Zvonimir Šeparović: Milošević pomilovan veleizdajom Hrvatske

0

Ima li kraja izdajničkome ponašanju hrvatskih predstavnika u Bruxellesu?

Josip PerkovićGdje je kraj ovoj veleizdajničkoj politici? I gluposti? Na međunarodnoj sceni? Ova zemlja zarobljena je od vlasti koja je otuđena, koja je sva protiv nacionalnih interesa i protiv zdravoga razuma. Sjetimo se, primjerice, Milanovićeva kukurijeka kojim je sa zloglasnim tzv. Lex Perković himbeno, kao neki mali zločesti deran, u posljednji trenutak prije ulaska u Europsku uniju progurao kroz Hrvatski sabor zakon kojim se pokušalo spasiti udbaše Perkovića i Mustača od isporuke njemačkim vlastima za organiziranje okrutnoga ubojstva Stjepana Đurekovića i mnogih drugih Hrvata u egzilu u Njemačkoj.

Vrijeme je da se upitamo tko nas to zastupa u inozemstvu i kako. Posebno u Europskoj uniji. Dva su svježa primjera. EU je prošlih tjedana ukidala odluku o zamrzavanju imovine članovima obitelji Slobodana Miloševića i vukovarskome trojcu – Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću. Vijeće EU ukinulo je mjere zamrzavanja imovine, uvedene 2000. protiv Miloševića, njegove supruge i još 11 drugih osoba jer, kako se navodi, više „ne predstavljaju prijetnju konsolidaciji demokracije”. Odluka je bila jednoglasna, dakle i Hrvatska je dala svoj glas za Miloševićeve. Ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Vesna Pusić nije se oglasila. Njezina su javljanja selektivna. Kada je četnički vojvoda Tomislav Nikolić pri inauguraciji izjavio da je Vukovar srpski grad, Vesna Pusić je rekla:”Nisam upoznata s njegovom radikalnom politikom. Tu je možda više riječ o prevelikom zanosu nastalom Nikolićevim izborom za predsjednika, koji je i njega samoga iznenadio.” Kada se radilo o referendumu o obitelji, bila je opaka: “Štogod mislili, glasujte protiv!” Kada se radilo o referendumu o ulasku u EU, ne trepnuvši okom izjavila je: „ Ne bih htjela biti preokrutna, ali ako ne uđemo u Uniju, ne bute dobili mirovine.”

euGlavni motiv, razlog i cilj svih ratova ratni je plijen – pljačka uzimanje vrijednosti svih vrsta koje se na drugi način ne mogu dobiti jer imaju svoje vlasnike. Upravo zato ratovi su obilježili povijest čovječanstva, a borba za mir tako je teška i uglavnom bezuspješna. Iznenadno, nerazumno i neobjašnjivo skidanje sankcija, odnosno zabrane s goleme imovine Slobodana Miloševića, kome s sudilo u Haagu za zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, upravo je poruka svijetu, kao što su tim povodom izjavili ugledni srpski intelektualci, da se zločin uvijek na kraju ipak isplati.

Drugi se slučaj, o kojem naša javnost malo zna, zbio također u EU, u raspravi na temu „Rješavanje seksualne orijentacije i diskriminacija jednog roda”. U raspravi je sudjelovala Sandra Kunšt Artuković, pomoćnica ministra pravosuđa Vlade RH, i to na takav način da samo opoziv i smjenjivanje s odgovorne dužnosti može biti primjereno. Ona je, naime, hvaleći se o svojim sudjelovanjima u paradama razularenih homoseksualno abnormalnih LGBT skupina, govorila protiv održanoga i provedenoga referenduma „u ime obitelji”, govorila nesuvislo o nazadnosti Hrvata, užasavajući se nad činjenicom da je u Ustav unesena odredba da je „brak zajednica muškarca i žene”. Govoriti na međunarodnoj sceni protiv ustavnoga poretka zemlje koju se predstavlja bez presedana je. Ova je doministrica poznata po skandalu što ga je napravila u Saboru kada je potpuno nepripremljena došla predstaviti zakonske amandmane na Ovršni zakon a da nije znala koje amandmane njezino ministarstvo predlaže.

MiloševićOvo su samo dva najsvježija primjera postupanja dobro plaćenih predstavnika ove zemlje u Europskoj uniji. To se zbilo u tjednu u kojem su naši predstavnici u Vijeću EU prvi put bili sami protiv svih u raspravi o zabrani laganih plastičnih vrećica i – izgubili, s argumentom da hrvatska proizvodi plastične vrećice koje se mogu koristiti od 30 do 40 puta i da bi ovom zabranom bilo ugroženo gotovo 2000 hrvatskih radnih mjesta. Dakle, žestoko i neuspješno u proizvodnji „laganih plastičnih vrećica”, ali ni glasa protiv pomilovanja Miloševićeve obitelji i neustavno u stvarima istospolnih zajednica.

Potreba etičkih prosudaba

BeogradZbog očajne gotovo bezizlazne situacije u koju su jugokomunisti i udbaši doveli Hrvatsku za ova dva desetljeća slobode, okupilo se nekoliko desetaka hrvatskih intelektualaca da progovorimo, da prekinemo kukavičku šutnju zbog koje je tijekom povijesti hrvatski narod prepušten uništavanju. Osnovali smo Hrvatski nacionalni etički sud u namjeri da argumentirano dokažemo kako je etika nestala s hrvatske političke scene, što ima dramatične, katastrofalne posljedice. I ovih dana svjedoci smo kako se rastaču ostatci ostataka državnosti. Za novi golemi financijski dug javnost doznaje preko inozemne novinske agencije. Za odluku da se na neki način rehabilitira Milošević i time njegov zločin, odnosno velikosrpska agresija, doznajemo s jedne komercijalne televizije. Događa se to u vrijeme kada su branitelji ponovno na braniku Domovine zato što su duboko povrijeđeni, uznemireni i bijesni svime što se događa, posebno s uništavanjem svetosti Domovinskoga rata i njegovih temeljnih poruka. Zato oni žele da se prava hrvatskih branitelja unesu u Ustav, ponajviše zato što je sve što se odnosi na branitelje zaslužilo da bude zapisano u najviši zakonik države. Tražeći ostavku vrha nadležnoga Ministarstva, oni pokazuju kako je upravo to glavno Ministarstvo u vladi zato što je Domovinski rat temelj hrvatske države.

Vijest iz Bruxellesa zapravo je nevjerojatna: 30. listopada na sjednici ni manje ni više nego Odbora za okoliš doznajemo kako je jednoglasno odlučeno da se obitelji Milošević i zločinačkome vukovarskom trojcu ukine zabrana raspolaganja „zamrznutom” imovinom. Kako je do toga došlo, možemo samo nagađati, ali sasvim sigurno nakon cirkusa koji s Beogradom izvode predsjednik države Josipović i ministrica vanjskih poslova Pusić, nitko u Europskoj uniji nije ni pomislio da će Hrvatska imati nešto protiv te odluke. I bili su u pravu – odluka je, kaže vijest, donesena jednoglasno. Zašto baš u ovome trenutku? Miloševićeva udovica živi u Moskvi, kako u Srbiji kažu „kod naših u Rusiji”. Putin je nedavno prošao kroz Beograd gdje su ga dočekali vojnom paradom pa je otišao u Bruxelles gdje mu s druge strane stola sjede otvorene oči i uši procjenjujući što će biti s isporukom plina. Sve se drugo može dogovarati, ali plin je plin, standard je standard. I što je, prema tomu, ova skandalozna političko-etičko-pravno nevjerojatna odluka. Svijet je možda zaboravio vrijeme kada se ipak zgražao nad masovnim okrutnim zločinima na napadnutim područjima i kada ga je New York Times nazvao„balkanskim mesarom”. Jednom su 1992. pokušali u važnome uvodnom tekstu usporediti Tuđmana s Miloševićem, ali sam ja posredstvom svoga prijatelja Eduarda Kenedyja došao u glavno uredništvo prosvjedovati.

JNAKako današnja politička vrhuška vodi proces detuđmanizacije i balkanizacije Hrvatske, za isti članak mogli bi dobiti samo pohvale. Sporna, zapravo skandalozna odluka u Bruxellesu, trebala je biti zaustavljena od strane hrvatske diplomacije, uz napomenu da je to jedna od izvrsnih prilika podsjetiti Europu na njezin veliki grijeh jer je i njezin potpis na embargo Hrvatskoj da nabavi oružje za obranu potakla ratnu mašineriju JNA da na Miloševićev znak krene na zapad, do crte Virovitica- Karlovac-Karlobag, U isto vrijeme mogli su svoje domaćine u Beogradu, s kojima se srčano ljube tri puta, upitati odakle im ona masa oružja i poraditi na tome da se već jednom provede sukcesija te da bivše članice Jugoslavije podijele imovinu po kriteriju tko ju je stvarao.

Actio popularis

Slobodan Milošević bio je Hitler naših dana. Prizemni političar, uspješni demagog, fašistoidni nacionalist, patološki luđak i – zločinac. Počeo je svoj pohod na nevine ljude i tuđe teritorije usklikom „Niko ne sme Srbina da bije”. Zatim je u čuvenome govoru na ušću najavio rat, poručio da će se Srbija proširiti po planu Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti i uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve, i to „institucionalno ili vaninstitucionalno”. Krenuo je i vodio strašan krvavi rat koji je iza sebe ostavio žrtve i rane koje ne zacjeljuju, a potom je otišao preko ćelije Haaškoga tribunala ravno u pakao. Njegov prokleti novac sada je ‘oslobođen’, preživio je i poručuje kako se zločin isplati.

HaagU onim danima početkom devedesetih, kada se činilo da razum može prevladati i da razgovor može početi, kontaktirao sam sa srpskim rektorima i uglednim pojedincima, posebno iz svijeta kulture. Otkrio sam da su oni svi Miloševićevi vojnici. Kada je rat uznapredovao, podigao sam u ime hrvatske žrtve „Actio popularis”, odnosno narodnu tužbu koja je pravni instrument poznat još iz Rimskoga prava i stoji narodu na raspolaganju kada sve drugo zakaže. Tužba je upućena i zaprimljena na Haaškome tribunalu. U to vrijeme Milošević je vodio genocidni rat, hrvatska službena politika, posebno pravna struka, nije se na narodnu tužbu niti osvrnula. Međutim, ona je bila ključ koji je otvorio vrata ćelije u koju će jednom Slobodan Milošević i ući. Međunarodni sud pravde je, pripremajući se za početak procesa po tužbi BiH protiv Jugoslavije, zatražio da im pošaljem tekst Narodne tužbe, a kasnije i usmeno očitovanje. Tužbu protiv Jugoslavije predložio sam državnome vrhu i Hrvatske i BiH. Pribivao sam prvome ročištu kao njihov posebni gost. Tuđman je tada izjavio da ne možemo tužiti one s kojima svijet pregovara. Ipak, 1999. godine kao ministar pravosuđa uspio sam uvjeriti predsjednika Tuđmana o potrebi naše tužbe i podnio sam tužbu za genocid protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Jedan od važnih argumenata te prve tužbe za genocid koji podnosi jedna država protiv druge bila je i činjenica o organiziranome i prijetećem protjerivanju 200 tisuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Naime, važno je da se radi o hrvatskim građanima, a činjenica da je srpska država napala Hrvatsku ne znači da mi automatski dižemo ruke od odgovornosti i brige za sudbinu Srba kojima je Hrvatska domovina.

Vesna PusićOni su Slobodanu Miloševiću i njegovu režimu samo služili za početak rata. Posebno su ih instrumentalizirali u događajima u takozvanoj Krajini koja se odvojila od hrvatskoga teritorija i zapravo ratovala protiv vlastite države. Ali opet je prvome planu pravde i pravna činjenica da se radilo o hrvatskome teritoriju, hrvatskim građanima i u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja”, o Hrvatskoj vojsci i policiji. Zato sam istodobno s početkom procesa protiv Jugoslavije na Međunarodnome sudu pravde, i na onome drugome sudu, Haaškome kaznenom tribunalu, gdje se sudi pojedincima, osporio nadležnost suda za „Bljesak” i „Oluju” jer u tim akcijama nije bilo elemenata međunarodnoga sukoba. U jesen 1999. godine na Međunarodnome sudu pravde prihvaćena je naša tužba i sud se proglasio nadležnim za proces koji će uslijediti, a Haaški tribunal izvijestio je hrvatsku državu da će konačna odluka o nenadležnosti suda biti donesena 14. ožujka 2000. godine, na redovitome proljetnom sastanku svih sudaca Suda. Na kraju 1999. godine izgubili smo izbore, u 2000. krećemo s komunističkom vlašću. Josipović i Šimonović u dogovoru s Račanom i Ivaniševićem bitno mijenjaju našu izvornu tužbu: 1. Ispuštaju iz tužbe Crnu Goru, i 2., povlače iz tužbe dio o odgovornosti za genocid organiziranim preseljenje 200 tisuća Hrvata srpske nacionalnosti, što će kasnije iskoristiti Savo Štrbac u srpskoj protutužbi protiv Hrvatske. Potaknuli su Hrvatski sabor da donese sramotnu Rezoluciju da je Haaški tribunal nadležan za „Bljesak” i „Oluju” i o bezuvjetnoj suradnji Hrvatske sa Haaškim sudom. Tada je počeo proces stvaranja laži o „zločinačkome pothvatu”, o Brijunskim transkriptima i o tomu kako je Hrvatska ratovala zato da bi protjerala Srbe pa je genocid naš grijeh, a ne Miloševićev. Petnaest godina ekipa Josipović, Šimonović, Pusić i Mimica, uz odobrenje politike i uz širom otvorena vrata svih redakcija provode kampanju o potrebi povlačenja tužbe. Spominju nagodbu koja je nemoguća jer se o genocidu ne može i ne smije pogađati kao da rata nije bilo, čime su, sasvim izvjesno, promijenili kut gledanja mnogih sudaca i oslabjeli snagu čiste hrvatske tužbe.

Obilje dokaza za veleizdaju

Milorad PupovacKad je u proljeće ove godine do javne rasprave ipak došlo, ekipa koju je sastavio Josipović, spominjala je sve ono što je notorno i što je srpska strana u sudnici cijelo vrijeme prihvaćala, čak isticala da oni ne niječu zločine koji su se dogodili. Oni, međutim, niječu genocid i pri tome okreću pilu naopako: izvode kao glavni argument „namjerno protjerivanje 200 tisuća Srba iz Hrvatske” i to proglašavaju genocidom s hrvatske strane. Izaslanstvo Hrvatske bez valjanih se razloga odreklo unakrsnoga ispitivanja svjedoka, izvrsnoga procesnog instrumenta anglosaksonskoga prava. Naši nisu Savu Štrbca pitali ništa. Isto tako nisu negirali njegov glavni argument i rekli istinu koja je pisala u prvoj inačici tužbe da je Miloševićev režim naredio evakuaciju Srba iz Krajine, da su otišli tri dana prije „Oluje”, da topničkih dnevnika nije bilo zato što nije bilo potrebe za topničkim napradima jer su Knin i Krajina bili prazni. Prosvjedovao sam i isticao da je na djelu izdaja: kada već tužbu nisu uspjeli povući, onda su napravili ozbiljne poteze da smanje šanse pravdi. U Haag je poslana poruka kako nisu spominjali što se zapravo dogodilo s 200 tisuća hrvatskih Srba zato što – kažu oni – sud to ne bi prihvatio jer nije poznat slučaj ‘auto genocida’ – izvršenje genocida nad vlastitim narodom. Prvo, sud i postoji zato da sam presudi i odluči što jest, a što nije relevantno, što će prihvatiti ili odbaciti i od optužbe i od obrane. Taj je stav u biti rasistički prema Srbima koji žive u Hrvatskoj jer sugerira da njih hrvatska država ne treba štititi kada su ugroženi od svojih sunarodnjaka koji žive u drugoj državi.

Imamo sve razloge preispitati neetičko postupanje aktualne vlasti u Hrvatskoj. Dokaza ima u izobilju. Vrijeme je da kažemo kako su nacionalni interesi svetinja, a odstupanje od tih vrijednosti zločin veleizdaje. Na prvoj javnoj sjednici Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta (HNES) održanoj u mučeničkome gradu Vukovaru, jednoglasno smo izrekli društvene etičke optužbe protiv Ive Josipovića, Stipe Mesića, Vesne Pusić i Milorada Pupovca.

Milorad PupovacIvo Josipović, koji naglavačke srlja i juri u predizbornu kampanju za drugi predsjednički mandat, pokazuje slabosti i nervozu koja ranije nije toliko bila vidljiva. Tako je optužio prof. Tomca i prof. Jurčevića, nakon što su protiv njega javno iznijeli sadržaj društvenih etičkih optužaba, da su bolesnici i luđaci. On koji zastupa neokomunističku i projugoslavensku politiku, ovih dana u Splitu najavljuje da će sve učiniti da „istina o partizanima i Josipu Brozu Titu bude sačuvana”.

Vesna Pusić s razlogom je optužena od Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta za veleizdaju jer je optužila Hrvatsku za agresiju na BiH, cijelo je vrijeme izjednačavala agresora i žrtvu, a agresiju na Hrvatsku proglasila građanskim ratom, cijelo vrijeme je nastojala povući tužbu pred Međunarodnim sudom u Haagu protiv Srbije, proglasila je da je tek s njezinim mandatom započela hrvatska diplomacija, što je notorna laž jer je njezina diplomacija balkanska i prosrpska, ne samo kad zagovara ulazak Srbije u EU bezuvjetno, a da prethodno nisu riješena bitna pitanja srpske agresije na Hrvatsku. Uza sve to, protiv svake je pomoći i brige za Hrvate u BiH, potpuno zapostavlja ispravljanje teritorijalnih opravdanih zahtjeva.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište priprema svoju drugu sjednicu koja će održati sredinom studenoga u Zagrebu, na kojoj će objaviti nove društvene etičke optužbe. Veleizdaje moramo zaustaviti.

Dr. Zvonimir Šeparović
Hrvatski tjednik

facebook komentari