Pratite nas

Kolumne

Znaš li di su Kali?

Objavljeno

na

„S vremena na vrijeme ćutim da mi polako migoljiš iz ruku poput pijeska koji smo ljetos skupa držali u rukama na plažama u čijim se zakutcima skrivasmo. Čini mi se katkad kao da pijesak brže sipi kad se više trudim da ga zadržim.“ Pisao je to Tomris u napadu malodušja na brodu te na kraju hitnuo poruku u more ne znajući da će se ona ipak naći u njedrima njegove divnje. Gledao ga je stari kapetan i očinski mu se nasmijao: „Možda bih ja tebe trebao zavezati za jarbol kad se latiš pera kao što si ti mene onomad kod otoka na kojemu hridi rese sirene.“ Tomris je žalio što je smrtnik te što mu čak i more otima ono malo trenutaka koje bi mogao provesti u Perzefoninoj blizini, a Perzefona, kad je napokon primila poruku koju joj doniješe Eumenide nakon što je Tomris već bio okupan u podzemnim rijekama, požali što je besmrtna jer je smrt sasma nešto ljudsko, a i tada joj se i sada joj se, kad samuje na stubama hadskim slušajući kloparanje koraka nepreglednoga mnoštva smrtnika, smrt činila jedinom utjehom. Da joj je bilo samo zaspati i više se ne probuditi! Stari se pak kapetan nakon što je otišao s onu stranu Stiksa, iako okupan u Leti, prisjetio davnoga posjeta Podzemlju. Tada je krivio Perzefonu što je zagrljaj njegove majke bio tako hladan. Nosio je mali prsten koji je Tomrisu ispao na brodu. Tutnuo ga je tijekom jedne od dugih i besmislenih mimohoda u Perzefonine halje. Tako se i on nakon što se našao u tisućama priča koje su ga nadživjele i za nekoliko tisuća godina, našao u jednoj koju nitko nije prenosio.

kaliTijekom se pak VIII. Skokovih etimološko-onomastičkih susreta, održanih u Zadru od 23. do 25 listopada, vjerojatno pod dojmom nenadane kave s još jednim ljubiteljem junaka klasične starine Tomislavom Marijanom Bilosnićem i kratkim ali srdačnim susretom s fra Miljenkom Stojićem kod Kopnenih vrata, osmjelih u gradbi etimoloških figura te namjerno zbunjivah sugovornike tvrdeći kako je sveti Krševan bio zaštitnikom rušitelja nezakonito izgrađenih objekata, a da su se vodicom svetoga Donata blagoslivljala (termo)mineralna vrela. Malo mi je teže išlo uvjeravanje u to kako je sveta Stošija zaštitnica kradljivica svile jer je ipak bilo previše Dalmatinaca kojima su se klapske pjesme uvukle pod kožu koliko i obrambeni stav mnoge Tonke kad je napasni navodni obožavatelji njezina duha (kojega se, doduše, spoznaje preko obličja) zamole da reče cvrčak. Vježbah malo i širenje značenja pojedinih riječi te uz poznato značenje imenice filipika koja osim govora upućenih protiv Filipa II. Makedonskoga zbog kojih si je Demosten nakon Fićine smrti oduzeo život te oštroga govora općenito, označuje i izlaganje Gorana Filipija o različitim istarskim idiomima obično začinjeno kakvim humorističnim dodatkom. Da je Demosten Aleksandru otpjevao E moj Saša ili mu istkao kakvu nježnu priču o tićunima, vjerojatno bi umjesto samotna srkanja otrova s uzdanicama Saše Velikoga popio čašu kalaurejskoga plavca. Priča se da nije loš.

I dok sam tako po Zadru fitonimificirao (valjda je fitonimifikacija podvrsta antipersonifikacije) okrećući se poput suncokreta zbog pozdravljanja sa znancima koji mi prilažahu sa svih strana Poluotoka, matična mi je ustanova otisnula pretisak Brozova pravopisa iz 1892. O pravopisnome mi je i leksikografskome djelu Ivana Broza nedavno zborio Vinko Grubišić sjetno ustvrdivši kako je velika šteta što se Brozov rječnik nije nastavio dorađivati nakon Ivekovićeve smrti jer bi naši suvremeni rječnici bili znatno bogatiji. Spomenuo je i građu iz Akademijina rječnika te dopune tomu rječniku zbog čije su obradbe mnogi hrvatski leksikografi zaludu gubili oči. Uostalom, i Karadžićeva su djela prepuna hrvatskih podataka te stoga od njih ne treba zazirati jer se time odričemo mnogo čega što je neupitno naše. Uvijek se pitam zašto smo toliko opterećeni srpskim jezikoslovcima kad smo jezikoslovnim (poglavito leksikografskim) djelima neusporedivo bogatiji. Brozovo je pak pravopisanje u kroatistici ostavilo neusporedivo više traga od njegova leksikografskoga rada jer je većina hrvatskih pravopisa (svi osim korijenskoga endehaškoga i Tutavčeva pravopisa), uključujući i sve inačice londonca i institutski pravopis, utemeljena na njegovim tekovinama. Autor je pogovora pretisku Brozova Hrvatskoga pravopisa Marko Samardžija iznio mnoštvo zanimljivih jezičnih i povijesnih podataka. Ovom prigodom ističem kako je ban Khuen-Héderváry, kad mu je Brozovpravopisstavljen na stol, izjavio kako nije nikakav jezični stručnjak te da se u pravopisna rješenja ne će miješati. Sam je pak Broz na početnim stanicama otvorio svojevrsnu prainačicu javne rasprave ustvrdivši: „Napose preporučam svoje djelce kritici ne tražeći ni od koga blagohotne kritike: meni je stalo samo do ozbiljne kritike, pa bila ona i najoštrija.“ Što je zaiskao, to je i dobio čak i nakon što je umro. Kako je pak tekla prainačica javne rasprave, saznajte ili iz pretiska ili se strpite do iduće zgode u kojoj ćete doznati kakav su val prosvjeda izazvali dvojezični natpisi poglavito (ali ne samo) u Srijemu (uključujući i tada hrvatski Zemun) i kako je barem zakratko jedan hrvatski pravopis postao službenim u Hrvatskoj (koja je tada obuhvaćala istočni Srijem) i BiH.

Na koncu valja objasniti naslov. Kad utvrdih da imam nekoliko sati slobodnoga vremena, odlučih sjesti na trajekt i otploviti na Ugljan jer mi je uznedostajao ćuh Otoka. Pratnja mi osta začuđena poput kamenih svatova. Rekoh da mi je uzmanjkalo antidepresiva te da me u Preku očekuje psihijatar. Svi se odmaknuše od mene, a ja sjedoh na trajekt, zahvalih svetomu Pelegrinu što i uprćen s pedeset kilograma teškom Toponimijom kornatskoga otočja jednako brzo hodim te zaustih: „Divan je Otok!“

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 31. listopada 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati