Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Ljevičarski mediji cvile i stenju. Fašizacija RH je opet na djelu. Ustaše svuda oko nas

Objavljeno

na

Bakir, kao i uostalom Vulin, iskusni pokeraši, vade iz rukava adut koji odlučuje: Ustaše!

Cinici su kazali da je Krleža “bio čovjek od glave do četrdeset pete.“ I suvremeni Petrica Kerempuh. Koji bi se narugao bogatima, vlastodršcima, crkvi, Europskoj uniji, orjuni i jugonostalgičarima koji još uvijek hodočaste u ”Kuću cveća” u Beograd.

Mujo i Haso leže na plaži. “Mujo jel’ zna Fata ronit?“ zapita Haso. ”Zašto pitaš?” odgovori Mujo. ”Zato jer već sat i pol roni” reče Haso. Taj stari vic pričao sam Amerima dok sam tamo živio. Rikavali su od smijeha.

Sad se nitko ne smije. Ni Ameri. Mujo i Haso su se nedavno vratili iz Sirije i Iraka. Ne oni iz vica nego iz ISIL-a. Službena BiH uvjerava da su Mujo i Haso jedini koji su se vratili. Obzirom da s BiH imamo granicu dugačku 1.001 km i njih dvoje su previše. Uz onih sedamsto-osamsto koji ovog trenutka u BiH spavaju zimski san. Dok ne zazvoni mobitel. A dok se to ne desi RH ima važan sveti cilj: što prije, i mimo svih kriterija koji su vrijedili za RH, uvesti BiH i “naprednu“ Srbiju u ovozemaljski raj – u EU.

Naravno, da bi ustrajali u tom svetom cilju, pozitivne impulse šalju im iz dvije susjedne zemlje. Aleksandar Vulin, poznatiji kao trbuhozborac Aleksandra Vučića, došao je, kartaški rečeno, na štih te mudro prozborio kako ”nije nepoznata naklonost hrvatske predsjednice K.G.K ustaštvu…“ Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović šalje poruku u stilu Jasmile Žbanić hrvatskoj Predsjednici jer je neoprezno upozorila “kako se treba suočiti s činjenicom da se iz tzv. Islamske države u BiH vraća tisuće boraca. Bakir, kao i uostalom Vulin, iskusni pokeraši, vade iz rukava adut koji odlučuje: ustaše. “U Hrvatskoj buja ustaški ekstremizam, a Hrvati odlaze na strana ratišta, poput ukrajinskog; u Jasenovcu je otkrivena spomen ploča sa nacističkim pozdravom; javnost se čudila fotografijama s ekstremističkim barjacima, pa smo mi iz BiH izbjegavali to komentirati.“ pomirljiv je Bakir te je poručio hrvatskom vodstvu da se “brine o vlastitom dvorištu.“ A u tom svom ustaškom dvorištu radite k’o crvi da bi se mi dokopali što prije EU fondova.

Je li možda sad malo jasnije zašto je jedan stari autohtoni europski narod, relativno kulturan i civiliziran, čekao 700 godina da dobije svoju državu. Glavni trg te teško ostvarene države ne nosi ime čovjeka koji je tu državu stvorio nego ime diktatora koji se toj državi ognjem i mačem protivio. Naravno, tu fali suvremeni Krleža, onaj Krleža do 1945g. Cinici su kazali da je Krleža “bio čovjek od glave do četrdeset pete.“ I suvremeni Petrica Kerempuh. Koji bi se narugao bogatima, vlastodršcima, crkvi, Europskoj uniji, orjuni i jugonostalgičarima koji još uvijek hodočaste u ”Kuću cveća” u Beograd.

To je stvarno apsurdistan!

To je stvarno apsurdistan! Zemlja je to kojoj se nameće etnička odgovornost za jedan brutalni zločin, za ubojstvo Aleksandre Zec, a da pritom nitko ne smije ni spomenuti 402 djece ubijene za vrijeme agresije na tu zemlju. Jedna novinarska budaletina postavlja pitanje u kakvoj je uzročnoj vezi smrt 402 djeteta sa ubojstvom obitelji Zec. Što mu odgovoriti nego “idi bre da se lečiš“ mada je po svoj prilici neizlječiv. Zemlja je to u kojoj skoro svakodnevno čitamo “mudre“ analize dnevno-političkih događaja od čovjeka koji je svojim svjedočenjem 1972.g. otpravio u Staru Gradišku mnoge studente koji su u jednom trenutku povjerovali u Hrvatsku.

Čovjek koji je detaljno opisao grozne zločine HV-a u Oluji te u obliku knjige sve to poslao u Haag. Tu knjigu je Haški sud proglasio potpuno pravno irelevantnom i nije dobila status dokaza. I danas taj čovjek, Žarko Puhovski, kaže: “Ako neće država, spornu ploču trebaju skinuti građani“. Koji građani? Možda oni koji su ubili 11 boraca HOS-a? Možda građani Borova sela koji su digli spomenik četničkom ubojici Vukašinu Šoškočaninu i koji mirno godinama ponosno stoji na oltaru otadžbine. Možda građanin Bojan Glavašević koji mudruje: “Sramotan spomenik u Jasenovcu, fašistički je“. Mudri Bojan koji je to postao naknadno, nakon rata. Vjerojatno je flomasterom na muda dodao slovo R. Njegov otac Siniša Glavašević, hrvatski ratni heroj javio je iz Vukovara: “Da nije bilo HOS-a Vukovar bi pao u rujnu mjesecu“.

Njegova jabuka nije pala daleko od stabla, ali je nažalost bila istrulila… Država smo u kojoj ”fol legalisti” tipa Puhovskog, Glavaševića, Hrvoja Klasića, Jelene Lovrić, Milorada Pupovca …skaču na zadnje noge zbog HOS-ovog grba koji je potvrđen u Uredu državne uprave kao integralni dio znaka Udruge dragovoljaca HOS-a. Kao takav je legitimno registriran pri Ministarstvu uprave još 1993.g. Pred Visokim vojnim sudom vođen je bio proces Paragi, Dedakoviću i Đapiću u kojem je poanta bila ideja da se HOS proglasi paravojnom jedinicom pod vodstvom trojice optuženih. Sva trojica su oslobođena. Utvrđeno je da je HOS regularna jedinica HV-a.

Tu presudu suca Kosa potvrdio je i Vrhovni sud RH. Usput rečeno, svu trojicu optuženika branio sam ja i zato si uzimam pravo raspravljati o statusu HOS-a koji danas osporavaju upravo oni koji su priželjkivali i osuđujuću presudu na Visokom vojnom sudu u Zagrebu ili oni koji su pred hosovcima bježali kao zečevi kako je to plastično u času iskrenosti rekao njihov Slobodan Milošević. Ćirilične ploče u Vukovaru. Kome to smeta?

To je samo pismo. Slovo U je samo slovo, a smeta U NAČELU mnogima. Ne samo “med cvijetjem..“nego ni među slovima “ni pravice“.

Priča se da su se tadašnji predsjednik RH Stipe Mesić i premijer Račan brzo složili kako pitanja razgraničenja sa Slovenijom treba rješavati u poklon paketu.

Godišnjica je smrti prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana. Čovjek, partizanski general koji je svoju ideološku i nacionalnu preobrazbu platio istragama, zatvorima i prezirom onih koji nisu mogli vjerovati da će jednog dana Sava poteći uzvodno. Tuđman je bio tvrd i uglavnom namrgođen.

To sam, kao njegov odvjetnik, i sam osjetio na svojoj koži. O svojim idejama i potezima nije dozvoljavao da se neargumentirano lupeta i polemizira. Nije volio trule kompromise. U svim presudnim i važnim pitanjima bio je uvijek u pravu. Danas ima trg koji služi za pišanje i izmet kućnih ljubimaca dočim onaj, koji je Tuđmana poslao na robiju, ima najljepši trg u glavnom gradu Lijepe naše.

Dino Rađa

Dino Rađa, jedan je od boljih košarkaša bivše Jugoplastike. Igrao je i u NBA. Danas je uglavnom poznat jer želi dovesti Talijana za selektora umjesto Ace Petrovića. Pita ga se jer je on predsjednik Stručnog savjeta HKS-a. Talijan ima dobre reference. Mama mu je Hrvatica, a sviđa se Dini. Ne ona nego sin. Aco Petrović baš ne shvaća. Odveo je neočekivano reprezentaciju na Olimpijske igre u Rio i postigao isto tako neočekivani uspjeh. Za njega su i igrači iako Tvrtko Puljić iz SN misli da potpora igrača nije važna. Čitatelji bi se mogli zapitati kakve veze ima Tuđman s Rađom? Ima. Tu nekako, na godišnjicu smrti prvog Predsjednika, Rađa je posjetio ”Kuću cveća” u Beogradu da “oda poštu“ Josipu Brozu Titu.

Bolje bi bilo da je otišao na poštu! Radosna vijest je objavljena u Slobodnoj Dalmaciji. Ekipa iz Novog lista je svisnula od zavisti što im je izmakla uzbudljiva ekskluziva. I to bi bilo to. Rađina slobodna odluka i njegovo demokratsko pravo. Kao u Titovo i Castrovo vrijeme. Ali društvene mreže su eksplodirale. Jugonostalgičari, dalmatinski orijunaši, potomci izbjeglih jugo oficira, lijeva crvena falanga, članovi nevladinih udruga, Mirovne studije tj. oni koji će studirati do mirovine, Beli i crni orlovi oglasiše se kao da ih je 130% a ne 30%, svi puni nade.

Zadnji put je ta nada eskalirala nakon pada Vukovara. S vremenom, kako je rat odmicao, nadu je zamijenila zla slutnja. A sada, evo ih opet. Klinički mrtvaci opet marširaju. Dinu za predsjednika!!! Dino legendo! Dino je najveći košarkaš! I ja bi se s tim složio da nije bilo Kreše Ćosića i Dražena Petrovića.

Koji je na Petoj aveniji s hrvatskom zastavom protestirao protiv agresora koji su također odlazili na poklon u ”Kuću cveća” prije nego su krenuli na Vukovar. Poslije su bacali ”cveće” na tenkove. Rađa ima i previše posla s Acom Petrovićem kojem sapuna dasku s Tvrtkom Puljićem da bi gledao film Huda jama kad su “narodni borci“ žive zazidali 3.000 muškaraca, žena i djece. Potom su poslali depešu budućem stanovniku ”Kuće cveća”: ”Druže Tito, zadatak je izvršen.

Smrt fašizmu-sloboda narodu!” Tko ne bi volio Tita? Barem kao uzor. Jedan od vodećih diktatora 20.stoljeća koji je znao uživati u luksuzu. Još kao sindikalni povjerenik nosio je zlatni sat i prsten s povećim briljantom. Briljantna karijera nazirala se na obzoru. Uvijek u skupocjenim odijelima u teškoj borbi za radnike, garave rudare i sirotinju. U SAD je izašla knjiga“ Dictator Style“ u kojoj se nabrajaju sva omiljena imena koja nose na duši preko 50 milijuna ubijenih i nestalih.

U tom časnom društvu su Porfirio Diaz, Vladimir Lenjin, Josif Staljin, Benito Musolini, Adolf Hitler, Francisco Franko, Juan Peron, Nicilae Ceausescu, Joseph-Desire Mobutu, Idi Amin, Jean-Bedel Bokassa, Sadam Husein, Manuel Noriega, Slobodan Milošević i Rađin drug Tito. Hrvati su kao i obično zakinuti. Reći ćete pa Tito je Hrvat. Po službenoj biografiji pola Slovenac, a pola Hrvat. A što je stvarno po narodnosti to samo dragi Bog zna. Velimir Visković već poslao protestno pismo izdavaču. Gdje je Ante Pavelić koji je od 530.000 tisuća Srba u NDH pobio samo u Jasenovcu više od 700.000 tisuća? Ni prekovremeni rad nije mu pomogao da se probije među prvih deset.

Tito se sa 570.000 tisuća likvidiranih redovno pojavljuje u engleskim i njemačkim medijima. Puno se češće događaju autogolovi u nogometu od autokoševa u košarci. Ali se dešavaju…

10. prosinca mnogima je u Hrvatskoj pala magla na oči, pa im se pričinio Stjepan Radić kako govori: “Nemojte se, guske moje, opet prenagliti, iz balkanske je magle najteže odmagliti.“

Ljevičarski mediji cvile i stenju. Fašizacija RH je opet na djelu. Ustaše svuda oko nas. Desničarska kontrarevolucija. Smetaju im HOS, Tigrovi, Gromovi, Pume, Vukovi, Crne mambe, 4.Gardijska brigada, grb sa prvim bijelim poljem i sama RH im smeta. Jedino mogu, ali ne znaju do kada, tolerirati ustaške kune. Kontrarevolucija je počela 30. svibnja 1991.g. Viđeniji primjerci lijevog “plovećeg kazališta“ dnevno nas upozoravaju da se koncentriramo dok ne bude kasno.

Vjerojatno misle – njima. Javio se “lični“ snimatelj Ratka Mladića Zoran Erceg koji je kao dragovoljac Domovinskog rata čitav rat proveo sa svojim generalom. Oštro upozorava ministra branitelja Tomu Medveda kako govori o uglednom umjetniku Radi Šerbedžiji i njegovoj familiji. Čudi se, zajedno sa Radom, kako to da su gadovi koji su uništili “divnu Jugoslaviju“ još živi. Oni živi, a njegov Ratko je pred doživotnom robijom. Bože, pravde!

U Večernjaku rubriku “strjelica dolje“ u subotnjem broju nije ovaj put uredila Silvana Perica. Na žalost. Potpisala se Nataša Vlašić Smrekar. Vjerojatno gost urednik iz Novog lista ili Pupovčevih Novosti. Strelicu dolje prva je dobila Predsjednici RH, Kolinda. Ljuti Natašu što Kolindi smeta da je dijelila srpske čokoladice djeci u Dubrovniku. Kao da djeca osjećaju razliku. Bistra Nataša zaključuje, nakon dugotrajnog razmišljanja, da “izgleda kao da se ne može odlučiti želi li biti diktator koji voli dječicu ili Selene Gomez“.

Inače Selene Marija Gomez je američka pjevačica i glumica, pa Nataša misli da je dio opće kulture da čitatelji Večernjaka znaju s kim se uspoređuje Kolinda. Ali Nataša zna… Nataša je solidarno dala strelicu dolje i Vladimiru Brnadiću, uredniku TV kalendara, jer on navodno tvrdi da je Aleksandra Zec kriva za smrt 402 djeteta u Domovinskom ratu. Ili tako nekako. To gošći urednici nije do kraja jasno. Ali je jasno da je za Natašu već davno prekasno… Zagorci bi rekli ”zelo ju je”. Stier je dobio Natašinu strjelicu jer je izlanuo nebulozu da je pozdrav ZDS odobrio pokojni Ivica Račan. Ako je Račan pogriješio, to nije izlika za odricanje od simbola… nastavlja naša Nataša sa svojim nepročešljanim mislima. Preporučujem joj Same Old Love od Selene Gomez. I neka se nje drži što dulje i što čvršće. A nama vratite Silvanu Pericu…

Renata Rašović je srećom tu. Otkrila nam je da je “konzervativna revolucija“ među nama. Zamislite, i to nakon što ljevica nije uspjela dobit sedam izbora za redom u RH. Nakon što hametice trpi poraze u Europi pa i u svijetu… kaže Renata: “Pozicije civilnog društva, koje je donedavno bilo vezano za lijevu opciju i monopolista na termin “borci za građanska i ljudska prava“, sve više zauzimaju “borci protiv militantnog sekularizma“.

Prvaci konzervativne scene – mahom politolozi, liječnici, glazbenici, sociolozi i odvjetnici – korak po korak osvajaju resore obrazovanja i zdravstva, kulturu i medije..“ O, draga Renata! Od kuda ti uljezi kad je vjernika u RH, i to svih vjera, oko 96%. A vjernici su oduvijek bili fanatični sekularisti. Kao na primjer sada u Turskoj. Tamo nema adventskih vijenaca kod turskih katolika. Zapravo ima puno vijenaca, ali one druge vrste…

U Kumrovcu se otvara novi restoran ”Tito“. Zbog velikog interesa budućih gostiju na otvaranje restorana čeka se u četveroredu!

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati