Pratite nas

Običaji

Zornice

Objavljeno

na

U starim molitvenicima susrećemo izraz “blagi dani od Božića”. Za kršćane je to nedvojbeno najdraži blagdan. I ne samo za uvjerene kršćane.

[ad id=”93788″]

Tomu je više razloga. Božić je “jako” vrijeme liturgijske godine koje slavi veliko otajstvo naše vjere: utjelovljenje Sina Božjega. Usto je sadržaj ovoga blagdana blizak čovjeku: slavi zacijelo najdražu stvarnost u životu ljudi: rođenje. K tomu je to rođenje Sina Božjega koji se solidarizira s običnim, siromašnim čovjekom, koji je skroman i blag; ukratko, izuzetno blizak čovjeku. Nadalje, zimski dani drže obitelj više na okupu. To je osobito značajno kada se školski praznici i neradni dani poklapaju upravo s božićnim danima.

Božić je u pastoralno-katehetskom smislu izuzetno povoljno vrijeme za slojevit pastoralni zahvat i animiranje cijele župske zajednice. A to onda znači da će Božić biti tim više doživljen, čim se više bude posvetilo pozornosti vremenu priprave na Božić. Zato je od starine Crkva u liturgijsku godinu uvela došašće – 4 tjedna priprave na Božić. Došašće je tako vrijeme koje može pokrenuti cijelu zajednicu i pridonijeti da Božić bude dan duhovne radosti i zahvaljivanja, dan okupljanja i dan pomirenja. Vrijeme došašća je vrijeme iščekivanja, kad napetost polagano raste, kad se osjećaji neprestano povećavaju: Gospodin je blizu! Ovdje trebamo očigledno zahvatiti u našu tradiciju: zornice. One su neizostavni i izuzetno povoljan način priprave na Božić.

Čak i u župama gdje se i radnim danom redovito slave jutarnja i večernja misa trebalo bi u izvjesnom smislu naglasiti vrijednost zornice. Kao prvo, vjernike treba pozvati da prema svojim mogućnostima sudjeluju na zornicama i na taj se način pripravljaju za Božić kojeg će u tom slučaju sigurno dublje doživjeti. Pomislimo samo kako su skladno izabrana misna čitanja i kako polagano uvode u veliko otajstvo, pogotovo onog posljednjeg tjedna. Za odrasle će naglašavanje i oživljavanje biblijskih čitanja sigurno biti na veliku duhovnu korist, pogotovo kada te iste ljude uključimo kao čitače. Bit će neizostavno da svećenik na svakoj zornici protumači Božju riječ. Naravno treba se čuvati napasti da netko od zornice pravi “veliku misu”.  Nadalje, domišljat će župnik zajedno sa svojim suradnicima nastojati dati neke posebne sadržaje upravo tim misama.

Djeca su zacijelo najzahvalnija za osmišljavanje zornica. Svećenik, katehete i ostali župski suradnici mogu djeci tako osmisliti zornice da ih one malo pomalo vode do svojega vrhunca – Božića. Osnovno je pitanje: kako potaknuti i zainteresirati djecu da uopće dolaze na zornice (djeca su najčešće veliki pospanci)? Nemoguće je dati neka rješenja koja bi vrijedila za sve župe. Školski vjeronauk može uvelike pomoći. Neki čak smatraju da ove zornice mogu zamijeniti župsku katehezu (uz redoviti školski vjeronauk). Najjednostavnije bi bilo prozivati djecu, ali sigurno ne i najsretnije. Mnogi su vjeroučitelji na način natjecanja poticali djecu na molitvu i žrtvu tijekom adventa: izvlače se zadaci vezani uz molitvu i dobra djela, to se onda na određeni način bilježi i konkretno usmjerava. Tako se npr. može moliti za neku posebno važnu nakanu (za mir, za sklad naših obitelji i sl.), odnosno činiti dobro onima kojima se obično ne čini (mlađoj braći i sestrama, djedu, baki), kao i prikupljati darove za one koji su u potrebi… Došašće može biti pogodno vrijeme za pomirenje u obitelji, razredu. Važno je da se na neki izvanjski način dobiju zadaci, odnosno da se na neki vidljivi način pokaže napredovanje tijekom došašća. Pri tome će vrhunac biti na “maloj polnoćki” kada će se izreći priznanja, odnosno dijeliti prigodni pokloni.

Došašće se kroz zornice treba nekako dramatski razvijati u stalnom rastu sve do Božića. Umješnost je pastoralnih djelatnika učiniti da taj rast bude vidljiv, ostvaren kroz znakove. U tome će zdrav natjecateljski duh pridonijeti da sve skupa bude zanimljivije.

Mnogi će se od nas sjetiti kako su za nas zornice bile događaj koji nam se duboko usjekao u sjećanje. I to onda kada se ništa posebno nije organiziralo i slavilo osim same (latinske!) mise. Mi danas imamo na raspolaganju i bogatiju liturgiju i raznovrsnija sredstva. Potaknimo naše suradnike da iskažu svoju maštovitost. Tako će zornice i cijelo došašće biti na radost i vjernicima i pastoralnim djelatnicima.

facebook komentari

Običaji

VIDEO: Najmlađi potkivač u Hercegovini čuva stari zanat

Objavljeno

na

Objavio

Najmlađi potkivač konja u Hercegovini je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima pokraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja.

Nekada su zvuci čekića odzvanjali selima. Nije se moglo bez kovača i poktivača, koji je tako reći “obuvao” konje. Kada su u poljoprivredi konji ustupili mjesto traktorima i potkivači su počeli nestajati.

U Hercegovini ih ima tek nekoliko, a najmlađi je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima pokraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja. Ima 20 konja pa je tajne zanata naučio jer je morao – nije bilo nikog tko bi to htio raditi.

“Imao sam 24 godine kad sam naučio potkivati konje. Naučio me je kolega iz Sinja koji je dolazio ovamo kako bi potkivao. On mi je dao prvi alat i krenuo sam u ovaj zanat”, kaže za Našu TV Daniel Glibić.

Potkivanje konje ne boli. Prvi put potkivaju se s 2,5 godine. Kao i broj obuće i konji imaju broj svoje potkovice. Daniel ih naručuje iz Zagreba jer ih kod nas nema kupiti. Za dva sata konj se potkuje.

Bez ljubavi nema ništa od potkivanja, jednog od najstarijih zanata koji se prenosio s koljena na koljeno. Ovaj zanat je težak i nije dobro plaćen zbog čega Danielu nije ovo posao od kojeg živi.

“Prije svega, ovaj posao je prljav. Meni je osobito težak jer sam visok i leđa mi stradaju. Osim toga, treba i znati raditi s konjima jer kad se stavlja potkova na zadnju nogu, konj može vrlo lako udariti”, poručuje Glibić.

To što je prljav i težak posao ne smeta ni Nikoli Cvitkoviću koji se na ovom ranču svakodnevno brine o konjima. Neki konji su njihovi, a neki su na pansionu. To znači da su ih vlasnici doveli na ovo mjesto kako bi se na određeno vrijeme Danijel i Nikola pobrinuli za njih.

“Dnevno s konjima jašem minimalno 20 kilometara. Nedavno sam sa svojim konjem išao na Kupres. To je tura od gotovo 100 kilometara, jahao sam 14 sati” kaže Nikla Cvitković.

Zbog ljubav prema konjima, ranč Klin Dolac na Gorancima će se i dalje širiti te će ovim mjestom još dugo odzvanjati zvuci čekića.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

To je naša zemlja tu žive Hrvati

Objavljeno

na

Objavio

Već 725. godine na Bilima u brdima što spajaju Mostar i Široki Brijeg,  u kontinuitetu se slavi misa u čast našeg Stvoritelja.

Kršćanski narod ovoga kraja  je želio, znao, vjerovao i sačuvao vjeru pradjedovsku. Za vrijeme surove i krvave Turske vladavine, malena uvalica je okupljala vjernički puk u molitvi, i nikada za nju Turci doznali nisu. Svake godine na nedilju nakon Petrovdana , na Bilima se slavi sveta Misa, tako i ovu nedilju, 02.07.2017. godine. Nakon mise, narod uživa u druženju u štovanju stoljetnih narodnih običaja!

 Ja zabilježih tišinu, mir i sjećanje

Zagledana u malenu kapelicu u sjenovitoj uvali ne dodiruju me zvuci…

niti tišine ljetnih boja..niti zanjihani oblaci….

od prošlosti ostade tek trenutak  uspomene…

treperi lišće i svilenom nečujnosti ovija krševiti krajolik ….

zanose me opojni mirisi divljih cvjetova prelivenih mirom

Kad nasloniš uho na svoje rodno tlo osluhneš jecaj i molitvu…tko zna čiju..

usnule ruke sklopljene u molitvi …

Dok tiho stojim pod razgranatim  hrastom nad kojim visi vedar lipanjski dan

promatram nepokretnost što poput otkosa miruje…

tišina je mjesto susreta sa samim sobom, u miru u molitvi…

„Rajska Djevo Kraljice Hrvata

Naša majko naša zoro zlata

Odanih Ti srca primi dar

Primi čiste ljubavi nam dar „

Prastaro svetište Misište zasigurno je najstarije svetište na Bilima ali i jedno od najstarijih svetišta u Hercegovini uopće.

misisteZa početak ćemo reći nešto o povijesti ovoga svetišta. Prema crkvenim zapisima koji datiraju od oko prije 700 godina možemo vidjeti da su se od tih starih vremena u Misištu služile Svete mise. Franjevci iz župe Mostarski Gradac brižno su bilježili i kroz povijest pratili razvoj ovoga kraja tako da danas imamo sve zabilježeno u crkvenim knjigama.

Kroz taj dugi niz godina kršćanstvo kao vjera imalo je dobrih i loših razdoblja. Bilo je i kažnjavanja te progona kršćana a samim time i franjevaca koji su boravili i borave na ovim krajevima. Služenje svetih misa u Misištu nije nikada prekidano bez obzira u kakvom se položaju nalazilo kršćanstvo. Prema pričama koje smo čuli pouzdano znamo da su se mise ponekad održavale tajno uz ogroman rizik koji su vjernici morali nositi na svojim leđima.

Zbog jake vjere i ustrajnih franjevaca iz godine u godinu kroz stoljeća i desetljeća služenje Svetih misa održalo se sve do danas. Svake godine prve nedjelje iza Petrovdana u svetištu Misištu se služi Sveta misa. Bilo da ste iz ovih krajeva ili ste nekada davno otišli u bijeli svijet zna se da je misa uvijek te nedjelje iza Petrovdana, to je kao nepisani zakon. Kroz propovjed i uvod u misno slavlje fratri ističu mogućnost izumiranja ovoga svetišta ali isto tako iz godine u godinu potiču na dolazak nove posjetitelje. Toga dana bile postaju pravo središte ovoga kraja. Uz moderne uređaje koji zavladaju toga dana Bile posjete mnoga kulturno umjetnička društva, gangaši iz okolnih sela i krajeva te konjanici iz konjičkog kluba Goranci.

bileZbog tih starih običaja te konjanika svi se mislima možemo vratiti u ta neka stara vremena i vidjeti kako je to bilo prije u Misištu. Što se tiče samog uređenja vrtače u kojoj je svetiše može se mnogo toga reći.

Još davno cijelom dužinom oko vrtače podiznut je kameni zid visine nekih 120 cm. Jedna od najvećih atrakcija su hrastovi koji se ponosno izdižu i odmah govore da je ovo neka posebna vrtača. Zasađeni prije tko zna koliko godine još uvijek žive i svjedoče burnum ali i ugodnim danima ovoga svetišta.

Spustivši se do samog dna vrtače primjećuje se stara ali i nova kapelica sa zvonikom. Ozidane kamenom odlično se uklapaju u cjelokupni ambijent.”Mali grad” što Bile postanu te posebne nedjelje već sljedećeg dana nestaje i seli se negdje drugdje sve do sljedeće godine i sljedećeg misnog slavlja na Bilima u Misištu.

O Bilima
Bile su planinska visoravan okružena padinama koje vode do okolnih sela koja čine svojevrsnu granicu Bili. Prostiru se na području dviju županija; Hercegovačko-neretvanske te županije Zapadnohercegovačke. Ovu visoravan čine dvije prirodno vezane cjeline, Velike i Male Bile. Najviši vrh Velikih Bili ujedno i cijelih Bili je JASTREBINKA (1133m n/v ). Granicu sa strane HNŽ čine sela Goranci, Bogodol te Polog. Sela koja čine granicu u ŽZH su Grabova Draga te Gradac. Iz Mostara odnosno Širokog Brijega vrlo lako se dođe na ovu visoravan. Tu se nalaze mnogi putokazi koji vas usmjeravaju ka Bilima dok se po samoj visoravni nalaze drveni putokazi koji vas usmjeravaju u sve kutke Bili i odlično se uklapaju u cjelokupni krajolik.
Reljef je tipičan krški s malo obradive plodne zemlje te mnoštvom jama i duboki ponora. Plodne vrtače od davnina su bile jedan od glavnih izvor hrane za preživljavanja ljudi ovog kraja. Na Bilima vlada umjereno planinska klima s par varijacija na različitim dijelovima. Područja manjih nadmorskih visina odnosno područja Bili prema Grabovoj Dragi i Pologu najtopliji su dijelovi dok su vrhovi Jastrebinka i Grozdac uvjerljivo najhladniji dijelovi s obilnim snježnim padalinama u zimskim mjesecima. Posljednjih godine sve više se investira u izgradnju objekata u svim dijelovima Bili. S porastom broja vikendica krenulo se u realizaciju projekta vođenja električne energije na Bile. Krajem ove godine očekuje se da će predjeli od vrha Grozdaca do svetišta Misišta dobiti električnu energiju, odnosno da će svi radovi vezani za taj projekt biti završeni.
konji-bile
Uz vikendice na Bilima se nalazi i par stočarski objekata gdje se u ljetnim mjesecima nalaze stada ovaca i koza. Bile obiluju raznim posebnostima. Jedna od poznatiji posebnosti su konji koju lutaju ovim krajem. Uz konje tu su brojni kulturno-povijesni spomenici. Misište i Šančevi samo su neke posebnosti koje ćemo dotaknuti u sljedećim tekstovima. Osim svih ovi posebnosti moramo spomenuti odlične klimatske pogodnosti te bogatstvo prirodnih ljepota i ljekovitog bilja koji čine odlične preduvjete za razvoj turizma na Bilima.

Kako je to izgledalo 1956 zabilježio je Fred Lončar, pogledajte u priloženom videu:

K.K./kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati