Pratite nas

Kolumne

ZVONIMIR HODAK: ‘U magli vidim tri imena…’

Objavljeno

na

Danas, punih šest godina poslije šokantnog i tragičnog ubojstva mlade vježbenice Ivane Hodak, koje je potreslo cijelu državu, kao i sigurnosne temelje Hrvatske, nakon čega se niti jedan građanin ove zemlje nije osjećao sigurnim, zamolili smo uglednog odvjetnika Zvonimira Hodaka da s današnjeg gledišta komentira jednu svoju raniju izjavu, otprije šest godina, koju je možda dao u jednom za njega nesumnjivo najbolnijem životnom trenutku i u afektu, s posebnim osvrtom na ulogu tadašnjeg šefa SOA-e, sadašnjeg predsjednika HDZ-a i vjerojatno budućeg premijera RH Tomislava Karamarka. ‘Ostajem u cijelosti kod onoga što sam tada rekao. Nemam ništa za dodati. Za sada, to je sve’, bio je decidiran odvjetnik Hodak. A Hodak je tada, nakon ubojstva svoje kćeri rekao sljedeće: ‘U magli vidim tri imena: Stipe Mesić, Josip Perković, Tomislav Karamarko’!

Jedan od najpoznatijih i najuglednijih hrvatskih odvjetnika Zvonimir Hodak je nakon mučkog ubojstva njegove kćeri Ivane Hodak, usred bijela dana u središtu Zagreba, i to na udaljenosti od samo dvadesetak metara zračne linije od MUP-a u Petrinjskoj ulici i policijske postaje na Zrinjevcu izjavio kako u magli vidi tri imena: Stipe Mesić, Josip Perković i Tomislav Karamarko. Danas, punih šest godina poslije tog šokantnog i tragičnog događaja, koji je potresao cijelu državu, kao i sigurnosne temelje Hrvatske, nakon čega se niti jedan građanin ove zemlje nije osjećao sigurnim, zamolili smo uglednog  odvjetnika Hodaka da s današnjeg gledišta komentira tu svoju izjavu, koju je možda dao  u jednom za njega nesumnjivo najbolnijem životnom trenutku  i u afektu, s posebnim osvrtom  na ulogu tadašnjeg šefa SOA-e,  sadašnjeg predsjednika HDZ-a i vjerojatno budućeg premijera RH Tomislava Karamarka. U ekskluzivnoj izjavi za naš tjednik odvjetnik Hodak je decidirano rekao: “Ostajem u cijelosti kod onoga što sam tada izjavio. Nemam ništa za dodati. Za sada, to je sve”, bio je odlučan odvjetnik Hodak. A Hodak je tada, da još jednom podsjetimo, rekao, nakon ubojstva svoje kćeri, kako “u magli vidi tri imena: Stipe Mesić, Josip Perković i Tomislav Karamarko”, te da i danas u cijelosti ostaje kod te izjave. Samo bi možda danas redoslijed imena koje je Hodak prije šest godina vidio u magli bio po važnosti obnašanja političkih funkcija značajno promijenjen.

Hodak je i u prosincu 2012. godine u intervjuu srpskoj ‘Pravdi’, a koji su prenijeli svi vodeći mediji u Hrvatskoj, izjavio da je Karamarko morao znati da se sprema ubojstvo njegove kćeri Ivane, pa još jednom potvrdio da u svemu tome vidi i Mesića, tadašnjeg predsjednika RH

“Karamarko je morao znati da se priprema ubojstvo moje kćeri”, uporno, sve ove godine’, tvrdi ugledni odvjetnik

Vjerojatno bi se na prvom mjestu našlo ime Tomislava Karamarka, jer on je danas prevažan političar koji bi uskoro mogao postati i predsjednik Vlade, dakle najznačajnija politička figura u državi, dok su druga dva imena koje je tada spomenuo Hodak postali beznačajni sudionici hrvatske političke scene. Stipe Mesić već je pet godina bivši predsjednik, dok se najpoznatiji udbaš s ovih prostora, a i šire, Josip Perković, nekoliko mjeseci nalazi, (napokon), iza rešetaka zatvora u Njemačkoj zbog optužbi da je sudjelovao u organizaciji  ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. No, na ovom mjestu treba podsjetiti da je odvjetnik Hodak i početkom prosinca 2012. godine u ekskluzivnom intervjuu za srpsku “Pravdu” komentirao  napise u knjizi “Hrvatska kriminalna hobotnica” koja je beogradskoj javnosti predstavljena krajem listopada te godine, čiji su autori, kako navodi RTS, profesor s beogradskog Fakulteta za sigurnost Darko Trifunović te stručnjak za borbu protiv terorizma Dževad Galijašević. I tada je gospodin Hodak izjavio da je Karamarko morao znati da se sprema ubojstvo njegove kćeri  Ivane, pa još jednom potvrdio da u svemu tome vidi i Mesića, tadašnjeg predsjednika RH. Također je u tom intervjuu “Pravdi”, koji je uzburkao tamošnju ali i hrvatsku javnost, jer su svi vodeći mediji kod nas prenijeli taj intervju, Hodak ustvrdio kako bi i sam potpisao tu knjigu te da se nitko u Hrvatskoj ne bi usudio napisati tako nešto.

Šlogarov motiv je bizaran i kretenski

“Knjiga je ponudila nešto što sam ja pretpostavljao, znao, nešto je bio zatvoreni krug indicija, nešto sam bio siguran. Sve ono što sam čitavo vrijeme govorio, u ovoj knjizi je evidentno. Ta konstrukcija o nekakvom tipu Šlogaru, kome sam ja prije 15-16 godina obećao da ću ga zaposliti kad je izgubio posao, pa sad on čeka 15-16 godina i ubija moju kćer. Je li je on ubio ili ne, ni danas nisam siguran, iako postoje indicije da je on to zaista napravio. On je bivši službenik JNA, 11 godina je radio u vojsci, imao je pištolj, bio je vičan oružju… To nije ni bitno. Motiv zbog kojeg je on to napravio zaista ne postoji. Taj je motiv bizaran. Kretenski. Napraviti nešto ovako, dobiti 35 godina zatvora jer je ljut na mene? Osim toga, da je to zaista motiv, onda se trebao obračunati sa mnom. Ili s mojom suprugom, a ne s djevojkom od 26 godina, koja mu nikada ništa nije napravila. On je instrumentaliziran, on je upotrijebljen da se na taj način pošalje jedna svirepa poruka i meni i mom klijentu Vladimiru Zagorcu da ne idemo preduboko, da na sudu ne pravimo nikakve egzibicije, da ne počnemo s pričama ovim ili onim”, kazao je, između ostalog,  u spomenutom intervjuu “Pravdi” odvjetnik Hodak, koji je još i naglasio kako u Hrvatskoj postoji veliki strah od objavljivana činjenica koje su objavljene u navedenoj knjizi.

Hodak je svojedobno pojasnio odakle dolazi strah od objavljivanja stvarnih činjenica o ubojstvu njegove kćeri: ‘Negdje iza svega toga se nazire bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, pa se nazire Josip Perković, bivši šef Udbe u Hrvatskoj, pa se nazire lik Tomislava Karamarka, šefa tajnih službi, a sada predsjednika stranke HDZ, pa policajac Faber. I sve je to meni sumnjivo, ali ne samo meni, ogromna većina ljudi se slaže sa mnom’, kaže Hodak te se pita po čijem je nalogu Šlogar to učinio, ako je on to zaista učinio. Hodak kaže kako nije odustao od toga da dođe do istine te da misli da će moći dokazati to na čemu radi i tek tada će izaći u javnost s informacijama koje se temelje na tome da je njegova kćer ubijena jer je on branio Vladimira Zagorca

Hodak: “U Hrvatskoj postoji strah od Mesića, Karamarka i Perkovića”

A Hodak je i pojasnio odakle dolazi taj strah: “Negdje iza svega toga se nazire bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, pa se nazire Josip Perković, bivši šef Udbe u Hrvatskoj, pa se nazire lik Tomislava Karamarka, šefa tajnih službi, a sada predsjednika stranke HDZ, pa policajac Faber. I sve je to meni sumnjivo, ali ne samo meni, ogromna većina ljudi se slaže sa mnom”, nastavlja Hodak te se pita po čijem je nalogu Šlogar to učinio, ako je on to zaista učinio. Hodak kaže kako nije odustao od toga da dođe do istine te da misli da će moći dokazati to na čemu radi i tek tada će izaći u javnost s informacijama koje se temelje na tome da je njegova kćer ubijena jer je on branio Vladimira Zagorca.
Hodak tvrdi kako je država reagirala prilično panično nakon što je Ivana ubijena. “Smijenila je odmah ministra policije, pravosuđa, metnula nove ljude, iako je za ministra postavila Tomislava Karamarka, koji je bio u tim službama i koji je morao najviše znati što se mojoj Ivani sprema. I Sanader ga postavi da vodi istragu o čemu Karamarko, možda da ili ne, ali, po meni, ima saznanja što se sprema. I čitava ta istraga vodila se vrlo aljkavo i vrlo neprofesionalno”.

Hodak je tvrdio kako je država reagirala prilično panično nakon što je Ivana ubijena. ‘Smijenila je odmah ministra policije, pravosuđa, metnula nove ljude, iako je za ministra postavila Tomislava Karamarka, koji je bio u tim službama i koji je morao najviše znati što se mojoj Ivani sprema. I Sanader ga postavi da vodi istragu o čemu Karamarko, možda da ili ne, ali, po meni, ima saznanja što se sprema. I čitava ta istraga vodila se vrlo aljkavo i vrlo neprofesionalno. Uništeni su dokazi tamo u kući gdje ja živim na Zrinjevcu. Nestali su, kontaminirani. I onda se pojavljuju tamo neki policajci iz Zaprešića koji na sudu pričaju čuda… Međutim, ono što na sudu definitivno nije utvrđeno jest tko je tom Šlogaru metnuo pištolj u ruku. I tko je povukao obarač. Netko je stajao iza toga’, i danas je uvjeren odvjetnik Hodak

Tko je i zašto uništio dokaze u kući Hodakovih?

“Uništeni su dokazi tamo u kući gdje ja živim na Zrinjevcu. Nestali su, kontaminirani. I onda se pojavljuju tamo neki policajci iz Zaprešića koji na sudu pričaju čuda… Međutim, ono što na sudu definitivno nije utvrđeno jest tko je tom Šlogaru metnuo pištolj u ruku. I tko je povukao obarač. Netko je stajao iza toga”, uvjeren je Hodak. A nakon okrutnog ubojstva Ivane Hodak pokrenuto je nekoliko istraga za koje su angažirani privatni istražitelji. Vrlo brzo otklonjena je priča o beskućniku koju je Karamarkova policije, pa i cjelokupna tadašnja vlast, nametnuta hrvatskoj javnosti. Rukovodeći se tim dokazima, činjenicama i indicijama, u toj višegodišnjoj istrazi nametnule su se tri različite, ali jednako vjerojatne rekonstrukcije. Kažemo različite, ali s jednom jedinom zajedničkom stavkom: uvijek je na vrhu operacije Tomislav Karamarko. No, da ima čvrstih, nepobitnih dokaza davno bi se pokrenuo postupak. Ali, kako bi ih i moglo biti ako je svim istragama ravnao upravo Tomislav Karamarko. Iz tog perioda čak postoji i jedna urbana legenda kako je i sudac Ivan Turudić, koji je sudio i osudio Šlogara za ubojstvo Ivane Hodak, u jednom privatnom druženju rekao da mu je najteže bilo donijeti jednu takvu presudu kada i sam sumnja u ubojičine bizarne motive, mada i sam priznaje da  postoje “dokazi”.
A što se tiče samog Šlogara, kažu nam naši izvori, on bi najradije o svemu progovorio i rasteretio dušu, ali se plaši da bi, možda, nakon toga bio zauvijek “ohlađen”.

7Dnevno/ Nikica Gović

facebook komentari

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati