Connect with us

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Kod HDZ-a je prilično jasno da je “desna crvena” krpa Hasanbegović zbog kojeg se ljevičari još tresu: ‘Što ako ipak… ne daj Bože!”

Published

on

Ugodan tjedan u Lijepoj Našoj. Osobito za nogometne suce. Crtači svastike sa Poljuda “nacrtali“ su i “lični opis“ suca Brune Marića u restoranu u Stobreču. Žestoki momci upali su u restoran vičući “ubit ćemo te“ te vatrogasnim cijevima i batinama počeli uvjeravati “sudiju“ kako je vrijeme da počne suditi pošteno.

Za naše prilike ništa posebno. Sve se to već događalo na “ovim prostorima“. Policija je podnijela prijavu za pokušaj nanošenja teške tjelesne ozljede uz objašnjenje ”da su ga htjeli ubiti onda bi ga i ubili”. Sve je to, kao što sam rekao, viđeno i ne bih na to trošio tintu da nije opjevane hrvatske dvoličnosti. Svi od Torcide do HNS-a oštro su osudili napad na “omiljenog“ suca. Kao u tenisu. Kad igrač napravi slučajan poen jer loptica udari u vrh mreže ili pogodi plastičnu liniju, prvo što se napravi digne se ruka i izgovori iskreno i od srca ”sorry”, a od žalosti se takvom igraču lice razvuče u široki i zadovoljni osmjeh. Naročito me oduševila iskrena humanost našeg

“Oka sokolova“ Matea Beusana, vanbračnog sina športske redakcije HRT-a. Dobri Mateo, objektivan kakvim ga je već Bog stvorio, za SN je dao svoje viđenje “operacije Bruno Marić“. Kaže naš Mateo: “Neke stvari nisu mi jasne. Prvo ide na sud u Split s odvjetnikom i odluči ručati u restoranu“. Slažem se. Trebao je ići na sud s tenkom, a ne sa odvjetnikom. “Pa što dolijevati ulje na vatru i izabrati Stobreč“, mudruje Beusan. Kad ga je već sud pozvao u Split, logično bi bilo da je ručao u Lepoglavi, a ne u mirnom i pastoralnom Stobreču. Lepoglava je puna elitnih ribljih restorana, vjerojatno misli dobronamjerni Mateo. “Drugo, on nosi pištolj sa sobom. Što će mu pištolj kad ide u Split?” Time je “oko sokolovo“ pokazao kako je vidovit.

Ni jedan od one desetorice koji su naoružani palicama, bokserima i vatrogasnim crijevima navalili na suca nije imao pištolj. Što će onda pištolj rabijatnom Mariću koji, što je događaj zorno i pokazao, nije imao ni jedan ozbiljan razlog da ide na put s pištoljem. U RH dozvole za držanje i nošenje oružja dobivaju se isključivo uz uvjet da pištolj nikada ne nosiš kad ideš na ručak u Stobreč. Kad ideš u Lepoglavu u zatvorsku menzu pištolj ti tako i tako oduzmu prilikom ulaska. ”Ali ističem taj napad treba oštro osuditi”. Tu je Mateo ostao malo nedorečen. Je li mislio na napad desetorice na Marića ili na napad do zuba naoružanog suca na navijače ogorčene njegovim “krađama“ i to uvijek istog kluba. Inače, pamtim jednu utakmicu kojoj sam sa svojim prijateljima osobno nazočio.

Negdje krajem 70-desetih Dinamo je igrao u Banja Luci sa Borcem. Stadion je grmio protiv “lopovskog“ kluba koji već 20 godina ne može osvojiti prvenstvo drage nam Juge. Da bi smirio situaciju sudija, Mateo Beusan izbacio je oko 4000 BBB-a sa stadiona. Usprkos toj odgojnoj mjeri Dinamo je pobijedio sa mislim 3:1. Ako ste ikada imali dvojbe s čestim izrazom “krokodilske suze“ slučaj Brune Marića pomogao nam je svima da bolje shvatimo taj pojam.

Pitali tako jednom nekog nogometnog suca je li ikada zaželio upoznati srodnu dušu? ”Ne, nikada!” odgovori sudac. ”Što će mi još jedna budala!”

Hrvatski lijevi mediju biju dvije odvojene, ali jednako važne bitke. Prvo što ih tišti i muči je hoće li Plenki uspjeti obuzdati desnicu u HDZ-u, a druga je kako spriječiti “svjetsku sramotu“ Donalda Trumpa da pobijedi na američkim predsjedničkim izborima. Kod HDZ-a je prilično jasno da je desna “crvena krpa“ Hasanbegović. Iako je već gotovo “zicer“ da isti neće biti novi ministar kulture, ljevičari se ipak još tresu: što ako ipak… ne daj Bože! Vjerojatno se tako nešto otelo i Nevenu Budaku. Na okruglom stolu o katoličkom vjeronauku Neven je izrekao “istorijsku“ istinu: “Ne prihvaćati religioznost znači biti obilježen“. Kako bi to zgodno rekao ministar Kovač: “to je jedna velika bedastoća. Ta izjava“. Neven Budak ostao je trajno obilježen kao zadnji partijski sekretar na Filozofskom fakultetu time da je komunist bio i ostao. Da je u RH provedena bar kamilica-lustracija, likovi kao što je Budak danas bi u osnovnim školama još jedino podučavali djecu što je dijalektički materijalizam. Ovako “politički fleksibilan“, zajedno sa svojim istomišljenicima Jakovinom, Markovinom, Klasićem i Pericom i dalje vodi davno izgubljene “crvene“ bitke tvrdeći složno da vjeronauk indoktrinira djecu. Evidentno je da većina roditelja želi da im djeca budu indoktrinirana u katoličkom duhu. Tako su djeca koja pohađaju dobrovoljno vjeronauk postala, po Budaku i uhljebljenim komunjarama, faktor koji ruši demokratsko društvo. Ni manje ni više.

obuljenNo pustimo Budaka. On je pročitana i zatvorena knjiga. Jutarnji, u svojoj borbi protiv “povampirenih“ HDZ-ovih desničara, posvećuje 14. listopada osmu i devetu stranu “spašavanju vojnika Hribara i vojnikinje Nine Obuljen“. Čovjek se raznježi, suza skoro kane niz oko kad pročita što su sve za ovu napaćenu zemlju napravili Hribar i Nina. Tomislav Čatež se križa:“ Samozvani domoljupci ne mire se da je Nina Obuljen najbolji izbor za Ministarstvo kulture“. Sve po demokratskim standardima iz “samoupravnog socijalizma“. Ako si za Ninu onda si normalan, progresivan i dobronamjeran građanin RH. Ako je ne podržavaš za mjesto ministrice onda si “samozvani domoljubac“. Ja osobno podržavam Ninu… Badrić. Ali skupina branitelja ekstremista“ podigla je kaznenu prijavu protiv Nine i njenog frenda Hrvoja Hribara.

Tu je sve jasno. Tu prijavu ili će DORH odbacit kao neutemeljenu ili je prihvatiti. Za Hribara i njegov senzibilni demokratski habitus to je “braniteljski poklič na smrt“. Ne samo to, nego i Boris Vlašić, ljevoruko krilo Jutarnjeg, ima informaciju da naša Nina ima policijsku zaštitu jer su “razulareni desničari“ podnijeli protiv nje, Hribara i HAVC-a prijavu tužilaštvu. Čak je i laiku jasno da ova zlobna kaznena prijava znatno usporava mogućnost da se u Hrvatskoj filmovi rade u stvaralačkoj slobodi. Bez te slobode nikada ne bi bio snimljen famozni Danski film “15 minuta-Masakr u Dvoru.“ Mi smo ponosni što je jedan od najgledanijih filmova na sarajevskom festivalu bio film koji smo mi podržali sa oko 500.000 ustaških kuna. I neka svijet vidi istinu o hrabrim hrvatskim bojovnicima kako likvidiraju srpske duševne bolesnike u Dvoru. Sad Jutarnji, njegovi Žikisti misle da će braniteljska konferencija za tisak biti “poklič za smrt“ te da će Nina I Hrvoje proći kao i nesretnici u filmu Georga Larsena i Kaspera Vedesmana u sramotnom filmskom falsifikatu. Kad netko, na uobičajen demokratski potez kao što je konferencija za tisak i podnošenje kaznene prijave, reagira s toliko histerije i uspoređuje to sa pokličem na smrt, kad se čak traži policijska zaštita, onda to i nije za pravosuđe i policiju nego možda za psihijatriju… Usput rečeno, ovo su zadnji trzaji ubijenog konja. Kaznena prijava će biti odbijena, Hasanbegović neće biti ministar i onda nastupa nirvana.

Za vrijeme Karamarka ustaške zmije razmiljele su se po Lijepoj Našoj. Fašizacija i ustašizacija, svastike, ZDS, ognjištari. Otkako nam se ukazao Plenki, sve je to nestalo kao da su Davor Božinović, Mate Granić i Vlado Šeks čarobnim štapićem rastjerali tamne oblake nad državom. Jelena Lovrić, nova članica progresivnog HDZ-a, je u zanosu. “SDP je u rasulu. Andrej Plenković ostaje bez oporbe.“ U Saboru dakako. Ali Lovrićka zna od kuda prijeti opasnost. To je Most. Treba li ga zapaliti ili prijeći. Nije to most na Sutjeskoj, ni na Neretvi. Slušajte, razmišljanje bivše elitne članice Centralnog komiteta SKH: “Ne treba zaboraviti da se Most u nekim slučajevima već pokazao kao nositelj rigidnih nazadnjačkih pojava. Pod njegovim sponzorstvom izvršena je klerikalizacija javne televizije. Ustašolike provokacije i poteze ideološke agresije uredno su odšutjeli. Notorni Hasanbegović u njima navodno ima svoje jatake.

kovac-stolacPetrov je nedavno odjurio u Stolac pokušavajući tamošnje Hrvate uzeti u zaštitu, ali je pritom pokazao nepoštivanje prema činjenicama-posve je ignorirao strašno etičko čišćenje koje su tamo nad muslimanima počinili Hrvati-i prema susjednoj državi. Na ugrožavanje prava manjina u Hrvatskoj nikada nije reagirao. Mentalnog (!?) su biskupi doveli na čelo Sabora, što bi se moglo pokazati kao veliki problem za njegove partnere u HDZ-u, ali i šire.“ Bravo Jele!!! Dok je tebe, Branimira Pofuka, Marka Špoljara, Silvane Perice, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića i sličnih likova, ustaša, fašista i nacista nikada neće nedostajati u Lijepoj našoj. Jelena Lovrić je ujedno i odgovor zašto ljevica sustavno doživljava poraz za porazom u Europi i svijetu. Osvrnite se na glad u Venezueli, bijedu u Boliviji. Osim što prodaju laži i političku bozu, ljevica prodaje i zemlju. Bilo u RH ili BiH kao što sad radi Jelena Lovrić sa Stolcem. Tito je rekao “Prozor mora pasti!“. Sad mora pasti i stari hrvatski grad Stolac kao strateški najvažnije mjesto za proboj Bošnjaka na toliko željeno more. Evo nama džamije i u Neumu. Na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta Britanac Nigel Farage osvrnuo se i na Lijepu našu. Naglasio je da je Hrvatska “velika pobjeda EU“ iako je svega 22% građana RH glasovalo na referendumu za ulazak u EU.

Govoreći o rasprodaji nacionalnog imetka, Farage je rekao: “Zemlja koja se 800 godina borila za svoju neovisnost, nakon 20 godina ju je prodala ovim ljudima ispred nas“. Država koja prelazi preko Hude jame kao ”gluha kuja preko ćuprije”, koja ne reagira kad FIFA u obrazloženju kazne izrečene Joe Šimuniću napiše: “Na teritoriju po kojem se danas RH proteže Hrvati su zapravo činili manjinu pučanstva. Teritorij je bio napučen milijunima Srba, Židova i Roma. Radi stvaranja hrvatske države ustaše su izvršile pljačku srpske, židovske i romske imovine, masovna uhićenja, zatočenja u koncentracijske logore te masovna pogubljenja pripadnika židovskog, srpskog i romskog življa, kao i nasilnog prekrštavanja preostalog srpskog i židovskog življa na rimokatoličku vjeru…” (a što je sa prekrštavanjem Roma? Opaska autora). ”Ustaše su također pobile 40.000 Židova te čak 700.000 Srba.“ FIFA-debil koji je to napisao sigurno nije isisao iz prsta tvrdnju o Hrvatima kao manjini u Hrvatskoj. Ja mislim da su te prijesne laži iz Hrvatske plasirali desničari. Sigurno i vi mislite tako? Jasno je da ljevica i razni hrvatski izrodi lažu iz generacije u generaciju. Jasno je da cinka i falsificira nacionalnu povijest preko katedri povijesti raznih filozofskih fakulteta u Zagrebu, Splitu i Rijeci.

Međutim, nejasno je da nijedna vlast u RH, bila ona SDP-ova ili HDZ-ova, ne ustane barem na zadnje noge zbog otkrića Hude jame ili na kretensko obrazloženje kazne Jou Šimuniću. Po istom boljševičkom uzorku ”laži, laži, pa će laž postati istina” režiraju se i događaji u BiH. Hrvatska manjina dijeli BiH uzduž i poprijeko. Notorna Lovrićka se zgraža kako se Petrov pojavljuje u Stolcu. Zgražala se kad je to isto napravio i Milanović u Mostaru, kad su gorjele hrvatske institucije. U oba slučaja pojavljuje se ljubimica HAVC-a i Nine Obuljen i Jasmila Žbanić koja će, budite sigurni, hrvatskim kunama krenuti u nove projekte u cilju raskrinkavanja Tuđmanove podjele BiH. Podjele do zadnjeg Hrvata.

Slična dijabolična priča odvija se ovih dana u Vojvodini. Beogradski plaćenici među Bunjevcima traže poništenje odluke iz 1945.g. kojom su Bunjevci proglašeni Hrvatima. Nacionalno vijeće bunjevačke manjine smatra da je taj akt iz 1945.g. akt nasilne asimilacije. Jadni, toliko su asimilirani da im je Toma Nikolić nedavno poslao školske knjige na ćirilici. Tu nisu rekli ni ”be”. Suzana Kujundžić-Ostojić, predsjednica Bunjevačkog vijeća, uvjerena je da ni Ante Starčević, Ivan Meštrović, Antun Gustav Matoš, Ante Pavelić, Mile Budak i dr. nisu bili Hrvati iako su se izjašnjavali kao bunjevački Hrvati. Bunjevci se kao zasebna nacionalna manjina počinju spominjati za režima Slobodana Miloševića. Postoji nešto što se u međunarodnom pravu zove reciprocitet. Koliko prava Srbija i BiH daju u svojoj državi Hrvatima toliko i Hrvatska daje državljanima tih država. Bunjevci se u Srbiji polako asimiliraju u bilo što samo da nisu Hrvati. Hrvati pak imaju veća prava u Mongoliji ili Sudanu nego u Srbiji. O položaju Hrvata u BiH treba zatražiti stručnu analizu Jelene Lovrić i Jasmile Žbanić. Ta analiza izgledat će kao da je jedna prepisala analizu od druge od riječi do riječi. I to sve ne ide na dušu ni Srbiji ni BiH. Odgovornost je prvenstveno na likovima kao što su Stipe Mesić, Ivo Josipović, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Ivo Banac, Davor Božinović, Milorad Pupovac i ostali bezbrojni likovi koji se tresu od EU birokrata. Interes hrvatske politike za sudbinu Hrvata izvan RH nešto je manji od brige za sudbinu Hillary Clinton ako slučajno izgubi izbore protiv “sirove muškarčine“ Donlanda Trumpa.

Za učestale teške prometne nesreće koje se svakodnevno događaju u RH krivi su loši propisi – kojih se vozači i tako ne pridržavaju.

Zvonim Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading