Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Imam ‘feeling’ da je Dolački mačka sa sedam života, bit će tu malih iznenađenja…

Objavljeno

na

 Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge. Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to!

Medijska poslastica: uhićen Željko Dolački! Otprije poznat policiji…! Čudno. Bio je smo načelnik Službe organiziranog kriminaliteta PU zagrebačke. Poznajem ga osobno. Branio sam bio 2000. g. u tzv. “zločinačkoj organizaciji“ u kojoj je Dolački imao ulogu hrvatskoga Eliota Nessa. Proces je trajao godinu dana i, bez obzira na to što je završio fijaskom DORH-a jer su svi okrivljeni bili oslobođeni, Dolački se pokazao kao sposoban i prepreden policajac. Predugo se bavim kaznenim pravom da bi progutao udicu na kojoj piše da je on otuđio lovu i zlato i to zato što je sve otuđeno baš iz njegova ureda. Dokaže li policija i DORH da je Dolački to zaista napravio, onda sam siguran da sam ga debelo precijenio. Ipak, imam “feeling“ da je Dolački mačka sa sedam života. Bit će tu malih iznenađenja k’o da Dinamo osvoji ligu prvaka. Politički je zanimljivo kako se odmah postavilo pitanje zašto ministar Vlaho Orepić nakon uhićenja Dolačkog nije podvio rep i iz moralnih razloga podnio ostavku. Bi li to stvarno bilo u skladu s demokratskim tradicijama Lijepe Naše? Sjetimo se na primjer kad se Ivo Sanader našao u ”apsani”, Jadranka Kosor je tada odmah, kao oktroirana premijerka, poštujući političku odgovornost, odlučila odstupiti. No, kad je čula da bi umjesto nje mogao doći “dragi Ivo“ predomislila se u roku – odmah. Navodno je Orepić svojim nepoznavanjem “kauzalne“ odgovornosti razočarao mnoge i mnoge.

[ad id=”93788″]

Među razočarane spada i moja malenkost, ali iz drugih razloga. No za tu moju razočaranost nisu krivi ni Kolinda ni HDZ. Sam sam si kriv za to! Ni godine starosti, a ni skoro pedeset godina odvjetništva mi nisu pomogli riješiti se tzv. “hlebinskog sindroma“. Naime, Kolinda je sasvim ozbiljno, sukladno svojoj funkciji, poručila hrvatskim “pušačima“ kako NDH nije bila ni “nezavisna“ ni “slobodna“ nego zločinačka itd. I to je u redu. Nikada nitko ozbiljan nije ni mislio drugačije. Osobito s obzirom na povijesne okolnosti u kojima su Sile osovine kazale “uzmi ili ostavi“. Ali to je bilo prije 75 godina. A koliko je danas Hrvatska samostalna, slobodna, suverena? Koliko na naše živote utječu direktive Europske komisije, NATO-a i raznih centara moći…? Biti veleposlanik u RH s aspekta diplomatske karijere nije neki bingo. “Teškaši“ dobivaju ambasade u Washingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi, Pekingu, Berlinu. To su karijerni diplomati koji javno nastupaju samo protokolarno.

Sve drugo je onaj nevidljivi dio posla strogo čuvan od očiju javnosti. Ali zato diplomati “druge lige“, kad dođu u neki tamo glavni grad neke tamo bezvezne državice kao recimo samo zbog primjera dođu u Zagreb, e tada počnu odmah liječiti svoje komplekse vježbajući “urođenike“. Tako je ovih dana austrijski veleposlanik RH, svjetski poznat diplomat za kojeg nitko nije čuo izvan Austrije i Hrvatske, organizirao sastanak “posvećen stanju sloboda medija u Hrvatskoj“. Tom prevažnom sastanku su prisustvovali veleposlanici SAD i najutjecajnijih zemalja EU. “Zabrinuti“ ambasadori su se “diskretno diplomatski“ oglasili na Twitteru i izrazili k’o fol zabrinutost za medijske slobode (što god pod tim pojmom oni mislili) od kada su na vlasti HDZ i Most. Zabrinule su se pastoralne ambasadorske dušice za “čistku“ na HRT-u. Misle mudri veleposlanici kako nije u redu da promjenom vlasti moraju sa svojih uredničkih funkcija otići vrhunski profesionalci i ustupiti svoje fotelje ognjištarima. Možda je netko iz Kovačevog ministarstva trebao prišapnuti “zabrinutim“ veleposlanicima kako su “profići“ prije četiri godine u nekoliko dana izbacili 40 urednika i degradirali oko 100 novinara, a da se tom prilikom nije javio nitko od “zabrinutih“ veleposlanika. Njih naravno uopće nije briga što je, šahovski rečeno, taj pacerski potez “zabrinutih“ tipično miješanje u unutarnje stvari ove države. Da smo stvarno država u pravom smislu te riječi onda bi ministar Kovač pozvao ambasadore na kavu i dao im do znanja da se ne miješaju u unutarnje stvari države domaćina.

Neka se samo sjete kako je Orban postupio s predstavnicima zloglasnog MMF-a u Mađarskoj, kad im je dao 48 sati da isprazne prostorije u Pešti i put pod noge. Da je hrvatska vlada postupila ne tako oštro kao Orban, ali bar kao vlada suverene i samosvjesne države nastupila bi višestruka korist. Pokazali bi da smo država, a ne kolonija i riješili bi se Mate Granića kao savjetnika koji bi zasigurno počinio suicid od straha zbog moguće odmazde stranaca. Pa kad smo mogli izdržati samoubojstva tolikih dragovoljaca Domovinskog rata, preboljeli bi valjda i heroja Matu. Matu kojeg je Predsjednica imenovala za svog vanjsko-političkog savjetnika usprkos tome što je naš Mate potiho kroz svoj sedmogodišnji ministarski staž mrzio dr. Franju Tuđmana. Treba samo pročitati njegov izljev mržnje nakon Tuđmanove smrti u Pukanićevom “Nacionalu“. Što na kraju i očekivati od lika koji je tamo osamdesetih godina bio osobni liječnik notorne Milke Planinc. Ista je kao Predsjednica SIV-a išla na noge Bushu starijem u USA, a Mate je valjda bio odmah iza nje u bijelom odijelu s plastičnim koferićem i s plivadonom i zašećerenom vodom ako Milka zaleluja.

Međutim, ozbiljnije je pitanje koga je današnja naša Predsjednica imenovala svojim savjetnikom za hrvatsku povijest. Nakon što nas je podučila da je Tomislav Klauški u pravu i da je “antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava“ valjda zato što u Ustavu stoji “antifašističko vijeće…“. Spominje se u izvorišnim osnovama Ustava i Juga, Srbija, Banovina, pa što onda? Dokle ćemo se tresti od tipa koji je došao iz USA kao savjetnik za ni manje ni više nego Holokaust. Kolinda je mogla da je htjela za svog savjetnika za Holokaust imenovati Branka Lustiga koji pošteno živi svoj život iako je žrtva koja je holokaust preživjela. Pitanje je vrlo jednostavno. Do kada će vladajuće nomenklature u RH pristajati na podaničku poniznost prema svakom strancu koji se oglasi ili pojavi pred našim vratima?

Do kad će, pod pritiskom trećerazrednih likova, osuđivati zločine od prije 75. g., a o zločinima iz Domovinskoga rata poltronski šutjeti, sve samo da ne bi pokvarili “dobrosusjedske“ odnose odnosno da ne bi digli tlak Pupovcu, Vučiću, Nikoliću i sličnima. Istodobno ih boli ona stvar za tlak dragovoljaca, branitelja i stradalnika tog istog rata? Boli njih ona stvar za sve one koji žele da RH bude zaista nezavisna i suverena država. Za one koji cijene lik i djelo dr. Franje Tuđmana koji je jednom prilikom izričito zabranio dogovoreni ručak s američkom ministricom vanjskih poslova Madeleine Albright jer je uvrijedila Hrvatsku svojim prosrpskim stavovima. Ti stavovi su rezultat toga što je naša Madeleina provela djetinjstvo u Beogradu kao kćer čehoslovačkog ambasadora u Jugi. Tuđman je pokazao zube ministrici vanjskih poslova Billa Clintona, a ovi se ne usude reći istinu ni nekom savjetniku za holokaust.

Kad smo već kod pokojnog Predsjednika, jedna činjenica bode u oči. Nakon njegove smrti i dolaska crvenih na vlast počelo je natjecanje u političkom “hračkanju“ po Tuđmanu. Račan, Sanader, Mate Granić, Šeks, Mesić, Jadranka Kosor, Josipović i tko bi ih sve nabrojao. Zanimljivost je u tome da je tek Zoran Milanović smogao snage da objektivno valorizira ulogu i značenje prvog hrvatskog Predsjednika u stvaranju RH. Ni od sadašnje Predsjednice, za njezina boravka na Zrinjevcu, a osobito ne kad nastupa vani (posebno je bio jadan njen govor u Knesetu), nisam čuo nijednu lijepu riječ o čovjeku koji joj je u konačnici i omogućio da zasjedne u ministarsku fotelju.

U prvom homoseksualnom braku u liberalno-europskoj Hrvatskoj vjenčala su se dva Mladena pa su im prisutni prijatelji klicali: ŽIVJELI MLADENI!

Javio se po tko zna koji put briljantni vanjsko-politički komentator Večernjaka, a sada i Jutarnjeg, Josip Juratović, u Bundestagu od milja zvani ”Jura”. Ljubitelj i vječni poštovatelj svog imenjaka Josipa Broza prenosi poruku Njemačke priprostim Hrvatima: “Blokadom Srbije blokirat ćemo i vlastite interese“ tvrdi dalekovidni Jura. Robert Bajruši, impresioniran likom i djelom Titovog apologeta, tvrdi: “Juratović se etablirao kao stručnjak za politiku prema zapadnom Balkanu“. Potpisujem ono što Robi piše. Juru ljute blokade koje ustašoidna Vlada iskazuje prema mirnoj i pitomoj Srbiji. On o blokadama zna sve. Kao automehaničar on zna koje sranje nastane kad se zablokira diferencijal. A tek kad se kočnice zablokiraju… Jedino nema ideju kako odblokirati Tita, Jugoslaviju i Srbiju u svojoj ljevičarskoj glavi. Jura prati i svjetska zbivanja. On je trodimenzionalan kao Jergovićev Draža. Kaže Jura: “U njemačkoj politici postoji mišljenje da se Europa treba stabilizirati (osjećate li dubinu ove misli: Europa se treba stabilizirati!!!) i zato rješenja treba tražiti konstruktivnom politikom argumenata, a ne blokiranjem (vidi argumente u slučaju Poljske i Mađarske…) Nažalost, ne samo njemačkoj politici nego i široj javnosti Europe i svijeta (!!!) hrvatsko desničarenje je strašno iritantno.“ Imali što iritantnije nego kad obožavatelj Tita u transu uvjerava Robija da “širu javnost Europe i svijeta hrvatsko desničarenje strašno iritira“.

Mene strašno iritiraju glavni urednici Večernjaka i Jutarnjeg jer daju prostor liku koji ideološki još hrče u staroj Jugi i kad god može pljuje po zemlji iz koje je došao zaboravljajući da se je samo jednom dogodilo da “šloser“ dođe na čelo države. Javno se diveći strojobravaru Titu, tajno sanja kako se on kao automehaničar jednog dana obračunava s “inteligencijom“ koja svojim desničarenjem strašno iritira širu i užu javnost Europe i svijeta. I na kraju je čak i Jura osjetio da ga je malo “zelo“ pa poručuje “populistima i nacionalistima“ za kraj: “Svi oni koji smatraju moj stav protuhrvatskim ili su politički nepismeni ili zlonamjerni i nanose štetu hrvatskom narodu“. Ni više ni manje! Čestitke na sjajnom tekstu Robertu Bajrušiju. Vrijedan je Pulitzera ili još bolje tekst za Monty Python and the Holy Grail. Naime, razgovarati i objavljivati razgovor s Jurom u Jutarnjem i Večernjem je stvarno Sveti Gral političke gluposti. U svakom slučaju Jura je u najmanju ruku snalažljiv. On se odavno reklamira kao jedini Hrvat u Bundestagu, tobože ne znajući da je zastupnica u parlamentu i Irena Mihalić iz Stranke zelenih. Pravi prigorski gentleman.

Kruži jedna zgodna anegdota o snalažljivosti našeg Jure. Hvale se navodno Jura i neki tip iz Teksasa tko ima veće imanje. Jura pokazuje Ameru: «Viš’ ova detelina, kotec, hiža, hruška, štala i potok, sve ti je to moje.” Odgovori mu Amer: “Good, very nice, ali ja ti imam imanje koje kad ga idem obići moram voziti autom tri dana da bi došao s jednog kraja na drugi”. Jura ga lukavo pogleda i kaže: “Je, i ja sem mal takav auto pak sam ga jedva prodal“.

Izbori u HDZ-u su prošli briljantno. Jedan član, jedan glas i jedan kandidat. Kad to odozgora gledaju Tito, Staljin, Enver Hodža i Mao mora da su zadovoljni. Izbori demokratski k’o u Sjevernoj Koreji. Očito se Karamarko bojao primijeniti čak i stari primitivni demagoški potez – fingirani protukandidati. Barem bi neka demokratska forma bila zadovoljena. Ovako HDZ i HNS ispadoše dvije bratske stranke. Zbog bliskog svjetonazora možda će i jednog dana koalirati. Možda čak i prije.

Početna očekivanja od nove vlasti sliče na lanjski snijeg. Kopne iz dana u dan. Na HRT-u Danijela Trbović u svojoj emisiji “Bez veze“ i dalje prodaje bozu. Nevladine udruge ili poznatije kao ”strane ekspoziture” dobivat će skoro istu lovu kao i kod Andreje Zlatar. Reformu školstva hvale podjednako navodno domoljubni Karamarko i napredni omladinac Darinko Kosor. Koga briga za činjenicu da je nacionalna povijest pala na 40%. Ionako nas se uvjerava da je “tragični rat s JNA“ počeo nakon referenduma za odvajanje od Jugoslavije. Referendum je održan 19. svibnja 1991.g., a “tragični rat“ s JNA je počeo ”balvan revolucijom” u kolovozu 1990.g., potom krvavim Uskrsom na Plitvicama 31. ožujka 1991.g. i pokoljem hrvatskih policajaca 3. svibnja 1991.g. u Borovu Selu. Jednostavno rečeno povijest se po tko koji put opet falsificira. Djecu će učiti kako da nije bilo referenduma ne bi bilo ni “tragičnog rata“. Vidimo da ni HDZ ni HSLS nemaju ništa protiv toga da đaci čitaju Antu Tomića i Zorana Ferića umjesto Mažuranića i Marka Marulića. Umjesto Tina Ujevića uživat će u infantilnoj poeziji Đonija Štulića koju je pisao za ”Azru“. Čovjek živi preko 30.g. u inozemstvu. Besplodan i izgubljen u svom svijetu i odjednom doznaje da je za koplje iznad Tina. Kad đacima dosadi Đoni uzet će u ruke Ferićevog ”Anđela u ofsajdu” kao priručnik za prvi odlazak u javnu kuću. Ako im to bude preteško tu je “Što je muškarac bez brkova“ Ante Tomića. Uskoro izlazi nova genijalnost “Što je muškarac bez šešira“ pa “Što je muškarac nakon provale u stan njegove djevojke“. I svi zadovoljni, a Boris Jokić čak oduševljen. On je rezolutan da reforma mora ići i to odmah. Nešto k’o ulazak RH u EU. Ni školska, baš kao ni EU reforma, nemaju alternative. A hrvatska politička oligarhija razmišlja o štednji, mobitelima, službenim autima i pravu na vozikanje. Za to vrijeme reforma koju je osmislila i pripremila hrvatska ljevica ide dalje – u novu obrazovnu katastrofu. Bit će to gora i od one Šuvarove. Čude me Šustar, Hasanbegović… ma ustvari me ne čude. Ne čudi me ni svjedočenja Sanadera i Joze Petrovića MOL-ovog konzultanta u Londonu. Naravno, bila su isključivo u korist Hrvatske. Moš’mislit’!

Ognjištari zamjeraju direktoru baleta u Splitu da je grub s balerinama, a nježan s baletanima. Nemaju nimalo senzibiliteta!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
[ad id=”40553″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati