Zločin na Kosovu je bio državni

    2

    Nema tijela, dakle nema žrtve pa onda nema ni zločina ni zločinca? Iskopavanje masovne grobnice kod Rudnice opet stavlja Srbiju pred ispit. Hoće li se konačno razotkriti cijela mašinerija koja je masovno ubijala Albance?

    Masovna grobnica u Rudnicirudnica

    Strateško povlačenje, tako se u režimskom vokabularu nazivao odlazak srpske vojske i policije sa Kosova 1999. godine. Jedan srpski vojnik je kasnije Deutsche Welleu ispričao da su oficiri njegove jedinice, povlačeći se strateški, u kamionima ponijeli pokradene dragocjenosti iz napuštenih albanskih kuća, tkane tepihe, bijelu tehniku i sve ostalo na čemu se moglo nešto zaraditi.

    Nitko ne zna koliko će još tijela biti pronađeno i identificirano

    No pored ratnih profitera, bilo je i ljudi s delikatnijim zadatkom – da u kasno proljeće i ljeto 1999. iskopavaju poluraspadnuta tijela pobijenih Albanaca i prevoze ih na teritoriju uže Srbije. Dokazi brutalnih zločina skrivani su po hladnjačama, pokopavani su na raznim lokacijama ili spaljivani u visokim pećima. Ali i danas, petnaest godina kasnije, ostaci civilnih žrtava i dokazi zločina isplivavaju na površinu.

    Otkopava se malo po malo

    Malo selo Rudnica kod Raške nije novi toponim u izvještavanju o ratnim zločinima. Tamo su još 2007. počele pretrage , ali na – namjerno ili slučajno – pogrešnom mjestu. Kada je konačno na sastancima radnih grupa Beograda i Prištine u Bruxellesu točno dogovoreno gdje treba tražiti masovne grobnice, arheolozi i forenzičari ponovo su stigli u Rudnicu. Kažu kako nisu morali duboko kopati, da bi naišli na prve kosti. Do sada su pronađeni ostaci pet ili šest osoba, a za dvije je DNK analizom utvrđeno da su bili albanski mladići iz sela Rezala. Nitko ne zna koliko će

    DW.DE

     batajnica

    Mukotrpna normalizacija odnosa Srbije i Kosova

    Godinu dana nakon potpisivanja Briselskog sporazuma EU je zadovoljna postignutim, Beograd naglašava da je „gotovo u potpunosti “ ispunio obaveze, dok Priština poziva Srbiju da se „više angažira“ u primjeni dogovorenog.

    Vučić: “Srbija će pokušati biti stabilizirajući faktor u regiji”

    Na koju stranu želi Srbija?

    još tijela biti pronađeno i identificirano – najčešće se barata procjenom da je u masovnu grobnicu bačeno više stotina leševa. Možda 200, možda 400. Kako je Radiju Slobodna Europa rekao glavni arheolog Andrej Starović, istovremeno se prikupljaju i dokazi: tragovi kamionskih kotača, mehanizacije koja je kopala rake, kao i garderoba, puščana zrna i čahure. Pretrage bi mogle potrajati još dva mjeseca.

    „Radi se o masovnim zločinima koji su definitivno organizirani i zahtijevaju logistiku, ljudstvo i tehniku. Tu se uvijek izvrdava ključno pitanje – je li to bio državni zločin i u kojoj mjeri je sistem sudjelovao u tome?“, kaže beogradska novinarka Milica Jovanović, jedna od autorica na srpskom internet-portalu Peščanik. „To se ovdje obično rješava tako što se nekoliko izvršilaca izvede pred sud, onda se stvar dalje zataška. Strategija Beograda je da stalno pomalo uzmiče, ali tako da se nikada ne postavi pitanje državnog zločina“, navodi ona za DW.

    No sumnjati u organiziranost zločina postalo je nepristojno najkasnije nakon otkrivanja 980 tijela na policijskom strelištu u Batajnici. Na poligonu u Petrovom selu otkriveno je 77 tijela, u jezeru Perućac 48, dok je hladnjača koja je isplivala iz Dunava kod Kladova krila oko 80 tijela.

    Dio tijela pronađenih u Batajnici 2005. godine

    Još se ne zna kako i gdje je skončalo oko 1.500 albanskih žrtava – pretpostavlja se da su stotine tijela spaljene u visokim pećima u Boru. „Dovezem prazan kamion iz Bora. U logoru punom vojske, policije i raznih paravojnih jedinica za koje ne znam ko su i čiji su, policajac sjedne u kamion i odveze ga. Onda ga vrati punog i zapečaćenog, a na putnom nalogu, protiv svih pravila, piše samo Poverljivo! i ništa više“, prenijelo je Vreme još 2001. priču jednog vozača iz rezerve, koji u međuvremenu pod promijenjenim identitetom živi u jednoj državi Europske unije. „Uvijek sam vozio sa Kosova za Bor noću. Kamion sam predavao policajcima na ulazu u topionicu bakra u kompleksu Rudarsko-topioničarskog bazena Bor. Čekao sam na porti da mi vrate prazan kamion. Ubrzo sam shvatio da vozim leševe, nije tu trebala velika pamet…“

    Ne može se naprijed bez pogleda unazad

    Budući premijer Srbije Aleksandar Vučić nedavno je u interviewu za DW rekao da ispričavanja i prazne riječi nikome nisu potrebne, nego da treba nešto činiti: „Želim da Vas uvjerim da nijedan zločinac neće biti sačuvan i da će svako ko je počinio zločine, za to i odgovarati. […] Jer ja ne mogu da kažem da je dobro to što je netko spakirali na najstrašniji i najmonstruozniji način trojicu braće (Bitići, prim N.R.) – kao srdele ih spakirao u jamu. Ja imam strašan prezir prema ljudima koji su to počinili“, rekao nam je tada Vučić.

    Novinarka Milica Jovanović ipak ima dojam da u javnom diskursu dominira parola što je bilo – bilo je, treba gledati naprijed. „Zvanična naracija kaže da smo se okrenuli europskim integracijama, postigli sporazum sa Prištinom i te da se rješava povijesni problem Srba na sjeveru Kosova. Ipak, čini mi se da kao društvo ne možemo pokrenuti bez otvaranja ovih teških pitanja, bez obzira idemo li ka Bruxellesu ili ka Moskvi.“

    Pokolj Albanaca u selu Račak je bio jedan od važnih povoda za početak angažmana NATO-snaga u kosovoskom ratu 1999.račak

    U posljednje dvije godine srpski i kosovski premijeri Ivica Dačić i Hašim Tači sastali su se dvadesetak puta, obavili su famozno rukovanje, pa čak su se i zajednički fotografirali, doduše suzdržano, bez osmjeha. Razgovarali su o svemu i svačemu, ali je pri tom nastao dojam kako je normalizacija odnosa okrenuta naglavačke. „Prvo poglavlje koje je trebalo otvoriti i zatvoriti u odnosima ova dva društva i te dvije države upravo je pitanje nestalih lica“, kaže za DW Iljir Deda, direktor Kosovskog instituta za istraživanje i razvoj politika.

    „Vidjeli smo da Tribunal u Hagu ne vodi zatvaranju poglavlja rata i zločina nad civilima na Kosovu, a ne vjerujem da će to ni ovaj specijalni sud za zločine na Kosovu postići“, smatra Deda. On dodaje kako je, s kosovske strane, bilanca izgradnje pravnih institucija jadna. „Poslije dvije milijarde eura koje su utrošene za izgradnju pravnog sustava moramo zapitati i sami sebe i naše partnere iz EU i SAD: Što smo mi postigli za 15 godina, ako nismo mogli sagraditi sustav koji će štititi svjedoke i pravne institucije?“

    Porazno je što je i danas aktualna rečenica koju je, u tekstu o hladnjačama s albanskim civilima, još prije 13 godina napisao Miloš Vasić u Vremenu: Problem s mrtvima i jest u tome, što oni mogu vrlo glasno vikati i tražiti pravdu.

    facebook komentari

    • Problem s mrtvima i jest u tome, što oni mogu vrlo glasno vikati i tražiti pravdu. Svaki zločin vapi za pravdom

    • Problem s mrtvima i jest u tome, što oni mogu vrlo glasno vikati i tražiti pravdu. Svaki zločin vapi za pravdom