosadašnja zanemarivanja izgradnje kapaciteta za korištenje EU fondova nisu imala opravdanje. Pred Vladom je sad uvođenje sustavnih edukacija, testiranja i praćenja kvalitete rada zaposlenih jer nas greške mogu skupo stajati. Nikad nije kasno za kadrovsku obnovu i promjenu u pozitivnom smislu, ali obnova tek tijekom 2016. i 2017. odražava se na brzinu provedbe i razinu iskorištenosti sredstava. Kadrovski smo trebali biti ojačani i spremni još 2013. godine.

Kako se što bolje pozicionirati kad je riječ o korištenju EU fondova u bliskoj budućnosti, pred nama je novo razdoblje za povlačenje sredstava?

Već sad bismo trebali raditi na strateškim dokumentima za buduće razdoblje i utvrditi u njima što kao država na kojem području, i to geografski i tematski, želimo postići. Odmah pripremati i projekte te novu perspektivu dočekati na način da već u prvoj godini krenemo s implementacijom. Samo tako ćemo se moći dobro pozicionirati u novom proračunu. Na kongresu Europske pučke stranke održanom na Malti izborili smo se da u dokument EPP-a „Europa osigurava našu budućnost“ uđe amandman kojim se traži da kohezijska politika ostane proporcionalno jednako zastupljena u EU proračunu kao u sadašnjem razdoblju i to je važna politička poruka Europskoj komisiji.

Dosta toga se promijenilo otkako smo se pridružili EU-u; od krimske krize, sankcija Rusiji, odnosno, EU-u od strane Rusije, suočili smo se s izbjegličkim valom iz Sirije i drugih zemalja, tu je i teroristička opasnost koja je postala europska realnost… Koliko se to sve odrazilo na funkcionalnost samog EU-a, odnosno, ideju snažne Unije?

Zaista je ovo vrlo turbulentno razdoblje u kojem se nalazi Europa i cijeli svijet. Odgovor Unije cijelo vrijeme je stabilnost, sigurnost, povjerenje, jačanje zajedništva i solidarnost, uz rad na mjerama za ubrzanje gospodarskog rasta. Sve prepreke i krize pojačale su potrebu za jedinstvom. Čak 74 posto ispitanika iz svih država članica smatra da je puno više zajedničkih točaka koje spajaju EU nego onih koje bi razdvajale EU. Građani žele snažnu i stabilnu Europsku uniju.

Kako Hrvatska može biti lider u jugoistočnoj Europi? Koliko je to uopće važno pitanje?

Hrvatska ima najnovije iskustvo procesa pristupanja Europskoj uniji. Sve zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje u jugoistočnoj Europi korištenjem naših znanja i iskustava mogu biti brže u ispunjavanju i dobrom razumijevanju postavljenih kriterija te implementaciji u praksi. S iskustvom u prekograničnoj suradnji i makroregionalnim strategijama možemo se pozicionirati i kao lider i promotor važnih zajedničkih infrastrukturnih i razvojnih projekata – što je predsjednica s Inicijativom tri mora i započela. Naravno ta Inicijativa ima i puno šire značenje i obuhvat. Upravo to je pravi put, istaknuti se kvalitetnim idejama, znanjem i izvrsnošću i tako se pozicionirati kao lider.

Što mislite, kojom dinamikom će se odvijati daljnje širenje EU-a? Tu prije svega mislim na države u našem susjedstvu?

Raduje me što je predsjednik Europske komisije Juncker u svom govoru o stanju Unije u srijedu u Europskom parlamentu istaknuo da će u sljedećem razdoblju broj članica biti sigurno povećan sa 27. Nijedna država u ovom trenutku nije spremna, ali vrata Unije su otvorena, naravno kada se ispune zadani kriteriji. Još je dosta posla pred državama kandidatkinjama i o tome redovno raspravljamo u Europskom parlamentu, ali europska perspektiva je neupitna.

Brexit je, među ostalim, intenzivirao i polemike oko proračunske i općenito financijske budućnosti Unije. EU proračun će sada biti „tanji“ za oko 11 milijardi eura godišnje, ističe se princip štednje, da svaki uloženi euro mora donijeti dodanu vrijednost, kako je to rekao povjerenik Europske komisije za proračun Guenther H. Oettinger. Upravo se vode razgovori o višegodišnjem financijskom okviru, što u našoj javnosti prolazi nekako nezapaženo, ali to nipošto ne znači da je riječ o nevažnom pitanju. Jednom ste kazali da proračun EU-a svakog Europljanina stoji manje od cijene jedne šalice kave dnevno. Što mislite, hoće li se to mijenjati?

Proračun će se sigurno mijenjati. Jedna je mogućnost povećati izvore financiranja, odnosno prihode i doprinose država članica, a druga je smanjiti rashodnu stranu. Puno je izglednije smanjenje rashodne strane, ali i to je problem s obzirom na nove prioritete na razini EU-a, poput zajedničke obrambene politike, koje u budućnosti treba financirati, a jednako su nam važne i dosadašnje politike, poput kohezijske, koja je od posebnog značaja za Hrvatsku. U svom govoru Juncker je istaknuo da će u svibnju 2018. biti predstavljeno kako će budući proračun zadovoljiti sve ambicije i osigurati da možemo ispuniti obećano. Iz ove najave mogli bismo iščitati da će se ipak ići na povećanje doprinosa država članica u proračun, uključivanje novih prioriteta za financiranje, ali i osiguravanje kontinuiteta kohezijske i poljoprivredne politike.

Upozoravali ste kako regulativa u području kohezijske politike treba biti donesena najkasnije do sredine 2019. godine. Što sve to može značiti za Hrvatsku u predstojećem razdoblju, što će biti s datumima provedbe ako regulativa bude kasnila?

Bilo bi jako važno regulativu za novo razdoblje imati već u 2018. kako bi države sve pripreme za korištenje EU fondova završile do početka novog razdoblja i u prvoj godini započele provedbu. S obzirom na Brexit i rasprave koje se vode, teško možemo očekivati regulativu prije 2019., dobro će biti ako je usvojimo u ovom sazivu Komisije i Parlamenta. Upravo zbog toga države članice bi trebale sve pripreme odraditi neovisno o regulativi i nakon donošenja regulative napraviti samo prilagodbe, ako budu potrebne. U protivnom, u novom razdoblju provedba će kasniti i države članice neće uspjeti iskoristiti sredstva EU fondova.

Svako toliko se povede i priča o Europi u „dvije brzine“, u kojoj bi naprednije zemlje napredovale još brže, a zaostalije bi države-članice bile isključene iz nekih procesa? Bi li to oslabilo EU? Vi zastupate koncept jake monetarne i ekonomske unije?

Tako je. Baš sam predala amandmane i u raspravama o ekonomskim politikama za eurozonu, isticala da se eurozona ne može razvijati bez jedinstvenog pristupa državama članicama u i izvan eurozone, usprotivila sam se posebnom proračunu za eurozonu dok u njoj nisu sve države članice. Jako me obradovalo što je predsjednik Juncker u svom govoru istaknuo da vidi jedinstvenu Europu u kojoj će sve članice biti i članice monetarne unije, i bankovne unije i Schengena. Time se sve ove rasprave prekidaju. Nema Europe više brzina, svi ćemo biti jednaki, ravnopravni i solidarni. Državama koje nisu trenutno u monetarnoj uniji pomoći će se instrumentom tehničke pomoći da što prije zadovolje kriterije. Postavio je vrlo ambiciozan rok za ostvarenje ovog cilja – 30. ožujka 2019. To su dobre vijesti za nas u Hrvatskoj.

Koliko je bliska budućnost u kojoj će hrvatsko gospodarstvo biti spremno za uvođenje eura?

Za ulazak u eurozonu postoje dvije vrste kriterija: ekonomski kriterij i pravni kriterij. Jedan od uvjeta pravnog kriterija je da nema monetarnog financiranja, odnosno da Središnja banka ne smije financirati državni proračun. Jedina država koja to poštuje, a da je izvan eurozone, jest Hrvatska. Od ekonomskih kriterija zanimljiv je onaj koji se veže na stabilnost tečaja. Jedine dvije države izvan eurozone koje imaju stabilan tečaj i vode takvu politiku su Bugarska i Hrvatska. S obzirom na to da Hrvatska ispunjava sve uvjete pravnog i veliki dio ekonomskog kriterija, možemo reći da se kao država de facto nalazimo u eurozoni, ali de jure ne i zato nam je važno što prije i formalno postati dio monetarne unije.

Prije ljetne stanke u EP-u, u povodu izglasavanja rezolucije o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a, ukazali ste da se udio industrije u BDP-u EU-a tijekom zadnja dva desetljeća smanjio s 19 na manje od 15,5 posto. „Cilj nam je to promijeniti i do 2020. postići razinu od 20 posto udjela u BDP-u“, kazali ste. Gdje je u toj priči Hrvatska? Gdje smo mi u priči o reindustrrjalizaciji, s kojim kapitalom je to uopće moguće očekivati?

U odnosu na pretkriznu 2008. godinu, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je na kraju 2016. bila niža za 6 posto dok je prosječno u ostalim državama članicama jugoistočne Europe narasla za 14 posto. Dakle, pred nama je veliki posao na oporavku i razvoju industrije. Za ostvarenje tog cilja potreban je potpuni preokret: smanjenje ovisnosti o sirovinama iz drugih zemalja, povećanje energetske učinkovitosti, obrazovanje u skladu s potrebama industrije, povezivanje industrije i znanosti, poticanje inovacija. Za to moramo koristiti sva raspoloživa sredstva EU fondova, Europski fond za strateška ulaganja, povoljne izvore financiranja iz EIB-a, EBRD-a i drugih institucija.

Mađarska se solidarizirala sa Slovenijom i objavila je da neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvom u OECD-u. Očito je riječ o nastavku diplomatskog sukoba sa Slovenijom nakon nedavne arbitraže drugim sredstvima…

OECD je ekonomska organizacija koja štiti poslovnu klimu te lobira za svoje članice, pomaže znanjima, analizom dobrih praksi i razmjenom iskustava. Hrvatska ispunjava sve kriterije za ulazak – demokracija i poštivanje ljudskih prava, slobodno-tržišna ekonomija, BDP po glavi stanovnika – koji je bar jednako visok onom najsiromašnije članice OECD-a. Slovenija se poziva na vladavinu prava, a baš temeljem toga ne bi smjela pribjegavati ucjenama i državu koja ispunjava sve kriterije kočiti u procesu učlanjivanja u OECD. Do rješenja trebamo doći razgovorima i dogovorima, ne zato što nam je članstvo u OECD-u neophodno, nego radi razrješenja bilateralnih pitanja i uspostave dobrih odnosa sa susjedima. Mislim da smo sad na dobrom putu. Premijer je sazvao i sve čelnike parlamentarnih stranaka, ne znam kad se to zadnji put u Hrvatskoj nakon pregovora dogodilo.

Najavljuje se i reforma javne uprave. No, nije ovo prva Vlada koja to najavljuje, isto kao i recimo, olakšavanje uvjeta poslovanja za poduzetnike, promjenom famozne „antipoduzetničke klime“. Je li država napokon u stanju pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, počevši od javne uprave?

To je definitivno jedna od najvažnijih reformi i mislim da za to više nema prostora za čekanje. Vlada je toga svjesna i vjerujem da su sve pripreme u tijeku. Ta reforma treba rezultirati dobro opisanim i propisanim poslovnim procesima i procedurama u svim ministarstvima i ostalim državnim institucijama pa temeljem toga jasnom podjelom poslova, prava i odgovornosti, koja je temelj za uklanjanje preklapanja i praćenje kvalitete, brzine i uspješnosti obavljanja posla. Bez toga nema niti sustava prepoznavanja izvrsnih kadrova, motiviranja i nagrađivanja. I za lokalne jedinice treba utvrditi mehanizme usporedbe, postaviti kriterije praćenja uspješnosti i na temelju (ne)uspješnosti rada ih reorganizirati.

Dosta ekonomskih analitičara pohvalno je govorilo o poreznoj reformi i vođenju državnih financija… No, porez na nekretnine ipak se pokazao problematičnim, pa je premijer nakon žestokih reakcija u javnosti najavio „odgodu“ primjene. Je li Vlada tu napravila „korake“, prije svega u komunikacijskom smislu?

Vlada čitavo vrijeme u prvi plan stavlja partnerstvo, transparentnost, otvorenu i jasnu komunikaciju. Ne želi nametati rješenja nego ih donositi zajedno sa zainteresiranim stranama. U slučaju poreza na nekretnine tek kada su se počele prikupljati potrebne informacije za njegovu implementaciju postalo je jasno da građani nisu dovoljno upoznati sa značenjem i ciljevima ovog poreza. Vlada nije tu da zastrašuje ljude nego da bude partner i služi građanima. Zato je i donesena odluka da se dok građani ne budu spremni za novo rješenje – a koje je doneseno s ciljem pojednostavljenja i manjih nameta – ne ide s primjenom.

Ovo je primjer kako neka dobra rješenja zbog „loše percepcije“ nastale od prije ne mogu zaživjeti u praksi. Najvažnija je poruka svima da je Vlada pokazala da joj je stalo do stavova građana, da sluša i nema velikih ega koji pošto poto provode ono što su zamislili. To je zaista demokratizacija društva.

U Hrvatskoj se, eto, još uvijek više strasti diže oko tema iz prošlosti, negoli oko uspješnosti korištenja EU fondova. Komunizam i fašizam, ploča sa spornim natpisom „Za dom spremni“ i dalje su važne teme u domaćoj javnosti?

Komunizam i fašizam su našem narodu nanijeli jako puno zla. Braniteljski pozdrav u grbu HOS-a „Za dom spremni“ nešto je sasvim drugo od pozdrava koji se veže uz ustaše. Prema braniteljskom pozdravu i svemu vezanom uz branitelje gajim duboko poštovanje i zahvalnost. Međutim, mnogi su propatili od ljudi koji su vikali „Za dom spremni“ u Drugom svjetskom ratu, kao i od zločina partizana i kasnije komunizma. Sigurna sam da je našim braniteljima i svima nama na prvom mjestu jaka Hrvatska na vrhu ljestvice razvijenosti europskih država, i zato smatram da je vrijeme da osudimo zlo i totalitarne režime, uklonimo njihova obilježja i okrenemo se poduzetnicima, gospodarstvu, znanju, izvrsnosti, ustrajnom i vrijednom radu.

Ovaj tjedan je Europski parlament u Strasbourgu usvojio izvješće kojim se pozdravlja pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te se pozivaju države članice da je što prije ratificiraju. Za usvajanje izvješća glasalo je 489 zastupnika, uz 114 glasova protiv i 69 suzdržanih. Zašto ste bili suzdržani?

Ne volim biti suzdržana, ali u ovom slučaju to je najbolje odražavalo moj stav. S jedne strane podržavam Istanbulsku konvenciju jer sam za nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama, a s druge strane sam protiv ove Konvencije jer sam protiv nametanja rodne ideologije i uvjeravanja žena da je odluka o pobačaju odluka o njihovu tijelu, a ne o životu i smrti drugog bića. Takve konvencije ne bi trebale ulaziti u svjetonazorska pitanja i to nametati državama. Tada ne bi bilo problema s ratifikacijom u pola država članica EU-a.

Sastav Vlade je dosad doživio nekoliko promjena u hodu, zadnju zbog koaliranja s HNS-om. I Vaše ime se spominjalo u kontekstu izbora ministara nakon pobjede HDZ-a na izborima prije godinu dana, no na kraju niste postali jedna od ministrica. Žalite li za tim na bilo koji način?

Uvijek je izazov i želja biti u Hrvatskoj i raditi u Vladi. Ovaj put smo se tako posložili, trebao je netko od ekonomista ostati i u Europskom parlamentu s obzirom na to da je u Vladi četvero izvrsnih ekonomista, doktora znanosti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Biskup Košić: Dobio sam tri prijetnje. Ljevičari bi ubijali i nakon 70 godina

Objavljeno

na

Objavio

– Kada bi se provela lustracija, tada bi i naša dijaspora – a računa se da još toliko Hrvata živi diljem čitavoga svijeta koliko nas ima u RH – sudjelovala u tome da se ovdje pokrenu investicije – tvrdi biskup Košić

Sisačkom biskupu Vladi Košiću ne može se reći da je neprincipijelan. Kritizirao je bivšu Vladu Zorana Milanovića, Ivi Josipoviću spočitavao što kao agnostik ide na hodočašća, Most je prozvao jer je bio spreman na koaliciju sa SDP-om, a danas je tu HDZ-ova Vlada premijera Plenkovića, za koju također smatra da nije demokršćanska jer je u koaliciji s HNS-om.

Koja bi to Vlada i kakva bi po Vama onda trebala biti na vlasti u Hrvatskoj?

Volio bih kada bi u Hrvatskoj bili na vlasti političari koji su izraz biračkog tijela i njegove volje, što sada nije slučaj. Naime, kada je na snazi ovaj i ovakav izborni zakon, moguće je da nam život određuje jedna minorna politička skupina i čak nacionalna manjina. Zato se ja zalažem za izmjenu izbornog zakona. Sjetite se kako je u Milanovićevoj Vladi ministar Bauk svojim notornim iznošenjem neistine spriječio referendum koji je pokrenula udruga U ime obitelji upravo radi izmjene izbornog zakona. On je tada tvrdio da je u RH 4,5 milijuna birača što je nemoguće jer je tada bilo toliko stanovnika u RH, a ne birača. Mislim da je ta izmjena zakona pretpostavka boljeg, dapače jedino pravog, demokratskog funkcioniranja naše države.

Je li trebala ostati spomen-ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu?

Ta je spomen-ploča trebala ostati u Jasenovcu jer su tamo ti naši branitelji poginuli za našu domovinu. Ako nisu smetali kad su ginuli za Hrvatsku, zašto bi smetali danas, 26 godina poslije? I ako su se tada, kad je bilo najteže, tako organizirali i uzeli svoje simbole, zašto to sada nakon toliko godina mijenjati? Moji Gromovi, koji su oslobađali Petrinju – jer sam i sam bio ratni župnik Petrinje i Hrastovice pa sam se s njima susretao i upoznao ih – imaju i danas svoj znak, pesnicu koja je uhvatila gromove s geslom: Jednom grom, uvijek grom. Pa kad to smiju i trebaju imati Gromovi, Tigrovi i sve druge postrojbe HV-a nastale u Domovinskom ratu, zašto to ne bi smjeli imati pripadnici HOS-a? A jednako su ginuli za domovinu, i to 1991.-1995., a ne 1941.-1945. Da, to što pozdrav „za dom spremni“ asocira na NDH nekima ne odgovara, ali nije to bila borba za NDH, nego za suvremenu modernu Hrvatsku. I zato treba ostati spomenik poginulim pripadnicima HOS-a. Ako je političkom trgovinom pogažena žrtva poginulih branitelja, doći će, nadam se, vlast koja će taj spomenik vratiti tamo gdje mu je mjesto. Problematizira se samo mjesto Jasenovac, no o tome bi trebali dati službeno mišljenje stručnjaci, povjesničari i forenzičari. Dok toga nema, politika se poigrava sa žrtvama, ali i s istinom o Jasenovcu, a to nije dobro!

Na Facebooku branite pozdrav “za dom spremni”, potpisnik ste i peticije koju je pokrenuo akademik Pečarić da se taj pozdrav vrati u uporabu u vojsci.

Mnogo je primjera da su taj pozdrav koristili Hrvati u borbi puno prije Drugog svjetskog rata. Npr. Nikola Šubić Zrinski braneći Siget 1566. pošao je u odlučujući boj s povikom: „U boj, za dom!“ Tako je uostalom to 1876. Hugo Badalić, pisac libreta opere Nikola Šubić Zrinski, napisao. K tome je i ban Josip Jelačić pozdravljao svoje vojnike pozdravom: „Za dom!“, a oni su odgovarali: „Spremni umrijeti!“ Kada bismo sve što je bilo u NDH željeli izbaciti iz upotrebe, tada bi bio dugačak popis tih riječi i simbola, a to nije moguće ni potrebno. Ja se pitam kako su se pozdravljali domobrani, redovna vojska NDH? A i oni imaju povijest još od Prvog svjetskog rata pa preko Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Kad bi se sve što je postojalo u NDH trebalo ukinuti, zašto su u Domovinskom ratu ponovno oživljeni domobrani, kao vojne postrojbe? Ako je NDH i kompromitirala pozdrav ZDS, opet su ga u najpozitivnijem smislu očistili i afirmirali upravo pripadnici HOS-a koji su se borili i mnogi poginuli za modernu Hrvatsku.

Pobornik ste lustracije. Smatrate li da je moguće danas provesti lustraciju u Hrvatskoj?

Lustracija je moguća još uvijek jer u javnom su prostoru i danas prisutni oni koji su, kako bi to rekao biskup Egidije Živković, okrvavili ruke. Lustracija je u Makedoniji uvedena prije dvije godine, a Hrvatska i Slovenija jedine su dvije zemlje iz bivšeg komunističkog bloka u EU koje nisu provele lustraciju. Ljudi koji su bili dio represivnog totalitarnog sustava ne bi smjeli obnašati javne službe. Samo je o tome riječ i mislim da to moramo kad-tad učiniti. Proces dovođenja pred lice pravde ubojica i zločinaca iz Drugoga svjetskog rata i poraća ide tako sporo, gotovo nikako, jer nije bilo lustracije. Mi činimo što možemo, udruge također, ali država bi to morala preuzeti i već jednom riješiti. Očito to nije moguće kad još uvijek mnogi „s okrvavljenim rukama“ drže mnoge uzde našeg društva i štite sebe i svoje.

Koristite društvene mreže. Koliko su one uopće korisne u društvu, “pomažu” li ili ne u podjelama i hoćete li i dalje prijavljivati one koji vam prijete?

Ja sam dobio već treću prijetnju. Zanimljivo je da je u svim slučajevima – barem su se tako i u prve dvije, koje nisu otkrivene – potpisivali kao Antife, a bilo je to i nakon kritika na račun prijašnjih vlada, kao i u posljednjem slučaju. Dakle, tzv. ljevičari su nasilnici, oni bi još i danas likvidirali i ubijali. Nije li neobično da se nisu ni poslije 70 godina promijenili? I nije li neobično to da je posljednja osoba koja mi je prijetila i dalje član SDP-a, kojeg su i lokalni i nacionalni šef te partije, umjesto da ga isključe kao nepoželjnog, uzeli u zaštitu? Toliko o tome. No, moja je savjest mirna, ja nikome ne želim činiti nasilje, a pravo misli i govora nitko mi ne može oduzeti. I moja je prednost što se ne borim silom, nego istinom. I znam da me Bog štiti jer on je Istina. A danas je sudjelovanje na društvenim mrežama jedan od suvremenih načina kako doći do ljudi i navijestiti im evanđelje našega Gospodina. Pa i kad ne govorim izričito o evanđelju, ali kad govorim o istini koja se prešućuje, o pravednosti koja se progoni i o dobru koje se guši, ja naviještam Gospodina, rekao je sisački biskup Vlado Košić za tiskano izdanje Večernjeg lista

Biskup Košić komentirao ‘sramotno postupanje vlasti, šarafciger-vlasti’

facebook komentari

Nastavi čitati