Pratite nas

Povijesnice

1. lipnja 1992. – Hrvatska primljena u UNESCO

Objavljeno

na

Miomir Žužul, kao pomoćnik ministra vanjskih poslova, potpisao je 1. lipnja 1992. u Parizu UNESCO-vu povelju čime je Republika Hrvatska ratificirala Statut i postala punopravna država članica te organizacije.

UNESCO, sa sjedištem u Parizu, utemeljen je 1945. i specijalizirana je agencija Ujedinjenih naroda za intelektualna i etička pitanja na području obrazovanja, znanosti i kulture. Od 1972., kada je donesena Konvencija za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, do danas UNESCO je na Popis svjetske baštine uvrstio više od 1050 kulturnih i prirodnih dobara od čega se Hrvatska može ponositi s njih sedam.

Na popisu kulturne baštine UNESCO-a nalaze se: Dubrovnik, povijesni kompleks Splita i Dioklecijanova palača, starogradsko polje na otoku Hvaru, povijesna jezgra Trogira, katedrala svetog Jakova u Šibeniku i kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču, dočim Nacionalni park Plitvička jezera predstavlja biser prirodne baštine.

U nastojanju da zaštititi što više kulturnih i prirodnih dobara, UNESCO-v popis se stalno širi. Tako su posljednji na popis uvršteni srednjovjekovni stećci na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Također, UNESCO skrbi i o očuvanju nematerijalne kulturne baštine, koja obuhvaća običaje, znanje i vještine.

Hrvatska kada je riječ o tome slovi kao jedna od najistaknutijih članica jer UNESCO je na listu kulturne baštine čovječanstva upisao cijeli niz hrvatskih nematerijalnih dobara, poput: dubrovačke feste svetog Vlaha, dvoglasja tijesnih intervala Istre i hrvatskog Primorja, umijeća izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka Hrvatskog zagorja, proljetnog ophoda Kraljice iz Gorjana, procesije Za križen na Hvaru, pokladnog ophoda kastavskih zvončara, hrvatskog čipkarstva, sinjske alke, bećarca, nijemog kola Dalmatinske Zagore, klapskog pjevanja i umijeća izrade medičarskih proizvoda, a nema sumnje da taj popis nije konačan. (HRT)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

15. listopada 1992. – Zračni most iz Pleternice

Objavljeno

na

Objavio

Dana 15. listopada 1992. iz Pleternice je posljednji put poletio zrakoplov koji je u Zagreb prevozio teške ranjenike iz Bosanske Posavine.

Ondje je još u ožujku 1992. napadom na Bosanski Brod počela velikosrpska agresija. S obzirom na to da je i Slavonski Brod bio izložen neprestanim razaranjima, brodski je sanitet djelovao u nemogućim uvjetima, zbog čega se najteže ranjenike prebacivalo u Zagreb.

Brzina transporta bila je znatno umanjena jer je zbog okupacije autoceste kod Okučana cestovni prijevoz tekao Podravskom magistralom, piše HRT

Pilot Miroslav Alaber predložio je pukovniku Tomislavu Begoviću iz Operativne zone Osijek da se iskoriste potencijali zrakoplovne staze za tretiranje usjeva na Ivanin Dvoru kojom se desetljećima koristio Poljoprivredni kombinat Kutjevo.

Inicijativa je prihvaćena pa je Glavni stožer iznova mobilizirao dio pripadnika Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, odnosno početkom rujna 1992. ustrojio Aviosanitetski vod oslonjen na 123. požešku brigadu.

Vod su činile tri posade, a u spašavanje ranjenika bio je uključen velik broj domicilnih vojnika zaduženih za osiguranje i logistiku.

Pripadnici voda još prije su izradili prilagođena postolja, nosila-ležajeve, za šest ranjenika koliko ih se moglo prevesti po jednom letu. Izgrađena je pričuvna pista Dolovi u području Dilj gore koja je prirodno štitila zrakoplove.

Nakon što bi bio javljen broj ranjenika koji dolaze u Pleternicu, u Dolovima bi zagrijali zrakoplove, i za petnaest minuta sletjeli na stazu Ivanin Dvor, te uzletjeli prema Zagrebu.

Ranjenike bi već za oko sat vremena od polijetanja na Plesu čekala sanitetska vozila. Na taj način zbrinuto je oko stotinu teških ranjenika.

Zračni most što su ga uspostavili hrabri pripadnici Sanitetskog voda, koji su nakon pada Bosanskog Broda premješteni u Cernu kod Županje, nepoznata je epizoda Domovinskog rata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

13.10.1991. Spaljeno hrvatsko selo Ravno

Objavljeno

na

Objavio

Postrojbe tzv. “JNA” i rezervisti iz Hercegovine i Crne Gore u prvoj polovini listopada 1991. okomili su se na hrvatsko selo Ravno, u trebinjskoj općini, u zaleđu Dubrovnika, da bi ga na kraju potpuno sravnili sa zemljom.

Time je zapravo počela velikosrpska agresija i na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme dok se Hrvatska, unatoč brojnim primirjima grčevito branila od opće ofenzive srbizirane armije. Razlog za ovaj zločin bio je izmišljen, kao u slučaju mnogobrojnih drugih mjesta.
“JNA” je objavila da je uništeno “snažno ustaško uporište” iako u Ravnom nije bilo ni radno ni borbeno sposobnog pučanstva.

Uništenje tog hrvatskog sela u istočnoj Hercegovini bio je dio strateškog plana “JNA” za opkoljavanje Dubrovnika koji je trebalo oteti Hrvatskoj i priključiti Velikoj Srbiji Slobodana Miloševića. S tim su ciljem tenkovi “JNA” već sredinom rujna ukopani u polju između Ravnog i Zavale. Kada su 1. listopada 1991., blizu Ćepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazili malobrojniji hrvatski branitelji, njihove razbijene postrojbe okomile su se na Ravno.

Opkljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a dio stanovnika odveden u Trebinje.

Tri dana poslije srpsko je topništvo granatiralo Ravno. Većina preostalih stanovnika pobjegla je u okolna brda. Mnogi koji su ostali, ubijeni su kada je u selo ušlo pješaštvo.

Koliki je bio bijes “JNA” pokazuje i to da je jedan srpski kapetan ubio četvoricu vlastitih vojnika, kad su odbili topom srušiti toranj crkve u Ravnom. Od 11. do 13. listopada je nastavila razarati sela, kuću po kuću, ostavivši za sobom potpunu pustoš.

Rukovodstvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu odšutjelo je na taj srpski zločin. Što više, objavilo je neutralnost u ratu, koji navodno “nije bio njihov rat”, iako će njegovo kasnije širenje donijeti najviše žrtava upravo Bosni i Hercegovini.

Poslije osam mjeseci okupacije selo Ravno u brzom naletu oslobodile su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari