Znaš li di su Kali?

1

„S vremena na vrijeme ćutim da mi polako migoljiš iz ruku poput pijeska koji smo ljetos skupa držali u rukama na plažama u čijim se zakutcima skrivasmo. Čini mi se katkad kao da pijesak brže sipi kad se više trudim da ga zadržim.“ Pisao je to Tomris u napadu malodušja na brodu te na kraju hitnuo poruku u more ne znajući da će se ona ipak naći u njedrima njegove divnje. Gledao ga je stari kapetan i očinski mu se nasmijao: „Možda bih ja tebe trebao zavezati za jarbol kad se latiš pera kao što si ti mene onomad kod otoka na kojemu hridi rese sirene.“ Tomris je žalio što je smrtnik te što mu čak i more otima ono malo trenutaka koje bi mogao provesti u Perzefoninoj blizini, a Perzefona, kad je napokon primila poruku koju joj doniješe Eumenide nakon što je Tomris već bio okupan u podzemnim rijekama, požali što je besmrtna jer je smrt sasma nešto ljudsko, a i tada joj se i sada joj se, kad samuje na stubama hadskim slušajući kloparanje koraka nepreglednoga mnoštva smrtnika, smrt činila jedinom utjehom. Da joj je bilo samo zaspati i više se ne probuditi! Stari se pak kapetan nakon što je otišao s onu stranu Stiksa, iako okupan u Leti, prisjetio davnoga posjeta Podzemlju. Tada je krivio Perzefonu što je zagrljaj njegove majke bio tako hladan. Nosio je mali prsten koji je Tomrisu ispao na brodu. Tutnuo ga je tijekom jedne od dugih i besmislenih mimohoda u Perzefonine halje. Tako se i on nakon što se našao u tisućama priča koje su ga nadživjele i za nekoliko tisuća godina, našao u jednoj koju nitko nije prenosio.

kaliTijekom se pak VIII. Skokovih etimološko-onomastičkih susreta, održanih u Zadru od 23. do 25 listopada, vjerojatno pod dojmom nenadane kave s još jednim ljubiteljem junaka klasične starine Tomislavom Marijanom Bilosnićem i kratkim ali srdačnim susretom s fra Miljenkom Stojićem kod Kopnenih vrata, osmjelih u gradbi etimoloških figura te namjerno zbunjivah sugovornike tvrdeći kako je sveti Krševan bio zaštitnikom rušitelja nezakonito izgrađenih objekata, a da su se vodicom svetoga Donata blagoslivljala (termo)mineralna vrela. Malo mi je teže išlo uvjeravanje u to kako je sveta Stošija zaštitnica kradljivica svile jer je ipak bilo previše Dalmatinaca kojima su se klapske pjesme uvukle pod kožu koliko i obrambeni stav mnoge Tonke kad je napasni navodni obožavatelji njezina duha (kojega se, doduše, spoznaje preko obličja) zamole da reče cvrčak. Vježbah malo i širenje značenja pojedinih riječi te uz poznato značenje imenice filipika koja osim govora upućenih protiv Filipa II. Makedonskoga zbog kojih si je Demosten nakon Fićine smrti oduzeo život te oštroga govora općenito, označuje i izlaganje Gorana Filipija o različitim istarskim idiomima obično začinjeno kakvim humorističnim dodatkom. Da je Demosten Aleksandru otpjevao E moj Saša ili mu istkao kakvu nježnu priču o tićunima, vjerojatno bi umjesto samotna srkanja otrova s uzdanicama Saše Velikoga popio čašu kalaurejskoga plavca. Priča se da nije loš.

I dok sam tako po Zadru fitonimificirao (valjda je fitonimifikacija podvrsta antipersonifikacije) okrećući se poput suncokreta zbog pozdravljanja sa znancima koji mi prilažahu sa svih strana Poluotoka, matična mi je ustanova otisnula pretisak Brozova pravopisa iz 1892. O pravopisnome mi je i leksikografskome djelu Ivana Broza nedavno zborio Vinko Grubišić sjetno ustvrdivši kako je velika šteta što se Brozov rječnik nije nastavio dorađivati nakon Ivekovićeve smrti jer bi naši suvremeni rječnici bili znatno bogatiji. Spomenuo je i građu iz Akademijina rječnika te dopune tomu rječniku zbog čije su obradbe mnogi hrvatski leksikografi zaludu gubili oči. Uostalom, i Karadžićeva su djela prepuna hrvatskih podataka te stoga od njih ne treba zazirati jer se time odričemo mnogo čega što je neupitno naše. Uvijek se pitam zašto smo toliko opterećeni srpskim jezikoslovcima kad smo jezikoslovnim (poglavito leksikografskim) djelima neusporedivo bogatiji. Brozovo je pak pravopisanje u kroatistici ostavilo neusporedivo više traga od njegova leksikografskoga rada jer je većina hrvatskih pravopisa (svi osim korijenskoga endehaškoga i Tutavčeva pravopisa), uključujući i sve inačice londonca i institutski pravopis, utemeljena na njegovim tekovinama. Autor je pogovora pretisku Brozova Hrvatskoga pravopisa Marko Samardžija iznio mnoštvo zanimljivih jezičnih i povijesnih podataka. Ovom prigodom ističem kako je ban Khuen-Héderváry, kad mu je Brozovpravopisstavljen na stol, izjavio kako nije nikakav jezični stručnjak te da se u pravopisna rješenja ne će miješati. Sam je pak Broz na početnim stanicama otvorio svojevrsnu prainačicu javne rasprave ustvrdivši: „Napose preporučam svoje djelce kritici ne tražeći ni od koga blagohotne kritike: meni je stalo samo do ozbiljne kritike, pa bila ona i najoštrija.“ Što je zaiskao, to je i dobio čak i nakon što je umro. Kako je pak tekla prainačica javne rasprave, saznajte ili iz pretiska ili se strpite do iduće zgode u kojoj ćete doznati kakav su val prosvjeda izazvali dvojezični natpisi poglavito (ali ne samo) u Srijemu (uključujući i tada hrvatski Zemun) i kako je barem zakratko jedan hrvatski pravopis postao službenim u Hrvatskoj (koja je tada obuhvaćala istočni Srijem) i BiH.

Na koncu valja objasniti naslov. Kad utvrdih da imam nekoliko sati slobodnoga vremena, odlučih sjesti na trajekt i otploviti na Ugljan jer mi je uznedostajao ćuh Otoka. Pratnja mi osta začuđena poput kamenih svatova. Rekoh da mi je uzmanjkalo antidepresiva te da me u Preku očekuje psihijatar. Svi se odmaknuše od mene, a ja sjedoh na trajekt, zahvalih svetomu Pelegrinu što i uprćen s pedeset kilograma teškom Toponimijom kornatskoga otočja jednako brzo hodim te zaustih: „Divan je Otok!“

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 31. listopada 2014.

facebook komentari

  • peppermintt

    “Kako je pak tekla prainačica javne rasprave, saznajte ili iz pretiska
    ili se strpite do iduće zgode u kojoj ćete doznati kakav su val
    prosvjeda izazvali dvojezični natpisi poglavito (ali ne samo) u Srijemu
    (uključujući i tada hrvatski Zemun) i kako je barem zakratko jedan
    hrvatski pravopis postao službenim u Hrvatskoj (koja je tada obuhvaćala
    istočni Srijem) i BiH”

    eh, to joj je zapravo i prirodni položaj 🙂