Znamo li uopće što je to konoba?

0

Premda su i mnogi drugi ljubitelji tradicije i baštine ukazivali na vrijednost i smisao konobe u onom njenom izvornom obliku, danas se konoba sve više stavlja isključivo u kontekst jela i pića, pod krovom suvremenih ugostiteljskih objekata koje nose ime konobe, premda im je, ne rijetko, samo to sveto ime zajedničko

Konoba je mjesto u kojem se izražava poštovanje prema ljudskom radu, umijeću stvaranja i umjetnosti življenja. To je mjesto koje prima slatke plodove loze izrasle iz zemlje natopljene slanim kapima znoja. U tom se mjestu događa ta čudna transformacija iz grožđanog soka u vino koje se na tom istom mjestu odgaja i njeguje mjesecima ili godinama. Među njenim zidovima osjećaju se mirisi tek otvorenih bačava, svjetlucaju iskre mladih vina i zvone pjesme čvrstih glasova. U središtu svake konobe jest čovjek, težak, vinogradar i podrumar, a vino je kao i konoba samo njegov odraz.

konoba

Težakova ljubav prema vinogradu i grožđu, konobi i bačvi prenijet će se i na vino, a ljubav sadržana u vinu podijeljena s drugim ljudima stvorit će radost. Težakova konoba napunjena njegovim vlastitim trudima i radosnim ljudima, istinska je konoba i ono što ona jest.

Mnogi su skloni reći kako je konoba simbol prošlog načina života, u kojem se živjelo drugačije, u kojem su na snazi bili neki drugi sustavi vrijednosti, drugi alati, materijali i tehnologije, drugim riječima ona bi trebala predstavljati nešto mrtvo. Ali kako i kada je umrla konoba i je li uopće umrla i može li umrijeti ikada? Onog trenutka kada neka konoba ostane bez svog težaka, kada iz nje ishlape njeni mirisi, kada utihnu glasovi i pjesme, možemo reći da je ona izgubila dušu. I njeno tijelo nije besmrtno; ono često nestane, biva uništeno ili preobličeno pod pritiskom novih interesa. Međutim još uvijek postoje one konobe koje su sačuvale i tijelo i duh, neke više, neke manje, ali u tim preostalim izvorima života živi vjera da konoba u svojem izvornom obliku i funkciji neće umrijeti nikada.

Blago onima koji uspiju pronaći te oaze života, te izrazom poštovanja, postaju dio besmrtne konobe. Rasapom vinogradarstva i vinarstva, stare tradicionalne konobe iščezavaju, a njihov duh se danas pokušava dočarati u ugostiteljskim objektima koji nose ime konobe, od kojih su ipak rijetki oni koji su uspjeli sačuvati izvoran oblik i namjenu. Upravo ti rijetki sačuvani primjerci konoba zaslužuju biti prepoznati, pogotovo njihovi težaci koji su svoje generacijske muke baštinili do danas oduprijevši se teretu novog i modernog. Možda bi i činjenica što su te težačke utjehe ostale rijetke trebala umnožiti  njihovu vrijednost pogotovo u kontekstu baštine i tradicije. Trebalo bi svakako nastojati predstaviti upravo tu baštinu rijetkih preživjelih konoba, koje govore jezikom starine, čiji stanovnici još uvijek nose mirise davnih jematvi i pričaju mitove koje samo rijetki mogu razumjeti. U tim mitskim konobama nema jelovnika, vinskih karti i pisme na struju. To su konobe bez konobara.

U njima svaki detalj ima svoju priču, koju može ispričati samo onaj koji je s njima živio kroz godinu kroz godine. Te se priče ne mogu nadomjestiti, naučiti ili prepričati u nekom drugom zamjenskom ambijentu. One se mogu čuti i doživjeti samo iz usta onih koji su ih stvarali; težaka, u njihovim očevim i djedovim tradicijskim konobama.

Premda su i mnogi drugi ljubitelji tradicije i baštine ukazivali na vrijednost i smisao konobe u onom njenom izvornom obliku, danas se konoba sve više stavlja isključivo u kontekst jela i pića, pod krovom suvremenih ugostiteljskih objekata koje nose ime konobe, premda im je, ne rijetko, samo to sveto ime zajedničko.

I ne možemo se, kao i u mnogim drugim stvarima, izdignuti ili možda uroniti u ono bitno, smisaono, filozofsko, već se zadržavamo na onom ispraznom, prolaznom i sebičnom. A tko će ispričati priču?

U svojoj kultnoj knjizi “U potrazi za izgubljenim Mediteranom” pokojni Anatolij Kudrjavcev se pita: “Konobo moja, što je ostalo od tebe?”, te zaključuje:

“…Raskoš današnjih jelovnika i preobilje prehrambenih ponuda nove proizvodnje i suvremene trgovine još uvijek su nemoćni skorojevići  u usporedbi s mirisima i okusima starine što boravi u mašti rijetkih preživjelih konoba. Ali najčudesniji stanovnici tih mitskih prostorija su bačve i njihova rodbina – barili, kace… Stoga su i mnoge krčme preuzimale raspored konobe ne bi li gostima pružile njezin duhovni slijed i materijalne prednosti lišene svih etika…”

Ne treba dakle dopustiti da konoba postane ono što ona nije. Konobu težaka, njezin smisao, a pogotovo njezinu priču, trebamo sačuvati i zaštiti prvenstveno od nas samih, barem još onoliko dugo, koliko nam bude potrebno da shvatimo njenu ulogu u našim genetskim modifikacijama.

Miki Bratanić/dalmacijanews

facebook komentari