Pratite nas

Kronika

Zločin nad Čengićima zgrozio je i kninske vlasti

Objavljeno

na

Drago Čengić (39), njegova supruga Nevenka (31) te sinovi Slobodan (11) i Goran (4) zvjerski su ubijeni 18. siječnja 1992. u vlastitom domu u Erveniku, selu između Benkovca i Knina, piše večernji list

Okrutni zločin koji je zgrozio čak i četničke vlasti u Kninu počinili su njihovi susjedi srpske nacionalnosti: Damir Travica, Slobodan Kovačević zvani Ćipe i Nebojša Travica zvani Nebesilo.

Teško je uvijek, a najteže ovih dana kad je obljetnica – kaže Vlado Čengić, brat ubijenog Drage koji je, unatoč tome što rane nikad nisu zacijeljele, pristao ispričati mučne detalje zločina kojim su se kukavice, koje nisu prezale prerezati vrat četverogodišnjem djetetu, hvalisale po selu.

S obzirom na to da su ubojstva priznali, opisali i potpisali, poznati su svi detalji monstruoznog zločina zbog kojega je u zatvoru bio jedino Damir Travica.

U siječnju 1992. godine od 12 obitelji hrvatske nacionalnosti u Erveniku su ostale samo tri, ostali su pobjegli.

Moj brat Drago bio je human čovjek koji bi svakome pomogao i možda se baš zato naivno nadao kako će se situacija riješiti na mirni način, dok su susjedi Srbi postavljali balvane i palili hrvatske kuće i staje zajedno sa stokom – započinje priču Vlado koji je, kao i treći brat Ivan, u to vrijeme bio u Zagrebu.

Okidač za zločin bila je pogibija trojice pobunjenih erveničkih Srba koji su upali u zasjedu kad su pljačkali okupirano hrvatsko selo Rupe.

Skovali krvavi plan

Nakon pokopa njih 20-ak održalo je sastanak u kafiću Taverna. Dogovoreno je da se iste noći pobiju svi preostali Hrvati u Erveniku, a za akciju su se javila tri dragovoljca.

Damir i Nebojša Travica te Slobodan Kovačević otišli su u posebnu prostoriju gdje su skovali krvavi plan. Kuća Drage Čengića bila je najbliža i odlučili su krenuti od nje – zastaje Vlado jer slijedi najstrašniji scenarij kojeg čovjek može zamisliti.

Naoružani i pijani, oko sedam sati uvečer, upali su u kuću, nogom odvalivši vrata. U dnevnom boravku bio je Drago sa Slobodanom. Rafalom iz automatske puške pokosio ih je Slobodan Kovačević.

Damir Travica imao je skraćenu lovačku pušku, uletio je u kuhinju u kojoj je bila Nevenka s Goranom u naručju i pucao. Međutim, nije ih ubio pa je odlučio stvar riješiti nožem, a za to vrijeme je Damir Travica već zapalio kuću.

Iako je bila teško ranjena s ranjenim Goranom u naručju Nevenka se izvukla vani i pokušala se skriti iza zida. Ali, zlotvori su čuli njezino jecanje, vratili se i Ćipe ju je primio za kosu, izvukao i zaklao je skupa s Goranom, što je sam detaljno opisao.

Nebesilu je rekao da ni pas ne smije ostati živ i on je pucao u psa – priča Vlado mučne detalje koje su ispričali zločinci.

Nastavili su svoj krvavi pir po selu. Došli su do kuće Đakulovića, zasuli su je bombama i zapalili staju u kojoj su žive izgorjele krave, bikovi i ostala stoka. Srećom, tročlana obitelj ranije je pobjegla.

Nastavili su dalje, želeći ubiti i Dragine roditelje – Josipa i Mariju, koji su na sreću tu hladnu, siječanjsku noć odlučili provesti izvan kuće, u šumi, ogrnuti dekama. To im je spasilo živote.

Kad je svanulo, zabrinuta majka Marija krenula je do Dragine kuće. Kada je ušla u nagorjelu kuću i vidjela kosti, nije prepoznala sina Dragu ni unuka Slobodana, čija su tijela potpuno izgorjela.

No, sve joj je bilo jasno kada je u dvorištu vidjela unakaženo beživotno tijelo nevjeste Nevenke i četverogodišnjeg Gorana.

Nije marila za vlastitu sigurnost. Otišla je u centar sela, plakala i pitala ljude što se dogodilo. Bježali su od nje kao da ima kugu – priča Vlado.

Međutim, svi su već sve znali i netko se usudio i o svemu obavijestio Knin pa je došla milicija tzv. Krajine i mrtvozornik koji je pokupio tijela. Marija i Josip ostali su u selu do pokopa, koji je također bio mučan.

Pogrebnu povorku u kojoj su bili samo njih dvoje i pogrebnici, ervenički Srbi zaustavili su balvanima! Međutim, komunalni radnici su im pomogli ukloniti prepreke i mučki ubijena obitelj je pokopana. S obzirom na to da su se zločinci svojim pothvatom hvalili po selu, srpske vlasti provele su istragu i pritvorili ih.

Nisu izdane tjeralice

Njih su trojica bila u rezervnom sastavu JNA koja se još otvoreno nije stavila u službu velikosrpskih agresora pa se povela istraga. Zatvorili su ih u Kninu, oni su sve priznali i potpisali.

Ti su dokumenti nakon Oluje otkriveni pa tako i znamo što se događalo te noći za koju, osim krvnika, živih svjedoka nema. Međutim, ljudi iz Ervenika, ali i drugi u Kninu, digli su se na noge i bunili se zašto su takvi borci koji su Ervenik očistili od ustaša, u zatvoru. JNA ih je zato prebacila u Banju Luku. Tamo su bili zatvoreni do 1995. kada ih puštaju te trojka bježi u Srbiju – govori Vlado.

U međuvremenu, na Županijskom sudu u Šibeniku za ubojstvo, mučenje i progon Hrvata iz Ervenika osuđeno je 30 pripadnika paravojnih jedinica tzv. Krajine.

Po 15 godina zatvora dobili su ubojice obitelji Čengić, ali kaznu je odslužio jedino Damir Travica, kojega su nam predale vlasti Velike Britanije. Ostali su u Srbiji.

Boli me što hrvatske vlasti, odnosno MUP, uopće nisu izdale tjeralicu za ubojicama obitelji mog brata Drage iako su pravomoćno osuđeni – kaže Drago kojemu je teško pri duši i zbog odnosa današnjih lokalnih vlasti u Općini Ervenik.

Spomenik pred kućom u kojoj se odigrao zločin podiglo je Ministarstvo branitelja, a Općina Ervenik, koja je u rukama SDSS-a, odbija financirati čak i hrvatsku zastavu koju treba periodično mijenjati zbog vjetra i kiše – tvrdi Vlado Čengić te dodaje:

Žrtva obitelji moga brata nije bila besmislena jer su mediji svoj posao tada odradili dobro. Za zločin se doznalo i njihovo ubojstvo je na žalost pomoglo da svijetu bude jasno što se u okupiranim dijelovima Hrvatske događa.

Međutim, ne smijemo dopustiti da padnu u zaborav, a čini mi se da se to događa. Želio bih da Dragina kuća, u kojoj je ubijena nevina obitelj, postane spomen-dom, odnosno muzej.

U Općini Ervenik za to ne žele niti čuti, ali nadam se pomoći iz Benkovca i Knina, ali i hrvatska Vlada.

Slavica Vuković / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

Objavljeno

na

Objavio

Slavni Odred naoružanih brodova bio je dragovoljačka postrojba čiji se početak djelovanja veže za 23.rujna 1991.i prvu plovidbu glisera Sveti Vlaho.

Odred su osnovali Aljoša Nikolić, Miljenko Bratoš i Rudi Butković. Zadatak odreda bio je probijanje pomorske blokade Grada i uspostava morskog koridora za dopremanje lijekova, hrane, naoružanja i streljiva za uspješnu obranu Dubrovnika.

Pripadnici ONB-a gliserima su prevozili i ranjenike, kao i branitelje koji su iz svih krajeva Hrvatske dolazili pomoći dubrovačkim braniteljima. U sastavu ONB-a bilo je 22 brodice raznih veličina koje su prevezli preko 5000 ljudi i više od 4000 tona različitog tereta. Ova ekipa, njih 117, pod vodstvom Aljoše Nikolića, držala je Grad na životu. Odred je bio jedan od najvažnijih faktora za održavanje obrane i preživljavanje stanovnika. Vozili su po najtežim vremenskim uvjetima, a zanimljivo je kako nisu izgubili niti jedan brod. Posljednji i očuvani primjerak jednog od naoružanih brodova, sveti Vlaho, restauriran je i izložen na Batali kao muzejski primjerak, piše Nportal

Nagrađeni su Plavom vrpcom Novog vjesnika, nagradom za hrabra i humana djela na moru 1992.godine. Odred je odlikovan 2006.Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu. Unatoč hrabrosti i požrtvovnosti, sudjelovanja u oslobađanju Slanog, i konačnog oslabađanja Konavala,zauzimanja HE Plat, nijedan pripadnik ONB-a nije dobio časnički čin ni ratno odlikovanje. Aljoša Nikolić je malo prije svoje smrti, 2010.

Plavu vrpcu i skulpturu Galeb donirao Muzeju Domovinskog rata, koja je izložena u tvrđavi Imperijal na Srđu.
Dubrovnik će se uvijek sjećati hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova i nikada neće zaboraviti ni one koji su izgubili svoje živote tijekom Domovinskog rata: Miljenka Bratoša, Gorana Gojkovića, Đura Raguža Kanadera, Matka Soče i Zdenka Zorića.

facebook komentari

Nastavi čitati