Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Mala smo, primitivna “kifla“ na rubu Balkana. Neobrazovani i zaostali.

Objavljeno

na

Dok se Boro Jokić ne vrati u borbu za obrazovanje, naši će đaci i dalje učiti o književnicima koji nisu ni dana proveli u NOB-u!

 

Obrazovna reforma nema alternative. Zvuči poznato. Ni ulazak u EU nije imao alternative

Mala smo, primitivna “kifla“ na rubu Balkana. Neobrazovani i zaostali. Učenici nam, kako to EU običaji traže, odlaze na natjecanja diljem kulturnog svijeta i onako neobrazovani, nesvjesni svog neznanja i obrazovanja donose zlatne, srebrene i brončane… medalje iz najrazličitijih predmeta. A naša kritička javnost bila bi zadovoljna i drvenim medaljama. Kurikuralisti obično procijede – i ćorava kokoš nekad uspije… Dani nepovratno prolaze, a đaci još uvijek u školama uče po arhaičnim programima o nekakvom Marku Maruliću, Petru Hektoroviću, o Ribanju i ribarskom prigovaranju, Ivanu Gunduliću i Suzama sina razmetnog… sve neki likovi koji su  pisali davno prije nego što su se rodili novi hrvatski velikani kao što su to Ante Tomić, Jurica Pavičić, Zoran Ferić, Johan Štulić… Zapravo, radi se o svojevrsnom teroru onih koji su rođeni prije “oslobođenja“, prije mitske 1945. g.

Tu još nekako možemo tolerirati Frica Krležu. I on bi danas sigurno bio žestoko protiv toga da ustašija mijenja ime trga njegovog šahovskog partnera Tita. Ali da nam na djecu utječu nacionalisti tipa Augustina Ujevića, Antuna Gustava Matoša, pa čak i Mile Budaka te Slobodana Novaka, to drugovi ne mogu dozvoliti. Jedan rat smo nespretno i pomalo nesretno izgubili, ali ovaj rat “drugim sredstvima“ ne smijemo izgubiti.

Negdje na fejsu sam nedavno pročitao programsku i pametnu misao pretencioznog ideologa hrvatske ljevice Vjerana Zuppe. Otpuhnuvši dim iz svoje famozne lule, Vjeran nam poručuje: “Ljevicu ne zanimaju radnička prava već dominacija u kulturi, znanosti i obrazovanju… radnička klasa više nije snaga koja može pokrenuti velike društvene promjene, gledajući na imperativ promjena koje treba izvršiti u prvom je planu kurikuralna reforma. Zapamtimo ove riječi, kaže Tihomir Dujmović citirajući Zuppu. Zapamtila ih je zasigurno i Blaženka Divjak, aktualna ministrica obrazovanja. Dok je na čelu povjerenstva bio Boris Jokić, obožavatelj Che Guevare, Ministrica je bila u devetom nebu. Zasluženo. Onda se pojavio nesretni “poturica“ ustaške fizionomije i sve je otišlo do vraga. Iza njega je, stjecajem povijesnih okolnosti, došao “auto-plagijator“ Barišić koji je, zanemarujući zahtjeve ogromnog broja hrvatske intelektualne elite tipa Nede Raukar, Rade, Sanje Sansvrake, Drageca Pilsela, kolumnista Jutarnjeg, “šeste ličke“ iz Večernjeg, na čelo Stručnog povjerenstva za obrazovnu reformu instalirao Jasminku Buljan-Culej. Možda je Jasminka i imala reference za to mjesto, ali falilo je nešto bitno. A to je moralno politička podobnost. Za koju su naivni žitelji Lijepe Naše mislili da je davno završila na povijesnom otpadu. I počeli su demokratski protesti. Ujedinili su se svi ljevičari, ateisti, antifašisti s gledateljima Žikine dinastije u jedan unisoni plebiscitarni protest. Točno ispred mog prozora na Trgu kralja Tomislava. Gledam kroz prostor da vidim Blaženku Divjak kako se srčano bori za demokraciju, ali ju od mnoštva od par tisuća uspaljenih ljevičara ne mogu prepoznati. Drugi dan čitam u lijevim medijima da se skupilo oko 25.000 grla. Iskreno impresioniran cifrom, pomislio sam da je Tomislavac bio pun, tu bi onda stalo oko 200.000 ljevičara.

Nakon nekog vremena gledao sam kroz isti prozor predstavu Carminu Burana. Nije mogla ni igla stati na trg od ljudi. Sutra sam čitao da je na predstavi bilo oko 8.000 ljudi. Isti dan sam otišao svom optičaru, ali frajer me utješio da još razmjerno dobro vidim. Dolaskom u vlast stare pro-hrvatske stranke HNS-a i evo naše Blaženke na čelo ministarstva. Odlazi Buljan – Culej, ali se odnekud pojavljuje rektorica Dijana Vican. Opet bez političke podobnosti. Navodno po kuloarima kruži priča da je Tin Ujević veći pjesnik od Johana Štulića. Svašta. Ali Plenković joj drži štangu. Iz za sada nepoznatih razloga. Blaženka javno šalje poruke svim naprednim i antifašističkim snagama da će ona sama preuzeti mjesto retrogradne Dijane. Plenki poručuje da o tome ipak još uvijek on odlučuje. Demokratska javnost “prosto ne može da veruje“. Blaženki u pomoć, baš kao nekad Titu kod Drvara, pristiže “šesta lička“ u vidu Petre Maretić Žonje i Ive Boban Valečić iz Večernjaka. Dramatičan naslov na 6. strani subotnjeg broja: “Ministrica Blaženka Divjak već je dva puta bila spremna dati ostavku“. Ali ni jednoj nije uspjelo. Samoubojstvo iz zasjede! Rigidni dio HDZ-a je protiv toga da progresivna Ministrica dođe na čelo Povjerenstva za strategiju obrazovanja. Dok se Boro Jokić, obučen u majicu sa slikom Chea, ne vrati u borbu za istinske vrijednosti u obrazovanju dotle će naši đaci i dalje učiti o književnicima i pjesnicima koji nisu ni dana proveli u NOB-u. Treba se zapitati u kojem je bendu svirao Tin Ujević, ili u kojem je klubu igrao Matoš? Umjesto toga neka idu na maturu sa “Hrvatskim Ustavom“ Ante Tomića, da nauče što je to “Muškarac bez brkova“, da uče o trans-seksualnim odnosima koje je Zoran Ferić tako plastično opisao u priručniku “Anđeo u ofsajdu“.  Ne ode li Vican, ostavku će podnijeti ili Plenković ili Blaženka. Stvarno dolazi vrijeme krajnje neizvjesnosti. Nešto kao ili Trump ili Kim Jong-un. Dotle će znanstvena elita živjeti u nekoj vrsti srednjovjekovnog mraka.

Ostavku je već podnio znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta u Zagrebu, dr. sc. Paul Stubbs. Čovjek je u misiji da homo balkanicusa poduči lijevim svjetskim manirama. Čim je kardinal Josip Bozanić završio u bolnici Paul je s puno pijeteta na svojoj Facebook stranici napisao “Die you, evil S of a B.“ ili u prijevodu ”Umri zli kurvin sine“. Paul je inače član Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Spreman je uvijek podučiti nas vještinama “tehnološkog razvoja“! Član je ljevičarske udruge “Zagreb je naš.“ U RH je od 1993.g. i od tada djeluje u tzv. civilnim društvima. U vojnim društvima nije aktivan. Osnovao je i “Centar za mirovne studije“ što god to značilo. Ukratko rigidni ljevičar kojeg su istomišljenici objeručke prihvatili, on njih “znanstveno savjetuje“ i ne znajući da u ovoj religioznoj i zaostaloj zemlji živi oko 90% katolika koji neće pasti u trans od sreće kad naš engleski ljevičar majku kardinala nazove ni više ni manje nego kurvom!? Je li se je tom prilikom oglasila ministrica Blaženka Divjak i možda zaprijetila ostavkom? Navodno jest! Ulica priča da će smjesta podnijeti ostavku ako “ognjištari“ iz Ekonomskog instituta dirnu dragog Paula. Uspije li uhvatiti korijene, kurikularna reforma, kako su je zamislili Jokić i Blaženka, možemo uskoro očekivati dr. Voju Šešelja na čelu Hrvatskog filozofskog društva. Ah, dobra stara vremena…

Antoine de Rivarol je napisao jednu zanimljivu istinu: “Postoji samo jedan moral kao što postoji samo jedna geometrija: te dvije riječi nemaju množinu.“ To bi netko trebao bez puno buke prišapnuti našem Paulu, Blaženki…

Ima zlobnika, smutljivaca, uglavnom neobrazovanih desničara koji vole tobože superiorno pljuckati po hrvatskom mentalitetu. Te je taj mentalitet poltonski, kmetski, snishodljiv, pomirljiv i iskompleksiran prema BBBB-u. Ne prema Dinamovim navijačima nego prema Beču, Budimpešti, Beogradu i Bruxellesu. Ne mogu se odlučiti što mi više diže tlak. Ovo pljuckanje s visoka prema Hrvatekima ili tvrdnje “uglednih“ gostiju u HRT-ovom “Otvoreno“ da smo od 1991. do 1995. vodili “pravedni obrambeni“ rat. Od Vukovara do Oluje RH je vodila isključivo  oslobodilački rat.  Strateški cilj Dr. Franje Tuđmana bio je osloboditi zemlju od jugo-komunističkog jarma koji nam je 45 godina visio kao uteg oko nogu. I točka. A što se tiče tobožnjeg dvospolnog mentaliteta, svjedoci smo ovih dana da je to jedna od niskih podvala zatucanih ognjištara. U slučaju “Pravilnika o inspekcijskom nadzoru voća i povrća“ hrvatska vlast nas je učinila ponosnima. Neće se zemlje CEFTA-e ponašati prema nama kao da smo mi tabula rasa. Plaćat ćete od sada umjesto 90 kunića 2000 kn. za špricane i nezdrave vrste voća i povrća. Kad Hrvatska svoje voće i povrće izvozi u “svete“ zemlje omiljene nam EU onda i mi plaćamo približno toliko. Da smo principijelni i da imamo gard prave države vidi se po tome da sve smeće koje uvozimo iz “svetih zemalja“ naplaćujemo kao i “novoj Jugoslaviji“ koja se digla na zadnje noge. Poljoprivrednici su oduševljeni ministrom Tolušićem tvrdeći da je on jedini ministar u zadnjih 25 godina koji je pokušao zaštititi proizvođače. Ali kako kaže uvijek odlični Borislav Ristić u Večernjaku: “Naivnom Tolušiću dogodila se Jugoslavija“. Juga se zamrznula kao Walt Disney i automatski se odmrznula k’o u nekom filmu stave i užasa. Srbija, BIH, Crna Gora i Makedonija, na mig Angele Merkel, spremno skočiše na zadnje noge. Kosovo je k’o stara mudra država zadržala neutralnost. Ne igra bez razloga pola Kosovara u ”švajcarskom fudbalskom timu”. I Hrvatska je k’o nekad ušla u ring sa zemljama zapadnog Balkana čvrsto uvjerena da je pobjeda njena. Baš k’o Usein Bolt ovih dana u Londonu.  I dok su navlačili rukavice borcu iz Lijepe naše, a on mrmljao sebi u bradu “ne  bute mene j…..“, borac iznenada kihne. Kihne i Hrvatska u ime dobro susjedskih odnosa i sve se vrati na onih legendarnih 90 kunića. Mogli smo recimo kao prava država, članica EU i NATO pakta, povisiti takse bar na 100 kuna. Ali tko zna kako bi to nova Juga primila. Koliko bi hrvatski turisti koji ljeti pohrle u Vrnjačku banju morali čekati na granici. Bakir Izetbegović, iziritiran povećanjem takse na grincajg već se oglasio: “izgradnja Pelješkog mosta predstavlja rušenje suvereniteta BIH“. Bosanski smisao za humor. Suverenitet države u kojoj Srbi drže 49 % teritorija. Između ostalog i Srebrenicu. Države gdje strani namjesnici  tenkovima zatvaraju hercegovačke banke, u kojoj su stranci suci Vrhovnog suda BiH, a da ne znaju i jednu domaću riječ osim “edan čevabo bitte“. Zemlja je to u kojoj Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH, zemlja u kojoj bošnjačka većina ne priznaje hrvatski narod kao konstitutivni suvereni narod države nego planira s dragom EU-Angelom urediti tzv. građansku državu u kojoj će Hrvati biti svedeni na razinu Molenbeka u Bruxellesu. Nakon ovakve gotovo samoubilačke hrabrosti hrvatske političke nomenklature, što dalje? Prava Pandorina kutija. Bakir će “zamoliti“ da ne gradimo Pelješki most dok se ne riješi arbitražni postupak pred slovensko-nizozemskim arbitražnim sudom. Ne pristanemo li… ma kako ne bi mi pristali! Pa nećemo opet voditi “pravedni obrambeni“ rat zbog jednog mosta. Ako dođe od komšija zahtjev da se do okončanja arbitraže hrvatskim zubarima zabrani ugradnja zubarskih mostova treba zadržati hladnu glavu i ući u strogo kontrolirani kompromis. Pogledajte neodgovornog Trumpa. On bi odmah “ognjem i mačem“ na miroljubivu socijalističku Sjevernu Koreju. Na zgražanje Šerićke i članica ”šeste ličke” u Večernjem i Jutarnjem nezgrapni Trump prijeti jer je atomski Kim Jong-un poslao miroljubivu poruku da će poslati četiri dalekometna projektila na američki otok Guam sa 170.000 stanovnika. I Trump odmah pali vatru. Srećom, imamo političare koji ne pale vatru. Nama vatru pale “turisti“ iz drugih republika ”nove Juge”. Pa neka oni odgovaraju za stotine požara na našoj obali, a ne naša koalicija.

Johann Wolfgang Goethe je rekao: “Podcjenjivati neprijatelja prije pobjede je glupost, a nakon pobjede podlost.“

Što je novo na Facebooku? Jedan od komentara: “Smrt fašizmu, smrt Kardinalu, smrt Thompsonu i braniteljima, smrt ustašama, desničarima i eto te u Centru za mirovne studije. Još dobiješ stotine tisuća kuna da “obrazuješ“ mlade Hrvate! Super. Marcel Holjevac postaje znatiželjan: “Zašto 1991. niste uhitili Thompsona radi “Za dom spremni“? Zašto onda niste istraživali tko “remeti javni red i mir neprimjerenim pozdravom?”. U načelu meni je dovoljno vidjeti za koga su Krešimir Macan, Puhovski, Gordan Bosanac, Vegeta Labelo Vojković, zeleni, cili UZMP na čelu sa kragujevačkom fake N1 televizijom, RTL tv duginih boja… pa da znam PROTIV čega sam ja. Izbor jednostavan”.(Dražen Travaš).

Kao antička ptica Feliks(!) pojavio se na F.B. Stipe Petrina. Sam protiv svih. Tuđmana je već sredio. Sad je na redu župan.

Prekršajni postupak protiv Paula dr. Stubbsa zbog govora “ljubavi“ o kardinalu Bozaniću. Predlaže se da za vrijeme svake mise ne smije prići Kardinalu bliže od pola metra…(autori nepoznati). Barem meni…

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati