Pratite nas

Povijesnice

1. rujan 1939. – Hitler ulazi u Poljsku i počinje Drugi svjetski rat

Objavljeno

na

Na današnji dan 1. rujna 1939 napadom nacističke Njemačke na Poljsku počeo je Drugi svjetski rat. Tako je svega nakon 9 dana od sporazuma Njemačke i SSSR-a u praksi provedena podjela Poljske. Dva tjedna kasnije u istočne dijelove Poljske ulazi i sovjetska komunistička armija.

Važno je napomenuti da u to vrijeme situacija još nije izgledala ni blizu kao veliki ili svjetski rat, nego tek podjela dogovorenih interesnih sfera dva totalitarna režima.

Tek kasnije, nacistički ekspanzionizam i osvajanja prerasla su globalni sukob.
Ipak, ovaj datum se opravdano uzima kao početak Drugog svjetskog rata.

Nacisti simulirali napad Poljaka na njemačku granicu

Kao izgovor za napad trebala je poslužiti Operacija Himmler, koju su vodili Reichsführer SS-a Heinrich Himmler i šef Gestapa Reinhard Heydrich. Njihovi su ljudi, obučeni u uniforme poljske vojske, izveli napade na njemačka mjesta uz granicu s Poljskom, te zauzeli jedan njemački radio-odašiljač i odaslali protunjemačke poruke. Na kraju, da bi se pružio dokaz da su to napravili Poljaci, ostavili su trupla obučena u poljske uniforme, a koja su zapravo pripadala ubijenim njemačkim zarobljenicima iz koncentracijskih logora. Hitler je, pod opravdanjem da štiti sigurnost Reicha, lansirao napad na Poljsku pod kodnim imenom “Fall Weiss”.

Strašne posljedice najstrašnijeg rata u povijesti svijeta

Točan broj ljudskih žrtava u ratu nepoznat je i do danas. Broj se procjenjuje na oko 55 milijuna ljudi, što je najveći broj do danas. Broj ranjenih bio je višestruko veći što sve Drugi svjetski rat čini najkrvavijim sukobom u povijesti.
Broj ljudi koji su kasnije stradali i bili ubijeni u poratnim događanjima, osobito u komunističkim zemljama istočne Europe, povećava broj žrtava Drugog svjetskog rata

Rat je doveo do dramatičnih demografskih promjena u mnogim dijelovima svijeta. Cijele su etničke zajednice ili desetkovane ili prisilno raseljene. Najžalosniji su primjer tog desetkovanja i mučenja europski Židovi. Židovi koji su preživjeli holokaust uglavnom su se iselili u SAD i Aziju gdje su stvorili svoju državu Izrael.

(narod.hr/Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Objavljeno

na

Objavio

Svake godine sredinu studenog u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu fratara koje su strijeljali pripadnici Armije RBiH. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog programa, a u sjećanju subraće i vjernika fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih fratara.

Ono što se toga dana tragično dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

„U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice.

Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP.

Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’

Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“

(iz Samostanske kronike 1993.).

Fratri Samostana u Fojnici u povodu 20. godišnjice ubojstva fratara, pripremali su materijale za izdavanje knjige Pucnji u fratre (autor Zoran Oroz) i dokumentarnog filma Nepogubljena dobrota (autor Branka Jukić, TV KISS). Budući da o samom sudskom procesu neposrednim izvršiteljima ubojstva fratara nije bilo gotovo nikakve dokumentacije, fratri su zatražili dokumente od nadležnih pravnih institucija države BiH (Kantonalni sud Sarajevo). Nakon što su dobili tražene dokumente i nakon detaljnog čitanja, bilo im je jasno da tadašnje sudstvo nije odradilo svoj posao.

Naime, Vrhovni vojni sud u Sarajevu u kaznenom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovo su kaznano djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu.

Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: organiziranog ratnog zločina.

Zbog toga fojnički fratri postavljaju pitanje: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac, kojeg je jedan od vojnika držao dok je drugi ubijao? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana?

Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nije jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika F BiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi.

Sve ovo upućuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili.

Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu. Ovo je klasični organizirani ratni zločin.

Fojnica samostan/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. studenog 1991. – Pad Bogdanovaca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine okupirani su Bogdanovci koji su se nakon pada Marinaca, još početkom listopada, našli u okruženju. Povlačenje hrvatskih branitelja iz Bogdanovaca poznato pod nazivom “Štafeta smrti” jedna je od najherojskijih priča iz Domovinskog rata.

Tijekom opsade Vukovara jedina veza s vanjskim svijetom bio je takozvani „kukuruzni put“. Bio je to poljski put skriven kukuruzom koji je išao preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca potkraj listopada ta je veza pukla.

Na prostoru duljine 6 kilometara, a širine oko 150 metara Bogdanovci su doživjeli sudbinu Vukovara. Ostali su u okruženju punih 40 dana. Za to su vrijeme branitelji trpjeli svakodnevne pješačke i tenkovske napade od mnogostruko jače naoružanijeg neprijatelja, piše HRT

Bogdanovce je branilo oko dvjesto pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i sami mještani. Kada su ostali bez streljiva, donesena je odluka o povlačenju. Zajedno s ranjenicima i civilima 10. studenog krenuli su u više skupina u proboj. U jednoj od njih bila je i trudnica.

Iako je do slobodnog ali žestoko granatiranog Nuštra samo 6 kilometara, proboj je za neke od njih trajao više dana i noći. Povlačili su se preko minskih polja i okupiranog hrvatskog područja.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga formirali su takozvanu štafetu smrti. Idući kroz minsko polje hrabro su hodali na čelu kolone kako bi drugima omogućili prolaz. Kada bi prvi stao na minu, na njegovo je mjesto, svjestan da mu svaki korak može donijeti smrt, dobrovoljno stao drugi HOS-ovac. Do danas nije utvrđeno koliko ih je točno poginulo u smrtonosnoj štafeti.

Za to su vrijeme agresorska JNA i četničke parapostrojbe ušle u Bogdanovce s preko tisuću i pol do zuba naoružanih ljudi.

Poubijali su i masakrirali 130 branitelja, civila, žena i djece te stare i nepokretne mještane koji su ostali u selu. Potpuno su uništili sve obiteljske, kulturne i sakralne objekte pa je nekad lijepo pitomo slavonsko selo poprimilo jeziv izgled.

Sve muke i patnje koje su prošli nisu obeshrabrile mještane Bogdanovaca da se od prvog dana progonstva počnu pripremati za povratak. Bogdanovčani su najvećim djelom bili smješteni u Prognaničkom naselju Rokovci gdje su samo tri kilometra zračne linije od sela sedam godina čekali povratak kućama.

 

Dokumentarni film ”Štafeta smrti” – heroji se nikad ne zaboravljaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari