Pratite nas

Kolumne

Zvonimir Hodak: Što si je to ‘umislio’ biskup Košić?

Objavljeno

na

Biskup Košić se poziva na 86 % katolika u državi, a Jutarnji i Večernji su uvjereni da smo moderna sekularna država. Kad malo promislim, i Turska je po ustavu kojeg je uveo Mustafa Kemal Ataturk sekularna država. Samo u to još treba netko uvjeriti Erdogana. Što je činjenično Sisački biskup Vlado Košić pogriješio?

Biskup Košić ima ozbiljan problem. Umislio si čovjek da 86 % katolika u Lijevoj našoj predstavljaju neku dominantnu skupinu i da smo mi k’o ”bajagi” katolička zemlja. U idilična vremena “prave demokracije“ u nikad prežaljenoj Jugi imali smo 10% članova partije i zato smo se s punim pravom hvalili da smo komunistička država. I ni jedan biskup se nije usudio pisati Milki Planinc ni njenom osobnom doktoru – Mati Graniću o “koaliranju s dojučerašnjim neprijateljem…“ Sad bi nas po biskupu tih 86% građana, usput rečeno, rigidnih, nazadnih, klerikalnih i fašistoidnih trebalo impresionirati i skrenuti s “pravog““ puta u “deveti krug“. Dobro je da su prvi na noge skočili “pravilno dresirani“ drugovi iz Jutarnjeg. “Pismom biskupa Košića Plenkoviću bavit će se i Vatikan“ prijeteći je naslov od 15. lipnja na strani tri. Protivno čl. 38. Ustava RH biskup Vlado bavi se Vladom RH i “spasonosnom“ koalicijom HDZ-a s HNS-om.

>kamenjar.com/jutarnji-neimenovani-izvori-s-kaptola-prijete-biskupu-kosicu-papom-vatikanom/

Naime, taj nezgodni član jamči čak i desničarima punu slobodu mišljenja, izražavanja i protoka informacija… pa je biskup upao u zamku nadajući se… a sad je nadu zamijenila slutnja. Papa Franjo je o svemu na vrijeme opširno, a možda i malo preopširno “informisan“. Zanimljivo je da su ”informatori” iz progresivnog tiska malo, kako bi Zagorci rekli, ”pozabili” što je ne tako davno rekao sveti Otac: “Crkva i vjernici nemaju pravo šutjeti o onom što se događa oko njih…“ Jurica Koerbler (s dvije točkice na o) je demaskirao Košića kako bi se akademski reklo do “kocajna“. On je osobno posjetio “Kaptol“ i na svoje oči vidio da je “Javno objavljeno pismo šefu Vlade… izazvalo osude većeg dijela Kaptola, ali konačnu riječ ima – Papa“. Jurica je odmah na ulazu u Kaptol naletio na relevantnu osobu, svećenika i profesora, a i na druge sugovornike koji su, naravno, jedva dočekali Juricu. Jedan je otvorio dušu pa kaže: “Moram priznati da ovakav politički pamflet jednog biskupa dugo nisam pročitao i da sam uvjeren da će slijediti posljedice za Košića“. Juričini sugovornici, svećenik i profesor djeluju mi prilično uvjerljivo. Otprilike kao kad Buda Lončar kaže kako je Tito bio borac za slobodu svog naroda i svojih narodnosti. No, Buda je barem stao iza izrečene gluposti, a Juričini sugovornici i hrabri kritičari nezgodnog biskupa čuče u svojim anonimnim rupama. Košić piše, optužuje i kritizira otvoreno s imenom i prezimenom i svojom crvenom biskupskom kapicom na glavi.

E, da bar Jutarnji može smijeniti biskupa k’o u dobra stara vremena. Večernjakove novinarke su nas “oduševljavale“ sa svojim “visokim izvorima“ u HDZ-u, Novinar Jutarnjeg s “visokim izvorima sa Kaptola“ itd. Na kraju, u čemu je problem? Već sam citirao čl. 38. Ustava RH. Biskup Košić se poziva na 86 % katolika u državi, a Jutarnji i Večernji su uvjereni da smo moderna sekularna država. Kad malo promislim, i Turska je po ustavu kojeg je uveo Mustafa Kemal Ataturk sekularna država. Samo u to još treba netko uvjeriti Erdogana. Što je činjenično Sisački biskup Vlado Košić pogriješio?

Politička prostitucija – savez HDZ-a i HNS-a. Ima li netko neko zgodnije ime? Je li koalicija “protivna osjećajima i vrijednostima koje gaji većina hrvatskog naroda?“ Naravno da jest. Da li je iz Vlade zbog te koalicije morao otići autentični demokršćanin Ivo Stier, sudionik ”Hoda za život“, a u vladu na velika vrata ušao je Štromar, sudionik Gay parade. Dobro, to ne znači da Predrag Štromar nije izuzetno sposoban političar. U prvom krugu za izbor župana vodio je pred Radimirom Čačićem 17% a u drugom kihnuo sa 27% za Čačića. To je kao da u tenisu vodite 6:0 i 5:0 i popušite. Dobro mora se uzet u obzir i da je Čačić godinama bio predsjednik Teniskog saveza Hrvatske. Možda Košić griješi kad Premijeru predbacuje Brunu Esih, Hasanbegovića i Glasnovića. U najgorem slučaju, zanemarujući sve taktičke i strateške transakcije, biskup ima demokratsko pravo reći što želi. Pravo da tako govori i piše te se potpisuje imenom i prezimenom. Medijsko podzemlje se grozi izraza “neprijatelji“. O Bože! Usred agresije, HNS je u Mimari organizirao “okrugli stol“ na kojem su srpski intelektualci i hrvatski jugonostalgičari verbalno izjednačavali krivnju Srbije i RH za agresorski rat protiv RH. O silnim optužbama protiv Tuđmana za tobožnju diobu BIH bolje je i ne govoriti.

I sad bi ih Košić trebao smatrati prijateljima. Sjetite se sintagme o “deset izgubljenih godina“ koja je smišljena baš u HNS-u. To je deset Tuđmanovih godina. Godina kad se hrvatska suprostavila agresoru i na koncu ga u briljantnom ”blickrigu” pobijedila i protjerala. Deset godina slave i ponosa, stvaranja Gardijskih brigada i konačne slobodne Hrvatske. Možda zvuči patetično. Ni privatizacija, ni neriješene granice sa komšijama i susjedima, ni položaj hrvatskog naroda u BiH ne mogu relativizirati 10 sjajnih godina dr. Franje Tuđmana. Danas oni koji su ga proglašavali ratnim zločincem sjede u ministarskim foteljama sljubljeni s njegovim HDZ-om. Lijevi licemjeri imaju u identičnim situacijama uvijek dva kriterija. Pa odaberu onaj koji im trenutno odgovara. Sjetite se osporavanja blaženog Alojzija Stepinca. Nije bio odlučan i jasan kod kritike Pavelićevog režima. Na stranu što je to klasična komunjarska laž. No, sada ti isti cvile kako biskup Košić djeluje kao politički aktivist jer je kritičan prema vlastima koje oni, zbog HNS-a, nekritički podržavaju.

Marinko Jurasić misli da “Biskup Košić ima problema jer Bog ne razlikuje lijeve i desne.“ Kao kod radija Erevan Marinko je “u principu“ pogodio. Ali Bog itekako razlikuje poštene i nepoštene. Njegov Večernjak je spremno ponudio Hrvoju Klasiću “koji je bez grijeha da prvi baci kamen..“ na Biskupa. Kaže Titov apologet: “Košić očito ne može propovijedati Evanđelje, a uski antikomunistički nacionalistički diskurs sve mu manje prolazi.“ Bravo za Titovog pionira!!! Analogno toj boljševičkoj mudrosti Evanđelje mogu propovijedati komunisti bez nacionalističkog diskursa. I da završimo s jednim direktnim poenom kako se to kaže u tenisu. Biskup Košić ima i ustavno i zakonsko pravo da javno i otvoreno, pod punim imenom i prezimenom iznosi svoje vjerske, svjetovne i političke stavove. Davno su iza nas vremena kada su vaši preci ostavljali svoje milicijske i udbaške uniforme i nedjeljom špijunirali tko ide na misu. Stoga je jasno da Hrvatskoj danas ne prijeti nikakva fašizacija o kojoj zavijaju Klasić, Jakovina, Markovina, Pilsel, Pofuk, Rudanica, Lovrićka, Tomić, Pavičić, Stazić, Frljić, Rada Borić, Teršelička…nego je veliki problem komunistički recidiv koji je daleko od bilo kakvog nestanka. Postkomunistički talog prekriva sve pore društva, a najjači je u pisanim i elektronskim medijima. Ne, ne vidim rješenja ni u debelo zakašnjeloj lustraciji ni u desnom verbalizmu nego samo u prirodnom zakonu umiranja.

Clint Eastwood je jednom rekao nešto pragmatično o američkim ljevičarima: “Crknut ću i ja, ali crknut će i oni.“ Možda je to rješenje.

Trg osloboditelja Maršala Tita. Tako misli Rada Borić. I Rada Borić će se boriti za taj trg. Po slici objavljenoj na fejsu Rada misli ozbiljno. “Prirodno“ crvenokose, boje ticijan, Rada, Vedrana Rudan, Sanja Svraka, Neda Raukar, Mira Furlan i njima slične osobe mogle bi mnoge natjerati da se povuku u sigurnost i anonimnost. Hajde, daj ti sad dokaži drugarici Radi da je Tito bio zločinac. Igor Peternel je zgodno definirao smisao budućeg referenduma: “U Zagrebu će građani na referendumu o Titu odlučiti je li je on masovni ubojica i zločinac.“ Mi koji ćemo crknut kad i Clint Eastwood sjećamo se da nas je njegova JNA u jesen 1991.g. pokušala “osloboditi“ na isti način kao i lik s Trga Maršala Tita 1945.g. I sad kad smo im podprašili pete javlja se Ticijanova muza Rada i rezolutno daje na znanje – Non pasaran. Nebu išlo. Fašisti, osvojili ste Madrid, ali antifašistički trg nećete. Iz povijesti znamo da su svoje zemlje ”oslobodili” i Staljin, Enver Hodža, Pol Pot, Castro, Mugabe, Mao… Cijena za to je bila prava sitnica. Oko 50 milijuna ubijenih. Uglavnom bez suđenja. Da, ali oni su barem bili i predsjednici svojih država. Tito nikada nije bio predsjednik RH. I zašto bi strani predsjednik imao najljepši trg u gradu? Ali nisu svi tako rigidni kao naša Rada. Recimo bivši član HNS, sadašnje vladine koalicije Gordan Bičak je izbalansiran političar i za razliku od biskupa Košića širi oko sebe pastoralnu toleranciju. Evo njegove zanimljive procjene: “Hasanbegović, Stier, Esih te njihova družba, dokaz su da partizani na Bleiburgu ni u poslijeratnoj Jugi nisu obavili posao kako treba… Previše je te fašističke bande ostalo na životu i posijalo svoje sjeme zla koje sada želi vratiti Hrvatsku i hrvatski narod u godine sramote i mraka… No, ako već gospođe i gospoda nasljednici i sljedbenici ustaša žele ponoviti 1941.g. doživjet će ponovno 1945.g., a onda više nećemo biti tako milostivi i nemarni. Garantiram vam od fašističkog sjemena neće ostati ni zrno a kamoli plod…

Tko nam pokuša skinuti tablu sa imenom Tita na Trgu Maršala Tita u Zagrebu neće dobro proći. Osobno, prvi ću ga u tome spriječiti… Bit će krvi i padat će glave. A sad neka ovaj post shvati kako tko želi…“ Evo još jednog antife koji će s Radom i drugaricama “da nas bije“ k’o 5. kolovoza 1995.g. Ova PP (partizanska pastorala) na fejsu proizvela je muk. Ni Jurasić, ni Pofuk, ni Marko Biočina, ni Boris Vlašić, ni Ante Tomić, ni Jurica Pavičić, ni Milorad Pupovac, ni Predrag Štromar, ni Nenad Stazić, ni Jelena Lovrić… ni ”mu” ni ”be”… Zamislite da neki rigidni desničar, ognjištar malo poludi i započne na fejsu cviliti da u Jasenovcu nije bilo dovoljno ubijenih i da od partizanskog sjemena neće ostati ni zrno, a kamoli plod…itd. Ne morate imati Bog zna kakovu imaginaciju oko prosudbe što bi gore navedeni ljevoruki tipovi izvodili u svom legendarnom “Plovećem kazalištu“. Frljić i Blažević bi s tom predstavom na beogradskom Bitef Art Cafe ganuli sve one koji su 1991.g. bacali “bele lale“ na tenkove koji su krenuli u “oslobođenje“ Vukovara. Naš Gordan misli da su oni 1945.g. bili milostivi uz sve Hude jame, križne puteve i smaknuća. Do sada je iskopano 1.770 jama punih onih koje su “milostivi“ bez suda, a često i bez metka strpali u mračne dubine. Ali zato smo im mi 1995.g. vratili punom mjerom. Na traktore i … kući. O, Hrvateki kako bi rekao Radeljak.

Publije iz Sirije je autor izreke: ”Gravissima est probi hominis iracundia.“ Vrlo je opasan gnjev poštena čovjeka.

Dobro je Hrvateke skužio Toni Borčić na fejsu. “Dakle, koliko kužim, Blanka s olimpijskim medaljama ne valja jer vjeruje u Boga. Sandra Perković s olimpijskim medaljama ne valja jer je za Bandića. Janici se s hrpom medalja nudi oralni seks na cesti jer je u Vladi HDZ-a, a Luka Modrić, koji je osvojio sve titule koje se mogu osvojiti u nogometu, je govno maleno zbog Mamića. Malo nas je, ali smo govna.“ Sa zadnjom Tonijevom rečenicom se ipak ne slažem. Mislim da nas je malo, ali smo velika govna. Usput se ne slažem ni sa svojim prijateljem Gipsom Kostelićem. Stalnim i dobronamjernim kritičarom moje kolumne. On je uvjeren da je verbalni linč Janice rezultat činjenice da radi u HDZ-ovoj vladi. Dobro, kako onda gledati na činjenicu da se Predsjednik HDZ-a, za koga Gips kaže “da smo ga mogli samo nacrtati“ nacrtao i u Splitu i na Bolu i u drugim mjestima Dalmacije uz izraze simpatije i razdraganosti birača HDZ-a. Tada su se bili Dalmatinci, bez i jedne vulgarnosti, pretvorili u čiste uglađene bruxellesovce. A Janica, koja nije članica HDZ-a, izložena je bila najprimitivnijim uvredama koje do sada ni Mamić nije čak ni čuo. Prije bi rekao da su dalmatinski orjunaši posijali sjeme zla između sjevera i juga, a ovo su tek prvi plodovi. Razni Pavičići, Tomići, redakcija Slobodanke i Feralovci uredno raspoređeni po raznim medijima prešli su s Mamića na viši i sofisticiraniji cilj. Tako je izvjesni Duje Bonacci, državni službenik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, kojem je Janica nadređena, muški i hrabro na svom Facebook profilu nazvao Janicu “polupismenom i beskorisnom.“ “O, Jano, o Janice, polupismena i beskorisna državna tajnice“ napisao je Duje iz Donje Bistre na fejsu. I što sad? Oni koji su u Supetru vrijeđali državnu tajnicu otišli su u zatvor. Po meni bez pravnog osnova. I novčane kazne mogle su postići svrhu kažnjavanja. A naš Duje sjedi i dalje u Ministarstvu s Janicom. Možda da ga se za kaznu premjesti u Ministarstvo pomorstva? Što ako se BBB-ima svidi “tehnologija“ Torcide. U Zagrebu živi oko 200.000 tisuća Dalmatinaca, doktora, profesora, akademika, službenika itd. Svi su oni državljani RH i manje-više navijači Hajduka. Je li itko od naših vrlih političara razmišljao o možebitnoj eskalaciji tog problema, a koji iz razno raznih motiva suptilno potpaljuju “intelektualni proleteri“ Lava Trockog. To je i politički i sigurnosni problem koji se polako udaljava od vulgarnog antagonizma između Hajduka i Dinama.

Na nedavnoj svečanoj sjednici Hrvatskog sabora govorili su uglavnom protivnici konstituiranja samostalne hrvatske države. Oni drugi su svoje rekli od 1991. do 1995.g. za sva vremena odnosno nevremena.

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati