Pratite nas

Kronika

Žrtvovala svoj život za dobrobit Poljica

Objavljeno

na

Dani Mile Gojsalić čuvaju spomen na legendarnu poljičku junakinju Milu Gojsalić rodom iz Kostanja koja je 1530. u borbi protiv Turaka žrtvovala svoj život za slobodu Poljica. Kostanje su malo mjesto smješteno u istočnom dijelu Poljica koje vrlo uspješno prkosi migracijama i odljevu stanovništva. Najpoznatije po poljičkoj Juditi, Mili Gojsalić.

Priča kaže da su Turci 1530. prodrli duboko u Poljica te porobili lokalno kršćansko stanovništvo. Mlada, prelijepa djeva je otišla u posjet Ahmed paši te ostala u njegovom šatoru. Potom je unutar šatora bacila barut u vatru žrtvujući svoj život za dobrobit Poljica. Turci vidjevši da im je paša poginuo, uzjahaše na konje te bježeći ispred poljičke vojske strmoglaviše se niz Ilinac. Hvaljena i slavljena među sunarodnjacima, opjevana je u djelima hrvatskih umjetnika poput Jakova Gotovca, Augusta Šenoe, Drage Ivaniševića. Veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović joj je zahvalio ovjekovječivši njezin lik u bronci koji je postavljen u Gatima iznad provalije Ilinac da bdije nad nama zauvijek. Sunarodnjaci su joj odali čast nazvavši svoje kulturno ljeto njenim imenom.

SONY DSC

Mila Gojsalić – Spomenik Ivana Meštrović iznad Omiša

Ova višednevna kulturološka manifestacija utemeljena 2003. godine, priređuje se s ciljem turističke prezentacije kulturno-povijesnih, prirodnih, gospodarskih i ljudskih potencijala poljičkog podneblja kako bi se (o)čuvanjem baštine, od baštine i živjelo!

povije5

Spoznajući činjenicu kako se samo kulturom njeguje samosvojnost, a otkrićem izvornosti baštinjenog njeguje i čuva identifikacijska posebnost, KUD »Mila Gojsalić« i mještani Kostanja te brojni Poljičani i njihovi prijatelji, uz pripomoć mnogih zaljubljenika diljem Hrvatske koji štuju tradicijske vrijednosti i identitet ovih povijesnih prostora, s puno entuzijazma organiziraju čitav splet etnografskih, scenskih i glazbenih događanja koje prikazuju sebi i novim poljičkim naraštajima, a napose svojim gostima i sve brojnijim turistima, kako bi u čudesnom krajoliku ove samosvojne starohrvatske poljičke knežije doživjeli nepatvoreno gostoprimstvo domaćina.

Dani Mile Gojsalić kao rijetko koja samonikla manifestacija zasnovana na entuzijazmu poveće skupine zaljubljenika u zavičajno podneblje, može se podičiti nizom programa vlastite produkcije i zavidne izvedbene razine, među kojima se posebno ističu klapska Pripovid o Dalmaciji, koncert koji svake godine okuplja ponajbolje dalmatinske klape vjerne autentičnom klapskom izričaju, zatim tradicionalne Večeri soparnika posvećene autohtonom poljičkom gastro-specijalitetu koji se od 2009. nalazi na Listi nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske te prigodni glazbeno-scenski programi koji čuvaju spomen na legendarnu poljičku heroinu Milu Gojsalić, ali i druge velikane iz poljičke prošlosti.

Dani Mile Gojsalić priređuju se svake godine u srpnju pred više tisuća domaćih i stranih posjetitelja, a vrhunac trodnevnih događanja je dodjela priznanja „Mila Gojsalić“ osobi zaslužnoj za očuvanje baštine i opstojnost identiteta. Ovogodišnji laureat je dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji je podrijetlom iz poljičkoga kraja.

mila_gojsalic15-190712

Dani Mile Gojsalić

Dr. sc. Ante Nazor rođen je 15. ožujka 1968. Studirao je Filozofski fakultet – Humanističke i društvene znanosti u Zagrebu (program studija: Povijest i Arheologija), na kojem je diplomirao 1993. godine. U međuvremenu je 1991. bio aktivni sudionik Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Radio je kao nastavnik u Dočasničkoj školi HV-a „Ante Starčević” u Jastrebarskom, potom na Katedri za vojnu povijest Hrvatskoga vojnoga učilišta „Petar Zrinski” u Zagrebu.Od 2. ožujka 2005. je u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskoga rata, najprije kao v.d. ravnatelj a zatim kao ravnatelj Centra.

U međuvremenu je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 13. srpnja 1999. obranio magistarski rad na temu Split i Poljica u XIV. i XV. stoljeću: politički odnosi i pitanje međusobnog razgraničenja i stekao titulu magistra. Potom je 16. veljače 2007. obranio doktorski rad na temu Split i Poljica u XIV. i XV. stoljeću: gospodarski, etnički i crkveni odnosi i stekao titulu doktora znanosti. Radio je kao vanjski predavač na Hrvatskim studijima, Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je kao suradnik u brojnim znanstvenim projektima te stručnim skupovima, domaćim i međunarodnim. Autor je i suautor niza znanstvenih radova. U zvanje „znanstvenog suradnika“ u znanstvenom području humanističkih znanosti – polje povijest, izabran je 10. prosinca 2008., a početkom 2009. postao je „docent”.

Nives Matijević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

25. srpnja 1992. u selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta.

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u Briševu je bio ratni zločin, počinjen početkom srpske agresije na BiH 24. i 25. srpnja 1992. Počinili su ga srpski teroristi nad Hrvatima iz sela Briševa u župi Stara Rijeka, 4 km južno od Prijedora.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10,Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku, nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan….

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati