Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Hrvati i dalje vjeruju da su brojne požare ovog ljeta na Jadranu izazvale krijesnice…

Objavljeno

na

Dok se svijet trese, nakon nove Bartolomejske noći u Hrvatskoj, nastao je postizborni kaos. Sad već imamo i konačne rezultate. Na opće iznenađenje apslutni pobjednik je nezavisna lista NN MOST. Ono NN je nezavisni i nezasitni. Daleko iza njihovih 19 mandata ostao je SDP sa 56 saborskih zastupnika.

[ad id=”93788″]

Bagdad, Damask i ono što se događa u Iraku i Siriji u manjoj ili većoj mjeri dogodit će se u Parizu, Londonu ili bilo kojem velikom gradu SAD-a. Miran i bezbrižan život u velikim svjetskim metropolama EU i SAD mogu zaboraviti dok ne pobijede ISIL u Iraku i Siriji. Naravno, Putin je to prvi shvatio, a nakon svirepog masakra u Parizu možda shvate i ostali sivi, bezlični i nekarizmatični lideri tzv. Zapadnog svijeta. Oni bi na “hrabre” ratnike Islamske države, kako im tepa Miljenko Jergović, bespilotnim letilicama. Na kopnu se “ne bi šteli mešati“ da njihovi momci ne bi ginuli za tuđe interese i da ih domaća liberalna javnost ne bi prozivala za obnovu neokolonijalizma. No, “hrabrim ratnicima“ ISIL-a nije teško skočiti do Pariza, sutra do Londona ili Berlina. SAD i Australija nemaju “zelene granice“ s “hrabrim ratnicima“ pa su u manjoj mjeri izložene. SAD su 11. rujna naučile lekciju za razliku od stare, ofucane Europe. Teroristi žrtvuju svoje i živote nevinih građana u borbi protiv “nevjernika“ odnosno kršćana. Za to vrijeme se Europa Lisabonskim ugovorom od 13.prosinca 2007.g., odrekla kršćanstva i prihvatila agresivni liberalizam kao svoju ideologiju. Francuski predsjednik nakon masakra prijeti da će Francuska biti nemilosrdana prema teroristima. Teroristi se tresu od straha. Do slijedeće prijetnje. Pitanje je samo oko čije će ambasade uplašeni i nijemi građani uskoro paliti nove svijeće i polagati sviježe cvijeće? A EU će i dalje smišljati sentimentalne sinopsise kako prihvatiti, zbrinuti i intergrirati rijeke izbjeglica koje su “spontano“ počele nadirati u “neoliberalni raj” koji se davno odrekao svog kršćanskog identiteta. Koliko je tisuća “spavača“ već uhvatilo korjenje u EU metropolama? Oni će na jedan trzaj mobitela izvesti reprizu Pariza gdje god im se prohtije. I onda old story. Osude, zgražanje, prijetnje, svijeće i cijeće oko nečijeg veleposlanstva u nekoj članici sterilne i gluhe EU. Slaba utjeha za sve koji će dotle već, ni krivi ni dužni, otići na onaj svijet, ali i za njihove najmilije. A trebalo je samo ozbiljno prihvatiti argumente Samuela P. Huntigtona iz njegove knjige “Sukob civilizacija“ objavljene još 1996. godine.

Što se tiče nas u Lijepoj našoj, možemo biti mirni i spokojni. Daleko je to zlo od nas. Premijer kaže da smo na oprezu. Ne kaže se badava da je “oprez majka mudrosti”. Dobro, cinici odmah nadodaju – da je bila oprezna ne bi postala majka. Naši opreznjaci su već nakon dva dana skužili da Slovenci postavljaju na granici sa RH žičanu ogradu. No, smirili su se kad su nam susjedi objasnili “da to nije nikakva žičana ograda“ nego “tehnička prepreka”. Ministar MUP-a RH je odahnuo i usput poslao Janezima prijateljsku poruku da kad bi to bila zaista žičana ograda onda bi to bio posao za jedno lovačko društvo. Prestrašeni, oni sa druge strane Sutle, odmah su prestali lajati. Međutim, nastavili su polagati tehničke prepreke na zemlji koja se katastarski nalazi u RH. Sovenska inačica Vesne Pusić, Karl Erjavec nam je sabrano i diplomatski objasnio da je i njihova vojarna Sv.Gera na hrvatskom teritoriju ali je to privremeno. Do kraja ovog stoljeća. Još nas je, onako usput, podučio da Slovenija i Hrvatska još nemaju definirane granice. Granice će, misli Karlek, odrediti međunarodna arbitraža u koju se tako ufa Dežela. Hrvataska je, nakon par dana razmišljanja, poslala preko nepostojeće granice protestnu notu koja nije ni stigla do Ljubljane zbog tehničke prepreke. Uglavnom svršit će k’o i u bećarcu: žica, žica, žica, drma mi se kabanica…

Svaka od trideset slovenskih stranaka obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji valjda i cjeloviti Jadran

A na samom začelju čvrsto prikovan za dno ostao je HDZ sa 59 zastupnika. MOST, skroman i čvrsto na zemlji, pristaje na sve varijante. Traže šest do sedam ministara i dva do tri predsjednika vlade. Poraženi SDP-ovci i HDZ-ovci, iako svijesni da je to objektivno najmanje što MOST može tražiti, zlobno gubitnički otežu dati Petrovu i Petrini ono što je po Bogu i pravu njihovo. Nije ih briga što Hrvatska traži svježu krv, nove ljude i ideje.

Recimo nakon Biškupića, Zlatarice i Šipoša novi ministar kulture mogao bi biti, ma što mogao, morao bi biti Stipe Petrina. Due diligence odnosno dubinsko snimanje mu je uža specijalnost. Dok površna i jezičava Vedrana Rudan misli kaže i piše da Hrvati imaju dugu fašističku tradiciju, a možda čak i misli da su fašisti neka relativna većina u Lijepoj našoj, naš Stipe nije površan. On uključi svoj sofisticirani due diligence i odmah mu blesikne da je Rudanica falila. Hrvati nisu fašisti ili barem ne svi. Barem 220.000 tisuća su destilirani nacisti. Naravno, to su po njemu članovi HDZ-a. Zato sad HDZ pokušava sve ne bi li uspio dobiti podrušku Petrine I MOST-a. Slaveći nadmoćnu pobjedu MOST-a na izborima budući kulturni ministar je izjavio da su ‘fala bogu’ pobijedili naciste. Tupoglavi desničari nisu odmah shvatili pa im je naš Stipe, pun strpljenja i samilosti, objasnio da su nacisti HDZ-ovci. Naravno, Petrina vidi ono što priprost birački puk ne bi vidio i da nije slijep. On je k’o Buda. Njegova svijest je na šestoj razini. Zlobni nacistički ognjištari šapću po kafićima: ma nije on Buda, on je možda samo novi Buda Lončar! Nakon što to izreknu, dmah se refeleksivno prekriže prisjećajući se Križa u spomen petorici mještana koje je na skupu HSS-a 27. studenog davne 1938.g., u Primoštenu pobila žandamerija Kraljevine Jugoslavije. Raspelo je na komemoraciji za 75.obljetnicu masakra u parku na Trgu don Ive Šarića na zid crkvice postavio koalicioni partner nacista predsjednik HSS-a Branko Hrg. Navodno je Stipe Buda Petrina naredio da se nacistički križ baci u smeće. Stipe je davno riješio sve dileme. Tito je glava, misli on. Tuđman je uništio sve stvorivši državu. Stoga je prvi Predsjednik ostao bez ulice u herojskom Primoštenu. Stipe je već ranije pokušavao naći put do Hrvatskog sabora. Tek kad je shvatio da u Sabor ne vodi ni jedan put nego triba preći preko MOST-a, uspio je. Koliko je most čvrst da na sebi izdrži jednog ortodoksnog ljevičara kao što je Petrina pokazat će vrijeme. Obzirom na birački talenat koji je izrazito razijen u Hrvata (slučaj Stipe Mesića), ne bi se začudio da je Petrina svoj izbornio slogan ovako sastavio: dragi birači, glasujte za mene! Vi od toga možda nećete imati koristi, ali ja itekako hoću!

Prema nedavno pronađenim transkriptima, Stipe Mesić je u Haagu svjedočio u stvari sam protiv sebe zbog generalocida

Kad smo već kod budućeg ministra kulture, ajmo onda malo na kulturu. Današnju i onu Tina Ujevića. Jurica Pavičić, jedan od izabranih književnih talenata iz ergele Jagne Pogačnik, napisao je novu, tko zna po koju knjigu. Jagni je “nezalučno“ tko izdaje knjigu. Jurica, Ante Tomić ili Miljenko Jergović. Kad su oni u pitanju Jagni iz usta ispadaju samo najfiniji bomboni. Ipak, Jurica je nekako Jagni najdraži i najfiniji. Pastoralan je i blag. Voli ljude i to voli pokazati. Poznat je njegov izljev nekontrolirane ljubavi prema Akademiku Slobodanu Novaku kojeg je, ne trepnuvši okom, nazvao kretenom te pritom, pucajući od ponosa, to i napisao. Sad je napisao “jedan posve netipičan krimić“ misli Jagna. Naslov mu je “Žena s drugog kata“. O krimiću ona piše na pola stranice Jutarnjeg od 11. studenog 2015.g. Da se, apstraktno rečeno, pronađe nepoznati roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog nema teorije da on dobije prostora koliko je Jagna, svojom majčinskom brigom, posvetila “Ženi s drugog kata“. Sreća što je jadnica s drugog kata. Što bi tek bilo da je sa 25. kata. Jutarnji bi morao izdati specijalno izdanje za Jagnine hvalospjeve. Naravno, “Jedan posve netipičan krimić“ čeka, nakon ove Jagnine ode, svjetska premijera i planetarna slava. Kao i sve ostale romane, krimiće, sinopsise, putopise od Splita do Zagreba i obratno njenih genijalaca. Zabranjene zemlje su Poljska i Češka gdje je skrahirala i jedna dokazana internacionalna klasa kao što je to naš Oliver Frljić, a da o Austriji da i ne govorimo. Hoće li od ovog amaterskog krimića Profil uhvatiti neki profit, boli me glava. Čitajući to isprazno glorificiranje jugonostalgičara sjetih se, a koga bi drugog nego Augustina Ujevića.

Tin je bio istinski genij stiha. Ali na žalost nije iza sebe imao Profil i Jagnu Pogačnik. U četvrtak 12. studenog o.g., navršilo se 60 godina od smrti, po meni, najvećeg pjesnika u Hrvata. U Jutarnjem o tome nisam pročitao ništa. Njegova zbirka “Auto na korzu“ još je 1932.g., objavljena u Nikšiću pa je crnogorski pjesnik Pavle Goranović ove godine objavio knjigu o vezama Tina i Crne Gore. Ali gdje je Crna Gora? Koji put, ali rijetko, čuje sa na radiju kako Arsen pjeva njegov “Odlazak“, a Oliver “Zelenu granu sa tugom južnog voća“. Dospio je u polemičnom tonu i u Hrvatski Sabor. Akademik Vlatko Pavletić ga je u najboljoj maniri Jurice Pavičića pohvalio. Naime Pavletić je rekao da Tin nije boem nego klošar. Naime, dobar pjesnik i književnik Vlatko postao je i političar. I kako bi rekli Zagorci odmah ga je “strefilo“. A “klošar“ je bio autor bezbroj sugestivnih stihova, feljtona i eseja. Bio je plodni prevoditelj i erudit. Sjetite se brojnih nagrada koje su pokupili Tomić, Jergović, Matvejević i Pavičić po austrijskim i talijanskim provincijama i selima. A čovjek koji je napisao “Igračke vjetrova“,“Svakidašnja jadikovanja“, “Molitva iz tamnice“, “Notturno“, ”Lelek srebra“, “Kolajna“, “Auto na korzu“, “Ojađeno zvono“, “Skalpel kaosa“, “Ljudi za vratima gostionice“, “Žedan kamen na studencu“ nikada za života nije dobio ni jednu književnu nagradu. Izgleda da su Hrvati, uz Stipu Mesića, zaslužili i Jagnu Pogačnik i njenu ergelu Pavičića, Jergovića i Tomića.

Završio je deseti međunarodni sajam namještaja – Ambijenta. Sajam NAMJEŠTALJKI i kuhinja u književnom izdavalaštvu traje idalje

Vjerojatno se sjećate mantre koju su nam prodavali naši poltroni, kmetovi i politički lajbeki kako EU nema alternative. Između ostalih oglođanih kostiju, bacili su nam i nadu da ćemo napokon naučiti što je to nezavisno i objektivno pravosuđe. I naučili smo. Zsolt Tomas Hernadi, čelnik MOL-a, našao se na zahtjev RH na crvenoj Interpolovoj tjeralici. RH je i raspisala europski uhidbeni nalog pa je Hernadi već trebao u Zagrebu dati obranu na županijskom sudu. No, unatoč, tobože strogim, EU procesnim pravilima naš Tomas slobodno šeće Austrijom i Njemačkom. Ne šeće samo on. Šeću i oni iz Pariza. Austrijska i njemačka policija je skinula crvenu tjeralicu pozivajući se na staro rimsko načelo “ne bis in idem“ koje znači da se nekom ne može dva puta suditi za istu stvar. Pošto su Mađari odbili svojedobno čak i saslušati Hernadija, pravdajući to svojim nacionalnim interesima, naivni Hrvati izdaše crvenu tjeralicu. Mađarski odvjetnici su morali pronaći procesni “sveti gral“ i pronašli su ga. Neka “ogorčena“ dama je, za sitnu lovu, privatno tužila Zsolta i naravno sud ga je oslobodio. Onda su policije Njemačke i Austrije dobile “befel” kako je Hernadi za ono za što ga terete naivni Hrvati, već oslobođen u Mađarskoj. Kvaka je samo u tome što je o pitanju radi li se stvarno o sitaciji “ne bis in idem“ mogao odlučivati samo sud, a ne policija. Zagorci bi rekli: “ne buš, ja idem!” Evo još jednog dokaza kako su Hrvati dobri “pušači” EU fora.

Hrvati i dalje vjeruju da su brojne požare ovog ljeta na Jadranu izazvale krijesnice…

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati