Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: Neizlječivi ovisnici o nezaboravnoj Jugi smatraju da je Saša Sabadoš poštivao zakon kad je hrvatskom branitelju odvalio pola glave

Objavljeno

na

Diogen je svijećom tražio čovjeka, a nakon toga njega su tražili vatrogasci.

[ad id=”93788″]

Javila se po tko zna koji put Vedrana Rudan. Ovaj put u Večernjaku. Po njenom skromnom mišljenju, koje je svojim pitanjima “podboltao“i Denis Derk, Vedrana je izrasla u etabliranu književnicu čije mudrosti se prevode u kulturnim sjedištima svijeta. Njena dijelca su hit u Srbiji, Makedoniji, a bome i u Italiji, SAD i još u nekim zemljama u kojima “će me čitati za pedeset godina“. ”Psujem jer je Hrvatska mafijaška jazbina“. Čitam u tom reklamnom uradku izlizane mudrosti kao na primjer: “Pametnim ljudima svejedno je tko se kako krsti…“ A što ako onima koji se krste nije svejedno tko se krsti, a tko križa? Je li Vedrana negdje načula što se Hrvatima događalo za vrijeme Domovinskog rata? Ako nije, mogla se je raspitati u svojoj Rijeci. Tamo je partija na vlasti punih 70 godina. Dulje nego u Sjevernoj Koreji. Je li mafijaška jazbina i tamo?

Sabado_Sa_aZašto uopće spominjem Rudanicu? Zato jer je ona paradigma lijeve bleferske demagogije. S jedne strane mafijaši Hercegovci, Ličani i Imoćani, lopovski HDZ, a s druge strane uglađena lijeva elita. Oličenje poštenja zaraženi virusom europskih vrijednosti. Pred očima su mi Rudanica, Petrina, Stazić, Jovanović, Tomić, Pavičić, Jergović. Prisjetih se “europejaca“ kako napuštaju Sabor prilikom glasovanja o odcijepljenju od drage Juge. Sjećam se i Markovićeve privatizacije 1989.g., i prije nego su se pojavili mafijaši kojima, usput rečeno, i nije puno ostalo iza “europejaca“. Oni su bezbroj puta stisnutih šaka uzvikivali po njima legendarnu parolu legendarne Dolores Ibarruri “No passaran“, nećete proći. Ali se nitko nije sjetio što je odgovorio generalissimus Francisco Franco pok. diktator. Odmah nakon pobjede nad boljševicima on je uzviknuo “Hemos pasado“-prošli smo! Kad god zažele, kod ljevičara njihova “memorija pamćenja“ zakaže.

Nakon što je diktator ujahao u Madrid Španjolska ili kako često jugo ljevičari vole reći Španija je ušla u najmračnijih 39 godina svoje povijesti. Umjesto da je 1939.g., ušla u Savez sovjetskih socijalističkih republika ona je ušla u malograđansku neutralnost. Nije čak imala ni tu čast da s ostalim antifašistima uđe u Drugi svjetski rat. Što je par milijuna ubijenih i razoreni Madrid te Barcelona prema ponosu što su zajedno sa Staljinom i Titom sudjelovali u antifašističkoj koaliciji. I imali bi “Španci“ zanimljiv El clasico između bratskih vojnih klubova, bratske Castilje i bratske Katalonije, Barcelone i Reala koji se sigurno ne bi tako zvao. Asocira na kralja.

No, vratimo se mi našoj Vedrani i njenom lovu na vještice iz mafijaške jazbine. Novi Pedro zove se Zdravko Mamić. Nije mi ni na kraj pameti pametovati o tom postupku. Poslužit ću se jednom “originalnom“ uzrečicom: neka institucije rade svoj posao. Ali neki “intelektualni proleteri“ u našim medijima ne mogu mu oprostiti što je svojom donacijom lansirao Kolindu na Pantovčak. Da nije Maminjo uplatio 10.000 kn danas bi tamo stolovao dr.Ivo. Ne onaj iz Remetinca. Branko Roglić, bivši savjetnik Stipe Mesića, bio je još rastrošniji. On je za “statiku“ Mosta dao nevjerojatnih 20.000 kn. Bože, kolika je to lova! Iz “mafijaške jazbine“ se svake godine daje za županije oko 660 milijuna kuna. Zato odmah treba ukinuti županije i osnovati isto toliko regija. I evo nam dragog regionalizma. Samostalna regija Istra se mora Ustavom obvezati da na granici s RH neće prvih 5 godina postaviti “tehničke prepreke“ ili kolokvijalno rečeno “bodljikavu žicu”. Dalmatinska akcija u Slobodnoj Dalmaciji obvezuje se da neće turistima iz sjeverne Hrvatske uvoditi vize osim u slučaju kad BBB odluče kolektivno, u mirovnoj misiji, posjetiti Split za vrijeme “el Croatica“ između Hajduka i Dinama. Kad se zbroji ovih 660 milijuna sa lovom koju su iskrcali Mamić i Roglić dobijemo svotu od koje se zvrti u glavi svakom progresivnom žitelju Lijepe naše. Koliko bi s tom lovom mogli osnovati novih nevladinih udruga? Uz ove BABE koliko bi novih babetina mogli zbrinuti? Članovi Teršeličkine Documente mogli bi svi izvaditi nove dokumente i usput otkriti još desetak tisuća ratnih zločinaca koji bauljaju Hrvatskom. Da ne bude zabune, mislim na hrvatske ratne zločince. Još je patrijarh Irinej pastoralno podučio Hrvate da su Srebrenica, Ovčara, Škabrnja, Kostrići, Saborski, Sertić poljana p….. dim prema zločinima koje su ustaše počinile nad srpskim starcima, ženama i nejači.

Da nema Centra za Mirovne studije i Centra za napredne studije u herojskoj Rijeci Hrvati bi živjeli u crnom mraku. Recimo, Centar za napredne studije djeluje na Sveučilištu u Rijeci. Ima znači akademski štih. Na otvaranje tog centra pojavila se progresivna elita RH: bivši ministar znanosti i obrazovanja te stručnjak za isušivanje močvara Željko Jovanović, Vesna Pusić, poznati znanstvenik Stipe Mesić, glumac Rade Šerbedžija s familijom, Dejan Jović, Vojko Obersnel bez Olivera Frljića itd. Kao jedan od ravnatelja centra predstavljen je i svima nam dragi dr. Petar Bojanić koji ima upravo briljantnu biografiju. Naime Dr. Pera je zajedno s Radovanom Karadžićem objavljivao “naučne radove“ u publikacijama kojima su se opravdavali srpski ratni zločini u Hrvatskoj i BIH. Druga zanimljivost je činjenica da je psihić s Pala tada već bio lice s međunarodnih tjeralica. Pa što, rekli bi cinici. I Hernadi je lice s međunarodne tjeralice pa se slobodan k’o tica šeta po Njemačkoj i Austriji. Više je nego očito da u RH postoje organizirane institucije koje imaju smo jedan cilj: da mladi nikada ne doznaju pravu istinu o Domovinskom ratu. Možda je i to nekakav demokratski modus operandi naših jugonostlgičara. Ali onda je politički perverzno da mi porezni obveznici financiramo sa nešto manje od dvije milijarde kuna one koji su dobili čireve na želudcu isključivo nakon 5.kolovoza 1995g.

Diogen je svijećom tražio čovjeka, a nakon toga njega su tražili vatrogasci.

Umro je Pajčić, maloljetni branitelj iz Domovinskog rata. Policajac Saša Sabadoš je, u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima, Pajčiću slomio pola lubanje. Ministar misli da je u pitanju rakija. Pa da i jest, koliko bi slomljenih lubanja bilo u Hrvatskoj tijekom samo jednog dana? Recimo na Martinje. Upravo je skandalozno i opasno provokativno da nije proveden redovni istražni postupak, podignuta optužnica, pa ako je robusni Saša nevin, donesena i oslobađajuća presuda. Ovako je hrvatsko pravosuđe ispalo u najmanju ruku retardirano. Čovjek tobože sprječava službnu osobu u vršenju dužnosti pa ostane bez pola glave. Kao da je službena osoba lokomotiva koja na pruzi zvizne neopreznog pješaka. I tada bi strojovođa morao proći kroz redovni kazneni postupak. U kaznenom pravu ne vrijede usporedbe.

Ipak ukazat ću na članove Vukovarskog stožera koji se godinama povlače po sudovima zbog ćiriličnih ploča. Prisjećam se lijevih mediskih falangista koji su zavijali i navijali da se oštro kazne oni koji ne poštuju tobože zakone ove zemlje. S obzirom da alfa mužjaka Sašu Sabadoša, nitko nije u medijima prozivao zbog pola glave maloljetnog branitelja pa pretpostavljam da Slavica Lukić, Ivanka Toma, Sneška Pavić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Branimir Pofuk, feralovci iz Slobodne, kripto komunisti iz Riječkog Novog lista i ostali neizlječivi ovisnici o nezaboravnoj Jugi smatraju da je Saša Sabadoš poštivao zakon kad je hrvatskom branitelju odvalio pola glave. Pitanje je samo na zakone koje zemlje je Saša mislio kad je tresnuo Pajčićevom glavom o zid?

To kako se sportaši SAD iživljavaju na svjetskim prvenstvima i Olimpijadama nad slabijima, čisti je SAD-izam. Terorizam je tu. Na dohvat ruke. Ne dešava se to samo njima. Nigerija. Boko Haram. Koji je u tri dana pobio više od 2.000 ljudi. Nešto k’o đeneral Ratko Mladić. Nitko naravno nije istaknuo na vodoskocima boje nigerijske zastave. Bi naši humani liberali, ali je navodno ponestalo boje. Daleko je Nigerija. Ali je BIH i tekako blizo. Darko Pavičić misli da se Europa pa i mi kao kao njen dio moramo oduprijeti mržnji prema onima koji su goloruke ljude u Parizu skidali k’o glinene golubove. On misli da se terorizmu treba odgovoriti “nadzakonom ljubavi“. Što god to značilo. Tu se grubo sudaraju teorija i praksa. Komunisti su smatrali da, ako se teorija i praksa ne slažu, onda se mjenja praksa. Ali kako riješiti ovaj teoretski rašomon? Nakon pokolja u Parizu preživjeli bi trebali grliti i ljubiti ubojice i pjevati Hare Krishna Hare Rama. Darko nam nije tehnički objasnio kako, nakon ubojstva svojih najmilijih, netko osjećaj beznađa i nezamislive boli može zamjeniti osjećajem “nadzakonske“ ljubavi? Vjerojatno pametniji od mene to znaju. Tarik Kulenović je dr. antropologije i predaje na Filozofskom faksu u Zagrebu. Doktor često misli da ISIL ima karakteristike revolucije, a u revolucijama se u pravilu gine. Slično misli i Miljenko Jergović. Nije važno zašto se ja ne slažem ili slažem s aktualnim teorijama pametnih komentatora. Mene ISIL i njegov samoubilački fanatizam pomalo podsjeća na 1945.g., i završetak rata na Pacifiku. Rat je bio gotov osim za japanske kamikaze koje su se spremale za cara boriti još desetak godina. I onda se je dogodilo ono što se je dogodilo i general Douglas MacArthur je na bojnom brodu USS Missouri primio japansku kapitualciju. Bojim se i ne bih volio da se povijest te vrste ponovi. To su dva pogleda kako riješiti nabujali terorizam: MacArtur ili “nadzakonska“ ljubav.

Zid plača u Jeruzalemu dobro je došao i Židovima i Palestincima. Židovima da oplakuju svoje grijehe, a Palestincima da oplakuju svoje žrtve.

Zabrinuo se Igor Flak u Večernjaku. Naslov u njegovom komentaru “Mamić ne smije imati političku zaštitu ni biti iznad zakona“. Igor, stari “frend“ Mamića, ima razloga za zabrinutost. Kao da ne vjeruje u pravnu državu. U zadnjih 4-5 mjeseci politika je išla na ruke Mamiću tako da mu je na ruke u dva navrata nabila lisičine. Prvi put lišila ga je slobode zajedno s bratom Zoranom, a drugi put uz njega je završio u buksi i sin Mario. Treći put, uz Zdravka, na redu je valjda brat Stojan. Pa zatim prva supruga i na kraju druga. I sad mi nije baš do kraja jasno što Igora muči? Koja politička zaštita? Ako tako prolaze oni koji su iznad zakona, odmah podpisujem da do kraja života budem ispod zakona. Zato Igore glavu gore! Vjeruj u pravnu državu bar još tjedan dana. A onda će famili Mamić biti opet skupa. A do čl.28. Ustava RH koji govori o presumpciji nevinosti i tako nitko ne drži.

Po izjavi Nenada Stazića najveći incident na nedavnim izborima bila je relativna pobjeda HDZ-a.

I na kraju ovog teksta ostaje ista dvojba. Prijeći preko MOSTA ili ga zapaliti? Možda je Nikica Valentić ipak u pravu: što fali “velikoj koaliciji“? Vlada stabilna i nitko je ne može srušiti. Mogu preko kojeg mosta hoće. Opozicija frigidna. Kao i do sada. Nitko sposobne i pametne ministre ne može kontolirati. A kamoli smjeniti. Oni preko šefova stranaka odgovaraju narodu. Ako im se prohtije.

Rasprava o krađi struje podijelila je Hrvatski sabor na dvije struje. “Trofazni“ se o tom pitanju nisu izjasnili.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati