Zločin UDBA-e: 34 godine od ubojstva Nikice Milićevića Bebana

    0

    Bila je to nedjelja, 13. siječanj 1980. godine oko tri sata ujutro. Na parkiralištu ispred jednog restorana u Frankfurtu na Majni, pri ulasku u automobil, pripadnik Službe državne bezbjednmosti (UDBA-e),  prišao je s leđa Nikoli Milićeviću Bebanu te je u njega ispalio šest metaka kalibra 7,65 mm. Ubojica je netragom nestao, a Nikola je ostao na mjestu mrtav.  Iza njega ostala je supruga Ljubica i petero male djece u dobi od 5 i 12 godina.

    Nikola Milićević Beban, rođen je u Vionici kod Čitluka (BiH) 10. listopada 1937. godine, a bio je jedan od osnivača Ujedinjenih Hrvata Njemačke.

    U svom svjedočenju kojeg je krajem ožujke protekle godine iznijela u Fenix Magazinu, supruga Ljubica govori o svim strahotama koje su ona i njezina djeca doživjeli.

    Nikola je pobjegao 1966. godine u Njemačku. Nakon što je dobio politički azil, u Frankfurtu je otvorio građevinsku tvrtku. Nedugo potom, njegova supruga Ljubica s djecom je također pobjegla iz tadašnje Jugoslavije i doselila suprugu u Frankfurt. Živjeli su dobro i sretno do noći u kojoj se Ljubici sav svijet okrenuo i srušio. Bez muža, kojeg je neizmjerno voljela, morala je nastaviti život s petero djece između 5 i 12 godine. Užasu i teškoćama koje su je zadesile, nije bilo kraja. Njezini hrvatski prijatelji i hrvatska zajednica iz Frankfurta bojali su se, zbog straha od Udbe, nastaviti prijateljstvo s njom i njezinom djecom.

     Prijetili su mi likvidacijom djece

     „Bilo je to najteže i najgore razdoblje u mom životu. I nakon ubojstva supruga, agenti Udbe su me nazivali na telefon i prijetili meni i mojoj djeci. Plašila sam se za naše živote. U tim najtežim trenucima najviše su mi pomogli Nijemci iz njemačke katoličke župe u koju sam kao vjernica počela odlaziti s djecom. Dotad smo redovito išli u crkvu s hrvatskim vjernicima. Ali nakon što smo osjetili izbjegavanje i drugačije ponašanje većine dojučerašnjih hrvatskih prijatelja i poznanika, njihov oprez i strah kod pozdravljanja i javljanja, okrenula sam se potpuno Nijemcima“, priča nam Ljubica Miličević u razgovoru na kojeg je pristala nakon 33 godine šutnje za medije. U pratnji najstarije kćeri Mladenke, Ljubica je taj dan obišla grob svog supruga te dala izjavu za njemačku televiziju ARD, koja je za emisiju Europamagazin snimila prilog pod nazivom “Kroatien: Schatten der Vergangenheit” (Hrvatska: sjene prošlosti). U emisiji je pokrenuto pitanje ubojstava hrvatskih političkih emigranata (od strane pripadnika Udbe), za koja još nitko nije odgovarao, te koliko će to utjecati na skorašnji ulazak Hrvatske u EU.

     Moj muž nije bio nikakav terorist

     „Moja djeca Mladenka (12), Frane (11), Željko (10), Karmela (8) i Anton (5) godinama nisu shvaćala zašto više nema oca. Ni ja nikada nisam shvatila zašto su moga muža ubili agenti Udbe. Kao i većina Hrvata, bio je politički protivnik Jugoslavije. Aktivno je sudjelovao u demonstracijama protiv Jugoslavije i komunističkog režima, koje su u to vrijeme organizirale razne hrvatske organizacije u Njemačkoj i svijetu. Moj muž i njegovi prijatelji poput Brune Bušića, koji je često znao prespavati kod nas u Frankfurtu na putu za Pariz, Gojka Bošnjaka, Tomislava Naletilića, Branka Šetke i ostalih, nisu bili teroristi već samo politički protivnici jugoslavenskog režima. Uglavnom su demonstrirali i dijelili letke protiv Jugoslavije, objavljivali tekstove u stranim medijima, nosili hrvatske zastave na automobilima i slično. Je li to zločin zbog kojeg je ubijen moj suprug?“- pita se Ljubica Miličević. Pritom se prisjeća dramatičnog događaja iz 1978. godine u Zračnoj luci u Zagrebu.

     Teroriste RAF-a nudili u razmjenu za osmoricu Hrvata

     „Udba je tada privela četiri terorista Frakcije Crvene armije “RAF” (jedne od tada najutjecajnijih njemačkih ljevičarskih militantnih organizacija, op.a). Među njima su bili i otmičari predsjednika Udruge poslodavaca Hannsa-Martina Schleyera. Beograd je ponudio razmjenu. Za članove RAF-a tražili su od Nijemaca izručenje osmorice hrvatskih političkih emigranata, među kojima je bilo i ime mog muža.

    Tadašnji njemački ministar unutarnjih poslova Werner Maihofer (FDP), odbio je tu ponudu. Bila sam mu zahvalna. Obzirom na tadašnje egzekucije hrvatskih emigranata, nama je tada bilo jasno da će nakon toga početi lov i na osmoricu Hrvata“ – kaže Ljubica Miličević. O svom životu bez muža, o svakodnevnoj borbi za odgoj svoje petero djece, o pomoći njemačke države i socijalnih službi, mogla bi, kaže, napisati pozamašnu knjigu. Svega toga se sjeća s dozom tuge u srcu i gorčine na to što joj je učinila Jugoslavija i pripadnici Udbe. Žalosti je i to da su isti ljudi u Hrvatskoj nastavili raditi za Hrvatsku, koja ih danas štiti i ne izručuje Njemačkoj. Prije dvije i pol godine, u suradnji s njemačkim državnim odvjetništvom, Ljubica Miličević je podignula optužnicu. Tuži hrvatsku državu, kao nasljednicu propale Jugoslavije, i traži da se pravdi privedu ubojice njezina muža, kao i oni koji su naredili ubojstvo.

     Zna se ime ubojice i onih koji stoje iza ubojstva

    „Ime ubojice se zna kao i imena onih koji su to naredili. Da je Hrvatska to željela istražiti i procesuirati, to je već odavno mogla i morala. Žalosno je da država, za koju se političkim putem borio moj muž, štiti njegove ubojice“, rezolutna je gospođa Miličević. Na pitanje što misli, bi li njezin muž, da je danas živ, bio zadovoljan hrvatskom državom, bez oklijevanja kaže: „Sigurno bi bio sretan i ponosan zbog stvaranja države Hrvatske. Ali ne bi bio zadovoljan načinom vladanja tom državom i činjenicom da stare udbaške strukture još imaju moć u Hrvatskoj.“

    M.M./hrsvijet

    facebook komentari