Pratite nas

U potrazi za Istinom

ZRIN 1943 SVJEDOCI KOMUNISTIČKOG ZLOČINA

Objavljeno

na

Predstavljanje knjige Damira Borovčaka “Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina”

U ponedjeljak, 10 listopada 2016 u prepunim dvoranama dvorane Vijenac na Kaptolu 29, održano je predstavljanje knjige Damira Borovčaka „Zrin 1943 – svjedoci komunističkog zločina“. O knjizi su govorili mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup, mons. dr. Ivica Petanjek, krčki biskup, potomak Zrinjana, mons. Marko Cvitkušić, ravnatelj Zaklade za izgradnju crkve u Zrinu, biskup u miru mons. Mile Bogović, Matija Petanjak, predsjednik Odbora za izgradnju crkve u Zrinu, također potomak Zrinjana te sam autor Damir Borovčak.

borovcakKnjiga je nastala kao nastavak prve knjige objavljene 2013 godine autora Damira Borovčaka „Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida“ i sadrži 10 novih svjedočanstava osoba koje su preživjele komunistički pokolj i razaranje Zrina 1943 godine.

Zrin je jedan od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je 9 rujna 1943  mirno pučanstvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske.

Zrin je 1943 godine uništen, a Zrinjani pobijeni i protjerani jer su bili drugi i drugačiji, odnosno jer se nije mogao pronaći nitko tko bi surađivao s partizanima, što je dokumentirano u samim partizanskim dokumentima:

Glavni Štab Hrvatske odobrio je da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima (OZNA za Baniju, 20.12.1944.).

Napad je bio tako silovit da se mnogi mještani nisu stigli skloniti u svojim kućama. Uplašeni pastiri čuli su u ranim poslijepodnevnim satima pucnjavu i u panici ostavili stoku na pašnjacima. U kratko vrijeme partizani su poubijali na desetke mještana. Među njima su pretežno bile žene, djeca i starci. Muškarci  i oni koji nisu obavljali poljske radove, sklonili su se u zrinsku kulu na vrhu sela, drugi su našli sklonište u župnoj crkvi i mjesnoj školi. Po njoj partizani su tukli teškom topovskom vatrom te su mještani počeli bježati iz kule i u tom metežu smrtno je stradalo nekoliko desetina mještana. Zrinska kula pala je u partizanske ruke.

Nekoliko skupina mještana tijekom noći uspjelo se prebaciti do Divuše i oni su se većinom spasili. Zrinjani koji su ostali u svojim kućama bili su strijeljani, zaklani a neki i živi bačeni u vatru. Crkve i kuće opljačkane su pa zapaljene.

Prepuna dvorana "Vijenac" Nadbiskupijskog pastoralnog instituta Zagreb.

Prepuna dvorana “Vijenac” Nadbiskupijskog pastoralnog instituta Zagreb.

Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski „oslobodioci“ nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Idućeg ranog jutra poubijani su preostali preživjeli muškarci koji nisu imali sreću pobjeći i izbjeći agoniju prethodnog dana i noći.  Preživjele majke i djeca poslije rata su utrpani u vagone za prijevoz stoke i deportirani u Slavoniju.

Da bi se u „Baniji“ stvorio čisti vlaško-srpski etnički prostor i opljačkala imovina dobrostojećih Zrinjana, mjesto je moralo biti uništeno, a njegovi žitelji poubijani ili protjerani. Zrinjani su bili miroljubivi prema svojim vlaško-srpskim susjedima koji su često izazivali napetosti i nemire već cijeli niz mjeseci prije ovog zločina o čemu je pričao tadašnji gradonačelnik Zrina Mato Feketić koja je „narodni“ sud 1946 godine dao objesiti.

Iz izvještaja poslije napada vidljivo je zarobljavanje 25 pušaka uz ubijenih 103 mještana Zrina što govori da je masakr napravljen nad nenaoružanim civilima.

Knjiga sadrži mnoštvo dokumenata i slika iz vremena zločina progona i otimačine, svjedočanstva potomaka ili preživjelih Zrinjana kao i svjedočanstva o nastavku nepravdi. Navodimo neke od naslova:

Ana Pandže rođ. Feketić: „Sjećanja na zrinskog načelnika Matu Feketića i njegovu obitelj“:
Branili smo svoje; pljačke i ubijanja; posvuda mrtvi i nagorjeli leševi; osudili ih na smrt poslije rata

Andrija Feketić, jedan od preživjelih svjedoka: Zločin nad zločinima

Andrija Mažić: „Moj je otac 70 godina prognanik“: doslovce ništa nismo smjeli ponijeti;  konfiscirana imovina dodijeljena Srbima;

Andrija Mažić „Kratki spomen na djeda Jandru“

Kata Mikičić rođ Petanjak: „Dva su mi puta spalili dom“: bolesnog strica mučki su zaklali na krevetu; U strašnom plamenu nestaje naše selo; suprug je osuđen bez ikakvih dokaza; drugi put se sve ponovilo;

Jelka Karaj rođ Stipić: „Nagovarale su moju majku da me uguši“

Kata Petanjak rođ Babić „Zrin je bio čisto hrvatski“: Provokacije naših susjeda Vlaja; Svih petero braće Brkić ubijeno je; Zrin sav u plamenu;

Stjepan Petanjak: „Svjedočanstvo o stradanju u Zrinu“:

Matija Petanjak: „Draga mama, kada ćeš mi doći“

Terezija Poche rođ Đaić: „stradanje i posljedice stradanja hrvatskog Zrina“: Zrin je tada imao dvije crkve; Zrin je imao i dvije škole; Sve će gorjeti; Ostala sam bosa;  Nestali na križnom putu; Nisam smjela javno reći odakle sam rodom

Zdravko Verveger: „Zrinjani – državni neprijatelji br 1“: Izgubljen trag rođaka; Zrinjani se traže po svijetu

s. Klaudija Đuran i s. Ljiljana Radošević: „Djeca su gledala ranjene i ubijene iz vlastite obitelji“: Gubitak sna za cijeli život; Divno čudo požrtvovnosti; Naučila je bdjeti uz manju braću i sestre

Stipo Zorbas: „Ubijali su žene i djecu“: „treba i njih sve pobiti“;

Damir Borovčak; „Zločin počinjen nad vlasnikom ljekarne ‘K Zrinjskom’“

Damir Borovčak: „70. Obljetnica jezovitog genocidnog zločina u Zrinu“: Križ i hrvatski barjak; U očajničkoj borbi na život i smrt; Izaslanici hrvatskih vlasti prvi put u Zrinu

Damir borovčak: „Žrtve Zrina zalog su za budućnost“; Zrinski krik iz Siska: Ispravite nepravdu!!!

Homilija koju je biskup Vlado Košić izgovorio na misi u Sisku 15. Rujna 2015: „Oplakujemo ubijene u Zrinu“

Dr. fra Ivica Petanjak – Nagovor na misi u Sisku 14. Rujna 2014: „Prognanima vratimo ono što im je nepravedno oteto“

Nevenka Špoljarić: „Svećenička i bračna obljetnica u obitelji Petanjek“

Antonio Marko: „Kako su antifašisti pljačkali i porobljavali Hrvatsku“

Zaključak na kraju knjige daje autor Damir Borovčak: „Dokle trpjeti komunističku zločinačku nepravdu“ u kojoj sadašnje političare poziva na reviziju komunističkih zločina.

Vlatka Sakar

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Usporedba dokumenata daje dokaz o agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

DEKLARACIJA O DOMOVINSKOM RATU HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA I MEMORANDUMI SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI -SANU

Deklaracija o Domovinskom ratu

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

1987

Ističući da su pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski narod i građani potvrdili svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuva­nje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne suverene i demokratske države,

smatrajući da su teme­ljne vrijednosti Domovinskog rata jed­no­značno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske,

polazeći od potrebe da Republika Hrvatska upravo na zna­čaju i teme­ljnim vrijednostima Domovinskog rata osigura svoj miran i nesmetan sveukupni demokratski razvitak,

potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

izražavajući vo­lju Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, da nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna i suverena država nije spremna stupati ni u kakve jugoslavenske ili balkanske državne saveze,

radi zaustav­lja­nja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabri­njavajuće­g polarizira­nja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne pos­ljedice, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora donosi

DEKLARACIJU O DOMOVINSKOM RATU

Stvara­njem Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene su sto­ljene tež­nje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na teme­lju zajedništva hrvatskog naroda u Domovini i svijetu s plebiscitarno izraženom vo­ljom u Ustavu iz 1990. godine da teme­ljne vrednote ustavno-pravnog poretka budu sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštova­nje prava čovjeka.

  1. Republika Hrvatska vodila je pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.
  2. Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslo­bo­dilačkim vojnoredarstvenim operacijama »B­ljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reinte­gracijom hrvatskog Podunav­lja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zem­lje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približava­nja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu.
  3. Teme­ljna vrijednost Domovinskog rata jest uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog inte­griteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelova­nje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcionira­nje državnih tijela kao najbo­lji način za da­lj­nju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata.
  4. U skladu s teme­ljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim branite­ljima, obite­ljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za ­njezino stvara­nje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.
  5. Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina poči­njenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primje­njujući načela individualne odgovornosti i kriv­nje.
  6. Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branite­lja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Klasa: 021-16/00-04/06
Zagreb, 13. listopada 2000.

ZASTUPNIČKI DOM
HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Predsjednik
Zastupničkog doma
Hrvatskoga državnog sabora
Zlatko Tomčić, v. r.

MEMORANDUM SANU  (1986)

Evo šta je sadržao dokument SANU koji se smatra intelektualnom najavom agresivnog srpskog nacionalizma i krvavih ratova na Balkanu:

 granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku
– ugroženost srpskog naroda od od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi.

-jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)
– potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.

MEMORADNUM SANU II

-Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
-Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
-Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
-Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
-Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
-Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
-Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
-Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Jedan od dokumenata nastalih na temelju Memoranduma 2 svakako je i dokument “Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države, dijaspore i Srba u regionu”, koji je Vlada Srbije usvojila na svojoj sjednici, održanoj 21. siječnja 2011.godine. Prema tom dokumentu zadužani za njegovu provedbu su Srpska pravoslavna crkva i diplomatsko -konzularna predstavništva u zemljama Regiona. Najvažnija smjernica samog dokumenta je vječita teza o srpskoj ugroženosti ,jer Srbi ne uživaju sva prava koja im po njima pripadaju ,čak u Sloveniji Srbi nemaju status ni nacionalne  manjine.

Analizirajući Memorandum SANU 1986 ,očito je da Srbija ne poštuje granice definirane Ustavom iz 1974 godine ,koje je usput rečeno Badinterova komisija proglasila đržavnim granicama,i kreće u agresivno ,ekspanzionističko  prekrajanja granica ratnom agresijom na susjedne zemlje Hrvatsku i BIH. Kada danas srpski političari govore da Srbija nije izvršila agresiju na Hrvatsku ,neka si samo pročitaju svoje dokumente ,koji ih potpuno razotkrivaju.

O ugroženosti srpskog naroda “ od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi” nema uopće ni trunke istine! Svi mi koji smo rođeni i živjeli u SFR Jugoslaviji svjedoci smo upravo suprotne politike većinskog zapošljavanja  Srba u svim državnim institucijama,u vojsci ,u miliciji ,u carini, u školstvu ,u medijima  i raznim društveno -političkim organizacijama! Čak su se planski raspoređivali Srbi po svim krajevima Hrvatske ,gdje ih prije nije uopće bilo. Takav primjer imamo u Istri gdje su sa JNA doseljavani Srbi kojih je bilo u JNA preko 80%. Dakle ta teza ugroženosti je toliko potrošena ,da samo Srbi u nju vjeruju! Ne samo da vjeruju ,ona im je alibi za sve agresivne ratove koje su na toj tezi vodili. Upravo je aktualno ponovno donošenje “Deklaracije o zaštiti i opstanku srpske nacije “inicirano od strane predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Republike Srpske Milorada Dodika i to sa 01.prosinca 2017 .godine. Eto još jedne deklaracije i još jednog memoranduma ,kao alibi za”potrebnu brzu akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda” što prevedeno znači novu agresiju.

I nakon što Srbima nije uspio agresivni i ekspanzionistički krvavi rat koji je započela potpomognuta srbiziranom JNA , SANU opet donosi Memorandum 2 ,kako bi Srbija u miru postigla što nije postigla ratom. Kažu Milorad Pupovac ,Aleksandar Vučić i ostali srpski političari da Srbija nije izvršila agresiju ,da nisu bili agresori ,a sami to priznaju u točki 1 Memoranduma SANU 2 ,citiram”Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;-Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;” Znači Srbija priznaje počinjene zločine i razaranja koja je počinila kao napadač ,agresor ! O čemu dalje pričati? A nisu bili agresori ? Pa da nisu nebi trebali umanjivati svoje zločine i razaranja zar ne ?

I još jedna nepobitna činjenica da je Hrvatska vodila obrambeni i oslobodilački rat od srpske agresije je ta da niti jedan hrvatski vojnik nije bio na teritoriju Srbije ( osim u konclogorima nakon pada Vukovara) i niti jedna hrvatska granata nije pala na srpske gradove i sela. A Srbija priznaje zločine i razaranja i traži načine da ih umanji!

PAMETNOME DOSTA!

Hrvatske vlasti ne miješaju se u unutarnje uređenje Srbije ,dok se srpske vlasti neprestano upliću i huškačkom politikom napadaju unutarnje uređenje Hrvatske . Uostalom to čine po točki 6 Memoranduma SANU 2 koja glasi”-Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije; Najnovije miješanje Srbije i srpskih političara  je upravo  aktualno ,povodom donošenja Zakona o hrvatskim braniteljima ,gdje je Srbija imenovana kao agresor od kojega su se branitelji branili ,što je i istina koja se vidi iz citiranih točki Memoranduma SANU 2.

HRVATSKI DRŽAVNI SABOR donio je Deklaraciju o Domovinskom ratu ,baš zbog te neprestane politike srpskog miješanja u unutarnje uređenje Republike Hrvatske. Deklaracijom je utvrđeno da je Srbija bila agresor,da se Hrvatska iako razoružana otetim naoružanjem TO ,obranila i pobijedila ! I tu treba prestati svako uplitanje Srbije u unutarnje uređenje Hrvatske . Srpska manjina dobila je sva manjinska prava ,čak i puno više nego što imaju manjine u drugim zemljama EU ,pa je ovakvo ponašanje srpskih političara grubo kršenje suvereniteta i integriteta Republike Hrvatske ,kao članice EUROPSKE UNIJE ,UJEDINJENIH NARODA I NATO!

HRVATSKA VLADA  to treba jasno i nedvosmisleno dati Srpskim vlastima na znanje putem Hrvatske diplomacije i prekinuti provođenje velikosrpske  memorandumske politike ,prema Hrvatskoj!

HRVATSKI DRŽAVNI SABOR  se isto tako treba  očitovati i provoditi Deklaraciju koju je sam donio” Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branite­lja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.”

HRVATSKI SABORSKI ZASTUPNICI  ispunjavajte svoju zadaću i štitite “temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata i čuvajte moralni dignitet hrvatskog naroda”

ZATO SMO VAS BIRALI!

Lili Benčik

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Bruno Bušić: Žrtve rata

Objavljeno

na

Objavio

Godine 1969. Bruno Bušić, tada urednik Hrvatskog književnog lista, objavio je članak “Žrtve rata”, kojim je koristeći službene podatke, osudio preuveličavanja i manipulacije podacima o žrtvama II svjetskog rata.

Svojim radom u Institutu za Historiju radničkog pokreta, kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman, Bruno je imao pristupa arhivskim podacima koje je vjerodostojno upotrijebio.

Ipak, iz tog i drugih razloga, Bruno je 1971. uhićen i osuđena na kaznu od dvije godine zatvora koju je izdržavao u Staroj Gradišci, nakon koje je 1975. otišao u emigraciju.

Treba imati na umu da je karakter nekih dijelova teksta morao biti usklađen prema postojećim uvjetima u Jugoslaviji, bez čega “Žrtve rata” uopće nebi mogle biti objavljene.

Objavljujemo ovaj Bušićev tekst kako bi ukazali na današnju situaciju u Hrvatskoj, gdje pod mnogo povoljnijim uvjetima, Hrvatska vlast kukavički izbjegava poduzeti znanastveni pristup istraživanju žrtava rata, nego uspostavlja Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kao rubberstamp, tek toliko da sakrije svoj nedostatak nacionalne i građanske hrabrosti, žrtvujući tako i nacionalni ponos i nacionalni interes, kako bi zadržala podršku privilegiranih manjinskih, a posebno srpskih predstavnika u Saboru, ugađajući tako Srbiji koja se prema Hrvatskoj odnosi otvoreno neprijateljski, i kako bi uspjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, uključujuči i izdaju vlastitog naroda kojemu su se osobno, prihvaćajući se vlasti, zakleli služiti.

Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.

Vojna enciklopedija koju u nekoliko navarata citira Bruno Bušić piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.

Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpke “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

Dinko Dedić/ProjektVelebit


ŽRTVE RATA

Nedanvo ubojstvo zloglasnog ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa ponovno nas je podsjetilo na strahote II. svjetskog rata, a ponajvišena strahote ustaških logora i stratišta. Gotovo sve naše novine su obnovile susjećanja ne samo na jedno mračno razdoblje naše povijesti, nego i na suton humanizma i čovječanstva uopće. Sjećanje na to razdoblje ne možemo izbjeći, a nije ni potrebno, da ga izbjegavamo, niti to smijemo, pogotovo ne u današnje doba, kad se provađa genocid nad narodom Ibo u Bijafri na očigled cijelog svijeta, koji je ili posve ravnodušan ili egzaltirano ogorčen. Rat u Vijetnamu, na Srednjem istoku, okupacija Čehoslovačke, sukobi na sovjetsko-kineskoj granici, kao i mnogobrojni drugi sukobi među vladama i narodima kao da potvrđuju Hegelove riječi: „Iskustvo i povijest uče to, da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama, koje su se iz njih mogle izvući. Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje, da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje naslične prilike, jer takvo nešto, kao što je blijedo sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti“ (1). Ipak povijest ne smijemo zanemariti, jer kako kaže José Ortega y Gasset: „Povijesno znanje je tehnika prvog reda za održanje i nastavljanje napredne civilizacije. Ne možda stoga, jer daje pozitivna rješenja za nove životne konflikte – život je uvijek tako različit od onoga što je bio – nego zato, što izbjegavamo naivne zablude prošlih vjekova“ (2). Dužnost nam je, da dokumentirano i mirno, bez patetike i velikih riječi, koje je često tako teško izbjeći, progovorimo o žrtvama II. svjetskog rata, a posebno o žrtvama rata na području SFRJ i SR Hrvatske.

Prema knjizi Bilanz des zweiten Weltkrieges žrtve u II. svjetskom ratu evropskih zemalja su bile sljedeće (3):

Tabela I.

Prema podacima iste knjige Njemačka je imala sljedeće žrtve: 3,500.000 vojnih osoba, 3,000.000 civilnih i 300.000 žrtava zbog različitih razloga.

SSSR je imao 13,600.000 mrtvih vojnih osoba, a ukupne žrtve SSSR penju se na 20 milijuna mrtvih.

Odmah treba upozoriti, da su u zemljama, gdje nije obavljen popis žrtava rata, procjene o broju žrtava veoma različite. Među takve zemlje donedavna je spadala i SFRJ. Tako se godine 1952. u Statističkoj reviji povela polemika o demografskim i neposrednim ratnim gubicima Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Da bismo neupućenima razjasnili, što se razumije pod demografskim gubicima, citirat ćemo Ivu Laha, jednog od sudionika u ovoj polemici. On kaže: „Pod demografskim gubitkom zbog rata podrazumevamo razliku između broja stanovništva koji bi imali određenog dana na nekoj teritoriji da nije bilo rata i broja stanovništva koji stvarno imamo tog dana na pomenutoj teritoriji. Pošto je stvarno stanovništvo određeno popisom ili na koji drugi način, onda visina demografskih gubitaka zavisi jedino od toga koliki bi broj stanovništva bio pod pretpostavkom da nije bilo rata“(4). Budući su metode procjene mogućeg broja pučanstva različite, to su i procjene demografskih i neposrednih žrtava rata često suprotne, što je potpuno shvatljivo. Tako je Dolfe Vogelnik, služeći se analitičkom metodom, ustvrdio da ukupni demografski gibici Jugoslavije zbog II. svjetskog rata iznose 2,854.000. Uostalom evo njegove procjene demografskih gubitaka (5):

Odseljeno njemačko pučanstvo         500 tisuća
Emigracija                                        100 tisuća
Umanjeni natalitet (nerođena djeca)  440 tisuća
Neposredni ratni gubici (žrtve rata)1.814 tisuća

On u svojoj studiji tvrdi, da je išao dosljedno za tim, da ustanovi dolnju granicu demografskih gubitaka, te kaže: „….isključujemo mogućnost da su stvarni demografski gubici manji od naše procjene“ (6). Međutim, Ivo Lah je opovrgao Vogelnikovu procjenu. U svojoj studiji on kaže, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose 2,699.000, ako se kod izračunavanja primijeni Malthusova geometrijska progresija, koja je u demografiji već davno odbačena. Izračunati demografski gubici po metodi Verhulstove logističke krivulje iznose 2,165.000, a po metodi „Linearne ekstrapolacije“ gotovo isto toliko, odnosno, 2,073.000, dok demografski gubici SFRJ izračunati po analitičkoj metodi Princeton sveučilišta iznose 983.000 (7). Ivo Lah uzimlje metodu „Linearne ekstrapolacije“ kao najispravniju, te zaključuje, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose dva milijuna i sedamdeset i tri tisuće (2,073.000). On nadalje potvrđuje, da je Vogelnikova procjena nerođene djece (440.000) po svoj prilici točna, isto bi se moglo reći za demografske gubitke u odseljenom pučanstvu njemačke narodnosti (500.000), dok je demografski gubitak zbog emigracije sigurno znatno veći. Do konca godine 1948. ne samo da se je odselio velik broj Talijana, nego i velik broj pripadnika različitih kvislinških postrojba, kao i članova njihovih obitelji, tako je još godine 1948. u logorima raseljenih osoba bilo 130.000 osoba iz SFRJ (8). Tako ako uzmemo proračun demografskih gubitaka Ive Laha kao znanstveno najispravniji (Dolfe Vogelnik nije se dalje upuštao u raspravu), možemo zaključiti, da neposredni ratni gubici, odnosno, sveukupne žrtve rata SFRJ u II. svjetskom ratu i revoluciji iznose oko milijun ubijenih, poginulih i nestalih.

Iz rezultata zadnjeg popisa pučanstva prije II. svjetskog rata (g. 1931.) i prvog popisa nakon rata (g. 1948.) može se vrlo lako ustanoviti, da je najveće demografske i neposredne ratne gubitke imala SR Hrvatska i hrvatski narod. Evo podataka o prirastu pučanstva na sadašnjem području pojedinih republika u razdoblju od 1921-1931. g. i od 1931-1948. g. (9):

Tabela II.

Iz gornje tabele je vidljivo da su sve republike osim Hrvatske imale godine 1948. veći broj pučanstva nego 1931. g. (Makedonija 22,9% više, Srbija 14,2% više, Bosna i Hercegovina 10,8% više, Slovenija 4,2% više, Crna Gora 3,7%, a čitava SFRJ 9,0% više).

Uspoređujući narodnosnu strukturu godine 1931. i 1948, na području predratne Jugoslavije Rudolf Bićanić je došao do ovih podataka (10):

Tabela III.
(u postocima)

Dok podaci u tabeli II. pokazuju, da je broj žitelja od godine 1931. do godine 1948. u SR Hrvatskoj opao apsolutno, podaci u tabeli III. pokazuju, da je u istom razdoblju opao relativan dio Hrvata u narodnosnoj strukturi Jugoslavije.

Odmah na početku treba istaknuti, da je pod utjecajem Rankovića i njegove šovinističko-hegemonističke grupe došlo do stanovite nedosljednosti kod iznošenja pojedinih zločina i udjela pojedinih neprijateljskih postrojba u masovnim zločinima nad nedužnim pukom. Da se ne bismo posebno osvrtali na mnogobrojne članke, koji su posvećeni toj problematici, dostatno je pogledati Vojnu enciklopediju i vidjeti što piše pod četnik. U Vojnoj enciklopediji na gotovo tri stranice opisuje se i obrazlaže izvanredna uloga četničkih postrojba u osloboditeljskoj borbi srpskog naroda i stvaranju srpske države počevši od Srpsko-turskog i Rusko-turskog rata godine 1877-78., pa kroz cijelo sljedeće razdoblje sve do svršetka I. svjetskog rata. Obrazlaganje pojma „četnik“ Vojna enciklopedija završuje ovim riječima: „Posle I SR (svjetskog rata, napomena: B.B.) organizovano je Udruženje četnika sa Glavnim odborom u Beogradu. Imalo je zadatak da neguje četničku borbenu tradiciju, stara se o porodicama poginulih i četnicima invalidima. Rukovodstvo organizacije su, ubrzo preuzeli ljudi u službi dvora i velikosrpske vladajuće buržoazije, pretvorili je u jednu od najreakcionarnijih u zemlji, sa režimsko-policiskim karakterom za sprovođenje nacionalnog ugnjetavanja drugih jugoslavenskih naroda i progon naprednih elemenata.“ (11). Dakle, osim nekoliko općenitih fraza ništa više. Ako je netko posebno znatiželjan i želi biti bolje upućen udjelovanje četnika u II. svjetskom ratu, mora pogledati pod Narodno-oslobodilački rat, ali ni tu ne će mnogo naći, pogotovo ne će ništa naći o masovnim zločinima četnika prije I. svjetskog rata i u samom ratu (nad Makedoncima i Albancima), o zločinima nad nesrpskim narodima u monarhističkoj Jugoslaviji, o zločinima u travanjskom ratu godine 1941.(pokolj u Rodoču, Cimu, Ilićima kod Mostara i u drugim mjestima), masovnim pokoljima za vrijeme II. svjetskog rata (Višegrad, Foča, Stolac, Gat kod Omiša i u drugim selima i gradovima diljem SFRJ).

S druge strane, koliko god se pisalo o zločinima ustaša, monstruoznost njihove nakane i djela nije došla do potpunog izražaja, uveličavanjem broja zločina, što su ih počinili ustaše, sve se više u svijesti gubila njihova neposredna moralna, a naravno i kaznena, odgovornost, te se prenosila na cijeli hrvatski narod. Ta pojava je već zarana zamijećena i osuđena, tako je Vjesnik od 20. srpnja 1945., na prvoj strani donio veliki uvodnik pod naslovom “Klevete i smutnje narodnih neprijatelja upućuju nas na još oštriju borbu protiv ostataka fašizma”. U tom uvodniku među inim piše i sljedeće: „U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska ‘teorija’ mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“. Brijunski plenum godine 1966. pokazao je, koliko je maha uzela ova teorija. U jesen godine 1966. Komisija za reorganizaciju unutrašnjih poslova SR Hrvatske, ustanovila je da je Rankovićeva policija vodila evidenciju o milijun i trista tisuća (1,300.000) građana SR Hrvatske (12), što praktički znači, da je cijeli narod bio pod policijskim nadzorom. Samo naivne je iznenadilo, da je ta ista Komisija ustanovila, da su mnogi preživjeli ustaše surađivali s Rankovićevom policijom i dostavljali joj izvještaje i o samim članovima SK Hrvatske, pa i o pojedinim sekretarima komiteta. Asocijativno prenošenje moralne i kaznene odgovornosti na cijeli narod moglo je imati, a sigurno je i imalo, ne samo teške psihološke posljedice, nego je imalo utjecaja na veličinu, širinu i vrst investiranja i cijeli gospodarski, politički, pa i kulturni, umjetnički i znanstveni razvitak (13).

Vodeći računa, kako je važno ustanovljivanje točnog broja žrtava rata, Savezno izvršno vijeće SFRJ donijelo je 10. lipnja 1964. godine Odluku, da se obavi popis žrtava rata 1941-1945. g. Taj popis obavljen je u listopadu i studenom g. 1964., ali na žalost elektronski strojevi računskog centra Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu još uvijek nisu uspjeli obraditi skupljene podatke. Na temelju prethodnih podataka Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu veličina žrtava rata (popis je obuhvatio sve zločine okupatorskih i kvislinških postrojba) na području SR Hrvatske je sljedeća (14):

Tabela IV.

Analizirajući ovu tabelu opažamo, da najveći broj žrtava rata s područja SR Hrvatske otpada na poginule u NOB-i i savezničkim vojnim postrojbama, broj žrtava ove kategorije iznosi 51.949 ili 28,03% od ukupnih žrtava. Ako ovom broju dodamo 3.747 ubijenih zarobljenih pripadnika NOV i POJ (u zarobljeništvu ih je bilo 7.388), onda se broj nastradalih boraca NOB-e penje na 55.696 ili 30,05% od ukupnih žrtava. U logorima interniraca (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica itd.) nastradalo je 51.534 osoba ili 27,81% od ukupnih žrtava rata, inače u logorima interniraca bilo je zatvoreno 88.294 osoba s današnjeg područja SR Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36.760 ili 41,63%. O strahotnosti ovog broja ne treba posebno govoriti, odnosno, svaki govor je nedostatan, da ga predoči. Ipak treba upozoriti, da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima. Tako već citirana Vojna enciklopedija piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.“ (15). Podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate. Evo tih podataka (16):

Tabela V.

Završujući ovaj kratki prikaz žrtava rata želio bih istaknuti, da se naše sjećanje, ne samo povijesno, nego u prvom redu ljudsko, ne smije iscrpljivati jedino u podizanju spomenika tim žrtvama, komemoracijama i obljetnicama, naše sjećanje mora biti djelatni humanizam u svim trenucima naše sadašnjosti, koja u mnogočemu nije u potpunosti oslobođena od zloduha, fikcija i zabluda prošlosti.

Bilješke
1) Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1951, str. 25.
2) Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, Zagreb, 1941, str. 113.
3) Bilanz des zweiten Weltkrieges, Oldenburg (Oldb) Hamburg, 1953, str. 445.
4) Ivo Lah: Istinski demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II/1952, br. 2-3, str. 214.
5) Dolfe Vogelnik: Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, statistička revija, Beograd, god. 11/1952, br. l, str. 32.
6) Isto kao pod 5, str. 22.
7) Isto kao pod 4, str. 215.
8) United Nations, The refugee in the postwar world, Geneva, 1951, str. 58, 78.
9) Vladimir Simeunović: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika od 1921 -1931., Beograd, 1964, str. 31.
10) Rudolf Bićanić: Stanovništvo SFRJ po nacionalnoj pripadnosti, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1953/VI., str. 79.
11) Vojna enciklopedija, knjiga 2, Beograd, 1959, str. 320.
12), Vjesnik, Zagreb, 4. IX. 1966., str. 1.
13) Vidi: Vjesnik u srijedu, br. 754, Zagreb, 12. X. 1966, str. 5; Oslobođenje, br. 6577 i 6578, od 24. i 25. IX. 1966.g;0sIobođenje, br.6584, od 1. X. 1966.g. itd.
14) Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, Obradna tabela Žr-9, Bruno Bušić: Žrtve rata na području SR Hrvatske, rukopis, Centar za znanstvenu dokumentaciju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
15) Vojna enciklopedija, knjiga 10, Beograd, 1967, str. 321.
16) Isto kao pod 14.
(Hrvatski književni list, g. 2, br. 15, Zagreb 1969, s. 2-3)

facebook komentari

Nastavi čitati