Pratite nas

Kolumne

Zoran Čapalija – Čaplja: E moj dragi Matoše

Objavljeno

na

2017 – „Pro Croatia parati“

Nakon što smo prvi puta u povijesti u vlastitoj krvi sami stvorili toliko željenu Hrvatsku, samo nekoliko godina poslije predali smo svoj suverenitet u ruke tuđincima iz Europe.

Koliko nas oni vole bilo je vidljivo za vrijeme obrambenog Domovinskog rata kad je agresor vršio genocid nad našim narodom a ta „humana“ Europa nije učinila ništa kako bi u ključnim trenutcima zaustavila podivljale sotonske horde agresora. Sjetimo se Vukovara, Škabrnje, Četekovaca, Tovarnika, Iloka, Šarengrada, Nadina i mnogih drugih mjesta u kojima su počinili nezapamćene zločine nad ženama, djecom i starcima.

Danas nam ta Europa dijeli lekcije o poštivanju zakona i međunarodnih dogovora, a sami krše odluke vlastitih tijela i komisija. Unatoč odluci Badinterove komisije o granicama nakon razdruživanja Jugoslavije te potpisima od strane Hrvatske i Slovenije o priznavanju ove odluke ta ista Europa odjednom staje na stranu Slovenije i njezinih teritorijalnih pretenzija.

Još je sramotnije to što su od strane Hrvatske uz materijalne dokaze upoznati s malverzacijama Slovenije i Arbitražnog Suda te odlukom Hrvatske o izlasku iz arbitražnog procesa no i dalje nastavljaju ovu arbitražnu pravnu farsu. Premda to ne smiju miješaju se u bilateralne odnose između Hrvatske i Slovenije.

Racan_Drnovsek

Posljedice su to djelovanja politički nepismenih kumrovečkih kadrova koji ne znaju kako može doći do promjene naših granica. Ništa pametniji sabornici ne kažnjavaju malog Ivicu zbog potpisivanja sporazuma Račan – Drnovšek kojim Ivica daruje tlo „prijateljskoj“ Sloveniji. To veliko prijateljstvo Slovenci su dokazali putem otimanja štednih uloga Hrvata u Ljubljanskoj banci, okupacijom Svete Gere i stalnim provokacijama u Savudrijskoj vali te čitavim nizom blokada na putu ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Sve to radili su kako bi činili pritisak na Hrvatsku pokušavajući tako ostvariti svoje pretenzije na hrvatski teritorij. Pristanak na arbitražni postupak pred Arbitražnim sudom još je veća politička nepismenost i ne znanje kako gospođe Jadranke Kosor tako nažalost i hrvatskih sabornika.

Potpisom odluke Badinterove komisije o granicama nakon razdruživanja Jugoslavije sve je jasno i nema potrebe za bilo kakvom arbitražom. Ustavom Republike Hrvatske potpuno jasno je izrečeno tko je zadužen za čuvanje hrvatskog teritorijalnog integriteta. Svaka ozbiljna država postupila bi u ovakvoj situaciji u skladu sa svojim temeljnim aktom, no hrvatska ni danas to ne čini kada se na njezin teritorij postavljaju žičane ograde.

Bay-of-Pira

Migracija i imigranata više nema, a Slovenci podižu žice i to na našem teritoriju. Ta žica nije ništa drugo no provokacija prema Hrvatskoj. Vlada je bila dužna odmah putem Ministarstva vanjskih poslova uputiti Sloveniji protestnu notu i dati joj rok za uklanjanje žice s hrvatskog teritorija. U koliko to ne učine u danom roku Ministarstvo unutarnjih poslova trebalo je jednostavno bagerima srušiti žicu i gurnuti ju na njihov teritorij. U slučaju da ne možete to riješiti ili se bojite ovlastite nas hrvatske branitelje i gospodina generala Ljubu Česića Rojsa koji će to izvršiti s posebnim zadovoljstvom.

Od smrti Antuna Gustava Matoša prođoše 103 godine, a on istinski domoljub još ne nađe pravo mjesto u našoj književnosti. Istina koju je izrekao o stanju u Hrvatskoj (pjesma „1909“ itd.) smetala je režimu no i danas ne odgovara sljedbenicima velikosrpske ideje i Jugoslavenstva. Kako u Matoševo vrijeme tako i danas tuđin uz pomoć domaćih izdajica upravlja s nama štiteći svoje interese. Da bi to mogli žele ubiti i zadnji atom hrvatskog nacionalnog identiteta i uvjeriti svijet u navodnu fašizaciju Hrvatske.

To sustavno čine preko nekoliko dobro poznatih udbaških obrazaca, a to su napad na kardinala Stepinca, lažima o Jasenovcu, preko ploče HOS-a u Jasenovcu i pozdrava HOS-a u domovinskom ratu „Za dom spremni“. Samo budala ne može shvatiti kako je to posljednja crta obrane hrvatskog nacionalnog identiteta.

Stepinac kao i katolička crkva stali su uz vlastiti narod i kao i kroz druga vremena bili garant očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta. Pozdrav „Za dom spremni“ bojovnici HOS-a nisu koristili za veličanje NDH režima već pri obrani Hrvatske od komunističko-fašističkog agresora. S tim pozdravom zajedno s drugim pripadnicima HV-e izvojevali su pobjedu i obranili Hrvatsku.

Svastika nije nacrtana samo na Poljudu. Prošećite Gornjim Gradom i vidjet će te ih nekoliko pomno nacrtanih na vrlo vidljivim pozicijama i to s potpuno istim ciljem. Tamo stoje već duže vrijeme, a gradske službe nikako da ih obrišu. Treba li ih prema planu onih koji su ih nacrtali vidjeti i snimiti što veći broj stranih turista. Oni bijednici koji su ih nacrtali ne znaju kako Hrvati nikada nisu crtali svastike pa to ne rade ni danas. Dakle potpuno je jasno tko i zašto ih crta.

E moj dragi Antune vidiš li kako se puno toga nije promijenilo. Jednom ti reče kako je sramota da Karađorđevići govore ljepšim i boljim hrvatskim jezikom od naših sabornika. I danas tamo ima onih koji štaču kao da smo štakavci a ne štokavci. Radi tvog velikog domoljublja ne daju ti pravo mjesto koje zaslužuješ. Nas koji svoju Domovinu volimo poput tebe i štitimo njene interese nazivaju raznim pogrdnim imenima kao na primjer nacionalistima, fašistima, klero-fašistima i tko sve zna još kako. Da si danas s nama vjerojatno bi te razapeli poput Krista.

Danas kad samo sjediš na svom omiljenom mjestu i šutiš, ja, koji sam samo blijeda sjena tvoje riječi odlučio sam stihom progovoriti svome narodu i reći mu istinu kao što si i Ti to činio. Ti samo i dalje mirno sjedi i ne boj se. Mi dragovoljci Domovinskog rata istinski smo domoljubi i nećemo im dopustiti daljnje gaženje hrvatskih nacionalnih interesa. „Pro Croatia parati“.

2017.

Oj uzore vječnih snova,
što li tebe danas snađe,
usud ili patnja nova,
spokoj Hrvat još ne nađe.

Sve Hrvata manje ima,
da te ljubi i zaštiti,
nestajemo poput dima,
hoće l’ sutra ikog biti.

Pritisnu te mrena siva,
veneš li mi ti nacijo,
pa ti sjaj sve bljeđi biva,
nestaješ li Croatio?

Kao i stoljeća prije,
tuđinu se Hrvat klanja,
sve mu tiše srce bije,
još slobodu svoju sanja.

Što još čekaš mili rode,
dok ti bratac teško pati,
probudi se zdušno klikni:
“PRO CROATIA PARATI.”

Zoran Čapalija – Čaplja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati