Connect with us

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Hoćemo li doživjeti da se lijeva novinarska falanga ne bavi Tomićevim šeširom, već da reagira kad njihova intelektualna perjanica nazove Hasanbegovića ‘balijom’?

Published

on

Prošli tjedan bio sam gost u, po meni najkvalitetnijoj emisiji tzv. lokalnih televizija, “Markov trg“ Marka Juriča. Jurič svojim gostima prezentira temu i traži analizu i odgovore. Osobni stavovi su mu manje važni.

Kako se radi o kontakt emisiji, a sukladno s već navedenim Juričevim intencijama, jedna gledateljica postavila je pitanje koje je otprilike glasilo ovako: zašto ogromna većina studenata Filozofskog faksa šuti? Od 7.500 studenata samo manjina od oko njih 200 galami, histerizira, prijeti i busa se u prsa. Moj odgovor gledateljici bio je kratak i glasio je kako hrvatski ljevičari u pravilu nemaju egzistencijalnih problema.

Smješteni i uhljebljeni u bezbroj nevladinih udruga i antifašističkih borbenih grupa, okupirali su 99% medija, drže sve elitne fakultete i katedre na njima, suvereno vladaju kulturnim institucijama, kazalištima, akademijama, uhljebljeni su na svim nacionalnim televizijama, u izdavačkim kućama i da ne nabrajam u nedogled. Hrvatsku, najblaže rečeno, ne vole usprkos silnim milijardama “ustaških“ kuna koja se neprestano slijevaju u džepove raznih Frljića, Tomića, Jergovića, Markovina, Jakovina, Klasnića, Rudanica, Glavaševića, Šerbedžija, Blaževića, Pupovaca, Radina, Matića, Kapovića, Perica, Hribara, Mikulića, Škaričićka, Barišića itd. S druge strane hrvatska desnica šuti. Bavi se problemima koji su potpuno prozaičniji. To su, između ostaloga, nezaposlenost, blokiranost, strah od ovrha, strah od odlaska iz zemlje u nepoznato itd. Sretni su što imaju svoju državu iako od te države dobivaju mrvice u odnosnu na lijevu elitu. Referendum “U ime obitelji“ govori sve o tome. Iako su protiv referenduma bili i to žestoko predsjednik RH, predsjednik Vlade RH i predsjednik Hrvatskog Sabora, kompletna Vlada, 99 % medija, sve tri tzv. nacionalne TV kuće, ipak je šutljiva većina bez problema odnijela je pobjedu u omjeru 70 prema 30 %. Zamislite da 7.500 studenata Filozofskog fakulteta izađe na referendum kakav bi bio rezultat? Naravno, s referendumskim pitanjem svjetonazorskog karaktera.

Mediji se zgražaju, crvene, glumataju nad “necivilizacijskim ispadima“ Glasnovića i Hasanbegovića. Darinko Kosor, koji bi bez HDZ-a vidio Hrvatski sabor samo izvana, kaže: »Moram reći da sam sretan što Glasnović više nije dio naše većine i HDZ-a“. Nije ga nimalo uzbudila fotomontaža gdje isilovac u crnom s isukanim nožem sugerira skoro klanje dekana i rektora. Lijeva inventivnost. U “našu“ većinu vjerojatno bi uvrstio docenta Kapovića i profesora Borislava Mikulića jer su progresivni i proeuropski likovi za razliku od sirovog generala. Kapović umiljato i sa puno pijeteta kaže: “Serem vam se na Bleiburg“. Sere on na otprilike 200 do 300 tisuća žrtava od Bleiburga pa do kraja “Križnog puta“. Prof. Borislav Mikulić, povratnik iz Beograda, donosi nam dašak i štih tog slobodarskog grada. Na svom Facebook profilu prof. Boro poručuje progresivnim studentima kako se postaviti prema zaštitarima koje je angažirao inače ljevičarski Dekan. “Slomite im noge“! Kosor je liberal. Uvjeren je kako Kapović i Mikulić imaju pravo na svoje mišljenje. Pravo na svoje mišljenje ima i Vedrana Rudan koja čezne da vidi Hrvatsku u plamenu. Kad je Ante Tomić, ne tako davno, napisao da desničare treba u Maksimiru “prošarati strojnicom“ nije se oglasio ni Kosor ni akademik Silobrčić. Nitko nije ni beknuo kad je Jergović, u času istinskog nadahnuća, počeo glorificirati Dražu Mihajlovića. Sve je to normalno. Draža je bio prvi antifašist i gerilac Europe. Danas je on to i službeno u Srbiji. Kad je ultraljevičar Jurica Pavičić nazvao pok. Slobodana Novaka ”kretenom” tko se je oglasio, osim mene u ovoj kolumni? Kad Mikulić poziva studente na lom nogu radnicima “Sokol Marića“ onda je to “lakonski komentar“ i “retorička figura“, a general Glasnović je destilirani fašist, iako je u Domovinskom ratu postao, zbog svoje hrabrosti, general u BiH i RH. To je general koji je preživio dvije kliničke smrti zbog rana na bojišnici. Ne znam samo kako će jadan preživjeti kaznenu prijavu Gordane Sobol koja bi ga najradije opalila svojom štangom za ples po glavi. Pa ga onda ne bi ni trebala kazneno prijavljivati.

Naravno, sad će lijevi falagisti početi urlati na tvrdnju da oni ne vole Lijepu Našu. Primjer te “ljubavi“ je programski tekst Borislava Mikulića “Jarčji pjev desnice“ koji je na Trećem programu Hrvatskog radija trebao pročitati HRT-ov spiker Željko Tomac. Kad je vidio tekst i način na koji naš Boro piše o braniteljima u Savskoj 66 i predsjednici Kolindi, Tomac je odbio pročitati tu ideološku papazjaniju revolucionarnog profe. Je li se je bivši omladinski dužnosnik Darinko Kosor oglasio na djelovanje Hrvoja Hribara čiji je HAVC financirao snimanje danskog, a u stvari jeftinog prosrpskog, pamfleta o ubojstvu duševnih bolesnika u Dvoru? Možda on više preferira kazalište od filma. Usput rečeno, članica Upravnog odbora HAVC-a Nina Obuljen pojavljuje se ovih dana u javnosti kao nasljednica Hasanbegovića na mjestu ministra kulture. Problem je jedino u tome što na to mjesto “puca“ i Jasen Mesić koji inače zdušno podržava – Hribara! Što reći na tu ljevičarsku dvoličnost nego ”not my Circus, not my Monkeys“! Pljuvati ratnog heroja iz Domovinskog rata, a istodobno glorificirat Dražu Mihajlovića dokaz je da hrvatska ljevica gubi tlo pod nogama. Ona jednostavno više nema što ponuditi svojim glasačima, osim jeftinih predstava kao što je to ova na Filozofskom fakultetu.

Hrvatski general i zastupnik Željko Glasnović primio je navodno prijeteće pismo s metkom – u kojem je pošiljatelj kuvertirao svoj sljedeći potez.

Čitam u subotnjem Večernjem izvrsni tekst Borislava Ristića o hrvatskoj ljevici i njegov konačni sud kako joj je mjesto na smetištu povijesti osigurano. Ristić podsjeća na jedan svoj raniji tekst koji je uzvitlao prašinu u ljevičarskim krugovima. U tom “vrućem“ tekstu Ristić je pisao o odgovornosti komunista za rat u bivšoj Jugoslaviji i o potrebi da se ljevica suoči s tom činjenicom kao s činjenicom da je glavni protagonist tog krvavog rata bio notorni ljevičar Slobodan Milošević. Pazite! Tvrdnja da je Milošević pokrenuo rat “na ovim prostorima“ izazvao je bijesnu reakciju ljevičara. Tko? Sloba? A što je s Tuđmanom? Zato sad odmah mediji ponovno prežvakavaju lopovsku privatizaciju, 200 bogatih obitelji, dogovor između Tuđmana i Miloševića, putovanja u Karađorđevo gdje su njih dvoje navodno sve dogovorili. Koliko smo već puta sve te laži mogli pročitati od lijevih falangista. Vjerojatno su Sloba i Franja dogovorili i raketiranje Banskih Dvora u vrijeme dok je u njima Tuđman razgovarao s Antom Markovićem. Ljevica je uporno pokušavala svoje ofucane dogme prodavati svim Hrvatima, ali uspjela je uvjeriti tek gledatelje Žikine dinastije.

Sad je i tome već napokon došao kraj. Sustav ljevičarskih laži, podmetanja, iskrivljavanja povijesti, blaćenja Hrvatske po svijetu i stvaranja ozračja depresije i promašenosti u zemlji se sve više razotkriva i raspada. Ne samo da su doživjeli već više izbornih debakla. Izgubili su i daleko najjaču ličnost na lijevoj našoj – Milanovića. Njega nema tko naslijediti ni po političkom nervu ni po talentu za političku demagogiju. Za ljevicu će biti bingo čak i ako se na pobjedničko postolje uspe Davor Bernadić. On je bar uspješan mladi intelektualac perfektne osobne biografije, a koji je, što nije nevažno, spreman stare ratne partizanske šinjele baciti u smeće i prestati se pozivat na ZAVNOH, proleterske brigade i “slavnu“ NOB prošlost. Sve drugo bit će već viđeno recikliranje političkih i medijskih boljševika, daljnji lov na ustaške kune, “ustaške“ zmije, cinkarenje vlastite zemlje europskim birokratima za šaku eura. Naravno, taj zadnji fijasko lijeve Hrvatske zahtijevat će i malo drugačiju medijsku scenu od one koju kreiraju neumorni stvaratelji fašizma, ustaša, ognjištara kao što su Jelena Lovrić, Branimir Pofuk, Slavica Lukić, Marko Špoljar, Robert Bajruši, Ante Tomić i slični likovi. Što će oni raditi kad ljevica postane normalna socijaldemokratska stranka? Što će sa strankom koja će moći doći na vlast bez histeričnog i retrogradnog antifašizma? Kad takva moderna socijaldemokratska stranka jednom dođe na vlast moći će na njoj ostati voljom naroda barem dva mandata. Hoćemo li ikada doživjeti u našoj napaćenoj Hrvatskoj da i lijevica i desnica osude svakog onoga koji “sere na Bleiburg“, one koji su o Leopoldu Mandiću pisali da kako je to “katolička nekrofilska orgij“? Hoćemo li doživjeti da se lijeva novinarska falanga neće više baviti šeširom Ante Tomića nego kritički reagirati kad njihova intelektualna perjanica nazove Hasanbegovića “slaboumnim retardom“ i “balijom“? Svi ti Viskovići, Vili Matule, sve te krezube Babe sa svojom Mirjanom Mirt morat će tada na popravni ispit. Svi oni koji su pljuvali po “šatorašima“, a aplaudirali “plenumašima“, morat će parkirat svoje boljševičke jezičine i početi se ponašati onako kako naši stvarni gospodari iz EU od nas to i očekuju: pristojno, poltronski, umiveno i poslušno. Po šifri – ne talasaj… Taj model ponašanja opstat će sve dok se u Lijepoj Našoj napokon ne pojavi neki novi Franjo Tuđman.

Stara američka poslovica glasi: “Mnogi ljudi žive samo zato jer je protuzakonito pucati u njih.“

Tuđman se vratio u “iskrenom“ razgovoru Mate Granića s Davorom Ivankovićem u nedjeljnom Večernjaku. Na pet stranica naš Mate je otvorio dušu o Predsjednici, Plenkoviću i dr. Tuđmanu. Iz usta mu ispadaju samo slatki bomboni. Nakon što ga je dobro ispljuvao čim je umro, sad Mate opet obožava Tuđmana. “Bio je autokrat, ali je bio liberalniji od svih koji su tada, a i poslije, bili na hrvatskoj političkoj sceni“. Liberalni-autokrat, misli Mate. Nešto kao drveno željezo! “Tuđman je bio i tolerantan i vrlo je rijetko donosio odluke, a da se nije savjetovao sa suradnicima… bio je ugodan, prihvaćao je argumente i o njemu je u javnosti stvorena potpuno kriva slika“. Mate nam otkriva da je “liberalni autokrat“ ponudio Savki i Josipu Šentiji veleposlanička mjesta u Moskvi i Rimu, ali su oni to odbili. “Radi povijesti je dobro da se to zna“ veli naš Mate. Predsjedničin savjetnik je iskren. Kaj je, je, rekli bi Zagorci. Kad smo već kod “krive slike u javnosti“, radi povijesti je dobro da se zna, da je glavni “slikar“ tada bio upravo naš Mate. U domaćoj javnosti Mate je bio glavni informator pok. Pukaniću i njegovom Nacionalu u kompromitiranju pok. Predsjednika. Za nagradu je, nakon Tuđmanove smrti, postao “dekan“ neke lijeve Nacionalove visoke škole. Posjedujem u MacBooku intervju koji je Mate tada kao predsjednik nekakve minorne strančice “Demokratski centar“ dao Pukijevom Nacionalu. Što je taj sve izlanuo o Tuđmanu, o šteti koju je nanosio RH, koliko je truda on morao ulagati da sanira štetu koju je ”stari diktator” nanosio Lijevoj našoj. Naravno, ako Kolindin ”mlađahni” savjetnik pokuša demantirati ovo što pišem, a nadam se da neće biti toliko pretenciozan, onda ću objaviti u cijelosti taj sramotni i osvetnički obračun s mrtvim Predsjednikom. Mate je tada bio i sam predsjednički kandidat, a kampanju mu je vodio Andrej Plenković. Davor Butković, njegov osobni “glasnogovornik“, tvrdio je kako popularni ministar ima iza sebe 63 % biračkog tijela. Međutim, Mate je ispao već u prvom krugu kvalifikacija, zajedno s mojim kolegom Silvijem Degenom. Njega je supruga nakon izbora optužila da ima ljubavnicu. Zaprepašteni Silvek je promucao “Kak’ to misliš?“ ”Znam” odvrati nabrušena supruga ”dobio si 5 glasova, a nas je u obitelji četvero”! Eto, koliko je konfidentski intervju Nacionalu pomogao osobnom liječniku Milke Planinc.

Neovisno o “mitskom“ ministru, nedjeljni Večernji skoro da me je oduševio. Mate priča na pet stranica, o Bojanu Glavaševiću na tri strane, o Miloradu Dodigu tri, a o Zoranu Šprajcu samo dvije stranice.

Studentice i studenti sa Filozofskog faksa, njih oko 200 do 250, dokazali su da za kulturnu revoluciju nije potrebno 30 milijuna Kineza. Usput su nam elokventno i uvjerljivo dokazali zašto ljevičarski dekan Previšić mora otići – navodno zbog svog desničarenja. Drago mi je što studenti Fakulteta političkih znanosti nisu ustali na zadnje noge nakon desničarskih dezinformacija da je njihov profesor Ante Barišić, kao pripadnik UDBE, mučio studenta Marka Grubišića. No, kad to doznaju Gordana Sobol i Mirjana Mirt odmah će otići kaznena prijava DORH-u – protiv Marka Grubišića. Čovjeku nakon svega što se dešava u RH dođe da se napije.

Alkohol ne rješava probleme, ali opet, s druge strane, ne rješava ih ni mlijeko!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading