Pratite nas

Povijesnice

1.10.1991. – 27. GODIŠNJICA NAPADA NA DUBROVNIK

Objavljeno

na

Na današnji dan prije 27 godina počeo napad na Dubrovnik i jug Hrvatske

Prigodnim programom „Da se ne zaboravi“ Dubrovčani u ponedjeljak obilježavaju 27 godina od početka srpsko-crnogorske agresije na grad Dubrovnik i jug Hrvatske u Domovinskom ratu – 1. listopada 1991. godine.

Program počinje u 9 ujutro polaganjem vijenaca na gradskom groblju Boninovo, potom slijedi prigodan školski program u franjevačkoj crkvi Male braće, a u podne polaganje vijenaca uz molitvu na brdu Srđ. U 17 sati u luci Gruž spustit će se vijenci s broda „Tirena“ za poginule na moru, a svečana sveta misa za sve poginule u Domovinskom ratu bit će služena u 19 sati u franjevačkoj crkvi Male braće.

Prvog dana listopada 1991. godine točno u 6 sati više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske, uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napali su područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa i pripadnici 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.

Brojnoj i dobro naoružanoj agresorskoj vojnoj sili na crtama obrane dugima više od 200 kilometara suprotstavilo se 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika postrojba dubrovačkoga ZNG-a, policije te dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane.

Već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a s ciljem potpune informativne blokade agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, čime su prekinute telefonske i oštećene radijske veze. Prve granate ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja pale su na uže dubrovačko područje, naselja Bosanku na brdu Srđ i Mokošicu.

Samo u prvom tjednu listopada poginulo je 27, a ranjeno 100 dubrovačkih branitelja i civila.

Već 5. listopada agresor je zauzeo Konavle i Slano i time presjekao i posljednju kopnenu vezu s ostatkom Hrvatske, a do kraja listopada izbio na same prilaze gradu u kojem je, bez struje, vode i redovite opskrbe hranom, ostalo 50 tisuća ljudi. Hrabri dubrovački branitelji uspjeli su spriječiti ulazak srbocrnogorskih postrojba u grad i učvrstili crtu obrane.

Dubrovnik je u studenome i prosincu 1991. pretrpio najteže dane u svojoj višestoljetnoj povijesti. U jakim napadima od 8. do 14. studenoga te 6. prosinca, na blagdan Svetoga Nikole, na grad je palo više od pet tisuća topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od šesto ih je palo na dubrovačku povijesnu jezgru. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tijekom srbo-crnogorske agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih.

Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.

(Hina)

 

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

14. Prosinca 1939. SSSR izbačen iz Lige naroda zbog agresije na Finsku

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je potpisao sporazume s Hitlerom o nenapadanju, suradnji, prijateljstvu i demarkaciji u Europi (kolovoza/rujna), Staljin je 30. studenoga 1939. godine započeo invaziju na Finsku.

Kako bi se pribavio kakav-takav alibi za očitu agresiju, Sovjeti su 26. studenoga inscenirali incident otkuda su topništvom tukli vlastiti teritorij (selo Mainilu) prikazujući to kao “agresiju Finske”. Ispaljeno je ukupno 7 projektila u dubinu od 800 metara unutar državnog područja SSSR-a, a te su aktivnosti pratili i finski graničari. Poslije toga, sovjetski je državni vrh tražio ispriku od Finske i zahtijevao povlačenje njihovih vojnih snaga 20-25 kilometara od granice – unutar finskog teritorija.

Ipak, nisu uspjeli zavarati svijet, pa je SSSR 14. prosinca iste (1939.) godine isključen iz Lige naroda (preteča UN-a).

Godinama poslije, sovjetski predsjednik Nikita Hruščov otkrio je detalje vezano za režirani incident kod Mainile i ustvrdio kako ga je isplanirao i zapovjedio Grigory Kulik, načelnik topništva Crvene Armije (kasnije maršal SSSR-a).

Prije nego su započeli agresiju na Finsku, Sovjeti su natjerali Baltičke države (Litvu, Latviju i Estoniju) da im ustupe svoje zračne i mornaričke baze.

SSSR je napao ovu zemlju iako je s njome imao potpisan sporazum o nenapadanju od 1932. godine, a 1934. je on produljen za sljedećih 10 godina, što je Staljin prekršio već 1937. blokirajući finsko trgovačko brodovlje na prostoru između jezera Ladoge i Finskog zaljeva.

Mada su bili neusporedivo jači (imali su 3-4 puta brojniju vojsku, 200-tinjak puta više tenkova i 30-ak puta više zrakoplova), Sovjeti su poraženi u “Zimskom ratu”, ali su okupirali dio finskog teritorija (neka manja područja na sjeveru i teritorij oko jezera Ladoga).

Rat je završen potpisivanjem Moskovskog mirovnog sporazuma, 12. ožujka 1940- godine.

Iako su Finci pobijedili i stekli simpatije cijelog svijeta požrtvovnom obranom svoje zemlje, iz tog su rata izašli kao gubitnici jer su dio svoga državnog područja morali prepustiti Hitlerovom savezniku Staljinu.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Antemurale Christianitatis – Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”).

Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“.

Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

 

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari