Pratite nas

Gost Kolumne

Znamo da je bitno biti Bošnjak, ali je li još išta bitno?

Objavljeno

na

Poprilično je teško zaboraviti popis stanovništva koji se u BiH proveo 2013. godine. Prije takvih, u svijetu rutinskih, a u BiH kompleksnih događaja, pojave se fenomeni koji vjerno oslikavaju stanje u društvu. Tako je, usred gotovo pa predratnog stanja koje je uzrokovano popisivanjem i prepisivanjem građana BiH, pokrenuta kampanja sa sloganom „bitno biti Bošnjak.“ U spotovima su korištena i djeca i stari, i miroljubive i manje miroljubive retorike, objavljivane su i knjige koje u naslovu nose bitnost bivanja Bošnjakom, a sve kako bi se torovski svi oni koji se ne osjećaju Hrvatima ili Srbima cementirali u narod čiji poglavari uglavnom sustavno rade na uništavanju BiH i njezinog daytonskog duha. Koliko je pojedincima bilo važno biti Bošnjak, govori i činjenica da ih se moralo govoriti da su uopće Bošnjaci. Zamislimo kampanju na fakultetima koja mladima objašnjava kako je bitno biti student i nagovara ih da se izjasne kao studenti kad ih pitaju studiraju li. Ili kampanju u bolnicama gdje sedmogodišnje dijete sa suzom u očima i Klavocinom u ruci uvjerava ljude u bolnici kako je bitno biti pacijent. Nezamisliv je spot koji poziva Hrvate da se izjasne Hrvatima, valjda kako se zabunom neki Ante iz Gruda ne bi izjasnio Srbinom. Oprez je, kažu, majka.

piše: Marijan Knezović

Na kampanju o bitnosti bivanja podsjećam jer velikobošnjački politički narativ nije promijenio bit, već je samo metastazirao na preostale organe izmučenog pacijenta koji se odaziva na ime Bosne i Hercegovine. Imperativi su napredovali. Danas su bitne i mnoge druge stvari. Bitno je, recimo, da se hrvatskoj djeci onemogući školovanje na maternjem jeziku, što se u jednom hrvatskom kraljevskom gradu nedavno gotovo pa dogodilo. Bitno je da iz prijestolnice (ne)kulture i glavnog grada države svaki dan od javnih medija slušamo o korumpiranim, nepotističkim i nacionalističkim hrvatskim predstavnicima, kao da su eto bošnjački predstavnici u politici samo volonterski u pauzama od rada u Caritasu ili Crvenom križu. Javni mediji tako više ni ne naglašavaju da se radi o sumnji ili osnovanoj sumnji, već je samo konotiranje kriminala i predstavnika Hrvata automatski usudivo. I to je, možda, reforma štednje. Bilo bi nepametno abolirati bilo koga od kriminala, pa i one Hrvate kojih nije malo, ali još je nepametnije primjenjivati trostruke standarde za isto šuškave konvertibilne marke ili inozemne eure ako govorimo o tome kako se financiraju takozvane građanske opcije.

Bitno je i držati Hrvate kao taoce u Federaciji, podsjećajući svaki put Hrvate da će u slučaju stvaranja većinski hrvatskog entiteta neki Hrvati ostati izvan tog entiteta, čime se naizgled brižni i opet takozvani građani opet odaju – ako su oni tako tolerantni, što bi se to loše moglo dogoditi Hrvatu koji ostane na Ilidži? Bitno je i redovno podsjetiti Hrvate kako je probosanski korpus znatno brojniji te može nelegitimno opet izabrati još jednog probosanskog člana predsjedništva koji sjedi na mjestu rezerviranom za nekoga tko uživa podršku Hrvata. Bitno je tuđu slobodu nazivati fašizmom, a vlastiti fašizam slobodom – sve kako bi u očima međunarodne zajednice Hrvati postali oni koji razaraju, a Bošnjaci oni koji čuvaju BiH. No, ni to više ne prolazi, jer je i vrapcima na grani jasno da su Hrvati oni koji štuju i inzistiraju na ustavu BiH dok ga mnogi ruše, a tvrde da ga samo renoviraju. Protuustavno.

Bitno je odustati i od same državnosti prihvaćanjem raznoraznih NGO ultimatuma koji pokazuju kako u BiH ne vladaju oni koji su na vlasti, već oni kojima je iz Soroševe livade drago pasti. To poprilično zabrinjava, budući da tako nonšalantno odricanje od državnosti nije poznato nigdje u svijetu. Procesi su obično obrnuti. Također, bitno je i prepoznati da ni mnogi hrvatski politički predstavnici ne pokazuju značajnije napore kako bi progovorili ono što misle oni koji su ih birali, što opet nije ni nerazumljivo kada vidimo što se dogodi sa svakim od zahtjeva Hrvata.

Bitno je iz Sarajeva sodomizirati HDZ BiH, iako je upravo političko Sarajevo zaslužno za dominaciju HDZ-a među Hrvatima. Jako teško da bi neka stranka u hrvatskoj izbornoj jedinici bila toliko snažna i nedodirljiva da su oni pristali na to da Hrvati napokon osjete da neće biti preglasani. Ali to je za mnoge prevelik kompromis, jer tko bi onda kad zatreba (kao Komšić po potrebi) trovao hrvatske diplomatske i veleposlaničke kvote degradirajući zdrav razum do granica neprepoznatljivosti. Bitno je i da se Hrvatima uskraćuje pravo da se informiraju na vlastitim, a podsjetimo, i službenim jezikom BiH.

Ako se nastavi ovako gaziti po osnovnom načelu ustava, a to je konstitutivnost, BiH će rapidno devoulirati. Bošnjaci, Srbi i Hrvati kao državotvorni narodi napokon nakon 25 godina trebaju osigurati administrativni okvir koji će svima jamčiti prava već navedena i istaknuta u Daytonu. U suprotnom, nije nemoguće da prije idućeg popisa stanovništva s malih ekrana gledamo pubertetliju s kalašnjikovom koji nam tvrdi kako je bitno biti vehabija.

Napomena: pod terminom Bošnjaci nipošto ne mislim na bošnjački narod, već na određene bošnjačke političke, društvene, akademske i medijske elite. Bošnjački narod je uz srpski i hrvatski državotvoran i vjerujem kako im se pljuvanje njihovih predstavnika po BiH kao ni protuustavno djelovanje ne sviđa.

Marijan Knezović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Da nije bilo ponosne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, danas ne bi bilo Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

HVO - Borbe u Mostaru: Foto: Jon Jones

Bošnjačka proizvodnja laži, a time i mržnje, buduči da svaka laž izvire iz mržnje, več ćetvrt stoljeća koliko životari daytonska dvoentitetska a tronacionalna tvorevina BiH, ne da se smanjuje k cilju izgradnje nacionalne i vjerske snošljivosti, već se sve više širi po svim slojevima bošnjačkog društva.

I to širenje laži, koje je najagresivnije prema beha Hrvatima, ali i Hrvatima u cjelini, pokazatelj je da se građansko-konfesionalni beha rat za teritorij i dalje vodi.

Uz to, ta bošnjačka svakim danom sve razornija, agresivnija laž pred kojom nestaje sve više Hrvata, je učinkovito oružje etničkog čiščenja federalnog beha dijela. I još više od svega toga ta laž koja naprosto nema granica, uspješno je bošnjačko skrivanje muslimanski ratni zločina progona i etničkog čiščenja, s dimenzijama genocida – Lašvanska dolina – Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski narod i hrvatske prostore u BiH.

No, zasigurno da nema te laži, da nema tog broja Bošnjaka u BiH, kojim sve više prijete Hrvatima, ali i svim drugim kršćanima, s kojom će, i s kojima će sakriti svoje genocidne zločine kako tijekom agresije na Hrvate tako isto i ubijanjem hrvatskih povratnika. Od one otrcane, i nikom nikad prihvatljive laži o milijunskom ubojstvu Muslimana u beha ratu, od strane Srba i Hrvata, koju svijet nikad nije prihvatio kao istinu, do one koju i danas koriste i svijetu podastiru, kao razlog prepolovljenja hrvatskog naroda u nekadašnjoj BiH. Ta laž je klon one velikosrpske što je Srbi desetljećima koristili u opravdano raspadnutoj jutvorevini, kao oružje porobljavanja, ušutkavanja i obespravljivanja Hrvata i drugi naroda u juzajednici.

Tako danas nekadašnji Muslimani a danas Bošnjaci ubod noža u leđa Hrvatima kojim su ih prognali oko 250 tisuća i etnički očistili sve hrvatske prostore kroz koje je prošla njihova zločinačka Armija, zajedno sa mudžahedinima i talibanima, taj zločin genocida pripisuju samim žrtvama, Hrvatima. I to toliko ponižavajuće da svijetom šire laž kako su Hrvati izvršili suicid. Sami su se poubijali i sami bez ikakva, ili velikosrpskog ili velikomuslimanskog pritiska i progona napustili svoje kuće, domove, ognjišta, njive i teritorij.

Tolika laž nadmašuje i laži Hitlerove Njemačke, Erdoğanove Turske, Staljinove Rusije. To je laž sa kakvom se kroz cijelu povijest služili, i služe okupatori, i uvijek je u uporabi u federalno ustrojenim zajednicama koju koristi brojniji narod. Hrvati su sami sebe prognali, tutnje današnji Bošnjaci po etnički očišćenoj BiH, te zbog toga ih eto sada ubijaju kada se vrate na svoja spaljena ognjišta, od kojih su mnoga duboko islamizirana. Po bošnjačkoj teoriji suicida beha Hrvata tijekom muslimanske agresije na njih, vjerojatno je i 2 milijuna Armenaca izvršilo suicid tijekom turskog genocida izvršenog nad njima. I tako u svim islamskim zemljama svijeta, kroz povijest širenja islama mačem i ognjom, svi okupirani narodi su izvršili suicid.

Zbog toga su danas sve islamske zemlje sto posto vjerski čiste muslimanske, i u njima kršćani ne mogu egzistirati jer odmah izvršavaju suicid. I takva muslimanska teorija suicida kršćana u islamskim zemljama dijelom je i napravljena od pojedinaca, onih koji iz straha nisu dozvolili da ih muslimani uhite nabijaju na kolac, žive potkivaju kao konje, i živima kožu gule. Istina je da su mnoge kršćanke u vrijeme turske okupacije BiH zaista izvršile suicid kako ne bi upale u ruke turskih zlikovaca koji su se nad njima seksualno iživljavali, isto onako kako to danas čine isilovci nad kršćankama Bliskog Istoka, u kojem je gotovo nestalo i kršćanstva i kršćana.

Nažalost radikalizacijom i isilizacijom današnjih Bošnjaka sudbina kršćana, Hrvata katolika je ista onih kršćana u Iraku, Afganistanu, Turskoj… Bošnjačka propagandna agresija na Hrvate, posebno je brutalna i puna neviđene mržnje u vrijeme hrvatskog obilježavanja nekih povijesnih, tijekom beha rata uređenih, republičkih, političkih i vojnih asocijacija koje su jedino zaslužne za ostanak i opstanak i tog malog broja Hrvata u BiH. Tu povijesnu zaslugu koja zauvijek opravdava njihovo utemeljenje i egzistiranje, a time i obvezuje hrvatski narod na njihovo oćuvanje, i kroz obilježavanje obljetnica osnutka, Bošnjaci preokreću u razlog nestanka hrvatskog naroda. A da nije bilo HVO-a i Hrvatske Republike Herceg Bosne, obrambenih komponenti danas ne bi bilo niti jednog Hrvata u BiH, ali ne bi bilo i velikog broja Muslimana, onih koji su utočište i sigurnost ispred srpskog genocida našli i dobili tamo gdje je bio HVO i u granicama Hrvatske Republike Herceg Bosna, na koju se danas iz bošnjačkih centara isilovski agresira.

Umjesto hvala, pa čak i sudjelovanja u obilježavanju obljetnice Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Bošnjaci agresiraju na sve one koji sa zahvalnošću memoiraju njen Dan stvaranja, i na njen teritorij, klevetom kako su na tom, u Dayton unesenom, teritoriju Hrvati izvršili suicid. u daleko crnjem obliku nastoje prikazati Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i njene utemeljitelje, negoli genocidnu Republiku srpsku. Također je ocrnjuju, pripisujući joj nezaslužne predznake, više i od mudžahedinsko vehabijskog entiteta koji i danas egzistiraju na beha teritoriju. Ne smetaju im ni ti vjerski, islamskim zidom okovani, mudžahedinski entiteti u kojem ne važe zakoni Bosne i Hercegovine. No smeta im postojanje i današnje spomeniranje Hrvatske Republike Herceg-Bosna, smeta im zapravo sve što nije muslimansko.

Koliko god današnjim Bošnjacima smetala Hrvatska Republika Herceg-Bosna, daleko više Hrvatima smeta današnja unitarizirana i uveliko osmanizirana Bosna i Hercegovina. Iako je i jedna žrtva prevelika i zaslužuje najoštriju kaznu zločincu, ipak daleko više zločina je počinila muslimanska strana u ime ove islamizirane i turcizirane Bosne i Hercegovine, u kojoj je turski predsjednik Erdoğan bošnjački član beha Predsjedništva, negoli je to učinila hrvatska strana u ime europske demokratske Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Na temelju čega to Hrvati imaju manje pravo na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, od bošnjačkog prava na unitariziranu, islamiziranu i radikalno vehabiziranu Bosnu i Hercegovinu.

U takvim suprotonostima koji se naprosto isključuju, islamizirana i radikalizirana, unitarizirana i arapizirana Bosna i Hercegovina na jednoj, europeizirana i kroatizirana, demokratizirana i bosnizirana Hrvatska Republika Herceg Bosna na drugoj strani, nema nikakvih pretpostavki za izgradnju neke zajedničke zemlje. Zbog toga više i nema one prijeratne Bosne i Hercegovine, za kojom kako se vidi iz triju sadašnjih njenih komada, ni jedan narod i ne žali za njom. Očito da su beha narodi zadovoljniji svaki u svom entitetu, Srbi u Republici srpskoj, Bošnjaci Muslimani u teritorijalnom beha dijelu kojeg su unijeli u daytonske pregovore, i Hrvati u granicama Hrvatske Republike Herceg-Bosna, koja im je potvrdila i zajamčila suverenost i konstitutivnost, jednakost i ravnopravnost sa beha pregovaračima u Daytonu.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati