Connect with us

Feljton

Žrtve Arkanovih “Tigrova” još čekaju pravdu

Published

on

Petnaest godina nakon smrti Željka Ražnatovića Arkana, nitko od pripadnika Srpske dobrovoljačke garde nije se našao na optuženičkoj klupi – unatoč brojnim dokazima o ratnim zločinima diljem bivše Jugoslavije.

Jusuf Trbić nikada neće zaboraviti dan kad je prvi put vidio Arkana. Sjedio je, kaže, u vojnom kamionu punom oružja u Bijeljini. Bilo je to 2. travnja 1992. godine oko četiri sata poslije podne, nakon što su srpske snage osvojile ovaj bosanskohercegovački grad. Trbić ga je prepoznao sa televizije, jer je Arkan tada bio naveliko poznat kao netko koga se treba bojati.

Trbić je bio jedan od mnogih Bošnjaka koje je te godine u Bijeljini zarobila Srpska dobrovoljačka garda, tada popularno nazvani Arkanovi “Tigrovi”. Sljedećih nekoliko sati, sve do zore, tukli su ga i mučili. Nekada u nazočnosti i samog Arkana. “Ti ljudi su znali što rade”, kaže Trbić za BIRN. “Nakon premlaćivanja, ja nisam imao ni milimetar bijele kože, sve je bilo crno i modro.”

Jusuf TrbićJusuf Trbić: ‘Zapamtit ću i dan i sat kad sam prvi put vidio Arkana’

Trbić je ipak na kraju pušten, i to zato što je, kako kaže, bio novinar, a Arkanu je upravo novinar i trebao jer je htio na Radiju Bijeljina objaviti poziv Bošnjacima da predaju oružje. Drugi, međutim, nisu bili te sreće.

Nisu samo muškarci bili žrtve Arkana i njegovih jedinica. Jedna žena iz Bijeljine koja zbog pretrpljene traume i stigme želi ostati anonimna, imala je 19 godine kada su jedne noći u aprilu 1992. “Arkanovci” pokucali na vrata njene kuće. “Bili su maskirani, pa smo samo mogli da im vidimo oči”, prisjeća se ona.

Zašto da se mučimo, ubit ćeš se sama!”

Ispreturali su stvari po kući, uzeli novac i zlato. Jedan od “Arkanovaca” šutnuo ju je u leđa, od čega se onesvijestila. Kada se probudila, ona i njena rođakinja su bile gole i krvave. Sljedećeg dana, kako tvrdi, došao je Arkan i silovao je.

“Arkan je došao prvi nakon te noći. Prvi je došao i mene je uhvatio za kosu i odveo. Samo je obmotao oko ruke kosu i odveo… Odveo me u jedan stan i tu se iživljavao. Vratio me je opet polumrtvu i onda opet sutradan”, rekla je ona za BIRN.

“Onda su došli drugi vojnici i iživljavali se na meni, pred mojom djecom, svekrvom i svim ostalim”, prisjeća se. “Molila sam ih da me ubiju, da me ne pate. Oni su se onako cinički nasmijali i meni govorili, kao, što bi postigli time da me ubiju, jer ubit ću se ja sama.”

Iako nikada o ovim zločinima nije svjedočila na sudu, priznata je u BiH kao žrtva silovanja, a za pretrpljenu bol je od države dobila odštetu.

U nekoliko presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrđeno je da su srpske paravojne snage u Bijeljini ubile najmanje 48 ljudi tokom prva dva dana travnja 1992. godine. Međutim, nitko od Arkanovih ljudi nikada nije osuđen za ubojstva, silovanja ili pljačke, kao ni za bilo koji drugi zločin koji su počinili devedesetih za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Arkana je Haški tribunal 1997. optužio za ratne zločine, ali suđenje nije dočekao jer je tri godine kasnije ubijen u beogradskom hotelu “Intercontinental”.

Arkan 1995. Mediji Srbije su veličali Arkana kako bi na bojištu uplašili protivnike

Jedan osuđen, ali baš niti jedan u zatvoru

Do sada je samo jedan bivši pripadnik “Tigrova” osuđen za ratne zločine. Boban Arsić je pred sudom u Hrvatskoj osuđen za ubojstvo bračnog para u selu Drinovci 1992. godine. Sudilo mu se u odsustvu, a ni danas se ne zna gdje se nalazi.

Neki bivši pripadnici Garde, poput Milorada Ulemeka Legije, koji je bio među organizatorima ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine, osuđeni su za zločine počinjene poslije rata. Međutim, nitko od “Tigrova” nije odgovarao za zločine iz vremena dok su ratovali rame uz rame s Arkanom.

Christian Axboe Nielsen, stručnjak za Balkan i izvanredni profesor studija Jugoistočne Europe na Sveučilištu Aarhus, ističe da je Haški tribunal osnovan kako bi krivično progonio one osumnjičene koji su bili na visokim pozicijama, a ne obične vojnike. “Postojala je pretpostavka i očekivanje da će na kraju sudovi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji početi suditi običnim pripadnicima Arkanove jedinice.”

Međutim, to se nije dogodilo. Kako objašnjava Nielsen, istražitelji u Srbiji su također “uporno izbjegavali praćenje zapovjednog lanaca” i nikada nisu istraživali visoke dužnosnike koji su omogućili postojanje paravojnih jedinica.

“Jednostavno ima malo političke volje ili je uopće nema, kao i malo želje u javnosti u Srbiji, čak i danas”, kaže Nielsen za BIRN.

Kriminalna karijera

Željko Ražnatović Arkan rođen je 17. travnja 1952. godine u Brežicama, u Sloveniji. Do trenutka kada su počeli sukobi u Jugoslaviji bio je dobro poznat policiji u mnogim zemljama Evrope.

Prvi put je uhapšen u Beogradu 1966. godine zbog krađe torbe na ulici. Proveo je godinu dana u popravnom domu prije nego što je sedamdesetih otišao u zapadnu Europu.

U razdoblju od 1973. do 1983. godine uslijedio je niz uhićenja i presuda za pljačke banaka i druge pljačke, pokušaj ubojstva u Belgiji, Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Italiji. Iz većine zatvora uspio je pobjeći.

Nakon što se vratio u Srbiju, postao je vođa “Delija”, navijača nogometnog kluba “Crvena zvezda” odakle su kasnije potekli neki od prvih članova “Tigrova”. U jesen 1990. godine, Arkan je od Državne bezbjednosti MUP-a Republike Srbije dobio zadatak da formira skupinu koja će se baviti “crnim operacijama“ u Hrvatskoj.

“Oficiri Državne bezbjednosti govorili su Arkanu što oni konkretno od njega očekuju”, objašnjava urednik tjednika “Vreme” Filip Švarm. “Zauzvrat, Arkan je dobivao određene privilegije za te usluge koje je radio Državnoj bezbjednosti. Te privilegije koje je Arkan dobivao bile su prije svega ekonomske prirode.”

Zaštita od krivičnog gonjenja za teška krivična djela bila je još jedan poticaj za novog vođu paravojnih snaga da krene sa švercom. “Pružajući različite usluge Državnoj bezbjednosti, Arkan je sebe izuzeo iz zakona”, kaže Švarm.

Arkan Zeljko Raznatovic Na koncu je čak i Mladić shvatio kako je Arkan ‘običan razbojnik’

Zaštita sa najvišeg mjesta

Neposredno prije rata u Hrvatskoj, u listopadu 1990. godine, Arkan se ponovo nalazi pred sudom, ovoga puta zbog planiranja terorističkog napada. Hrvatske vlasti su tada pronašle oružje u njegovom autu, osudile ga na pet godina, ali on nikada nije završio u zatvoru. Filip Švarm vjeruje da su se tada ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i Hrvatske dogovorila da Arkan bude oslobođen: “To najviše govori koliko je Arkan bio važan za tadašnju Državnu bezbjednost Republike Srbije, da su se podigli najviši dužnosnici da bi se Arkan izvadio iz zatvora.”

Nakon toga Arkan formira Srpsku dobrovoljačku gardu, relativno malu skupinu sačinjenu od “Delija”, kriminalaca i običnih dobrovoljaca. Većina njih pristupila je Gardi ili iz divljenja prema Arkanu ili zato što su vjerovali u njegove ideje. Takav je bio i Borislav Pelević, jedan od Arkanovih najbližih suradnika, koji je kasnije i nakon Arkanove smrti, vodio njegovu Stranku srpskog jedinstva.

“Uvijek je bilo oko 500 ljudi, neki su dolazili, neki odlazili. Moja je neka računica da je kroz Gardu tih nekoliko godina prošlo oko 10.000 dobrovoljaca”, rekao je Pelević, sada predsjednik Europske kick boks federacije.

Pelević, međutim, negira navode da je Arkanovu Gardu financirala Državna bezbjednost. “Pokojni Arkan je bio jako bogat čovjek”, kaže Pelević za BIRN, “ali i bogati Srbi iz inozemstva su nam također bili sponzori.”

Tijekom rata u Hrvatskoj, “Tigrovi” su uglavnom bili podrška Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA). Njihov imidž brutalnih i discipliniranih ubojica imao je utjecaja na neprijatelje. “Puno važniji bio je taj propagandni efekt koji je režim Slobodana Miloševića ostvarivao zahvaljujući Arkanu”, ističe Švarm.

“Kad god se čulo da dolaze Arkanovi ‘Tigrovi’ – to je bio neki naziv za nas koji je bio aktualan – uglavnom su ustaše i Muslimani bježali”, prisjeća se Pelević.

Utočište za “Tigrove”

Arkan's CastleArkan se nakon zločina uspeo na sam vrh jet-seta Srbije – i sebi izgradio palaču.

“Tigrovi” su prvi put optuženi za ratne zločine tijekom sukoba u Tenji u Hrvatskoj u srpnju 1991. godine, kada je prema podacima Fonda za humanitarno pravo (FHP), ubijeno najmanje 29 ljudi, a više od 2.900 nesrba je protjerano. Ubrzo nakon toga, zapovjednik Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije Radovan Stojičić Badža omogućio im je da staru bazu Teritorijalne obrane u Erdutu u Hrvatskoj pretvore u svoj trening centar i koji je bio njihov kamp sve do svibnja 1996. godine.

Ranko Momić, Srbin iz okoline Doboja u BiH čija je obiteljska kuća spaljena početkom rata, otišao je u Erdut i pridružio se “Arkanovcima” nakon što je služio u regularnoj vojsci i kao pripadnik specijalne brigade policije.

“Nigdje mi nije bilo bolje ni ljepše nego tamo”, rekao je Momić za BIRN. “Jest bio rat, jest da se ginulo, jest da se ratovalo, ali nigdje se nisam bolje osjećao nego tamo. Bili su treninzi, disciplina na nivou… Ali je meni bilo nezaboravno.”

Momić kaže da je moguće da su civili stradali od bombi ili granata, ali ističe da Arkanovi “Tigrovi” nikada nisu počinili ratne zločine.

“Ja koliko sam bio tamo, oko dvije godine, samo smo ratovali, borili se, branili svoju zemlju. Nikad nisam vidio da je napravljen neki zločin. Da li se netko predstavljao kao gardista pa nešto uradio, to ne znam. Ali što ja znam, nikada nismo napravili niti jedan zločin”, rekao je Momić.

Međutim, neki od ljudi koji su se borili s “Tigrovima” tamo nisu bili po svom izboru. Policija Srbije je prisilila određeni broj dezertera i izbjeglica iz Hrvatske da pristupe Arkanovoj jedinici.

Vičite ‘Oćemo u Krajinu!”

Dragan Pjevač, Srbin koji je izbjegao iz Hrvatske, kaže da ga je u kolovozu 1995. godine u Beogradu privela policija i poslala u Erdut. Nakon treninga raspoređen je kao dio srpskih snaga u Beli Manastir u Hrvatskoj. Tamo je proveo tri mjeseca, do potpisivanja Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat.

Pjevač kaže da su neki od “novaka” koji su dovedeni u Erdut bili prebijani, ponižavani i nazivani izdajicama. I nakon skoro 20 godina, sjeća se Arkanovog govora u kojem je zahtijevao da se povrati Krajina, nad kojom je tada kontrolu imala Hrvatska:

“On je završavao svoj govor riječima: ‘Hoćemo li da se vratimo, da vratimo Krajinu, hoćemo li?’ Sad mi stali tamo izgubljeni u svemiru, ljudi gledaju što im se dešava. (Arkanovi ljudi) iza idu u taj drugi red i guraju i kažu: Vičite – ‘Oćemo! I sad viču ovi ljudi jadni iza ‘oćemo, ali polako. [Arkan kaže:] ‘Jače, ne čujem, ‘oćemo li?’ Ovi jače tuku drugi red, dok nije se složilo ‘hoćemo’ da bude dovoljno jako da gospodin čuje.”

Trenutno se pred sudovima u Srbiji vode postupci po prijavama više od 700 ljudi poput Pjevača, koji tuže državu Srbiju zato što ih je prisilila da idu u rat.

Pogreb Arkana 2000.Smrću Arkana ne samo da je u Haagu uglavnom prekinuta istraga o zločinima koje je počinila njegova jedinica, nego se prestalo istraživati i tko ga je štitio u političkom vrhu Srbije

“Mislio sam samo kako da osiguram dokaz zločina

Optužbe za ratne zločine i etničko čišćenje pratile su “Tigrove” i kada su ušli u Bijeljinu u travnju 1992. godine. Jusuf Trbić vjeruje da je regularna srpska vojska mogla kontrolirati grad, ali da su “Arkanovci” dovedeni kako bi za bilo kakvo ubojstvo civila bile okrivljene “nezakonite paravojne snage”. Drugi razlog je, kako kaže, bio i to što su “Arkanovci” širili strah među lokalnim stanovništvom “da bi pokazali kako stvari treba da se rade”.

Ponosan na svoje pobjede u Bijeljini, Arkan tada poziva američkog fotoreportera Rona Haviva da slika njega i njegove ljude. Fotografije Arkana sa mladunčem tigra, njegovi borci na tenku, kao i dramatične fotografije ubojstva muslimanskog para i srbijanskog vojnika dok nogom udara leš tada su obišle svijet.

“Jedino što sam mislio dok sam fotografirao bilo je da mi je potreban ‘Tigar’ u istom kadru sa žrtvama kako bih dokazao da se dogodio ratni zločin”, prisjeća se Haviv za BIRN. Kaže da je Arkan bio “pametan, šarmantan i nemilosrdan”.

“Tigrovi” su nakon Bijeljine otišli u Brčko i Zvornik. Tamo su ih mještani također optužili za ubojstva, pljačke, etničko čišćenje i silovanja.

“Arkanovci” su se povukli iz Bosne u ljeto 1992. godine, nakon što se Ražnatović sukobio sa zapovjednikom Vojske Republike Srpske (VRS) Ratkom Mladićem. Za Mladića je Arkan bio običan kriminalac kojeg nije mogao kontrolirati te ga uopće nije ni želio vidjeti u Bosni. Slijedeće godine Arkan osniva Stranku srpskog jedinstva i biva izabran za zastupnika u Skupštini Kosova.

Posljednji put u Bosnu se vraća u rujnu 1995. godine. To je ujedno bio i posljednji rat u kojem je sudjelovala Srpska dobrovoljačka garda. Tada su “Tigrovi” ušli na područje Sanskog Mosta, oteli lokalne Bošnjake i odveli ih u hotel, gdje su ih, prema riječima svjedoka, držali u kotlovnici i maltretirali. Nakon toga je 12 zatvorenika odvedeno u selo Trnovo. Odlazak u Trnovo preživio je samo jedan čovjek.

Za zločine u Sanskom Mostu Arkana je optužio Haški tribunal, tereteći ga za zločine protiv čovječnosti, ubojstva, teške povrede Ženevske konvencije i kršenje zakona i običaja ratovanja. Budući da je Arkan bio jedini okrivljeni, nakon njegove smrti niko drugi nije optužen.

Arkan – uzor svakom kriminalcu

Milorad Ulemek-Legija i Zvezdan JovanovicJedino je Milorad Ulemek-Legija u zatvoru, ali ne zbog zločina koje je počinio s Arkanom (na slici sa Zvezdanom Jovanovićem)

Srpska dobrovoljačka garda je raspuštena u travnju 1996. godine, ali Arkan je i dalje bio na zlu glasu. Oženio se srpskom turbo-folk zvijezdom Cecom, preuzeo je manji beogradski nogometni klub Obilić koji je uskoro osvojio državno prvenstvo, navodno zahvaljujući prijetnjama i zastrašivanju. Vođa paravojnih snaga postao je mafijaški heroj.

“Željko Ražnatović Arkan je idol svakog kriminalca. Zbog čega? Zato što je u isto vrijeme Arkan bio i policajac i šef mafije. Zato što je Arkan bio i paravojni zapovjednik i vlasnik nogometnog kluba. Zato što je bio estradna ličnost i lice sa crvene potjernice Interpola”, kaže Filip Švarm.

Iako Arkan nije htio ponovo ići u rat, neki od njegovih ljudi sudjelovali su u posljednjem vojnom sukobu Slobodana Miloševića na Kosovu krajem devedesetih.

U presudama Haškog tribunala utvrđeno je da su ovoga puta, umjesto kao pripadnici Srpske dobrovoljačke garde, bivši Arkanovi “Tigrovi” na Kosovo išli uglavnom kao dio jedinica Državne bezbjednosti, prije svega Jedinice za specijalne operacije (JSO).

“Nije bilo potrebe (za ‘Tigrovima’ na Kosovu)”, objašnjava Borislav Pelević. “Imali smo jaku policiju koja je odmah očistila OVK, OVK je pobjegao odmah. Imali smo jaku vojsku dole, imali smo JSO.”

Bivši kapetan JNA Nike Peraj, inače Albanac s Kosova i jedan od ključnih svjedoka na suđenju Miloševiću, kaže da su neki vojnici sa obilježjima “Tigrova” ušli u vojarnu u Đakovici u studenom 1998. godine i pridružili se drugim pripadnicima srpskih paravojnih snaga. “Imali su slobodu da rade što god su htjeli”, kaže Peraj za BIRN, iako vjeruje da nisu učestvovali u borbama na prvim linijama bojišnice. “Bili su pljačkaši”, dodaje on.

Peraj je nekoliko Arkanovih ljudi vidio i u selu Meja nakon što su srpske snage u aprilu 1999. godine ubile oko 350 Albanaca. Nosili su bradu i imali brojne tetovaže, a jedan od njih je imao crvene tragove na hlačama. “To je bila krv”, prisjeća se Peraj.

Bivši pripadnik “Tigrova” Ranko Momić je 1998. godine otišao boriti se na Kosovu, ali kao dio pričuvnog sastava Posebnih jedinica policije. Kad je 1999. godine počelo NATO bombardiranje, Momić se pridružio vojsci. On je ove godine osuđen na 15 godina zatvora, zbog umiješanosti u ubojstvo više od 100 albanskih civila i to kao pripadnik 177. interventnog voda Vojske Jugoslavije (VJ), a ne kao pripadnik Srpske dobrovoljačke garde. Momić je na slobodi do pravomoćnosti presude. Osim njega, prvostupanjskom presudom za isti zločin je na 20 godina zatvora osuđen i Milojko Nikolić, također bivši pripadnik “Tigrova”.

Neugodna istina

Neki od najvažnijih Arkanovih suradnika sada su mrtvi. Pokrovitelj njegove jedinice Radovan Stojičić Badža ubijen je 1997. u jednom restoranu u Beogradu, dok je Slobodan Milošević preminuo u Haškom tribunalu 2006. godine. Najzloglasniji od svih “Tigrova”, Milorad Ulemek Legija osuđen je na 40 godina zatvora zbog umiješanosti u Đinđićevo ubojstvo.

Haški tribunal je bivšeg načelnika Državne bezbjednosti Jovicu Stanišića i njegovog zamjenika Franka Simatovića 2013. godine oslobodio optužbi za kontrolu nad jedinicama poput “Tigrova”, iako je sud utvrdio da su oni opskrbljivali i financirali srpske paravojne snage.

Bivša predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić koja je navodno 1992. pozvala Arkana u Bijeljinu, priznala je krivicu za učešće u zločinima i u Haagu je osuđena na 11 godina zatvora. Međutim, neki od onih koji su počinili zločine i dalje slobodno šeću gradom.

Iz Državnog odvjetništva BiH nisu htjeli komentirati da li je neko od “Arkanovaca” trenutno pod istragom. Advokat za ratne zločine iz BiH Miodrag Stojanović i koji trenutno brani Ratka Mladića u Haagu, kaže da je nemoguće da Sarajevo nekoga krivično goni, jer Beograd nije voljan osumnjičene iz Srbije poslati na suđenje.

“Jako je teško da Tužilaštvo ili Sud BiH rade ove predmete, jer oni mogu podići ili potvrditi optužnicu, ali Srbija ne bi izručila svoje građane”, kaže Stojanović.

U tužilaštvu Srbije kažu da surađuju s drugim državnim odvjetništvima u regiji na slučajevima zločina koje su navodno počinili Arkanovi “Tigrovi”, ali i da ne mogu dati nikakve detalje jer su istrage u tijeku.

Groblje u BijeljiniMnogi članovi obitelji žrtava poput ovih u Bijeljini slute: počinitelji možda nikad neće biti kažnjeni

Bivši pripadnik “Tigrova” Borislav Pelević međutim kaže da to što niko nije optužen, dokazuje da su nevini. “Da li je moguće da za 20 godina nitko ne bude optužen pred Haškim tribunalom ili pred našim tužilaštvom za ratne zločine? Da li je moguće?”, pita Pelević. “Kako je moguće da do sada nitko nije optužen iz Garde, nitko, baš nitko?”

Clint Williamson, tužilac Haškog tribunala koji je vodio istragu o zločinima u Sanskom Mostu, kaže da je problem s podizanjem optužnica protiv “Arkanovaca” to što su krili svoj identitet. “Često su nosili maske i jednostavno nismo mogli pronaći svjedoke koji bi ih identificirali”, rekao je Williamson za BIRN 2010. godine.

“Dugo vremena smo istraživali aktivnosti Arkanovih ‘Tigrova’ i sakupili smo čvrste dokaze za Sanski Most. Planirali smo nastaviti sa istragama za Zvornik, Bijeljinu i Vukovar, ali je onda on ubijen”, rekao je Williamson.

Neugodno za mnoge političare u Srbiji

Jasmin Mesić, tužilac iz BiH koji ima dosta iskustva u istragama ratnih zločina, suglasan je da su postojali brojni praktični problemi kada je riječ o gonjenju bivših pripadnika srpskih paravojnih snaga.

“Ti ljudi su došli iz drugih krajeva, drugih država, tako da ih niko od svjedoka, žrtava ili preživjelih ne zna. Oni su obično koristili nadimke, zato je veoma, veoma teško da se identificiraju počinioci na osnovu iskaza svjedoka, a što je inače najčešći slučaj na suđenjima za ratne zločine”, objašnjava on.

U BiH, međutim, mnogi vjeruju da “Arkanovci” nisu procesuirani zbog Arkanovih veza sa službenicima u policiji Srbije, političarima i organiziranim kriminalom.

“Njegova jedinica je radila iste stvari na svim lokacijama na kojima su bili. Međutim, veliki broj ljudi iz Srbije, čak političari na visokim pozicijama, bili su u to uključeni, tako da bi procesuiranje ovih zločina moglo rasvijetliti neke stvari koje bi bile vrlo neugodne istine”, ocjenjuje Jusuf Trbić.

Emir Musli se sjeća da je Arkana vidio s “bazukom” 1992. godine ispred zgrade Općine u njegovoj rodnoj Bijeljini, dok su Arkanovi ljudi na ulicama zlostavljali Bošnjake i odvodili ih radi mučenja ili ubijanja. On kaže da je bilo jasno da je vođa paravojnih snaga imao mnogo viši status od običnih vojnika.

“Zato se stvari zataškavaju”, rekao je Musli za BIRN.

Isto kao što je Arkan bježao iz brojnih zatvora tijekom svoje kriminalne karijere, njegovi ljudi su do sada uspijevali izbjeći kaznu za svoja djela počinjena za vrijeme rata.

[ad id=”40551″]

Musli ne vjeruje da će se to promijeniti: “Arkan je ubijen i sa njim je i cijeli slučaj pao u zaborav.”

BIRN: Denis Džidić, Marija Ristić, Milka Domanović, Petrit Çollaku, Sven Milekić

Bijeljina, Beograd, Đakovica, Zagreb

Tekst je objavila Balkanska istraživačka mreža BIRN kao dio projekta „Balkanska tranziciona pravda“ (Balkan Transitional Justice) i izvorni tekst se može naći na slijedećem linku: Žrtve Arkanovih tigrova još čekaju pravdu (dw.de)

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Feljton

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

Published

on

U Beogradu je nedavno novovjekom „srpskom Sinđeliću“, majoru bivše „JNA“ Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru ubio 11 hrvatskih branitelja i planirao sravniti ovaj hrvatski grad sa zemljom, podignut spomenik.

Da je ubio više ljudi ili uspio u svome naumu potpunog uništenja grada, za veliku većinu Srba bio bi još veći heroj i sasvim sigurno se ne bi čekalo 26 godina na podizanje spomenika.

Što veći zločinac, veći heroj – uglavnom je stav većinske javnosti u Srbiji i „republici srpskoj“ i to je kod naših istočnih susjeda tako, ne od jučer, nego stoljećima unatrag, naravno, pod uvjetom da se zločini čine za „Srpstvo“ i „Srbiju“. A „Srpstvo“ i „Srbija“ se „brane“ na svim onim prostorima na koje upru prstom srpski popovi i nacionalisti i ustvrde da su njihovi. Parole o „okupljanju svih Srba pod kapom nebeskom u jednu državu“, o „trinaestom izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom“ koje „ima pravo“ granice i pravdu krojiti po svome jer spada u „izabranu naciju“, teorije o tomu da je „Srbija tamo gde god postoji makar i jedan srpski grob“ ili „gde živi barem jedan Srbin“ i slične nebuloze, temelj su srpskog naci-fašističkog programa s kojim se mi Hrvati u raznim oblicima suočavamo već dulje od jednog stoljeća (od emancipacije srpske nacije u Hrvatskoj).

Srpski naci-fašizam (kao izvorni program velikosrpske nacionalne ideologije u koju je ugrađena srpsko-pravoslavna religijska matrica), najstarija je inačica ove ideologije u Europi – što u svojim spisima potvrđuje i danas (poslije Svetoga Save) najviše čašćeni i slavljeni svetac Srpske pravoslavne crkve (okorjeli antisemit, fašist i velikosrpski šovinist) Nikolaj Velimirović koji je u zadnjih 80-ak godina u sjenu potisnuo čak prvoga srpskog sveca i rodonačelnika „svetorodne loze Nemanjića“, Stefana Nemanju. Nikolaj taj srpski naci-fašizam naziva „nacionalizmom Svetog Save“ ili „organskim nacionalizmom“ (i on obuhvaća „narodnu crkvu“, „narodnu dinastiju“, „narodnu državu“, „narodnu prosvetu“, „narodnu kulturu“ i „narodnu odbranu“) i sasvim je nalik njemačkom nacionalsocijalizmu, ali u sebi sadrži i elemente znakovite za talijanski fašizam.

Stoga ne čudi da se Nikolaj u vrijeme uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj s divljenjem i obožavanjem obraća „Velikom Vođi nemačkog naroda“ Adolfu Hitleru nazivajući ga „genijem“ i „herojem“, ali i podsjećajući na to da je „posaokoji on poduzima srpskom narodu prije 600 godina svršio Sveti Sava“, te da je „nacionalizam srpski kao stvarnost najstariji u Evropi“ (što je detaljno obrazložio u svojoj knjižici „Nacionalizam Svetog Save“ iz 1935. godine).

Dakle, imamo dva temeljna stupa velikosrpske nacionalne ideologije: prvo, rasističku teoriju o vlastitom narodu kao „izabranom“ (od Boga), „nad-rasi“ ili „nad-naciji“ (s posebnim statusom i pravima u odnosu na sve druge narode); i drugo, težnju da se ostvari ideal „okupljanja svih Srba u jednu državu“, ali tako da se neovisno o pravima i interesima drugih naroda svi krajevi u kojima oni žive (bez obzira na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu) ili pak svi oni prostori koji su nužni za uspostavu održive srpske nacionalne države (čak ako Srba tamo i nema) pripoje toj budućoj „Velikoj Srbiji“.

Problem je kao što se vidi, mnogo dublji nego se manifestira na vanjskoj, pojavnoj razini.

Imamo posla s jednom monstruoznom osvajačkom ideologijom koja koristi sva sredstva i ne preza ni od čega kako bi li ostvarila svoje ciljeve. To je, nažalost, bjelodana i nedvojbena činjenica.

Cinični osmjeh „heroja Višegrada“, srpskog monstruma koji je ubio najmenje 130 osoba od čega je 119 žena, djece i staraca spalio žive – Milan Lukić u haaškoj sudnici

Bajke o „Nebeskoj Srbiji“, „Dušanovom Carstvu“, „Kosovskim junacima“ i svi drugi mitovi vezani za nacionalnu povijest, nisu ništa drugo do odraz kompleksa i frustracije jednog malog i u europskom kontekstu gotovo beznačajnog naroda koji je sam sebe uvjerio da je veliki, moćan i da može krojiti svoju sudbinu i sudbinu onih kojima je okružen onako kako to njemu i njegovim interesima odgovara.

Srbi su u isto vrijeme „najveći junaci“, ali i „najugroženiji narod“, oni se „nesebično i bez ostatka žrtvuju“, ali gube bitke – uvijek ih netko „progoni, kolje, ubija“, oni su trajno „ugroženi“ i „obespravljeni“, a u isto vrijeme u stanju su krajeve koji nikad u povijesti nisu bili njihovi (bilo da je u pitanju Dalmacija, Lika, Slavonija, Srijem, Bačka ili Banat) proglasiti „oduvek srpskim“. Za njih je normalno da danas tvrde kako su „starosjedioci“ u Hrvatskoj, iako do kraja XIX i početka XX stoljeća nije bilo niti spomena srpskog imena, a kamo li njihove nacije na tim prostorima (sve dok Srpska pravoslavna crkva nije posrbljavanjem pravoslavnog življa stvorila današnje „Srbe“.

Kult samožrtvovanja i osvete u kombinaciji s junaštvom i ugroženošću, daju onaj eksplozivni kompost koji uokviren u ovako postavljenu nacionalnu ideologiju za krajnji rezultat ima osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja.

Od razdoblja vladavine Nemanjića, preko pet-stoljetnog robovanja pod Turcima, potom protu-turskih, Balkanskih i Prvoga svjetskog rata, kod Srba se stvorila svojevrsna „kultura nasilja“ koja je postala sastavnicom mentaliteta brojnih naraštaja, a preko usmenih predaja, junačkih epskih pjesama, bajki, legendi i narodnih priča, taj narativ prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana. I na temelju toga se nastojalo rješavati „srpsko nacionalno pitanje“, što u kontinuitetu traje već više od 150 godina (od Garašaninovog Načertanija)..

Sjetimo se 90-ih godina i onih čopora srpskih „patriota“ koji su hrlili iz Srbije i Bosne i priključivali se svojim istomišljenicima i sunarodnjacima u Hrvatskoj. U početku su mnogi mislili da je posrijedi  „folklor“ ili ikonografija koja je tek „ukras“ i nuspojava srpskih mitinga, sve dok se ti likovi nisu dočepali oružja i počeli pucati. Sjetimo se i tenkova „JNA“ koji su iz Beograda odlazili zasipani cvijećem, da bi već za dna-dva sijali smrt po Hrvatskoj.

I sve „u ime Srpstva“, „Srbije“ i „Pravoslavlja“. Koji to narod svoju sreću i budućnost može izgraditi na patnjama drugih? I je li to kršćanski narod? Ta pitanja oni moraju postaviti sebi samima. Zloporaba nacionalnih mitova i religije i njihova ideološka instrumentalizacija kod njih je dosegla zastrašujuće razmjere i u tom smislu Srbi su posve usamljeni i jedinstven primjer među narodima Starog kontinenta (dakako, nemam namjeru generalizirati, govorim o prevlađujući tendencijama).

Lik Rastka Nemanjića (Svetog Save) upotrijebljen je kako bi se ojačala velikosrpska nacionalna ideologija i on je ustoličen na mjesto „srpskog boga“, o čemu sjajno piše beogradski sociolog Damjan Pavlica:

„ (…) Sveti Sava je danas u Srbiji kultna figura broj jedan. U svome nezaustavnom rastu, Savin kult je potisnuo druge bitne ličnosti naše tradicije iz vidokruga, uključujući i samog Isusa Hrista.“ (http://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2017.).

Naravno, Sava nije izabran slučajno za prvog i najvećeg među srpskim svecima. On u svojoj osobi objedinjuje onu religijsko-ideološku supstancu od koje je sadržana srpska velikodržavna misao kao ideja vodilja čitavog naroda. Sava je čak, što je nečuveno i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj crkvi koja sebe smatra kršćanskom, proglašen božanstvom (entelehijomsavršenstvom), a budući da Srpska pravoslavna crkva već stoljećima njeguje etnofiletizam (stavljajući nacionalni interes iznad vjere ili točnije, zlorabeći vjeru kako bi ostvarila nacionalni interes – unatoč tomu što je etnofiletizam osuđen i odbačen kao hereza od strane Sabora carigradskih patrijarha još 1872. godine, što je obvezujuće za sve pravoslavne crkve), u konačnici dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: pojma, sadržaja i svrhe „srpskog pravoslavlja“ kao specifične i posebne inačice „srpskog hrišćanstva“.

„Svetosavlje“ nije ništa drugo nego naci-fašistička ideologija upakirana u niz religijsko-filozofskih floskula koje bi u konačnici trebale opravdati sve ono što velikosrpska politika zagovara i provodi. To je uloga koju su „Svetosavlju“ namijenili njegovi tvorci – fašisti Nikolaj Velimirović i vođa srpske fašističke organizacije „Zbor“ Dimitrije Ljotić zloupotrijebivši tako sveca koji je u srpskom narodu već stoljećima imao nespornu karizmu tvorca crkve, prosvjetitelja i čuvara vjere i nacije.

Osnovna poruka je: „U ime Srpstva i Pravoslavljasve je dopušteno, „Srbin nikad ne može počiniti zločin“ (jer „Božji narod nikad ne greši“), oni drugi su uvijek krivi ne samo za ono što su (možda) počinili prema Srbima, nego i za ono što čine Srbi („Ne možemo vam oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo“). Nije li to monstruozno?

Za sve postoji „opravdanje“ i „u ime srpske nacije i vere“ slobodno se može činiti najgore zločine, lagati, varati, pljačkati, silovati i oni Srbi koji to čine „bolji su hrišćani“ od časnih ljudi i mirotvoraca.

Srpski popovi prednjačili su u borbama u vrijeme Turaka, u Balkanskim ratovima (s križem oko vrata i sabljom u rukama), oni su masovno sudjelovali u četničkim odredima i trojkama u Drugome svjetskom ratu, mnogi popovi-koljači (poput Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka) proglašeni su svecima SPC, a njihovi duhovni uzori bili su fašisti – Nikolaj Velimirović, Joanikije Lipovac (također sveci SPC). Dobro znamo kako su se srpski patrijarh, episkopi i vladike ponašali 90-ih godina XX stoljeća (od patrijarha Pavla, preko Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, Irineja Bulovića, Filareta Mićevića, Vasilija Kačavende, Longina Krče, do Nikanora Bogunovića, Lukijana Pantelića, Nikolaja Mrđe, Lukijana Vladulova). „Nikolajevci“ u SPC i danas kolo vode i predstavljaju uporište i rasadnik radikalnog velikosrpskog ekstremizma.

Ta količina otrovne i rasističke mržnje koja je dolazila (za ratova 90-ih godina) iz redova najviših autoriteta Srpske pravoslavne crkve, nešto je nezabilježeno u povijesti Europe. Nosili su mitraljeze, blagosiljali četničke koljače i tenkove, vodili najprljaviju ratnu propagandu koja je ikad viđena na ovim prostorima (donosili lažne lubanje „srpske dece“ pred TV kamere kako bi dokazali „ustaški genocid“ – i to u isto vrijeme dok su etnički čistili, ubijali, palili i pljačkali hrvatska sela na Banovini, u Slavoniji, Lici, na Kordunu), sam patrijarh Pavle blagosiljao je Martića, Karadžića, Mladića i druge zločince a svojim govorima i „Poslanicama“ raspirivao mržnju i huškao svoj narod na rat.

I treba li se onda čuditi ponašanju „stada“ o kojemu „duhovnu skrb“ vode ovakvi „pastiri“?

Ako „Srbin ne može počiniti zločin“ i ako je njemu sve dopušteno, ta mitska matrica opravdava sve: od ubojstava i mučenja, do krivokletstva, prijevare, laži, mimikrije.

„Najveći srpski junak“ Marko Kraljević (poturica, lijenčina, pijanac – kako ga sami srpski izvori prikazuju), na prijevaru ubija Musu Kesedžiju koji ga je nadjačao u borbi – i to je „junačko djelo“.

Miloš Obilić na sličan način ubija sultana Murata – i to je također „junačko delo bez premca“.

Srpske i crnogorske komite (četnici) u Makedoniji i Albaniji izvrše genocid i etničko čišćenje u vrijeme Balkanskih ratova – i to su „junačka dela“ koja i danas služe „na ponos naciji“.

Draža Mihailović, pop Momčilo Đujić i ostali četnički koljači pokolju desetke tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu – i oni su također neupitni „nacionalni junaci“ i „čuvari Srpstva“.

Srpski kriminalci koji se stavljaju u službu jugoslavenskih tajnih službi i ubijaju emigrante po zapadnoj Europi – time čine „hvale vrijedna patriotska djela“.

Srpski monstrum Milan Lukić u vrijeme dok je haračio Višegradom 90-ih godina

Srpske paravojne postrojbe sastavljene od kriminalaca i zločinaca (JSO, Crvene beretke, Tigrovi, Škorpioni, Beli Orlovi, Srpski četnički pokret, Dušan Silni, Osvetnici, Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda, Beli Anđeli, Šakali, Šiltovi, Knindže, Alfe, Garda Panteri, Vukovi sa Vučjaka, Srpski sokolovi i drugi) izvrše masovna ubojstva i grozne zločine po Hrvatskoj, B i H, na Kosovu –  a njihove vođe (Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Milorad Luković Legija, Vojislav Šešelj, Slobodan Medić, Mirko Jović, Slavko Aleksić, Vasilije Vidović Vaske, Slobodan Katić, Siniša Vučinić, Dragoslav Bokan, Dragan Vasiljković, Siniša Martić, Veselin Vlahović Batko, Nebojša Minić Mrtvi, Veljko Milanković, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić i drugi) danas su neupitni „junaci Srbije“ i idoli mladih o kojima se prave TV emisije i ispredaju legende.

Isti ti kriminalci – pripadnici paravojne postrojbe SDB-a (JSO) iz zasjede ubili su (2003. godine) premijera Srbije (nemoćnog čovjeka na štakama) i postali „nacionalne veličine“ (a onaj koji je ubojstvo najavio preko medija nakon toga je izabran za predsjednika države).

Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali notorni ratni zločinci odgovorni za desetke tisuća žrtava i optuženi za genocid, u Srbiji i „republici srpskoj“ slave se kao „Srpski Obilići“ i „spasitelji Srpstva“.

Jedan od najvećih monstruma, odgovoran za smrt najmanje 130 osoba (uglavnom žena, djece, staraca – bosanskih muslimana) od čega za spaljivanje „najmanje 119“ (i to živih!) na dvije lokacije u Višegradu, Milan Lukić, slavi se također danas u Srbiji i „republici srpskoj“ kao jedan od najvećih ratnih junaka. Njegova se knjiga promovira u hramu Svetog Save u Beogradu i u Kulturnom centru Pale („Istočno Sarajevo“) i naveliko reklamira s namjerom dokazivanja kako nije kriv. Na internetu se veličaju njegov „lik i djelo“ uz poznatu četničku pjesmu „Beli or’o“, naziva ga se „Herojem Višegrada“. Što reći na to?

(https://www.youtube.com/watch?v=8A-na6mEwUQ)

Pretresno vijeće MKSJ u Den Haagu u izricanju presude doživotnog zatvora tom „Heroju Višegrada“ okrutnom monstrumu Milanu Lukiću (20. srpnja 2009. godine) izreklo je u završnoj riječi ono što do tada ni u jednom drugom postupku nije:

„U cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720.pdf; točka 740; str. 320.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 9.10.2017.)

Stupanj civilizacijske zrelosti bilo kojeg društva mjeri se među ostalim i time koliko je ono u stanju realno sagledati sebe, pa i one „crne mrlje“ iz vlastite povijesti, odnosno, može li apsorbirati prošlost tako da na pogrješkama nešto nauči i ne ponavlja ih u budućnosti.

Ne rijetko čujemo kako je „zločin pitanje svih pitanja“, odnosno, da je upravo odnos prema tom najgorem obliku ljudske destrukcije – oduzimanju ljudskog života – razdjelnica koja odvaja humane, poštene i časne ljude od onih drugih koji su zgazili ljudske norme i prešli rubikon.

U tom kontekstu jako je važno napraviti mentalni odmak od zločina i zločinaca i ne dopustiti da opterećuju cijeli kolektivitet. Nema naših i njihovih zločina. Postoje samo zločini i zločinci (dakako, uz sagledavanje svih okolnosti, uzimajući kao jedino mjerilo istinu i činjenice – bilo da je riječ o djelima pojedinaca ili cjelini događaja i procesa).

Naši istočni susjedi u tom su smislu čini se još uvijek na početku, kao da je rat završio jučer.

Oni ne priznaju elementarne istine o naravi rata koje su već odavno činjenično argumentirane i toliko očite da ih je gotovo suvišno ponavljati, pa kako onda očekivati bilo kakav objektivan odnos prema drugim aspektima tog sukoba, pa i prema zločinima koji su evidentno i bez ikakve dvojbe počinjeni u ime srpskog naroda, Srbije i pravoslavlja?

Ako Srpska pravoslavna crkva, njihovi nacionalisti, vodeći intelektualci, političari, ali i većinska srpska javnost (!) kao nacionalne veličine i junake slave masovne zločince koji su počinili najgora djela genocida, zločine protiv čovječnosti, zločine etničkog čišćenja i naročito okrutnih umorstava, mučenja, silovanja, pljačke, zar se onda treba čuditi što podižu spomenik jednom Milanu Tepiću?

Zar nije za očekivati da i takvi monstrumi kakav je Milan Lukić u dogledno vrijeme dobiju spomenike? Ako ga se danas može propagirati kao „Heroja Višegrada“ i javno veličati okrutno spaljivanje živih ljudi samo zato što su žrtve druge vjere i nacije, koliko duboka mora biti ta mržnja i može li ljudski stvor niže pasti?

U Srbiji, nažalost, demokratske snage oduvijek završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake i duboke korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno.

Oni su se odrekli Slobodana Miloševića i svu krivnju zbrisali na njega, potiskujući činjenicu da on nije pao s Marsa i da je imao milijune sljedbenika koji su ga doveli na vlast, održavali na vlasti i konačno svrgnuli kad su vidjeli da nije ostvario velikosrpske ciljeve. Zar tamo, uostalom, nisu i danas na vlasti akteri ratova iz 90-ih predvođeni Vučićem i Dačićem? Zar u državnoj upravi i svim institucijama nisu ostale garniture iz bivšeg sustava koje omogućavaju preživljavanje i nastavak iste naci-fašističke ideologije (neki u Srbiji to su zgodno izrazili doskočicom: „Sve je isto, samo njega nema…“)

Koje su to međunarodne presude Srbija i „republika srpska“ prihvatile – osim onih koje su im išle u korist i amnestiraju ih od evidentne krivnje za počinjeno?

Oni se ne drže nikakvih međunarodnih normi, otklanjaju svaku odgovornost za izvršeni genocid, zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje, što je nedvojbeno sudski dokazano uz desetke osuđenih za ta djela i stotine godina dosuđene robije srpskim monstrumima.

I nikom ništa.

EU s njima pregovara kao da je sve u najboljem redu. UN šuti. Vijeće Europe šuti. Vodeće svjetske sile šute.

Srbija ne priznaje krivnju za ratove 90-ih i sve agresivnije radi na tomu da iskrivi prošlost i od sebe napravi žrtvu, a žrtve optuži kao krivce.

Kod njih je u tijeku rehabilitacija najvećih zločinaca XX stoljeća (Draže Mihailovića, Milana Nedića), dok je već prije 12 godina Ravnogorski četnički pokreta rehabilitiran i formalno, zakonski definiran kao „antifašistički“.

Ulice, trgovi, mostovi, škole po Srbiji i „republici srpskoj“ već godinama dobivaju imena masovnih zločinaca i sve je do sada ostajalo uglavnom bez reakcije.

Srbija je država koja „nije sudjelovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana (točan broj se ne zna jer su podaci strogo zaštićeni).

Srbija je država koja ima uvjerljivo najveći broj zločinaca i masovnih ubojica u Europi (a i šire) po glavi stanovnika.

Srbija je država koja se diči time što njezina mafija zauzima 8. mjesto u svijetu (ispred albanske mafije i mafije Jamajke).

Srbija je zemlja koja negira identitet gotovo svih naroda s kojima je bila u zajedničkoj državi (Makedonaca, bosanskih muslimana, Hrvata, Crnogoraca) i opstruira autokefalnost pravoslavnih crkava u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. I po tomu je jedinstvena u Europi.

Srbija je od 1986. godine do danas izradila dva velikosrpska „Memoranduma“ u kojima definira svoje naci-fašističke ciljeve, te načine i metode kojima će ih ostvarivati (prvi 1986., drugi 2011.), a treći je upravo i pripremi. Dakle, ne samo da se ne odriče svoga naci-fašizma, nego nastavlja s razvijanjem novih strategija u tom smjeru.

Srbija je država u kojoj se putem obrazovnog sustava i ideološke indoktrinacije djeci od malih nogu usađuje mržnja prema narodima u okruženju i priprema ih se za nove ratove. „Republika srpska“ je u svemu tomu prati u stopu i postaje rasadnik radikalnog srpskog ekstremizma i njegova udarna snaga zapadno od Drine.

Za svaku obljetnicu obilježavanja stradanja Vukovara mi Hrvati srećemo se s najprimitivnijim uvredama i blaćenjem žrtava agresije. Na športskim utakmicama na vukovarsko-borovskom području srpska mladež uzvikuje: „Vukovar je Srbija!“, „Ovčara, Ovčara!“, za pravoslavne Božiće i slave nose se srpske zastave i četnička obilježja, puca se, provocira i izaziva, skrnave se spomenici našim braniteljima a podižu mauzoleji četničkim zločincima – u hrvatskoj državi i na hrvatskoj zemlji stoje četnička obilježja. Hrvatsku se optužuje za „etničko čišćenje“ i „genocid“ u „Oluji“, a da se niti jednom riječju ne spominju masovni zločini što su ih srpski pobunjenici s „JNA“ i četničkom subraćom iz Srbije i Bosne napravili kroz pune 4 godine agresije (u Hrvatskoj i B i H uzrokovali su preko 20.000 hrvatskih žrtava).

Ni jedna obljetnica pokolja u Srebrenici ne prođe, da se diljem Srbije i genocidne tvorevine „republike srpske“ ne lijepe plakati sa slikom Karadžića i Mladića i natpisima: „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“.

Nismo li mi u Hrvatskoj zadnjih 10-15 godina suočeni s nastavkom te agresivne velikosrpske politike koja se očituje u stalnim pojavama ekstremnog srpskog nacionalizma uz ponovne tvrdnje da su Srbi (i nakon svega što su počinili) opet „ugroženi“? I o tomu se uglavnom šuti.

Jesmo li zbog svega toga odavno trebala reagirati – mnogo oštrije i odlučnije, pa i uz prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom? Kud vodi ova politika zavlačenja glave u pijesak?

Zašto se od agresora utuženjem ne traži isplata ratne odštete i time ne uvjetuju svi budući odnosi? Zašto se ne inzistira na potpisivanju deklaracije o miru, međusobnom nenapadanju i odricanju od teritorijalnih aspiracija za sve države koje su tvorile bivšu SFRJ?

Možemo li konačno shvatiti prostu i neumitnu istinu: da s ovakvom Srbijom koja se nije odrekla svoga velikosrpskog naci-fašizma (nego na njemu ustrajava i čak u isto vrijeme nas kao žrtve agresije optužuje za ekstremizam), ne možemo imati nikakve, a pogotovu ne normalne susjedske odnose?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Continue Reading

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Published

on

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Continue Reading