Pratite nas

Povijesnice

1. rujna 2013. – in memoriam Zvonko Bušić

Objavljeno

na

Naraštaji su hrvatskih ljudi sanjali svoju slobodu. Mnogi su se za nju borili, no nažalost nikad je nisu uspjeli dočekati.

Neki su za nju trunuli po tuđim tamnicama, a cijeli je jedan naraštaj hrvatske mladosti zbog nje smaknut u poratnom jugoslavenskom genocidu i poput uginule stoke bacan u masovna grobišta bivše Jugoslavije.

Svi ti progoni, karađorđevićevske uze, boljševičke torture, logori smrti i jugoslavenska masovna smaknuća nisu uspjeli ubiti ideju slobode, koju je dragi Bog usadio u ljudsko srce.

 

Gledajući borbu Zvonka Bušića nameće se još jedna povijesna analogija, a riječ je o 60-im i 70-im godinama 17. stoljeća, kad je Hrvatska već bila svedena na “Reliquiae reliquiarum”, a obranu njezina dostojanstva preuzele su obitelji Zrinskih i Frankopana.

Tadašnji su habsburški vlastodršci računali kako bi, ako iskorijene ove dvije obitelji, vjerojatno mogli pokoriti ono što je ostalo od Hrvatske.

Tako su nositelje ideje smaknuli, njihove obitelji razdvojili i zatočili, a cjelokupnu imovinu opljačkali.

Za sličnom se idejom 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća poveo i jugoslavenski krvnik Josip Broz Tito, kad je pod krinkom komunističkoga režima provodio velikosrpsku politiku. Naslutivši u dijelu hrvatskih intelektualaca, među kojima su Bušići tada igrali zapaženiju ulogu, odlučio se u svojoj zločinačkoj politici, kao i nekad Habsburzi, na progon i njihovu likvidaciju. Ali ne samo Bušića, nego i svakoga tko je u sebi nosio ideju samostalne i neovisne hrvatske države.

Dana 10. rujna 1976. skupina hrvatskih političkih aktivista – Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, otela je putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava položaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i poziva na hrvatsku državnu neovisnost s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”.

Konačni cilj zrakoplovnoga leta trebali su biti Zagreb i Solin. Cilj pak otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom i komunističkom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Skupina sa sobom nije nosila oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv, koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i promidžbeni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije o njoj.

Zrakoplovom bez povratka Zvonko je 1. rujna 2013. otputovao u legendu, među svoje otišle Bušiće i ostale junake. Više ga ne ćemo viđati na skupovima, u druženju, na predstavljanjima i razgovorima, no zauvijek će zato ostati on i njegova borba za hrvatsku slobodu u našim srcima.

Neka mu dragi Bog da vječni pokoj, a posebno neka mu bude laka hrvatska zemlja, za koju je živio i toliko patio!

In memoriam Zvonko Bušić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

14. prosinca 1995. – Potpisan Daytonski mirovni sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Daytonskim mirovnim sporazumom koji su 21. studenog 1995. parafirali tadašnji predsjednici BiH Alija Izetbegović, Hrvatske Franjo Tuđman i Srbije Slobodan Milošević službeno je okončan troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini.

Nakon gotovo mjesec dana pregovora, u Parizu je 14. prosinca 1995. svečano potpisan „Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini“, poznatiji kao „Daytonski sporazum“.

Time je završen strahovit oružani sukob u Bosni i Hercegovini, tijekom kojeg je poginulo oko 105 tisuća ljudi, dok je dva milijuna raseljeno.

Mirovni sporazum u Elizejskoj palači potpisali su predsjednici Hrvatske Franjo Tuđman, Srbije Slobodan Milošević i Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Uz njih su bili i šestorica svjedoka: premijer Španjolske, koji je predsjedao Europskom Unijom, Filipe Gonzales, predsjednik SAD Bill Clinton, predsjednik Francuske Jacques Chirac, njemački kancelar Helmuth Kohl, premijer Velike Britanije John Major i premijer Rusije Viktor Černomidin, kao i drugi najvažniji svjetski i europski dužnosnici.

Nakon što su združenim udarima hrvatske snage i one Armije BiH u oslobodilačkim operacijama nanijele velike poraze bosanskim Srbima, srpska strana bila je prisiljena napokon pristupiti mirovnim pregovorima. Inicijativom službenog Washingtona Mirovna konferencija održana je u zrakoplovnoj bazi White-Patterson u Daytonu.

U nimalo lakim pregovorima, postignut je sporazum kojim zaraćene strane priznaju BiH kao suverenu državu sastavljenu od dva, u velikoj mjeri, autonomna entiteta: muslimansko-hrvatske federacije BiH i Republike Srpske.

Hrvatskoj je pak donio garanciju da će se okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema vratiti u sklopu procesa mirne reintegracije.

Zanimljivo, u vrijeme potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH Srbi su s položaja u okupiranome naselju Grbavica ispalili četiri tromblonske mine prema hotelu „Holliday Inn“ u središtu Sarajeva.

To je na neki način simbolično najavilo da će mirovni dokument potpisan na Pariškoj konferenciji, kojim je završen rat u BiH, u stvarnosti zbog brojnih nedostataka biti vrlo teško provediv bez daljnjih napetosti između tri naroda te države.

 

Ukoliko dođe do opstrukcije duha i slova Daytonskog sporazuma bilo bi logično vraćanje na pravno-politički status ante

 

 

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

 

 

Inzko ne razumije Ustav BiH, niti Daytonski sporazum

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

14. Prosinca 1939. SSSR izbačen iz Lige naroda zbog agresije na Finsku

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je potpisao sporazume s Hitlerom o nenapadanju, suradnji, prijateljstvu i demarkaciji u Europi (kolovoza/rujna), Staljin je 30. studenoga 1939. godine započeo invaziju na Finsku.

Kako bi se pribavio kakav-takav alibi za očitu agresiju, Sovjeti su 26. studenoga inscenirali incident otkuda su topništvom tukli vlastiti teritorij (selo Mainilu) prikazujući to kao “agresiju Finske”. Ispaljeno je ukupno 7 projektila u dubinu od 800 metara unutar državnog područja SSSR-a, a te su aktivnosti pratili i finski graničari. Poslije toga, sovjetski je državni vrh tražio ispriku od Finske i zahtijevao povlačenje njihovih vojnih snaga 20-25 kilometara od granice – unutar finskog teritorija.

Ipak, nisu uspjeli zavarati svijet, pa je SSSR 14. prosinca iste (1939.) godine isključen iz Lige naroda (preteča UN-a).

Godinama poslije, sovjetski predsjednik Nikita Hruščov otkrio je detalje vezano za režirani incident kod Mainile i ustvrdio kako ga je isplanirao i zapovjedio Grigory Kulik, načelnik topništva Crvene Armije (kasnije maršal SSSR-a).

Prije nego su započeli agresiju na Finsku, Sovjeti su natjerali Baltičke države (Litvu, Latviju i Estoniju) da im ustupe svoje zračne i mornaričke baze.

SSSR je napao ovu zemlju iako je s njome imao potpisan sporazum o nenapadanju od 1932. godine, a 1934. je on produljen za sljedećih 10 godina, što je Staljin prekršio već 1937. blokirajući finsko trgovačko brodovlje na prostoru između jezera Ladoge i Finskog zaljeva.

Mada su bili neusporedivo jači (imali su 3-4 puta brojniju vojsku, 200-tinjak puta više tenkova i 30-ak puta više zrakoplova), Sovjeti su poraženi u “Zimskom ratu”, ali su okupirali dio finskog teritorija (neka manja područja na sjeveru i teritorij oko jezera Ladoga).

Rat je završen potpisivanjem Moskovskog mirovnog sporazuma, 12. ožujka 1940- godine.

Iako su Finci pobijedili i stekli simpatije cijelog svijeta požrtvovnom obranom svoje zemlje, iz tog su rata izašli kao gubitnici jer su dio svoga državnog područja morali prepustiti Hitlerovom savezniku Staljinu.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari