Pratite nas

Povijesnice

1.10.1991. – 27. GODIŠNJICA NAPADA NA DUBROVNIK

Objavljeno

na

Na današnji dan prije 27 godina počeo napad na Dubrovnik i jug Hrvatske

Prigodnim programom „Da se ne zaboravi“ Dubrovčani u ponedjeljak obilježavaju 27 godina od početka srpsko-crnogorske agresije na grad Dubrovnik i jug Hrvatske u Domovinskom ratu – 1. listopada 1991. godine.

Program počinje u 9 ujutro polaganjem vijenaca na gradskom groblju Boninovo, potom slijedi prigodan školski program u franjevačkoj crkvi Male braće, a u podne polaganje vijenaca uz molitvu na brdu Srđ. U 17 sati u luci Gruž spustit će se vijenci s broda „Tirena“ za poginule na moru, a svečana sveta misa za sve poginule u Domovinskom ratu bit će služena u 19 sati u franjevačkoj crkvi Male braće.

Prvog dana listopada 1991. godine točno u 6 sati više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske, uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napali su područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka. Među neprijateljskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa i pripadnici 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.

Brojnoj i dobro naoružanoj agresorskoj vojnoj sili na crtama obrane dugima više od 200 kilometara suprotstavilo se 750 slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnika postrojba dubrovačkoga ZNG-a, policije te dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane.

Već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a s ciljem potpune informativne blokade agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, čime su prekinute telefonske i oštećene radijske veze. Prve granate ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja pale su na uže dubrovačko područje, naselja Bosanku na brdu Srđ i Mokošicu.

Samo u prvom tjednu listopada poginulo je 27, a ranjeno 100 dubrovačkih branitelja i civila.

Već 5. listopada agresor je zauzeo Konavle i Slano i time presjekao i posljednju kopnenu vezu s ostatkom Hrvatske, a do kraja listopada izbio na same prilaze gradu u kojem je, bez struje, vode i redovite opskrbe hranom, ostalo 50 tisuća ljudi. Hrabri dubrovački branitelji uspjeli su spriječiti ulazak srbocrnogorskih postrojba u grad i učvrstili crtu obrane.

Dubrovnik je u studenome i prosincu 1991. pretrpio najteže dane u svojoj višestoljetnoj povijesti. U jakim napadima od 8. do 14. studenoga te 6. prosinca, na blagdan Svetoga Nikole, na grad je palo više od pet tisuća topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od šesto ih je palo na dubrovačku povijesnu jezgru. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tijekom srbo-crnogorske agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih.

Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.

(Hina)

 

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Stepinac i tito sastali su se u četiri oka ’45.’!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak naslovnice

O Stepincu se u Hrvata – kao o političkoj figuri i političkom mučeniku – vrlo malo zna. On je, u tom pogledu, i dalje velika nepoznanica. U ovome tekstu pišem upravo o takvome, nepoznatom Stepincu, Stepincu koji je – iz meni nedokučivih razloga – ostao nepoznat čak i samim Hrvatima, piše Darko Hudelist u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.

Samo devet dana nakon ulaska partizana u Zagreb, 17. svibnja 1945., Josip Broz Tito stavio je nadbiskupa Stepinca u preventivni pritvor, gdje ga je držao sve do 3. lipnja 1945. Stepinac je najprije bio interniran u privatnoj kući na Goljaku 23, odakle je, 25. svibnja, premješten u Jurjevsku 14.

Tijekom ta dva tjedna dok se nalazio u izolaciji sa Stepincem je vođeno ukupno šest razgovora/saslušanja, o kojima su napravljeni detaljni zapisnici (svaki od njih Stepinac je osobno potpisao). Stepinca je najprije posjetio i s njim razgovarao mons. Svetozar Rittig (bivši župnik župe sv. Marka u Gornjem gradu, koji je u ratu pristupio partizanima), a zatim su ga saslušavali visoki dužnosnik Ozne za Hrvatsku Veljko Drakulić, predsjednik Vojnog suda Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec, tajnik Oblasnog komiteta KPH za Zagrebačku oblast Antun Biber Tehek, isljednik Ozne Nedo Milunović, oznaš Berislav Žulj, stanoviti major Sekulić…

Važno je reći: to nisu bila klasična saslušanja nego više neka vrsta političkog uvjeravanja i raščišćavanja nekih bitnih spornih momenata, sa svrhom da se, eventualno, nađe nekakav modalitet suradnje (na relaciji Stepinac – nova, komunistička vlast).

Svih tih šest zapisnika nalazi se u “Dosjeu Stepinac”, u Hrvatskom državnom arhivu, i povjesničari koji se bave Stepincem uglavnom ih ne spominju. Nadbiskupa su u tim razgovorima/saslušanjima pripremali za njegov predstojeći susret i razgovor s maršalom Josipom Brozom Titom, do kojega će doći 4. lipnja 1945. u Lovačkom domu na Tuškancu 63, u privremenoj Titovoj rezidenciji.

A po onome što znamo – taj je razgovor bio sve samo ne kamilica. Počeo je, možda, blago, ali kako se dalje razvijao, postajao je sve ofenzivniji i žešći. Imamo i svjedoka: javnog tužioca FNRJ Josipa Hrnčevića koji je svojim očima vidio Stepinca kako izlazi iz Titova kabineta neposredno po završetku njihova razgovora. To je detaljnije opisao u svojim “Svjedočanstvima”. Stepinac je iz Titova kabineta izišao – napisao je – “vidno uzbuđen”, dok “Tito, vidjelo se, nije bio zadovoljan tim razgovorom”. A zašto nije bio? Hrnčević piše da “je Stepinac bio krut pa tako ni do kakva dogovora nije došlo”.

Sa svoje strane, nekadašnji vođa hrvatskih Križara Lav Znidarčić u svojoj knjizi “Alojzije Stepinac” piše da mu je nadbiskup Stepinac osobno posvjedočio: “Muški smo razgovarali.”

Nakon sastanka Stepinac je sastavio iscrpnu bilješku na približno 17 stranica, na temelju koje je napisao svoj izvještaj papi Piju XII. i poslao ga u Vatikan.

No i Crkva i država zatajili su javnosti o čemu su Stepinac i Tito razgovarali, a nadbiskupova bilješka nestala je iz arhiva, piše Darko Hudelist/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Referendum o samostalnosti

Objavljeno

na

Objavio

U povijesti moderne, neovisne hrvatske države 19. svibnja 1991. jedan je od najvažnijih datuma. Toga dana Hrvatska je izašla na referendum na kojemu je odlučivala o svojoj budućnosti.

Glasačkim listićima trebalo je odgovoriti na dva pitanja:

– jesu li građani za to da Republika Hrvatska kao suverena država može stupiti u Savez suverenih država s drugim republikama
– ili pak da ostane u sastavu Jugoslavije koja bi bila federativna država.

Glasovanju je pristupilo 83,56 posto građana od kojih je više od 94 posto prihvatilo prvo rješenje, što je zapravo značilo opredjeljenje za samostalnu Hrvatsku. Protiv je glasovalo 4,18 posto, a 1,2 posto listića proglašeno je nevaljanima!

Referendum je održan u dramatičnim okolnostima četničke pobune koju su pomagali velikosrpski Miloševićev režim i JNA, kao posljednji zagovornik preživjele komunističke Jugoslavije.

Bila je javna tajna da Milošević pristaje na samostalnost Slovenije riječima – Idite, bre što pre! – kako bi što lakše prigrabio hrvatske krajeve istočno od crte Karlobag – Karlovac – Virovitica. U tome je tijekom vremena dobio punu potporu jugovojske kojoj je bila draža bilokakva nego nikakva Jugoslavija.

U međuvremenu je vojni vrh ustrojio i svoju stranku – “Savez komunista, pokret za Jugoslaviju” koji je demokraciju u Hrvatskoj i Sloveniji ocjenjivao “privremenom pobjedom kontrarevolucije”. I Milošević i jugovojska Hrvatskoj su namijenili sudbinu državice koja se vidi sa Sljemena i to pod vodstvom njihovih istomišljenika!

Na te prijetnje moglo se odgovoriti samo pripremama za oružanu obranu i plebiscitarnom voljom naroda za samostalnom državom.

Pozivajući se na hrvatski Ustav Sabor je već 21. veljače 1991. prihvatio Rezoluciju o “postupku razdruživanja od SFRJ” i mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Tu namjeru na plebiscitu je potvrdila slobodno izražena volja naroda, koju nije mogla zanemariti ni međunarodna zajednica, inače nesklona hrvatskoj samostalnosti.

Ishod plebiscita hrvatski je Sabor 25. lipnja 1991. oblikovao u Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. No do međunarodnog će priznanja doći tek sljedeće godine poslije uspješnog otpora velikosrpskoj agresiji. (HRT)

 

Davor Marijan: Pet mitova i kontroverzi koje se u BiH i Hrvatskoj vežu uz Franju Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari