Zoran Milanović mora otići iz hrvatske politike

0

Zoran Milanović je čovjek s velikim problemima. Iako on toga najvjerojatnije nije ni svjestan, najčešće to tako biva, njegovim najbližima je sigurno već odavno sve jasno. Istinabog, i hrvatska javnost već predugo sumnja: “Nije valjda!? Pa kako je mogao biti premijer? Kako još uvijek može biti predsjednik SDPa? I kandidat za premijera!?”

I dok se još i može naći logika u ponašanju njegovih najbližih – rodbine, SDPovaca, Narodne koalicije i tko zna koliko ostalih ovako ili onako povezanih, odnosno dok se još i može naći logika u njihovom oportunom skrivanju Milanovićevih problema – bilo zbog onog najprimitivnijeg najobičnijeg ljudskog srama, bilo zbog straha za egzistenciju, ili za gubitak izbora, posla, statusa… postavlja se pitanje što je u glavama nas ostalih, nas većine hrvatske javnosti?

Naš je civilizacijski doseg, naš kršćanski moral, imati empatiju za svakog čovjeka, poglavito čovjeka u problemima. Štoviše, često odvajamo dio vlastitog slobodnog vremena i pokušavamo pomoći potrebitima bez igdje ikoga na dugom putu “skidanja s bijeloga”, ili u prilagodbi na povećavanu dozu ZOLOFTa®, ili, da ne lupam, kako već kome treba pomoći, ali nikad i nikako ne smijemo dozvoliti da, u cijelom tom procesu, problem te osobe postane naš problem. A problem Zorana Milanovića, koji jest da jest, je postao i problem hrvatske javnosti. Veliki.

Doista, već dugo godina ta priča o međuodnosu Zorana Milanovića i hrvatske javnosti, a poglavito otkad je zasjeo u fotelju predsjednika Vlade RH koja je, usput budi rečeno, rijetko u cijelom njegovom mandatu bila zagrijana, neodoljivo podsjeća na seosku priredbu gdje se na nekoj livadi, na od šalung daski sklepanoj bini, spotiče i neprestano u tekstu griješi glavni glumac loše drame, djela nekog lokalnog “Servantesa”, i izaziva kešenje krnjavih smrdljivih usta stotinjak gledatelja iz okolnih sela porazbacanih uokolo po panjevima, po paletama žigosanim s EUR žigom ili po složenim kartonskim kutijama, kako se već tko snašao.

Da… mi, hrvatska javnost, smo se većinom kesili, zabavljale su nas izjave našeg premijera, dali smo i ime tim provalama – Zoranizmi. Smijali smo se, dragi moji, osobi s velikim problemima kojoj nitko nije pružao ruku pomoći, osobi čiji su problemi postajali naši dok smo slušali kako smo “slučajna država”, da smo “Airbus u magli”, da su “najbolji državnici u pravilu nespremni za ono što ih čeka”, da “čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi”, da “Azerbajdžan nije demokratska država”, da “pregovore s Albanijom EU ne započinje jer Albanija nije kršćanska”, da Vučiću poručuje “šaraj malo brate”…

Malo nas je tada prepoznalo retoriku osobe upitne poslovne sposobnosti, osobe bez igdje ikoga, da – bez igdje ikoga – jer je zbog straha, srama i/ili oportunizma najbližih gurnuta takva kakva je pred sud hrvatske javnosti. Uglavnom su se posljedično razvijale polemike između “vjernih” aparatčika koji su kvaziintelektualnim analizama pokušavali tim izjavama dati neki viši smisao, neku, doduše ekscentričnu, ali dubokoumnu konotaciju, i napadača po službenoj dužnosti, napadača s druge strane političkog spektra koji su se trudili u istim tim izjavama naći smisleno omalovažavanje domoljublja i antihrvatski habitus. Gotovo nitko nije postavljao pitanje neophodnosti uključivanja medicinske struke u cijelu tu priču, a ako i jest, hodao je po vrlo tankoj žici, po vrlo skliskom terenu na kojem se snalazi samo represivni i/ili pravosudni sustav.

Ni danas, nakon objave snimke razgovora Milanovića s predstavnicima branitelja o primjeni srbijanskih zakona o univerzalnoj jurisdikciji čini se da opet gotovo nitko nije čuo retoriku čovjeka s velikim problemima: “Međunarodna zajednica je ćorava, nikakva”, “Bosna i Hercegovina je big shit”, “Idealno bi bilo da se Srbima napijemo, da ne kažem što, do zadnje kapi”, “Srbija je šaka jada koja već sto pedeset godina ne zna da li bi išla u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku… nema ih deset milijuna, jebote, a žele biti gospodari pola Balkana”, “Donijet ćemo u Saboru zakon i formirati specijalni sud s kojim ćemo proganjati iz čiste obijesti počinitelje zločina, recimo, na Kosovu”…

Imajte na umu da ovo nije posttraumatska priča nekog pijanog branitelja u sitnim noćnim satima, u trenutcima kad popuste i one tanke spone koje njegov osobni integritet drže na kakvom-takvom okupu nakon što ih se svih sjetio, nakon što je po tko zna koji put naglas ponovio (da učvrsti sjećanje, da ih ne otme prokleti zaborav) gdje je “ostao” Jure, a gdje Štef, Martin, Luka… Ne. I u takvim, najtežim, trenutcima branitelj ovako ne priča. Ovo je priča bivšeg, i ozbiljnog kandidata za budućeg, premijera koji rat nije omirisao, koji je u vladi imao višestruko neproporcionalno najviše etničkih Srba i (neo)Jugoslavena, ili najmanje etničkih Hrvata ako hoćete, kojem je potpredsjednica (treba li uopće reći – neopravdano) optužila vlastiti narod za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i koji skače od ultralijevih na ultradesne stavove i nazad između dva obroka. Ovo je priča čovjeka s velikim problemima.

Ali većina političkih analitičara i dalje ne vidi te probleme. Štoviše, opet imamo oportune aparatčike, pa analitičare koji razglabaju o njegovim stavovima, pozitivno ili negativno, nebitno – o čijim riječima, pobogu, lamentirate(!?) – sve do toga da ga je jedan pogubljeni profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, kojeg su uvjerili da je politički analitičar, obračunavajući se s vlastitim demonima nazvao tuđmanistom(!)… ipak je gospodin iz “big shit” države, pa…

Milanović nakon ovoga mora otići iz hrvatske politike. Ako i ne vidite potrebitog bez igdje ikoga kojem ćemo (mi hrvatska javnost) pomoći ako ga potaknemo na osnivanje nekog odvjetničkog ureda, za parničenje obavezno, jer nesumnjivo obožava slušati vlastiti glas, onda morati vidjeti (čuti) čovjeka koji je u hrvatsku politiku uveo jezik beogradske čaršije. A za hrvatsku javnost ne postoji veći politički gaf…

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

facebook komentari